Kad će to vrijeme, kad će taj vakat

Taksi je čekao negdje sa strane,
u njeg se nije uputio niko,
zar je zbog mene, šta su mi mane,
pita se vozač, već uveliko,
nijedan putnik, nijedna sjena,
niko da uđe, na sjedište sjedne,
dok pročačkaš zube,
već prođe smjena
sred čaršije, gdje ti snovi izblijede,
i vozač reče… tu čekam k’o saksija,
u nepokretu, i zato sakat,
sred ovog šugavog
bezljudnog taksija,
kojega niko ne želi lajkat,
a hajde bože, putnika šalji,
i hajde nebo se preokreni,
da l’ će mi platit, to su detalji,
koji i nisu sad važni meni,
ja hoću da vidim pojavu ljudsku,
pa makar neka je vozim i džabe,
žalbu ću dati, ustavnosudsku
jer ljudi kraj mene pješice grabe,
niko da stane,
niko da uđe,
niko da u moj taksi se popne,
i cigarete se bezbrojne gase,
dok kilometarske
nade
kopne. 

Iz taksija iziđe, prispjelo bješe,
jer mokraća napnu njemu krasuljak,
pa ga izvuče, nuždom ponesen,
pa se i pomokri, tu na travuljak,
tu pored staze, na rubu trga,
na kojem odavno ništa ne cvjeta,
tu gdje je svako mahom prgav
jer sam se bori
protiv svijeta, 

Kada odjednom, niotkud bješe,
odnekud iskoči ona žena,
hoće l’ i tebe da se riješe
jer sad tu mokr, k’o sred bazena,
tako je rekla, a hod joj krakat
kojim je prišla do taksija praznog,
al’ biće da nije vrijeme ni vakat,
da te sad grde, za mršav razlog

Ti ga sad spremi,
taj svoj visuljak
odmah ga natrag u hlače metni,
što u me buljiš, kao patuljak,
i šalješ, k’o Snježani, osmijeh sretni,
ti nemoj da pogrešni utisak stičeš,
i nemoj mi ništa ganutljivo njakat,
ne mogu da se radujem ičem,
tom nije vrijeme,
tom nije vakat. 

Taksista reče… koja te sila,
a znam da mnogih fantomskih ima,
ka ovome taksiju usmjerila,
gdje si dosada, ti bona, bila,
u kojem svijetu, realnosti čega,
odakle sada do mene sjediš,
s tim licem blijedim, i boje snijega,
s tim okom, kojim nikog ne štediš.

Ja hoću da te odvezem gdje treba,
i neću da ti naplatim ništa,
bog te je meni poslao s neba,
hoćeš do nekog izletišta,
hoćeš li da te vozim polako,
hoćeš li da te vozim brže,
…a ona, već obavijena mrakom,
kao da se na riječi trže…
i veli da ne treba sada nježnost
i ne treba sada oko nje skakat,
džaba je sada sva prilježnost,
prošlo je vrijeme,
proš’o je vakat. 

O kakvom vaktu govori žena
tako je mislio za volanom,
dok cesta ih zgrabi, sva razjapljena,
i guta ljudoždernim
elanom. 

I meni da mokrim prispjelo jeste
odjednom ona ga pričom nutka,
pa se pomokrih pored ceste,
il’ nekog njenog zavijutka,
iziđoh iz kola, i skinuh gaće,
iz mene šiknuo onaj mlaz vreli,
al’ tada me je usnimio neko,
pa me na Fejsbuku razapeli,
da nije način i nije mjesto,
da sa mnom nije nešto u redu,
jer ko će još normalan
takvom gestom
da sebi na vrat navlači bijedu,
i ko će to pameti prave i zdrave
tečnost iz tijela javno istakat
joj vidi kurve, budale, i krave,
čem nije vrijeme nije ni vakat!

I nema veze da u bešiku stiglo,
da nisam ubila, već se pomokrila,
sve se na ovom Balkanu diglo
da bi se moja malenkost otkrila.

Taksi naprečac tad poče skakat
kao da je cesta od gume,
takvo je vrijeme, takav je vakat,
takve su ove balkanske šume,
sve tamno, tamno, sve odavno,
i nikako da nas obiđe milost,
muški se nadpišavaju slavno,
za žene nije ozračje isto,
u neredu red je, u duši jed je,
riječima uvijek se unizi neko,
takvi smo ljudi,
takvog smo soja,
takvo je naše srce meko.  

I možeš ti kumit, i možeš ti krepat
i možeš ti kao vodopad plakat,
takav nam usud, kusav i repat,
takvo je vrijeme, i takav vakat. 

Žena tad reče, ti ovdje stani,
baš tamo blizu kapije one,
jer meni su dani odbrojani,
i za mnom zemaljska zvona zvone,
kroz ovu kapiju prolaze oni
kojim je dosta zemaljske zlobe,
i kroz nju se upute k vasioni
u njene, od zvijezda, zlatne sobe.

Jer jutros u postelji ja sam se otkrila,
odbacila ćebe, s dezenom ruže,
i onda se u veceu pomokrila,
i onda za gredu zavezala uže.

I onda sam omču sebi navukla,
i sa stolice onda ja sam skočila,
i tebe sam u svom posljednjem dahu,
da mokriš kraj onog drva, uočila,
da šoraš jer moraš,
i nisi u strahu
što se ta gradska četvrt
smočila.

I dok se prazniš ispod tih lipa,
tebe baš niko oslovio nije,
ni tebe ni tebi sličnoga tipa,
koji još uvijek mlazove lije. 

Zato ja mrtva uđoh u taksi,
u koji već dugo ne ulazi niko,
jer vidim, sve možeš,
ti valjda jak si,
i tebe ne čereče sa užitkom. 

Žena je tada tiho udahnula,
i na prozor taksija izbacila  lakat
…jednom svi biće u boljem svijetu
što neće iz šupljeg u prazno pretakat,
kojemu surovost nije mjera,
gdje čovjek ima pravo da griješi,
u svijetu ljudi, ne ljudoždera,
Balkana, što se Balkancu smiješi,
u prostoru mira, u svjetlosnoj sobi,
u stanju potpunog zadovoljstva,
u dobrom društvu, a ne u zlobi,
u stvarnosti gdje još ima čojstva,
u bašti dobrote, u prostoru nade,
u odjeku nekakvih predivnih nota,
gdje biljke ne čupaju nego ih sade,
gdje ljudski život nije fusnota,
…tako je rekla, i glas joj tad pade
…i na prozoru mlitavo visi joj lakat
…pa reče, tog nema, al pitanje sad je
kad će to vrijeme,
kad će taj vakat?

20. 11. 2023

Ivančica Đerić 22. 11. 2023.