“Idiot” je najljepši roman Fjodora Mihailoviča Dostojevskog, bajka za odrasle, od koje se čitatelj lako razboli, dobije temperaturu, pa dva tjedna leži u postelji na antibioticima, iako mu antibiotici nisu od pomoći. Knez Miškin je najbliža književna prispodoba Isusa Krista. Ako vjerujemo – ili ako možemo imaginirati život u kojemu vjerujemo – i ako nam je Isus Božji sin, onda mirne duše možemo reći da se Dostojevski najbliže od svih ljudi približio Hristosu pišući kneza Miškina. Osjetio je Isusov dah, a Isus je osjetio dah Fjodora Mihailoviča. “Idiot” je čudo od knjige, koje se, kao i sva čuda, ne preživi lako.
Isus je pomaknut čovjek. On nije sav svoj. Ili nije kao drugi. Isus je lud. Knez Miškin je, zamišlja ga pisac, predivan kao Isus. I kao Don Quijote. On je u prvobitnoj zamisli spoj ta dva lika. O knezu se priča da je malouman, da je od rođenja duševno poremećen, liječio se godinama u Švicarskoj, ali sve prave bolesti su neizlječive. U domovinu se vratio bez kopjejke u džepu, ali pun žara i znatiželje. O Rusiji ne zna ništa, ili gotovo ništa, ali je doživljava kao polje svoje intime. Ushićen je, neprestano u vrućici, ide od čovjeka do čovjeka, dopuštajući da se u njega utisne svaka sudbina i nesreća. Knez Miškin posjeduje dar empatije, kakav je bez premca u našim legendama i fikcijama, ali nešto nas drugo u tom daru i osvaja i plaši: djeluje stvarno, prirodno i uvjerljivo. Prepoznajemo li to u legendi o knezu Miškinu Isusa Krista i njegovu legendu, pa nam zato djeluje prirodno i uvjerljivo? Ili je nešto drugo?
Isus Krist je nesumnjivo bio revolucionar. Knez Miškin je također revolucionar. Protiv je smrtne kazne, protiv izrabljivanja radnika i seljaka, i spreman je propovijedati svoja uvjerenja. U njegovu nastupu na prvi pogled nema ništa zazorno, ali u ljudima izaziva, uglavnom, negativne reakcije. Plaše ga se, sumnjiče, izbjegavaju. Muči ih što ga ne mogu objasniti putem vlastitog iskustva. Ono isto što čitatelja privlači Miškinu, njegove subesjednike i suvremenike, s kojima Miškin biva u istom romanu, odbija i grozi.
Knez Miškin u ljudima vidi djecu. Čim nekog bolje upoznaš, shvatiš eto ga, još jedno dijete. Svijet “Idiota” veliko je i surovo dječje igralište, s toboganima, vrteškom i pješčanikom. Miškin je jurodivi među djecom. Sa ženama mu, međutim, ne ide. Nastasje Filipovne se plaši. Ona je odrasla i nesretna. Gorda je, a knez Miškin ne razumije gordost. Nakon što joj se pokori, ona bježi s Rogožinom. (Je li tako bilo, ili se čitatelju nešto pobrkalo i pomiješalo, tražeći novu logiku i red u njegovoj glavi? “Idiot” je, naime, roman koji je, u smislu a ne u sadržaju, trajno nedovršen, i ište novu verziju, koja bi se čitala uz ovu, usporedo kao Evanđelje.)
Miškin na kraju napušta Rusiju. Napušta li time Isusovu metaforu i putanju? Vraća se onome istom doktoru Šnajderu u Švicarsku, da ga liječi od njegove neizlječive duševne bolesti, koja kroz epohe i stoljeća mijenja svoje ime i simptome, a svodi se na preosjetljivost na patnju drugih. Povremeno naiđe netko tko kaže da to i nije bolest. U naše vrijeme za tog će reći da je ateist. Što bi onda rekli i za Isusa Krista i kneza Miškina, kad bi im se pojavili pred očima.
