Josip je bio stolar, jednostavan čovjek, bez imutka, težak na riječima, neupadljiv u društvu, ali od roda Davidova. To što je bio iz dobre kuće, i to u vrijeme kada se počelo gledati tko je čiji i tko je iz kakve kuće, Josipu nije pomagalo. Nastalo je već vrijeme ološa, lažnih i krivotvorenih rodoslova, kojemu su takvi poput Josipa najviše smetali.
Bio je bogobojazan, a pismen. Svakoga je dana čitao Sveto pismo i molio se Bogu, ali je kao i njegov imenjak, praotac Izraela, mnogo i bujno sanjao. U jednome takvom snu Bog mu se ukazao s riječju neka uzme Mariju za ženu i neka se ne plaši onog što je u njezinoj utrobi začeto. Je li to baš bio Bog? To bi svaki čovjek posumnjao – koješta i kojeko snovima vršlja, pa se lažno prikazuje i predstavlja – ali Josip nije ni trenutka posumnjao.
Došao je Mariji, a onda mu je rekla da će se udati za njega, ali tako da i u braku ostane nevina. Josip je slegao ramenima i pristao. Njega kroz život nije vodila strast, a ni želja za užicima, za posjedovanjem i za isticanjem vlastite uloge među ljudima i pred Bogom. On bi tesao svoje daske, izrađivao stolove i stolice, čitao Sveto pismo i živio u starozavjetnim pričama. Bio je izrazito introvertan i maštovit čovjek. To je bolna kombinacija. Ali imao je i snažnu volju.
Onda je Marija zatrudnila. Ono što mu je Bog govorio u snovima našlo se u žestokoj suprotnosti s onim što se zbilo u zbilji. Ili to nije bila suprotnost, nego nešto drugo. Josipa je žestoko zapeklo, u njemu se nešto slomilo, ali je pristao da njezinom djetetu bude otac. Tog se trenutka dogodilo nešto što je temelj za veliku priču, ali što je i nepriznati i neprihvaćeni temelj kršćanske civilizacije: u Josipu se slomilo sve muško i sve običajno. Umjesto da rikne kao lav, prebije Mariju, i ona s nerođenim djetetom završi u sigurnoj kući, umjesto da postupi onako kako, mnogo češće bez razloga i povoda, nego s razlogom i povodom, postupaju kršćanski muškarci nakon njega, Josip je odlučio poslušati glas svoje naravi, možda i prije nego Boga u svome snu. Postao je dobar i brižan otac onom kome i nije bio biološki otac.
Poslije je sa ženom i djetetom tumarao po Egiptu, navodno, opet, po Božjoj volji, pa se vraćao u Palestinu, da se nastani u Nazaretu. O njegovim odnosima s Isusom se, na žalost, relativno malo zna. Kao što se jedva nešto zna o Isusovim djetinjim i adolescentskim godinama. Ali nikada se nikakvo zlo nije između njih dvojice zbilo. Dječak je, očito, bio rođen za rabina. Znači li to da je bio bez stolarskoga dara? Je li to Josipa žalostilo? Da je njegova krv i meso, sigurno bi imao tesarskog talenta. Ili i nije želio da ga sin naslijedi. Je li Bog išta o tome rekao u Josipovim snovima?
Josipa katolici slave kao radnika, kao da je baš najvažnije to što je bio marljiv u poslu. Ono drugo što je Josip bio – a, zapravo, prvo i najvažnije- ljudima je teško prihvatljivo. Šteta, jer da jest, svijet bi bio sretniji. Josip je u književnom imaginariju zaštitnik svih prevarenih muževa, otac kompliciranih porodica, figura Židova iz romana Josepha Rotha.
Nema Josipovih relikvija, ne zna mu se grob. Kažu da je uskrsnuo u onoj grupi pravednika. “I grobovi se otvoriše, i ustaše mnoga tijela svetijeh, koji su pomrli”, kako piše u Matejevom evanđelju, a iz Vuk-Daničićeve “Biblije”, tog poetski najljepšeg prijevoda i žive riznice naših jezika.
