Ne kao pastva što hirotonisanog sluša pastira, koji molitvu blagoglagolja iz svetoga psaltira, niti kao vojak kojeg smrt zove glasom oficira, ni poput puka kojem drznik staru laž reciklira:
nijemī da prozbore, to riječ koju kazujem želi, i vid bi očinji željela ona slijepome da iscijeli, nju kada čuju, svi umoreni da ustanu iz groba, svirepog ubicu da u srcu zaboli njegova zloba
Da zora svijeta iznova osvane, arhajsko doba da se vrati, riječ da se istinom kao sunce zlati, od opsjene do obmane nemušta da se ne klati
Ne uzmognem li, oči da sklopim i zamuknem, poraz priznav, pred prizorom ću da ustuknem, prozboriv o onom što motrim, da ne jauknem!
Da ne jauknem
Pred »Mukom« Sanjina Lugića
Ne kao pastva što hirotonisanog sluša pastira,
koji molitvu blagoglagolja iz svetoga psaltira,
niti kao vojak kojeg smrt zove glasom oficira,
ni poput puka kojem drznik staru laž reciklira:
nijemī da prozbore, to riječ koju kazujem želi,
i vid bi očinji željela ona slijepome da iscijeli,
nju kada čuju, svi umoreni da ustanu iz groba,
svirepog ubicu da u srcu zaboli njegova zloba
Da zora svijeta iznova osvane, arhajsko doba
da se vrati, riječ da se istinom kao sunce zlati,
od opsjene do obmane nemušta da se ne klati
Ne uzmognem li, oči da sklopim i zamuknem,
poraz priznav, pred prizorom ću da ustuknem,
prozboriv o onom što motrim, da ne jauknem!