Književnost je uvijek kretanje suprotnim smjerom, zabranjenim pravcem.

Razgovarao Enrico Davanzo (za potrebe svog znanstvenog rada)

 

Da li je proces pisanja Oca bio različit od Vaših drugih djela? Čitalac ima osjećaj da je knjiga napisana u jednom dahu, ali koji su principi koji su zapravo vodili do izrade knjige? Kako Vi obično pišete svoje tekstove?

– Za početak, važan cilj bio je da se čitatelju učini da je “Otac” napisan u jednom dahu i u vrlo kratkom, za pisanje knjige zapravo nerealnom vremenu. Nedavno sam gledao “1917.” Sama Mandesa, za koji je silno važna iluzija da je film snimljen u jednom kadru. Ta iluzija, naime, pomaže da osjetimo dramatiku tog fatalnog pješačenja glavnih likova s jedne na drugu stranu fronta. Iluzija na kojoj je zasnovan “Otac” sastoji se u tome da priča izgleda kao da je u cjelini izrečena u trenutku kada do glavnog lika dolazi vijest o očevoj smrti. Ta knjiga neka je vrsta posmrtne misli, misli o jednom životu, misli koja nije razložena u vremenu, razdijeljena po osjećajima, usložena u niz različitih misli i osjećaja. To bi naprosto trebala biti jedna jedina misao. Kao: jutros je osvanuo hladan, sunčan dan. To i ništa drugo. Neke druge knjige pisao sam na druge načine, a ponekad i s potrebom za nekim drukčijim iluzijama. Volim igru s formom, žanrovska pretapanja, formalnu neodredivost teksta…

Da li ste Vi imali neke određene uzore za Oca, u “bivšem jugoslovenskom” književnom prostoru ili van njega? Čini mi se da se knjiga dijelom inspiriše Užasom praznine Petra Handkea (iako ste u članku o Handkeu napisali da je taj roman više utjecao na Mamu Ionesco u Rodu) i Mamcem Davida Albaharija, po ideji poređenja života roditelja s nacionalnom poviješću, i po pažnji za jezične izraze iz opisanog povijesnog doba. Ali čitajući Oca mislio sam i o različitim likovima očeva u radovima Kiša, Sidrana, Ćosića. Jeste li Vi mislili o tim autorima tijekom pisanja?

– Nisam o drugim očevima mislio, nego samo o jednome svom ocu. Prva rečenica u knjizi je parafraza Camusa – neki ovdašnji glupani pomislili su da je riječ o plagiranju Camusa – a sve drugo je, zapravo, tekst bez svjesnih uzora. Naprosto sam želio napisati vlastiti izvještaj o ocu. Naravno, mogući su, i sasvim sigurno postoje, nesvjesni utjecaji. Njih je mnogo, vjerojatno su i sasvim neočekivani, i tiču se mnogih pročitanih knjiga, viđenih filmova, poslušanih muzika…

Šta biste Vi rekli, kojem književnom žanru pripada Otac, s obzirom na to da knjiga vjerojatno ne pripada nekoj određenoj kategoriji, nego je “hibridno djelo” samo po sebi?

– Rekao bih da je to pokušaj totalnog hibridnog djela. Recimo, “Otac” bi trebao biti knjiga u kojoj ništa nije izmišljeno, ali knjiga koja bi na jednak način funkcionirala i da je u njoj baš sve izmišljeno. To je, dakle, bila moja ambicija. Htio sam da to bude esej, za koji pomišljamo da je roman, roman za koji pomišljamo da je esej, književna reportaža koja je ustvari autofikcija, autofikcija koja je zapravo književna reportaža… Htio sam da to bude nonfikcionalni nacrt za nenapisani roman. Volim knjige-nacrte.

