Po lugu, gdje sam djedovoga praza
jahao srećan, pala vječna tmuša.
I kažem: svijet je prazan
ko u nedjelju duša.
No te su riječi samo maska
onome što pravi u meni
klanicu od rumeni
svakoga zalaska.
U bijegu od sveopšteg laštva,
malo-pomalo, postah u gledanju
u jednu tačku – prilično iskusan.
Ali ima nešto u ovom danu
od osmjehnutog siromaštva
svetoga Franciskusa.
24.
Živjeti ne umijemo.
mrmori u meni ono vječito nijemo.
Ni oni, koji su te sreće
da još se ne rodiše, umjeti da žive neće.
Živ rob je, pred životom, jetim.
Mrtvi bi jedino umjeli živjeti.
I sve što je, pod nebom, beznadežno
najbrže budi moju nježnost.
I ko da zbiljsko jedino je
ono što nije moje.
Nosio sam, svjetskom čestom
šibano lice,
onog što, kroz božja čuda,
u nevrijeme stiže svuda.
U nevrijeme i na nemjesto.
I ovog proljeća, među drvljem rascvalim,
dok dragulje, kao Spinoza, bruse ptice,
pogotovo šojke,
oćutjeh sreću, ili skoro, ali
tu bijah nepriličan, poput bradavice
na savršenom na licu ljepojke.
25.
____________za Gordanu
Tišina u meni kao bol se stani.
Nalik tišini kuća poharanih.
Jeste, život je proletio, ali
U meni njegovi trnci su ostali
Ko u mladosti, od vazdušne struje
Kad kraj tebe brzi vlakovi prostruje.
Tugovasmo često ja i moji dosti.
A ni zbog čega. Iz čiste mladosti.
Tugovali smo ja i moja draga –
Poznak da bjesmo daleko od vraga
Jer kroz tugu svijet drugo nije
Do božji osmijeh.
Dok smo se ljubili,
Nikad nismo bili
Jednina, ali sjene
Na asfaltu nam bjehu slivene.
I nebo sa zemljom, dok anđeo gori,
Vezivali su u nama meteori
I otvarali se, sve dok se angel ne ugasi,
Proplanci iz sna: sve sami srnopasi.
Mladost kad je znala moja tuga
Izgrijati kao nad Galicom duga.
26.
Propast Jugoslavije, brod je na kojem
U nigdinu otplovi sve moje.
A jošter Skiti u noći
Kroza me protutnje:
Kose su njhove oči
I krikovi i šutnje.
Na visu iznad sviju zala,
Visu kojim duša noćas je opita,
Skoro da znade dokle su stizala
Mongolskih konja kopita.
I noć mi javlja po šumu lovora
Sa Visa il iz Mogorjela
Da sam sjenka iz pogovora
Knjige koja je izgorjela.
Na ulici srećem ljude sasvim ine.
Mrzi ispisnik, zaboravlja adeš.
Od mene sve su dalje duše njine
Jer moja ista zasvagda ostade.
I ne bi bilo loše u Crnoj Gori
Kupiti kamen
Koji će da se, ovdje, na mom grobu ori
Ko Natamnikov amen.
27. Živjeti poraz
O ne umiri prije no umreš, ne umiri! _______Radovan Zogović
Nekad stihove voljeh da podvlačim.
U tome je bilo nečega što zna da
Odvede u moje ratarske dane:
Rafove mi pune knjige preorane.
To što vrijedi u knjigama, sada
Krstićem označim.
________________
Pa šta ako se živi poraz?
To kašto znači da oči na oba
sveta gledaju s bjelasičkog bora.
Gdjekad, u beznađu, vidi se do Oba.
Pa šta ako zalud, noću ko i danju,
Pružala se šaka da sa davnjeg
Ognjišta glavne dočepa se glavnje?
Kotlaničko jezero još je u sjećanju
Poput besanog oka što kroz mene
Zuri u ine vaseljene.