Knez Miškin
Imaginarni prijatelj/73
“Idiot” je najljepši roman Fjodora Mihailoviča Dostojevskog, bajka za odrasle, od koje se čitatelj lako razboli, dobije temperaturu, pa dva tjedna leži u postelji na antibioticima, iako mu antibiotici nisu od pomoći. Knez Miškin je najbliža književna prispodoba Isusa Krista. Ako vjerujemo – ili ako možemo imaginirati život u kojemu vjerujemo – i ako nam je Isus Božji sin, onda mirne duše možemo reći da se Dostojevski najbliže od svih ljudi približio Hristosu pišući kneza Miškina. Osjetio je Isusov dah, a Isus je osjetio dah Fjodora Mihailoviča. “Idiot” je čudo od knjige, koje se, kao i sva čuda, ne preživi lako.
Isus je pomaknut čovjek. On nije sav svoj. Ili nije kao drugi. Isus je lud. Knez Miškin je, zamišlja ga pisac, predivan kao Isus. I kao Don Quijote. On je u prvobitnoj zamisli spoj ta dva lika. O knezu se priča da je malouman, da je od rođenja duševno poremećen, liječio se godinama u Švicarskoj, ali sve prave bolesti su neizlječive. U domovinu se vratio bez kopjejke u džepu, ali pun žara i znatiželje. O Rusiji ne zna ništa, ili gotovo ništa, ali je doživljava kao polje svoje intime. Ushićen je, neprestano u vrućici, ide od čovjeka do čovjeka, dopuštajući da se u njega utisne svaka sudbina i nesreća. Knez Miškin posjeduje dar empatije, kakav je bez premca u našim legendama i fikcijama, ali nešto nas drugo u tom daru i osvaja i plaši: djeluje stvarno, prirodno i uvjerljivo. Prepoznajemo li to u legendi o knezu Miškinu Isusa Krista i njegovu legendu, pa nam zato djeluje prirodno i uvjerljivo? Ili je nešto drugo?
Isus Krist je nesumnjivo bio revolucionar. Knez Miškin je također revolucionar. Protiv je smrtne kazne, protiv izrabljivanja radnika i seljaka, i spreman je propovijedati svoja uvjerenja. U njegovu nastupu na prvi pogled nema ništa zazorno, ali u ljudima izaziva, uglavnom, negativne reakcije. Plaše ga se, sumnjiče, izbjegavaju. Muči ih što ga ne mogu objasniti putem vlastitog iskustva. Ono isto što čitatelja privlači Miškinu, njegove subesjednike i suvremenike, s kojima Miškin biva u istom romanu, odbija i grozi.
Knez Miškin u ljudima vidi djecu. Čim nekog bolje upoznaš, shvatiš eto ga, još jedno dijete. Svijet “Idiota” veliko je i surovo dječje igralište, s toboganima, vrteškom i pješčanikom. Miškin je jurodivi među djecom. Sa ženama mu, međutim, ne ide. Nastasje Filipovne se plaši. Ona je odrasla i nesretna. Gorda je, a knez Miškin ne razumije gordost. Nakon što joj se pokori, ona bježi s Rogožinom. (Je li tako bilo, ili se čitatelju nešto pobrkalo i pomiješalo, tražeći novu logiku i red u njegovoj glavi? “Idiot” je, naime, roman koji je, u smislu a ne u sadržaju, trajno nedovršen, i ište novu verziju, koja bi se čitala uz ovu, usporedo kao Evanđelje.)
Miškin na kraju napušta Rusiju. Napušta li time Isusovu metaforu i putanju? Vraća se onome istom doktoru Šnajderu u Švicarsku, da ga liječi od njegove neizlječive duševne bolesti, koja kroz epohe i stoljeća mijenja svoje ime i simptome, a svodi se na preosjetljivost na patnju drugih. Povremeno naiđe netko tko kaže da to i nije bolest. U naše vrijeme za tog će reći da je ateist. Što bi onda rekli i za Isusa Krista i kneza Miškina, kad bi im se pojavili pred očima.