Ne znam kako se to dogodilo, ali u ratu sam ostao bez mnogih važnih knjiga. Ili sam ih nekome posudio, pa zaboravio, ili su iščeznule kao što iščezavaju glasovi, a zatim i lica ljudi koje smo prije rata poznavali, pa na kraju, kao što iščeznemo i sami sebi, onakvi kakvi smo si nekada bili. Tako sam, eto, ostao i bez knjige izabranih pjesama Allena Ginsberga “Hidrogenski džuboks”, s kojom sam, od 1983, godine njezina objavljivanja, prošao kroz ono životno razdoblje kada se čovjek odlučuje što će, kakav će i tko će u ostatku života biti. Tu knjigu sam pročitao neizbrojivo puta, pa iako mi Ginsberg nikada nije bio najvažniji pjesnik, možda nijednu drugu knjigu pjesama toliko čitao, na različitim mjestima, u svakakvim raspoloženjima i životnim okolnostima. Ginsberg mi je dao lako čitati, jer sam ga u to vrijeme doživljavao kao spoj punk-rock angažmana i dnevnih novina, ali u “Hidrogenskom džuboksu” nalazila se i poema Kadiš, posvećena majci, savršen ispovjedni tekst, jedan od onih koji me je, možda, naveo da povjerujem kako nema ničega u našim intimnim nesrećama, frustracijama i traumama što se ne bi moglo transformirati u književni tekst i kako ima smisla biti iskompleksiran i jadan ako svoje komplekse i jad uspijevaš pretvoriti u tekst.
Godinama sam nakon rata pokušavao ponovo nabaviti “Hidrogenski džuboks”, izdanje Narodne knjige iz Beograda, priređivači i prevoditelji Zoran Petković i Mihailo Ristić, recenzent David Albahari, edicija Alphae Lyrae, urednica Tanja Kragujević-Vujić. Sjajno grafički opremljena, s lijepim izborom slova i dobrim prelomom pjesama, predgovorima, pogovorima i napomenama, ova edicija svjetskih pjesničkih klasika trajno će ostati neprevaziđena na prostorima naših međusobno razumljivih jezika. Objavljeno je u njoj i važnijih knjiga od “Hidrogenskog džuboksa”, recimo “Tumačenja ljubavi” Karla Sandburga ili Enzensbergerov “Mauzolej”, ali niti se knjige čitaju po važnosti, niti nas kroz život po važnosti prate.
“Hidrogenski džuboks” sam tražio na policama sarajevskih, beogradskih i zagrebačkih antikvarijata, ali nigdje ga nije bilo. Bila je to jedna od onih knjiga, ili je Ginsberg jedan od takvih pisaca, koji imaju svoju čitalačku sljedbu, pa njihove knjige nitko ne donosi u antikvarijat, čak ni kada ih svi, pa i ti njihovi najvjerniji fanovi, prestanu čitati. A Ginsberga se, pogotovo u nas, odavno prestalo čitati. Minuo je otprilike kad i komunizam i punk, ili u vrijeme kada smo The Clash već mogli čuti i u reklami za Levi’s traperice. Kada je u proljeće 1997. umro, ta vijest se stvarno ticala malo koga u ovome jeziku. Ja sam ga tražio jer sam ponovo želio čitati Kadiš, i to baš taj prijevod koji sam prvi znao i kojemu sam vjerovao.
I onda sam prije nekoliko dana utrčao u antikvarijat u Preradovićevoj, samo da izbjegnem nekakvu hulju koja bi me pokušala pozdraviti, i slučajno sam, na novoformiranoj polici s poezijom našao “Hidrogenski džuboks”. Kupio sam ga, premda je već odavno bilo kasno. Ali ipak vrijedi provjeriti što se u međuvremenu promijenilo. Jedna za drugom, pjesme su mi izranjale iz zaborava dok sam ih čitao. Čudan osjećaj: do maloprije se nisam sjećao nijedne riječi, a nakon prvog ponovnog čitanja znam ih skoro napamet. Kadiš je jednako veličanstven, samo još tužniji nego prije, a Ginsbergove političke deklamacije, koje je nekada ritmično nizao svirajući harmonij, protiv totalitarizma, liberalnog kapitalizma, korporacija, rata u Vijetnamu i svih drugih američkih ratova, zvuče jednako aktualno kao i prije trideset godina, samo što više nema punka, nema muzike u koju bih vjerovao i koju bih slijedio – u svoje ime govorim, ne znam što drugi misle – na način na koji se slijede ideologije.