Kao u svim Vašim radovima, jezik ima važnu ulogu u Ocu. Vi koristite elemente iz bosanskog, dalmatinskog i ekavskog govora, parodirate novi standardni hrvatski leksikon i stvarate groteskne slike pomoću neobičnih stilskih figura. Ti su postupci tipični u Vašem djelu, i podsjećaju na pojam “začudnosti” Viktora Šklovskog, po kojem čitalac više ne prepoznaje stvari automatski, nego ih vidi na novi, neočekivan način. Ali u Vašem pripovijedanju to ima dublje značenje: jezikom Vi tjerate čitaoca da vidi te zločine koje mu nacionalizam prikazuje kao normalne, prihvatljive, “automatske” stvari, ili prosto skriva. Ima li Vaš stil neki teorijski osnov? Da li su Vaša iskustva pjesnika i kolumniste utjecala na Vašu prozu?

– Ja sam jezik na kojem pišem. Ja sam moj jezik, a taj jezik nije nijedan od standardiziranih post-srpskohrvatskih jezika, premda je istovremeno svaki od njih. Teško je nekom tko nije iz ovih jezika uopće i objasniti šta je jezični problem na prostoru zajedničkoga srpskohrvatskog jezika, koji se danas smatra nepostojećim i koji zdušno preziru i Srbi, i Bošnjaci, i Crnogorci, a naročito Hrvati. Svi mi, kao što sami znate, pišemo i govorimo međusobno razumljivim, zajedničkim jezikom, i svi mi jedni druge savršeno razumijemo preko iskustva svoga temeljnog, materinjeg jezika. Ako je razumijevanje jezični kriterij, onda bi se reklo da mi govorimo i pišemo jednim istim jezikom, čiji se varijeteti manje međusobno razlikuju nego, recimo, varijeteti engleskog, ili njemačkog, ili nekog trećeg, velikog i frekventnog jezika. Zašto onda mi ne želimo da to bude jedan jezik? Ustvari, zašto to ne žele naši nacionalisti? Pa zato što oni misle da njihova nacija biva manja ukoliko s nekim drugim nacijama dijeli jezik. Mene za naciju nije briga, ali me jest briga za jezik. Zato mi je važno da moj jezik bude takav kakav jest, bogat, elastičan i transformativan, i onda uzimam sve ono što mi treba iz njihovih jezika, koji, pak, svi zajedno čine moj jedan i jedinstven jezik. Jeste li razumjeli? I uzgred, mislim da nacionalisti nisu u pravu ni iz vlastite nacionalističke perspektive. Kada s drugima dijelite jezik, onda ste veći i moćniji za sve one s kojima jezik dijelite. Zašto biste vlastiti jezik činili manjim nego što on jest? I dopustite još nešto. Ozbiljne se kulture i nacije jezično određuju ne preko jezičnih zakona, te policijskih i vojničkih naloga i zapovijedi, nego preko jezika svojih najvažnijih pisaca. Ako biste analizirali sintaksičko-stilsko i leksičko stanje stvari s jezikom mojih knjiga, vidjeli biste da ja pišem jezikom i jezicima Silvija Strahimira Kranjčevića, Antuna Gustava Matoša, Miroslava Krleže. Sa stanovišta današnjih jezičkih policajaca i lingvističkih batinaša i normativaca u Hrvatskoj, koji bi da rascijepe i kao nokat od mesa razdvoje jezik Hrvata od jezika Srba, Crnogoraca, Bošnjaka, Kranjčević, Matoš i Krleža pisali su jednako nečistim, nehigijenskim i nehrvatskim jezikom kao i ja. Njihov hrvatski nije bio halal i košer, kao što ni moj hrvatski nije halal i košer. S druge strane, onim jezikom koji oni danas smatraju čistim hrvatskim, koji je, kao Ciklonom B očišćen od svega srpskog i bosanskog, i koji je upravo od njih sasvim opustošen, jer osim što su nacionalisti, oni su s i potpuni antitalenti za poeziju, za književnost i za jezik, tim njihovim jezikom nikada nije pisao nijedan dobar pisac. Jezik je to na kojem je moguća samo loša, ništavna i beznačajna književnost.

