Beskućnost suzbijam gledajući kupoprodajne oglase – crnogorsko primorje (Dobre Vode, Bar), Turska (Antalija/Alanya), manji bosanski gradovi (Konjic, Jablanica, Počitelj). Pa ove lundske kolonije sa drvenim, ljetnjim kućicama.
Ostarah, a ne stekoh krov nad glavom.
Nahod.
(2./10.9)
Vratio sam se iz šetnje sa pet-šest jabuka u rancu. Pokupio sam ih u grmušju iza mosta na Hoje potoku, gore iznad danske kuće i čudnoga zdanja (i posjeda) koje liči na zamak, ali nije zamak. Sastoji se od par teških zgrada od crvene, sitne cigle na koje su ko šljemovi navučeni olovni krovovi. Jedva se naziru ispod krošnji nordijskih bukava i ja, kad god mogu, ne gledam onamo, već na drugu stranu puta. Sa te strane čuči kao starci na dženazi žbunje zove i šipurka.
I tamo se ta jabuka krila. Dodova jabuka. Idun nam je otkrila.
*
Ovdje je bilo nekoliko torpa – koliba najamnika, slugu. Idun kaže da je „taj tvoj Dodo”, zimi živjeo u gradu, u Nödenu, šetlu, a ljeti u kolibama i sijenu na Verpingeu i Hojeu. Radio je po okolnim gazdinstvima, kosio i žnjeo, čistio štale, zakopavao crkotine, kalemio voćke. Bio je vješt voćar i kalemar.
*
Uveče, s daščice: Idun o Nödenu, koloniji
Ne zna mnogo o izgradnji Nödena (kuća, baraka). Pominje izvjesnog vlasnika pilane i pominje pastora koji su (1943) podigli zadnje kuće u Prenegatanu. Kuće su niske, a dugačke, građene od deblica i trupaca, poludovršene. Samo je jedna u Prennegatnu bila od cigala. Bila je velika i zvali su je Skepet, lađa. Gledale su na ulicu, a sa stražnje strane bila su dvorišta. Bilo je močvarno, blato se slivalo iz ulice u ulicu.
Tuberkuloza, žutica. Jedna baba što liječi listovima kopitnjaka. Kriza. Redovi za hranu. Prve povrtrske kolonije.To su bila mala „krompirišta“, kralo se. Izvadi lišće i korijen, pokupi krompir i vrati opet korijen nazad. Zatim brojne kolonije.
Mnogo jevreja izbjeglih iz Rusije, Poljske, Ukrajine. Siromašni, jadni. Ali bolji ljudi od domaćih – jer se pomažu. Bavili su se trgovinom, preprodajom starudija, torbarenjem. Žene, djeca i stariji radili su ovdje. Sprva su najmili parcele, a docnije imali i svoje. I ovuda, na Klostegårdenu i Kalby Mölla. Kupuju krišom žive kokoške. Pa ih košer kolju. (Dodov brat koji je radio na gazdinstvu braće Krook, hvatao fazane, barske ptice, golubove). Imali su lijepu ječmenu kašu. Ječam su kupovali i mijenjali za rasad kupusa. Kupusa zimnjaka – sirotinjske majke. Takvog kupusa ovdje nije bilo, oni su ga sa sobom donijeli.
Maline, ribizle, kupine.
A krupnije voće? Trešnje-divljake, trešnje pitome, jabuke, orasi u voćnjaku bolnice St. Lars. Sjeseni, gule korube, dlanovi pocrne – i nadzornik lako otkrije one koji su se zavlačili “u ludaru” i krali orahe.
*
Jabuke na severu kiselog su ukusa, a ove, torbarske, uglavnom su slatke. Dole, oko vrtnih kolonija, našao sam tri-četiri stabla s plodovima sličnim našoj petrovači. Mora da su potomci Dodovih jabuka.
*
Fred McDowell and his Blues Boys.
(3/10.)
Dodo, kalemar iz Hojea
“Mali starac sa ušima u obliku karfiola, u čipkastim hlačama nejednakih nogavica, dugim zelenim čarapama i crnim čizmama od teleće kože.
Odjeću je pravio sam, tako što bi preko otpalih zakrpa, druge prekrpio. ‘Odjeća ne pomaže’, znao je reći. Išao je s vašara na vašar i vraćao se uvijek izubijan. Na Hojeu se kotrškao i cjenkao sa ženama za tkanine, pletar (metle, korpe) rasad, voćne kalemove.”
Ime je dobio ovako: u doba kolere, trčao je uokolo i kupio leševe. Imao je konja i arabu – dovlačio je pijesak sa Lome i prodavao ga. Kupovala se jedan kapa pijeska – oko 5 litara – koja se posipala u nužnicima. Imala je jedna pjesma i ide ovako na naškom:
Poznajete li Dodena (smrt) koji živi u Nodenu on za Lomu vozi i pijesak dovozi zaprega škripi i pijesak sipi duž čitavog puta
(16/10.)