Ali ono najvažnije, što mi je promicalo u mome predratnom životu, pronašao sam u opsežnim biografskim podacima na kraju knjige. Ginsberg je dobitnik Zlatnoga vijenca Struških večeri poezije, čest gost Jugoslavije, koja mu se sviđala jer je to za njega bila zemlja mekanog komunizma, a Ginsberg je, kao i toliki drugi pisci i umjetnici tog naraštaja (rođen je 1926. kao sin ruske emigrantkinje i američkoga nastavnika i lirskog pjesnika) bio razočarani komunist, kojem je Jugoslavija bila neka vrsta ideološke utjehe. A političko opredjeljenje je, uz ono seksualno – naravno, bio je homoseksualac, bilo neprestani motiv i razlog za estetsku i svaku drugu provokaciju.
I tako sam u bilješci o pjesniku u “Hidrogenskom džuboksu” pronašao da je Allen Ginsberg 1980. obilazio Jugoslaviju, putovao u Dubrovnik, a u Beogradu je s pjesnikom Peterom Orlowskim i glazbenikom Stevenom Taylorom imao nastupe u Kolarčevom narodnom univerzitetu, u Domu omladine i u Studentskome kulturnom centru. Bio su to veliki događaji za glavni grad Jugoslavije, na koje je dolazilo mnoštvo svijeta. Slušali su, pored svega drugog, i Ginsbergove ispovijesti o muškim ljubavima, o analnom i oralnom seksu. U tim stvarima on je bio vrlo izravan, nije se služio metaforama. Čini mi se da je tih godina pederastija u Jugoslaviji još uvijek bila kazneno djelo. Ali, eto, Allen Ginsberg je bio drag gost, a seksualna isključivost smatrana je, barem na toj razini, nečim što je nepristojno. Dvadeset jednu godinu kasnije u Beogradu više nije bila moguća Parada ponosa. U Zagrebu, jedva.
Eto, to je danas novo u “Hidrogenskom džuboksu”. Drugo je, uglavnom, staro i isto. Ginsberg polako iščezava skupa s vremenom za koje se tako čvrsto držao. Za razliku od pjesnika koji će potrajati u svojim knjigama, Ginsberg već pomalo dijeli sudbinu glumca, nakon što predstava prođe.
Za vrijeme te jugoslavenske turneje, 20. listopada 1980. Allen Ginsberg napisao je pjesmu “Branili su veru”. Evo je, ravno iz Hidrogenskog džuboksa:
Izašavši iz autobusa iz Novog Pazara na kišu
ispišao sam se pokraj zidina Tvrđave u Magliću
i razgovarao sa psima na Obali Ibra
Pokazali su mi zube i lajali su dugo, dugo
Kadiš za Ginsberga
Ne znam kako se to dogodilo, ali u ratu sam ostao bez mnogih važnih knjiga. Ili sam ih nekome posudio, pa zaboravio, ili su iščeznule kao što iščezavaju glasovi, a zatim i lica ljudi koje smo prije rata poznavali, pa na kraju, kao što iščeznemo i sami sebi, onakvi kakvi smo si nekada bili. Tako sam, eto, ostao i bez knjige izabranih pjesama Allena Ginsberga “Hidrogenski džuboks”, s kojom sam, od 1983, godine njezina objavljivanja, prošao kroz ono životno razdoblje kada se čovjek odlučuje što će, kakav će i tko će u ostatku života biti. Tu knjigu sam pročitao neizbrojivo puta, pa iako mi Ginsberg nikada nije bio najvažniji pjesnik, možda nijednu drugu knjigu pjesama toliko čitao, na različitim mjestima, u svakakvim raspoloženjima i životnim okolnostima. Ginsberg mi je dao lako čitati, jer sam ga u to vrijeme doživljavao kao spoj punk-rock angažmana i dnevnih novina, ali u “Hidrogenskom džuboksu” nalazila se i poema Kadiš, posvećena majci, savršen ispovjedni tekst, jedan od onih koji me je, možda, naveo da povjerujem kako nema ničega u našim intimnim nesrećama, frustracijama i traumama što se ne bi moglo transformirati u književni tekst i kako ima smisla biti iskompleksiran i jadan ako svoje komplekse i jad uspijevaš pretvoriti u tekst.
Godinama sam nakon rata pokušavao ponovo nabaviti “Hidrogenski džuboks”, izdanje Narodne knjige iz Beograda, priređivači i prevoditelji Zoran Petković i Mihailo Ristić, recenzent David Albahari, edicija Alphae Lyrae, urednica Tanja Kragujević-Vujić. Sjajno grafički opremljena, s lijepim izborom slova i dobrim prelomom pjesama, predgovorima, pogovorima i napomenama, ova edicija svjetskih pjesničkih klasika trajno će ostati neprevaziđena na prostorima naših međusobno razumljivih jezika. Objavljeno je u njoj i važnijih knjiga od “Hidrogenskog džuboksa”, recimo “Tumačenja ljubavi” Karla Sandburga ili Enzensbergerov “Mauzolej”, ali niti se knjige čitaju po važnosti, niti nas kroz život po važnosti prate.
