Ležimo u polju, u snu, na raspukloj, jalovoj zemlji. Ovdje više nema ničega. Batrljci suhe trave i prašina. U komadićima pepela po nama padaju prepelice, fazani i jarebice, grmovi kupine i divlje ruže. Latice su nježne i sive kao tvoja kosa. U njoj još pronalazim arome biljaka osušenih na tavanu. Čuješ škripu glatkih drvenih stepenica, zaposjeda te mrak. Ne odazivaš se na moj glas. Uživaš kad se brinem za tebe, čekaš kad ću se prepoloviti od očaja.
Ne moramo se više skrivati, sva ova pustoš sada pripada nama. Zrak tamni i hladi se. Nadvijam se nad tobom, bijela i tanka. Luk na visokim zgradama ukrašenim zlatom i kositrom. Pogled ti se mrači dok pružaš ruke prema meni. Crniš kao kukuruzište u sumrak.
Dugo mi je trebalo da te nađem. Nisam znala kamo bih pošla pa sam se vratila u selo. Padala je kiša i voda se iz pustih kuća prolijevala kao iz starih izbušenih lonaca i prepunjenih čajnika. U prozorima, pod zavjesama, kao pod baldahinima, prazna ptičja gnijezda. Volim misliti da su ptići odletjeli prije nego što su se u kuće ušunjale seoske mačke. Jedan skok i nestane cijeli svijet. Nekad su pod krovom moje kuće živjeli golubovi. Dogodilo bi se da jaje ispadne i razbije se o beton uz kuću. Možda ga je srušio udar vjetra ili neoprezan pokret krila golubice. Ptice u jajima su samo sluz i sukrvica. Tako započinje život. Ne znam zašto ti sve ovo govorim. Možda jer sam jučer na trotoaru ugledala razbijeno ptičje jaje. Ispalo iz krošnje. Mislila sam o tebi i htjela ti ga pokazati, da vidiš kako je ptić nepomičan, ukalupljenih krila, s dvije crtice umjesto očiju. Možeš se istovremeno i roditi i umrijeti.
Sjedio si na klupi ispod stabla oraha. Izgledalo je kao izokrenuta metla od pruća. Vještičja ruka. Tko zna koliko si čekao. Jednom smo se morali sresti. Jedno od nas jetrebalo prestati lutati. Htjela sam potrčati prema tebi, ali nisam. Bojala sam se da ćeš nestati i raspršiti se. Ustao si i prislonio moju ruku na svoje lice. Osjetila sam ti dah i usne. Na prstima jezik i zube. Nisi znao što bi sa mnom nakon toliko čekanja pa si me hvatao za ramena, struk i bokove. Ljubio u kosu, iza ušiju. Provjeravao jesam li ista onakva kao iz tvog sjećanja. Činilo ti se da sam mnogo sitnija i da bi sa mnom sve bilo lako.
U polju si raskopčao moju haljinu i raširio je na zemlji kao plahtu na krevetu. Od dima nismo mogli vidjeti nebo. Prvu zvijezdu. Ne sjećam se kad sam posljednji put vidjela zvijezde. U gradovima im smetaju ulične svjetiljke i neonske titrave reklame. Ustajem noću i otvaram prozor, ali ne vidim ništa.Vidiš li ih ti sa svog prozora? Zatvara li ti želja oči i koje znakove ponavljaš u sebi prema kojima znaš da postojim? Miris mojih sokova na tvojim prstima? Mekoća kože? Ili zašiljeni luk na usnama? Tek sam kasnije kad smo se rastali postala svjesna da smo bili zajedno i da je tvoja koža bila na mojoj. Stojim gola ispred ogledala i tražim mjesta na kojima su bili tvoji prsti i jezik. Nigdje dokaza o dodirima. Žalim što se nisam rasprsnula i pomodrila kao sok nara na bijeloj tkanini.
Spavali smo stisnuti jedno uz drugo, isprepleteni i mokri. Ukalupljeni kao ptić u jajetu. Moje uho na tvom pazuhu. Čula sam kako ti srce kuca. Najstrašniji zvuk na svijetu. Kad sam prvi put čula kako bubnja bebino srce u meni, došlo mi je pobjegnem. Smiješila sam se, ali sam bila prestravljena. Što ako zvuk utihne? Bili smo umorni i san nas je brzo svladavao. Noću bi se naša tijela sama spajala, a da nismo otvorili oči. Kao da imaju odvojene živote od naših umova. Kasnije si me grlio i stiskao, da ne izmigoljim iz postelje. Da budem prvo što ćeš vidjeti kad otvoriš oči.
Od hladnog zraka na mom se tijelu podigla svaka dlačica. Zapuhao je sjeverac. Pripremi se, oluja će. Više ne vidim tvoje lice i ruke, ali osjetim kako rasteš u meni. Neodvojivi smo jedno od drugoga. Dvoglavo čudovište što se izvlači iz vlastite kože. Krv nam se pomiješala, zubi crveni. Pod njima pulsira živo meso.