Da. Poraz znači da se, bar katkada,
Gleda detaljnije.
I na golu pustoš svodiv nije.
To zna biti u praznini mir,
Ako i studen,
U kojemu postaje se kadar
Da se oćuti svjetski šir
Odavde do Bude.
_________________
Živim privagu. Vrijeme koje Gospod je
Sazdao od tuge. Ponekad svijetle,
Barem u dane kad sunčev zalazak zaodje
U crven koju čuva za pijetle.
No sad, kad pticu slušam, kažem to je
Ili ritual, ili sebe poje,
Ili, dok poje samu sebe, gleda
Da njezin pjev se vine do obreda.
I danas, dok mi duša drijemlje
Pred vječni san, znam da vjernost Zemlje
Zapravo je vjernost Penelope koja
Ne ustaje iza razboja.
28.
Posve bezdušno
I bezvazdušno.
A nema nade ni u najade.
Sto i jedna neman
Iz povijesti
I podsvijesti.
I kâd jabukovog cvijeta, nezeman.
I dok tmuri izbijaju sati
Sa katedrale, znam: java je stijeg
Pod kojim je mnogo časnije
Bježati no jurišati.
Svijet je parabola
Prabola.
Najčeše sveden na gole jauke
Sa Zmijanja.
Svijet lažan, kao praznik državni.
Gdje sve u nesebe za tren se promeće:
I da sve pojmiš, ništa zadržati nećeš.
Svijet pust kao, u dane štrajka, zračne luke.
Svijet pun, kao vučjega zavijanja
Bjelasički januar, davni.
Svijet što nekad zlatna bješe ogra
Sad razbijena usna je.
Svijet je Džon Lenon koji daje
Svome ubici autogram.
I sve ljudske stvari namjene
Imaju dvije.
Prva: da budu zaboravljene.
Drugu još niko otkrio nije.
Inventura u šezdeset petoj/6
(bilješke za poemu)
23.
Po lugu, gdje sam djedovoga praza
jahao srećan, pala vječna tmuša.
I kažem: svijet je prazan
ko u nedjelju duša.
No te su riječi samo maska
onome što pravi u meni
klanicu od rumeni
svakoga zalaska.
U bijegu od sveopšteg laštva,
malo-pomalo, postah u gledanju
u jednu tačku – prilično iskusan.
Ali ima nešto u ovom danu
od osmjehnutog siromaštva
svetoga Franciskusa.
24.
Živjeti ne umijemo.
mrmori u meni ono vječito nijemo.
Ni oni, koji su te sreće
da još se ne rodiše, umjeti da žive neće.
Živ rob je, pred životom, jetim.
Mrtvi bi jedino umjeli živjeti.
I sve što je, pod nebom, beznadežno
najbrže budi moju nježnost.
I ko da zbiljsko jedino je
ono što nije moje.
Nosio sam, svjetskom čestom
šibano lice,
onog što, kroz božja čuda,
u nevrijeme stiže svuda.
U nevrijeme i na nemjesto.
I ovog proljeća, među drvljem rascvalim,
dok dragulje, kao Spinoza, bruse ptice,
pogotovo šojke,
oćutjeh sreću, ili skoro, ali
tu bijah nepriličan, poput bradavice
na savršenom na licu ljepojke.
25.
____________za Gordanu
Tišina u meni kao bol se stani.
Nalik tišini kuća poharanih.
Jeste, život je proletio, ali
U meni njegovi trnci su ostali
Ko u mladosti, od vazdušne struje
Kad kraj tebe brzi vlakovi prostruje.
Tugovasmo često ja i moji dosti.
A ni zbog čega. Iz čiste mladosti.
Tugovali smo ja i moja draga –
Poznak da bjesmo daleko od vraga
Jer kroz tugu svijet drugo nije
Do božji osmijeh.