“Hidrogenski džuboks” sam tražio na policama sarajevskih, beogradskih i zagrebačkih antikvarijata, ali nigdje ga nije bilo. Bila je to jedna od onih knjiga, ili je Ginsberg jedan od takvih pisaca, koji imaju svoju čitalačku sljedbu, pa njihove knjige nitko ne donosi u antikvarijat, čak ni kada ih svi, pa i ti njihovi najvjerniji fanovi, prestanu čitati. A Ginsberga se, pogotovo u nas, odavno prestalo čitati. Minuo je otprilike kad i komunizam i punk, ili u vrijeme kada smo The Clash već mogli čuti i u reklami za Levi’s traperice. Kada je u proljeće 1997. umro, ta vijest se stvarno ticala malo koga u ovome jeziku. Ja sam ga tražio jer sam ponovo želio čitati Kadiš, i to baš taj prijevod koji sam prvi znao i kojemu sam vjerovao.
I onda sam prije nekoliko dana utrčao u antikvarijat u Preradovićevoj, samo da izbjegnem nekakvu hulju koja bi me pokušala pozdraviti, i slučajno sam, na novoformiranoj polici s poezijom našao “Hidrogenski džuboks”. Kupio sam ga, premda je već odavno bilo kasno. Ali ipak vrijedi provjeriti što se u međuvremenu promijenilo. Jedna za drugom, pjesme su mi izranjale iz zaborava dok sam ih čitao. Čudan osjećaj: do maloprije se nisam sjećao nijedne riječi, a nakon prvog ponovnog čitanja znam ih skoro napamet. Kadiš je jednako veličanstven, samo još tužniji nego prije, a Ginsbergove političke deklamacije, koje je nekada ritmično nizao svirajući harmonij, protiv totalitarizma, liberalnog kapitalizma, korporacija, rata u Vijetnamu i svih drugih američkih ratova, zvuče jednako aktualno kao i prije trideset godina, samo što više nema punka, nema muzike u koju bih vjerovao i koju bih slijedio – u svoje ime govorim, ne znam što drugi misle – na način na koji se slijede ideologije.
Ali ono najvažnije, što mi je promicalo u mome predratnom životu, pronašao sam u opsežnim biografskim podacima na kraju knjige. Ginsberg je dobitnik Zlatnoga vijenca Struških večeri poezije, čest gost Jugoslavije, koja mu se sviđala jer je to za njega bila zemlja mekanog komunizma, a Ginsberg je, kao i toliki drugi pisci i umjetnici tog naraštaja (rođen je 1926. kao sin ruske emigrantkinje i američkoga nastavnika i lirskog pjesnika) bio razočarani komunist, kojem je Jugoslavija bila neka vrsta ideološke utjehe. A političko opredjeljenje je, uz ono seksualno – naravno, bio je homoseksualac, bilo neprestani motiv i razlog za estetsku i svaku drugu provokaciju.
I tako sam u bilješci o pjesniku u “Hidrogenskom džuboksu” pronašao da je Allen Ginsberg 1980. obilazio Jugoslaviju, putovao u Dubrovnik, a u Beogradu je s pjesnikom Peterom Orlowskim i glazbenikom Stevenom Taylorom imao nastupe u Kolarčevom narodnom univerzitetu, u Domu omladine i u Studentskome kulturnom centru. Bio su to veliki događaji za glavni grad Jugoslavije, na koje je dolazilo mnoštvo svijeta. Slušali su, pored svega drugog, i Ginsbergove ispovijesti o muškim ljubavima, o analnom i oralnom seksu. U tim stvarima on je bio vrlo izravan, nije se služio metaforama. Čini mi se da je tih godina pederastija u Jugoslaviji još uvijek bila kazneno djelo. Ali, eto, Allen Ginsberg je bio drag gost, a seksualna isključivost smatrana je, barem na toj razini, nečim što je nepristojno. Dvadeset jednu godinu kasnije u Beogradu više nije bila moguća Parada ponosa. U Zagrebu, jedva.
Eto, to je danas novo u “Hidrogenskom džuboksu”. Drugo je, uglavnom, staro i isto. Ginsberg polako iščezava skupa s vremenom za koje se tako čvrsto držao. Za razliku od pjesnika koji će potrajati u svojim knjigama, Ginsberg već pomalo dijeli sudbinu glumca, nakon što predstava prođe.
Za vrijeme te jugoslavenske turneje, 20. listopada 1980. Allen Ginsberg napisao je pjesmu “Branili su veru”. Evo je, ravno iz Hidrogenskog džuboksa:
Izašavši iz autobusa iz Novog Pazara na kišu
ispišao sam se pokraj zidina Tvrđave u Magliću
i razgovarao sa psima na Obali Ibra
Pokazali su mi zube i lajali su dugo, dugo