Jedno pismo
Cvijeće moje! Ljubavi!
Ležimo u polju, u snu, na raspukloj, jalovoj zemlji. Ovdje više nema ničega. Batrljci suhe trave i prašina. U komadićima pepela po nama padaju prepelice, fazani i jarebice, grmovi kupine i divlje ruže. Latice su nježne i sive kao tvoja kosa. U njoj još pronalazim arome biljaka osušenih na tavanu. Čuješ škripu glatkih drvenih stepenica, zaposjeda te mrak. Ne odazivaš se na moj glas. Uživaš kad se brinem za tebe, čekaš kad ću se prepoloviti od očaja.
Ne moramo se više skrivati, sva ova pustoš sada pripada nama. Zrak tamni i hladi se. Nadvijam se nad tobom, bijela i tanka. Luk na visokim zgradama ukrašenim zlatom i kositrom. Pogled ti se mrači dok pružaš ruke prema meni. Crniš kao kukuruzište u sumrak.
Dugo mi je trebalo da te nađem. Nisam znala kamo bih pošla pa sam se vratila u selo. Padala je kiša i voda se iz pustih kuća prolijevala kao iz starih izbušenih lonaca i prepunjenih čajnika. U prozorima, pod zavjesama, kao pod baldahinima, prazna ptičja gnijezda. Volim misliti da su ptići odletjeli prije nego što su se u kuće ušunjale seoske mačke. Jedan skok i nestane cijeli svijet. Nekad su pod krovom moje kuće živjeli golubovi. Dogodilo bi se da jaje ispadne i razbije se o beton uz kuću. Možda ga je srušio udar vjetra ili neoprezan pokret krila golubice. Ptice u jajima su samo sluz i sukrvica. Tako započinje život. Ne znam zašto ti sve ovo govorim. Možda jer sam jučer na trotoaru ugledala razbijeno ptičje jaje. Ispalo iz krošnje. Mislila sam o tebi i htjela ti ga pokazati, da vidiš kako je ptić nepomičan, ukalupljenih krila, s dvije crtice umjesto očiju. Možeš se istovremeno i roditi i umrijeti.
Sjedio si na klupi ispod stabla oraha. Izgledalo je kao izokrenuta metla od pruća. Vještičja ruka. Tko zna koliko si čekao. Jednom smo se morali sresti. Jedno od nas je trebalo prestati lutati. Htjela sam potrčati prema tebi, ali nisam. Bojala sam se da ćeš nestati i raspršiti se. Ustao si i prislonio moju ruku na svoje lice. Osjetila sam ti dah i usne. Na prstima jezik i zube. Nisi znao što bi sa mnom nakon toliko čekanja pa si me hvatao za ramena, struk i bokove. Ljubio u kosu, iza ušiju. Provjeravao jesam li ista onakva kao iz tvog sjećanja. Činilo ti se da sam mnogo sitnija i da bi sa mnom sve bilo lako.
U polju si raskopčao moju haljinu i raširio je na zemlji kao plahtu na krevetu. Od dima nismo mogli vidjeti nebo. Prvu zvijezdu. Ne sjećam se kad sam posljednji put vidjela zvijezde. U gradovima im smetaju ulične svjetiljke i neonske titrave reklame. Ustajem noću i otvaram prozor, ali ne vidim ništa. Vidiš li ih ti sa svog prozora? Zatvara li ti želja oči i koje znakove ponavljaš u sebi prema kojima znaš da postojim? Miris mojih sokova na tvojim prstima? Mekoća kože? Ili zašiljeni luk na usnama? Tek sam kasnije kad smo se rastali postala svjesna da smo bili zajedno i da je tvoja koža bila na mojoj. Stojim gola ispred ogledala i tražim mjesta na kojima su bili tvoji prsti i jezik. Nigdje dokaza o dodirima. Žalim što se nisam rasprsnula i pomodrila kao sok nara na bijeloj tkanini.
Spavali smo stisnuti jedno uz drugo, isprepleteni i mokri. Ukalupljeni kao ptić u jajetu. Moje uho na tvom pazuhu. Čula sam kako ti srce kuca. Najstrašniji zvuk na svijetu. Kad sam prvi put čula kako bubnja bebino srce u meni, došlo mi je pobjegnem. Smiješila sam se, ali sam bila prestravljena. Što ako zvuk utihne? Bili smo umorni i san nas je brzo svladavao. Noću bi se naša tijela sama spajala, a da nismo otvorili oči. Kao da imaju odvojene živote od naših umova. Kasnije si me grlio i stiskao, da ne izmigoljim iz postelje. Da budem prvo što ćeš vidjeti kad otvoriš oči.
Od hladnog zraka na mom se tijelu podigla svaka dlačica. Zapuhao je sjeverac. Pripremi se, oluja će. Više ne vidim tvoje lice i ruke, ali osjetim kako rasteš u meni. Neodvojivi smo jedno od drugoga. Dvoglavo čudovište što se izvlači iz vlastite kože. Krv nam se pomiješala, zubi crveni. Pod njima pulsira živo meso.