Dodova jabuka
Uzeo sam ranac i bicikl i krenuo ka mostiću na Värpingu.
Danas ću pokupiti padalice ispod Dodove jabuke. Jabuka uzrijeva već krajem septembra. Po zrijenju ne drži se dugo na granama već se sruči na tlo. Čekao sam da ptice, sitne životinje i slučajni namjernici pokupe šta je njihovo i da ja, onda, uzmem svoje.
Krošnja joj je rijetka i smršena sa trnjem i kupinom, pa je jedva vidna. Stablo je staro, ali tanko, kora na njemu ispucala, crna. Čovjek se nekako i sneveseli i ushiti dok stoji uz nju. Naliči i mirisom i ukusom na naše jelifalme koje je baka (moj ded) ostavljao u slami na tavanu štale, ili u sijenima u kotaru i koje bi kad zapuha i zaveje, donosio “zdrave i lezetne ka da si ih sad ubrao” pa bi ih grijali na mangalu i onda ih on gulio britvom sa drškom od ovnujskog roga koji mu je Agaton kovao. Agaton je bio naš komšija, živjeo je u romkom naselju a ovo se nazalilo na jednoj uskoj plati zemlje na ušću Raške i Ljudske rijeke. Žena mu se zvala Pemba. Ovdje mogu dopisati da je faletala i bacala graške mojoj bijači, majci, meni, mojoj ćerki i da je pri tom isto izgledala.
To sam zaboravio, taj naljepši dio iz djetinjstva u Šavcima. I eto, kad ugrizem ovu jabuku, kao da je začarana, povrati mi slike, događaje i pojave iz tog perioda. Mogu čak da “vidim” ne samo unutrašnjost odaje gdje sjedimo, nego cijelu kuću, dvije njive ispod sa međama uz koje su gomila nekoliko pravoslavnih kuća, i još dublje, preko ceste N. Pazar – Tutin, njihove bašte duž jazova i rijeke Raške.
Nisam se ove rede baš nešto ofajdio. Pokupio sam 7-8 kg, a plodovi su već počeli rudeti i mijenjati boju na uboju.
Hoje O, VI
Dodo, Dodova jabuka
(Subota, 1/10.)
Beskućnost suzbijam gledajući kupoprodajne oglase – crnogorsko primorje (Dobre Vode, Bar), Turska (Antalija/Alanya), manji bosanski gradovi (Konjic, Jablanica, Počitelj). Pa ove lundske kolonije sa drvenim, ljetnjim kućicama.
Ostarah, a ne stekoh krov nad glavom.
Nahod.
(2./10.9)
Vratio sam se iz šetnje sa pet-šest jabuka u rancu. Pokupio sam ih u grmušju iza mosta na Hoje potoku, gore iznad danske kuće i čudnoga zdanja (i posjeda) koje liči na zamak, ali nije zamak. Sastoji se od par teških zgrada od crvene, sitne cigle na koje su ko šljemovi navučeni olovni krovovi. Jedva se naziru ispod krošnji nordijskih bukava i ja, kad god mogu, ne gledam onamo, već na drugu stranu puta. Sa te strane čuči kao starci na dženazi žbunje zove i šipurka.
I tamo se ta jabuka krila. Dodova jabuka. Idun nam je otkrila.
*
Ovdje je bilo nekoliko torpa – koliba najamnika, slugu. Idun kaže da je „taj tvoj Dodo”, zimi živjeo u gradu, u Nödenu, šetlu, a ljeti u kolibama i sijenu na Verpingeu i Hojeu. Radio je po okolnim gazdinstvima, kosio i žnjeo, čistio štale, zakopavao crkotine, kalemio voćke. Bio je vješt voćar i kalemar.
*
Uveče, s daščice: Idun o Nödenu, koloniji
Ne zna mnogo o izgradnji Nödena (kuća, baraka). Pominje izvjesnog vlasnika pilane i pominje pastora koji su (1943) podigli zadnje kuće u Prenegatanu. Kuće su niske, a dugačke, građene od deblica i trupaca, poludovršene. Samo je jedna u Prennegatnu bila od cigala. Bila je velika i zvali su je Skepet, lađa. Gledale su na ulicu, a sa stražnje strane bila su dvorišta. Bilo je močvarno, blato se slivalo iz ulice u ulicu.
Tuberkuloza, žutica. Jedna baba što liječi listovima kopitnjaka. Kriza. Redovi za hranu. Prve povrtrske kolonije. To su bila mala „krompirišta“, kralo se. Izvadi lišće i korijen, pokupi krompir i vrati opet korijen nazad. Zatim brojne kolonije.
