Fra Petar se pojavljuje u pripovijetkama “Trup”, “Čaša”, “U vodenici” i “Šala u Samsarinom hanu”, te kao glavni kazivač u romanu “Prokleta avlija”. Umio je lijepo pripovijedati, pa su se njegove priče prenosile od usta do usta, prerastale u zajedničku legendu, u ono što se dogodilo svima. Za razliku od fra Marka, koji niti je bio od velikih riječi, niti od zajednice, fra Petar, osim što je pripovjedač, čovjek je od društva, znatiželjan, okretan u misli, i vješt da od ljudi bez velika truda i rizika izvuče priču. Na tom je njegovom umijeću uglavnom i zasnovana “Prokleta avlija”.
U pripovijetci “Trup”, dok fra Petar leži teško bolestan i pripovijeda, Andrić kaže da je svaka njegova riječ “kazivala više nego što ona u običnom govoru znači”. Od ovoga teško da je boljeg i tačnijeg određenja književnosti, a pogotovu umjetnosti pripovijedanja. Ali kao što umije s riječima, fra Petar je umio i s rukama. Rođeni mekanik, vješt na svakome stroju i alatu s kojim valja nešto napraviti i popraviti. Za razliku od fra Marka, koji je čovjek zemlje i samoće, fra Petar je čovjek društva i tehnike. Ljudi mu se ispovjedaju, a on ih sluša, pamti i poslije priča. Fra Marko je, paradoksalno, Božji čovjek i redovnik, dok je fra Petar pisac. Samo što ne piše, nego će sve priča s njime u grob.
U “Trupu” govori kako ga je za progonstva u Malu Aziju – dakle, nakon onoga što se izdogađalo u “Prokletoj avliji” – došao na glas kao majstor, pa ga je pozvalo u jednu kuću da popravi sat. Tu je upoznao Čelebi Hafiza, čovjeka od kojeg je nakon strašne ženske osvete ostao samo trup. Ni ruku, ni nogu, ništa. Pred kraj te priče, fra Petar govori: “Kršten je čovjek kao srča. Kucneš ga na jedno mjesto, a on prsne na komade, i nema mu lijeka ni popravke.” Nisu ove riječi puko mudrovanje, ali kome to treba govoriti, ionako nije ni za fra Petra ni za Andrića.
U priči “Čaša”, još jednoj u kojoj fra Petar leži bolestan i oduzet, ona je rečenica koju često citiraju: “Ovdje se dram radosti dušom plaća.” To fra Petar kaže pričajući priču o fra Nikoli Graniću, zvanom Mumin, koji je imao drukčiju čašu nego ostala braća, ljepšu, zlatom optočenu, i zbog te je čaše u mladosti imao grdnih problema. Izdvajao se po čaši. A ljudi ne vole one koji se izdvajaju: “U ovoj se zemlji jedna čaša vidi i bode oči kao najviša kula u nekoj drugoj.” I onda stižu riječi što ih valja ponoviti: “Ovdje se dram radosti dušom plaća.” Ta je čaša fra Muminu bila dram radosti.
Često kad mu ne bi bilo lako, kad bi ga sitnež naokolo progonio i unosio mu se u život, ovom bi čitatelju na um padale fra Petrove riječi o čaši. Iako ova zemlja više nije bila ona u kojoj je on živio, nije bila Bosna, nego je bila Hrvatska, čaša je čitatelju bivala dovoljno objašnjenje i utjeha. Sve što se može objasniti unaprijed je utješeno. Ali što je zanimljivo: nikad ne bih pomislio ni da su to riječi Ive Andrića, ni da je fra Petar figura iz njegove mašte. To je ono najviše što književnost može: da postane život izvan i mimo života, i da likovi iz tog života progovore onim glasom koji je jednako živ kao glas koji evo ovo sad izgovara.
Fra Petar
Imaginarni prijatelj/72
Fra Petar se pojavljuje u pripovijetkama “Trup”, “Čaša”, “U vodenici” i “Šala u Samsarinom hanu”, te kao glavni kazivač u romanu “Prokleta avlija”. Umio je lijepo pripovijedati, pa su se njegove priče prenosile od usta do usta, prerastale u zajedničku legendu, u ono što se dogodilo svima. Za razliku od fra Marka, koji niti je bio od velikih riječi, niti od zajednice, fra Petar, osim što je pripovjedač, čovjek je od društva, znatiželjan, okretan u misli, i vješt da od ljudi bez velika truda i rizika izvuče priču. Na tom je njegovom umijeću uglavnom i zasnovana “Prokleta avlija”.
U pripovijetci “Trup”, dok fra Petar leži teško bolestan i pripovijeda, Andrić kaže da je svaka njegova riječ “kazivala više nego što ona u običnom govoru znači”. Od ovoga teško da je boljeg i tačnijeg određenja književnosti, a pogotovu umjetnosti pripovijedanja. Ali kao što umije s riječima, fra Petar je umio i s rukama. Rođeni mekanik, vješt na svakome stroju i alatu s kojim valja nešto napraviti i popraviti. Za razliku od fra Marka, koji je čovjek zemlje i samoće, fra Petar je čovjek društva i tehnike. Ljudi mu se ispovjedaju, a on ih sluša, pamti i poslije priča. Fra Marko je, paradoksalno, Božji čovjek i redovnik, dok je fra Petar pisac. Samo što ne piše, nego će sve priča s njime u grob.
U “Trupu” govori kako ga je za progonstva u Malu Aziju – dakle, nakon onoga što se izdogađalo u “Prokletoj avliji” – došao na glas kao majstor, pa ga je pozvalo u jednu kuću da popravi sat. Tu je upoznao Čelebi Hafiza, čovjeka od kojeg je nakon strašne ženske osvete ostao samo trup. Ni ruku, ni nogu, ništa. Pred kraj te priče, fra Petar govori: “Kršten je čovjek kao srča. Kucneš ga na jedno mjesto, a on prsne na komade, i nema mu lijeka ni popravke.” Nisu ove riječi puko mudrovanje, ali kome to treba govoriti, ionako nije ni za fra Petra ni za Andrića.
U priči “Čaša”, još jednoj u kojoj fra Petar leži bolestan i oduzet, ona je rečenica koju često citiraju: “Ovdje se dram radosti dušom plaća.” To fra Petar kaže pričajući priču o fra Nikoli Graniću, zvanom Mumin, koji je imao drukčiju čašu nego ostala braća, ljepšu, zlatom optočenu, i zbog te je čaše u mladosti imao grdnih problema. Izdvajao se po čaši. A ljudi ne vole one koji se izdvajaju: “U ovoj se zemlji jedna čaša vidi i bode oči kao najviša kula u nekoj drugoj.” I onda stižu riječi što ih valja ponoviti: “Ovdje se dram radosti dušom plaća.” Ta je čaša fra Muminu bila dram radosti.
Često kad mu ne bi bilo lako, kad bi ga sitnež naokolo progonio i unosio mu se u život, ovom bi čitatelju na um padale fra Petrove riječi o čaši. Iako ova zemlja više nije bila ona u kojoj je on živio, nije bila Bosna, nego je bila Hrvatska, čaša je čitatelju bivala dovoljno objašnjenje i utjeha. Sve što se može objasniti unaprijed je utješeno. Ali što je zanimljivo: nikad ne bih pomislio ni da su to riječi Ive Andrića, ni da je fra Petar figura iz njegove mašte. To je ono najviše što književnost može: da postane život izvan i mimo života, i da likovi iz tog života progovore onim glasom koji je jednako živ kao glas koji evo ovo sad izgovara.