Dok smo se ljubili,
Nikad nismo bili
Jednina, ali sjene
Na asfaltu nam bjehu slivene.
I nebo sa zemljom, dok anđeo gori,
Vezivali su u nama meteori
I otvarali se, sve dok se angel ne ugasi,
Proplanci iz sna: sve sami srnopasi.
Mladost kad je znala moja tuga
Izgrijati kao nad Galicom duga.
26.
Propast Jugoslavije, brod je na kojem
U nigdinu otplovi sve moje.
A jošter Skiti u noći
Kroza me protutnje:
Kose su njhove oči
I krikovi i šutnje.
Na visu iznad sviju zala,
Visu kojim duša noćas je opita,
Skoro da znade dokle su stizala
Mongolskih konja kopita.
I noć mi javlja po šumu lovora
Sa Visa il iz Mogorjela
Da sam sjenka iz pogovora
Knjige koja je izgorjela.
Na ulici srećem ljude sasvim ine.
Mrzi ispisnik, zaboravlja adeš.
Od mene sve su dalje duše njine
Jer moja ista zasvagda ostade.
I ne bi bilo loše u Crnoj Gori
Kupiti kamen
Koji će da se, ovdje, na mom grobu ori
Ko Natamnikov amen.
27. Živjeti poraz
O ne umiri prije no umreš, ne umiri!
_______Radovan Zogović
Nekad stihove voljeh da podvlačim.
U tome je bilo nečega što zna da
Odvede u moje ratarske dane:
Rafove mi pune knjige preorane.
To što vrijedi u knjigama, sada
Krstićem označim.
________________
Pa šta ako se živi poraz?
To kašto znači da oči na oba
sveta gledaju s bjelasičkog bora.
Gdjekad, u beznađu, vidi se do Oba.
Pa šta ako zalud, noću ko i danju,
Pružala se šaka da sa davnjeg
Ognjišta glavne dočepa se glavnje?
Kotlaničko jezero još je u sjećanju
Poput besanog oka što kroz mene
Zuri u ine vaseljene.
Da. Poraz znači da se, bar katkada,
Gleda detaljnije.
I na golu pustoš svodiv nije.
To zna biti u praznini mir,
Ako i studen,
U kojemu postaje se kadar
Da se oćuti svjetski šir
Odavde do Bude.
_________________
Živim privagu. Vrijeme koje Gospod je
Sazdao od tuge. Ponekad svijetle,
Barem u dane kad sunčev zalazak zaodje
U crven koju čuva za pijetle.
No sad, kad pticu slušam, kažem to je
Ili ritual, ili sebe poje,
Ili, dok poje samu sebe, gleda
Da njezin pjev se vine do obreda.
I danas, dok mi duša drijemlje
Pred vječni san, znam da vjernost Zemlje
Zapravo je vjernost Penelope koja
Ne ustaje iza razboja.
28.
Posve bezdušno
I bezvazdušno.
A nema nade ni u najade.
Sto i jedna neman
Iz povijesti
I podsvijesti.
I kâd jabukovog cvijeta, nezeman.
I dok tmuri izbijaju sati
Sa katedrale, znam: java je stijeg
Pod kojim je mnogo časnije
Bježati no jurišati.
Svijet je parabola
Prabola.
Najčeše sveden na gole jauke
Sa Zmijanja.
Svijet lažan, kao praznik državni.
Gdje sve u nesebe za tren se promeće:
I da sve pojmiš, ništa zadržati nećeš.
Svijet pust kao, u dane štrajka, zračne luke.
Svijet pun, kao vučjega zavijanja
Bjelasički januar, davni.
Svijet što nekad zlatna bješe ogra
Sad razbijena usna je.
Svijet je Džon Lenon koji daje
Svome ubici autogram.
I sve ljudske stvari namjene
Imaju dvije.
Prva: da budu zaboravljene.
Drugu još niko otkrio nije.