Otac je preveden na njemački, makedonski, slovenački, poljski i ukrajinski. Da li ste davali neke posebne savjete Vašim prevodiocima? Što Vi obično očekujete od prevođenja Vaših knjiga?

– Ne dajem savjete, ali ako me baš pitaju, onda kažem neka su što slobodniji u prijevodu i neka što više vode računa o tome kako nešto zvuči na jeziku na koji prevode. Volio bih da što više vode računa o mojim jezičnim strategijama, ne strahujući pretjerano hoće li pogriješiti u značenju poneke riječi ili rečenice. Uzdam se u pjesnički talent svojih prevoditelja i u njihovo poznavanje vlastitih jezika. Mislim da je za prevođenje mnogo, mnogo važnije savršeno poznavanje jezika na koji se prevodi od poznavanja jezika s kojeg se prevodi.

Kako ste reagovali kada 2011. godine žiri NIN-ove nagrade nije uzeo u obzir Oca jer nije napisan na “srpskom jeziku”?

– Nasmijao sam se, slatko.

Tijekom intervjua za Slobodnu Dalmaciju Vi ste rekli da je Otac knjiga koja “donosi posebnu priču uz minimalnu stilizaciju”. Kako su očeve životne okolnosti i njihova metaforična vrijednost utjecale na izbor stila i strukturu knjige?

– Moj otac je, u velikoj mjeri i svojom krivnjom, bio žrtva povijesti. S jedne strane, one male, porodične povijesti, s druge strane, one velike, nacionalne i društvene povijesti. Odrastao je bez oca, koji je njegovu majku napustio čim je dječak začet, odrastao je kao dijete neprijatelja, jer je njegova majka, skupa s tetkama, nakon 1945. bila suđena zbog kolaboracije i klerofašizma. Za tu je majku ostao vezan do kraja njezina života, a ona mu je uništila brak s mojom majkom. Bio je pod strašnim njezinim utjecajem, ali isključivo emocionalnim. U intelektualnom i političkom smislu bio je sve suprotno. Bio je emocionalni slabić, intelektualno prilično čvrst, snažne autorefleksije. Dakle, bio je izrazito paradoksalna ličnost. Naprosto se nudio za klasični, fikcionalni roman, ali umjesto toga ja sam napisao nešto drugo, nešto što je samo nacrt romana, i što je izrečeno u jednom dahu. Ili u simulaciji tog jednog daha. Dva su razloga zašto sam tako pustupio. Prvi, bilo je tako nesretan čovjek, pa zašto bih ja onda njegovu nesreću koristio u fikcionalne svrhe? Zanimljivije je od te nesreće načiniti nefikcionalnu priču, dati joj neki konačni smisao, opravdati očev život. Drugi, ne volim olaka rješenja. Ako se nešto baš nudi fikciji, zar nije mudrije odbaciti ponudu i krenuti suprotnim smjerom? Književnost je uvijek kretanje suprotnim smjerom, zabranjenim pravcem.

Po mom mišljenju, Otac je obilježio novu stilsku fazu u Vašem stvaralaštvu naročito kad je riječ o obiteljskim tematikama. Zašto se promijenio Vaš pristup obiteljskim temama?

– Razlog se više tiče života nego književnosti. Umrli su mi roditelji, pa sam o njima mogao pisati na način na koji to nije bilo moguće, ili nije bilo preporučljivo, dok su bili živi. To se vremenski preklopilo s mojim unutrašnjim mijenama i nekom vrstom saznanja da čitatelji u osnovi ne razlikuju fikciju od fakcije. Počeo sam pomalo i uživati u tome da fikciju krijumčarim kao fakciju, a fakciju podmećem kao fikciju.