Mnogo jevreja izbjeglih iz Rusije, Poljske, Ukrajine. Siromašni, jadni. Ali bolji ljudi od domaćih – jer se pomažu. Bavili su se trgovinom, preprodajom starudija, torbarenjem. Žene, djeca i stariji radili su ovdje. Sprva su najmili parcele, a docnije imali i svoje. I ovuda, na Klostegårdenu i Kalby Mölla. Kupuju krišom žive kokoške. Pa ih košer kolju. (Dodov brat koji je radio na gazdinstvu braće Krook, hvatao fazane, barske ptice, golubove). Imali su lijepu ječmenu kašu. Ječam su kupovali i mijenjali za rasad kupusa. Kupusa zimnjaka – sirotinjske majke. Takvog kupusa ovdje nije bilo, oni su ga sa sobom donijeli.
Maline, ribizle, kupine.
A krupnije voće? Trešnje-divljake, trešnje pitome, jabuke, orasi u voćnjaku bolnice St. Lars. Sjeseni, gule korube, dlanovi pocrne – i nadzornik lako otkrije one koji su se zavlačili “u ludaru” i krali orahe.
*
Jabuke na severu kiselog su ukusa, a ove, torbarske, uglavnom su slatke. Dole, oko vrtnih kolonija, našao sam tri-četiri stabla s plodovima sličnim našoj petrovači. Mora da su potomci Dodovih jabuka.
*
Fred McDowell and his Blues Boys.
(3/10.)
Dodo, kalemar iz Hojea
“Mali starac sa ušima u obliku karfiola, u čipkastim hlačama nejednakih nogavica, dugim zelenim čarapama i crnim čizmama od teleće kože.
Odjeću je pravio sam, tako što bi preko otpalih zakrpa, druge prekrpio. ‘Odjeća ne pomaže’, znao je reći. Išao je s vašara na vašar i vraćao se uvijek izubijan. Na Hojeu se kotrškao i cjenkao sa ženama za tkanine, pletar (metle, korpe) rasad, voćne kalemove.”
Ime je dobio ovako: u doba kolere, trčao je uokolo i kupio leševe. Imao je konja i arabu – dovlačio je pijesak sa Lome i prodavao ga. Kupovala se jedan kapa pijeska – oko 5 litara – koja se posipala u nužnicima. Imala je jedna pjesma i ide ovako na naškom:
Poznajete li Dodena (smrt)
koji živi u Nodenu
on za Lomu vozi
i pijesak dovozi
zaprega škripi
i pijesak sipi
duž čitavog puta
(16/10.)
Dodova jabuka
Uzeo sam ranac i bicikl i krenuo ka mostiću na Värpingu.
Danas ću pokupiti padalice ispod Dodove jabuke. Jabuka uzrijeva već krajem septembra. Po zrijenju ne drži se dugo na granama već se sruči na tlo. Čekao sam da ptice, sitne životinje i slučajni namjernici pokupe šta je njihovo i da ja, onda, uzmem svoje.
Krošnja joj je rijetka i smršena sa trnjem i kupinom, pa je jedva vidna. Stablo je staro, ali tanko, kora na njemu ispucala, crna. Čovjek se nekako i sneveseli i ushiti dok stoji uz nju. Naliči i mirisom i ukusom na naše jelifalme koje je baka (moj ded) ostavljao u slami na tavanu štale, ili u sijenima u kotaru i koje bi kad zapuha i zaveje, donosio “zdrave i lezetne ka da si ih sad ubrao” pa bi ih grijali na mangalu i onda ih on gulio britvom sa drškom od ovnujskog roga koji mu je Agaton kovao. Agaton je bio naš komšija, živjeo je u romkom naselju a ovo se nazalilo na jednoj uskoj plati zemlje na ušću Raške i Ljudske rijeke. Žena mu se zvala Pemba. Ovdje mogu dopisati da je faletala i bacala graške mojoj bijači, majci, meni, mojoj ćerki i da je pri tom isto izgledala.
To sam zaboravio, taj naljepši dio iz djetinjstva u Šavcima. I eto, kad ugrizem ovu jabuku, kao da je začarana, povrati mi slike, događaje i pojave iz tog perioda. Mogu čak da “vidim” ne samo unutrašnjost odaje gdje sjedimo, nego cijelu kuću, dvije njive ispod sa međama uz koje su gomila nekoliko pravoslavnih kuća, i još dublje, preko ceste N. Pazar – Tutin, njihove bašte duž jazova i rijeke Raške.
Nisam se ove rede baš nešto ofajdio. Pokupio sam 7-8 kg, a plodovi su već počeli rudeti i mijenjati boju na uboju.