Josip stolar
Imaginarni prijatelj/74
Josip je bio stolar, jednostavan čovjek, bez imutka, težak na riječima, neupadljiv u društvu, ali od roda Davidova. To što je bio iz dobre kuće, i to u vrijeme kada se počelo gledati tko je čiji i tko je iz kakve kuće, Josipu nije pomagalo. Nastalo je već vrijeme ološa, lažnih i krivotvorenih rodoslova, kojemu su takvi poput Josipa najviše smetali.
Bio je bogobojazan, a pismen. Svakoga je dana čitao Sveto pismo i molio se Bogu, ali je kao i njegov imenjak, praotac Izraela, mnogo i bujno sanjao. U jednome takvom snu Bog mu se ukazao s riječju neka uzme Mariju za ženu i neka se ne plaši onog što je u njezinoj utrobi začeto. Je li to baš bio Bog? To bi svaki čovjek posumnjao – koješta i kojeko snovima vršlja, pa se lažno prikazuje i predstavlja – ali Josip nije ni trenutka posumnjao.
Došao je Mariji, a onda mu je rekla da će se udati za njega, ali tako da i u braku ostane nevina. Josip je slegao ramenima i pristao. Njega kroz život nije vodila strast, a ni želja za užicima, za posjedovanjem i za isticanjem vlastite uloge među ljudima i pred Bogom. On bi tesao svoje daske, izrađivao stolove i stolice, čitao Sveto pismo i živio u starozavjetnim pričama. Bio je izrazito introvertan i maštovit čovjek. To je bolna kombinacija. Ali imao je i snažnu volju.
Onda je Marija zatrudnila. Ono što mu je Bog govorio u snovima našlo se u žestokoj suprotnosti s onim što se zbilo u zbilji. Ili to nije bila suprotnost, nego nešto drugo. Josipa je žestoko zapeklo, u njemu se nešto slomilo, ali je pristao da njezinom djetetu bude otac. Tog se trenutka dogodilo nešto što je temelj za veliku priču, ali što je i nepriznati i neprihvaćeni temelj kršćanske civilizacije: u Josipu se slomilo sve muško i sve običajno. Umjesto da rikne kao lav, prebije Mariju, i ona s nerođenim djetetom završi u sigurnoj kući, umjesto da postupi onako kako, mnogo češće bez razloga i povoda, nego s razlogom i povodom, postupaju kršćanski muškarci nakon njega, Josip je odlučio poslušati glas svoje naravi, možda i prije nego Boga u svome snu. Postao je dobar i brižan otac onom kome i nije bio biološki otac.
Poslije je sa ženom i djetetom tumarao po Egiptu, navodno, opet, po Božjoj volji, pa se vraćao u Palestinu, da se nastani u Nazaretu. O njegovim odnosima s Isusom se, na žalost, relativno malo zna. Kao što se jedva nešto zna o Isusovim djetinjim i adolescentskim godinama. Ali nikada se nikakvo zlo nije između njih dvojice zbilo. Dječak je, očito, bio rođen za rabina. Znači li to da je bio bez stolarskoga dara? Je li to Josipa žalostilo? Da je njegova krv i meso, sigurno bi imao tesarskog talenta. Ili i nije želio da ga sin naslijedi. Je li Bog išta o tome rekao u Josipovim snovima?
Josipa katolici slave kao radnika, kao da je baš najvažnije to što je bio marljiv u poslu. Ono drugo što je Josip bio – a, zapravo, prvo i najvažnije- ljudima je teško prihvatljivo. Šteta, jer da jest, svijet bi bio sretniji. Josip je u književnom imaginariju zaštitnik svih prevarenih muževa, otac kompliciranih porodica, figura Židova iz romana Josepha Rotha.
Nema Josipovih relikvija, ne zna mu se grob. Kažu da je uskrsnuo u onoj grupi pravednika. “I grobovi se otvoriše, i ustaše mnoga tijela svetijeh, koji su pomrli”, kako piše u Matejevom evanđelju, a iz Vuk-Daničićeve “Biblije”, tog poetski najljepšeg prijevoda i žive riznice naših jezika.