Da li ste mislili tijekom pisanja Oca o nekom “uzornom”, idealnom čitaocu kao primaocu priče i stilskih strategija? Koju vrstu reakcija ste očekivali od Vaših konkretnih čitalaca? Mislite li da su čitaoci u Hrvatskoj drukčije reagovali od onih u Srbiji i Bosni, i u drugim zemljama?

– Nikad nemam ideju o čitatelju. Znao sam da će neki čitatelji u Hrvatskoj reagirati burno i nervozno, pa sam knjigu objavio u Beogradu, nadajući se da ona neće stići do Zagreba. U tome sam se prevario. Uslijedili su histerični napadi i svojevrsno  moje protjerivanje iz hrvatskih književnih odaja i salona, što mi nije preteško palo. Premda su me pomalo iznenadili toliki varijeteti hrvatskog nacionalizma. 

U knjizi Postmoderno stanje Jean-François Lyotard piše da je postmoderna nevjerica prema “metapripovijestima” koje legitimiraju institucije i društveno-političke praktike. Nacionalizam koji Vi ironijom dekonstruirate u Vašim knjigama može biti jedan od tih metapripovijesti. Da li se osjećate bliski postmodernističkom pravcu? Koji su umjetnički pravci koji su najviše utjecali na Vas kao pisca?

– Teško mi je to na takav način reći. Nisam sklon postmodernističkom relativizmu, tome da sve biva moguće i sve biva jednako moguće, a s druge mi se strane veoma sviđa karakteristično postmoderna razuzdanost i gotovo anarhistična otvorenost različitih formalnih i stilsko-sadržajnih varijanti i mogućnosti. Ako mi je uopće i dopušteno da govorim o utjecajima – jer to je kao da liječnik samom sebi postavlja dijagnozu – onda bih rekao da su ti utjecaji izrazito multižanrovski, multistilski i nikako se ne tiču samo književnih tekstova. Recimo, kvazidokumentarizmu i stvaranju lažnih citata sam se, na neki način, učio od Dmitrija Šostakoviča. E, sad kakve bi veze mogla imati Šostakovičeva muzika s time, ostavimo mašti čitatelja ili nekoj budućoj, široj i sadržajnijoj elaboraciji.

Otac pripada onom djelu Vašeg stvaralaštva vezanog za autobiografska i obiteljska sjećanja. Ali u ovom radu ta sjećanja nisu samo prilika za pripovijedanje (kao što je uglavnom bilo u prethodnoj knjizi Mama Leone), nego su i povod za otvorena razmišljanja o povijesti, društvu i politici. Zašto ste osjećali potrebu za direktnim publicističkim pasusima?

– Nisu to publicistički, nego su to nonfikcionalni pasusi. Pitanje je, a zašto ne? Ako je historija na direktan i brutalan način provalila u život i u živote moje porodice, zašto onda ne pisati o toj historiji na način na koji se piše o pojedinim likovima? Zašto o historiji ne pisati kao o nad-liku, kao o zlom demjurgu iz  historijskih čitanki?

Obitelj se često pojavljuje u Vašim radovima kao metafora nacije: u Ocu pišete da je Vaše zanimanje za jugoslovensku povijest XX stoljeća i poslijedica doživljaja Vaših rođaka. Ali i nacionalistički govor često koristi sliku dobre i zdrave obitelji da predstavlja dobru i zdravu naciju. Zašto mislite da je ova metafora toliko jaka i popularna?

– Ideja o svetoj obitelji je ne samo jedna od najsnažnijih kršćanskih pra-slika, narativnih, doktrinarnih, emocionalnih pokretača, nego je ta ideja i najsnažnija marketinška parola ukupnog kršćanstva i svih kršćanskih crkava, a pogotovu one katoličke. Sekularizirana varijanta svete obitelji, na kojoj insistiraju svi totalitarni, populistički i protudemokratski politički projekti, u srži je svakog fašizma. Fašizam se prepoznaje po uzdizanju i slavljenju obitelji. Fetiš majke više je nesreće donio svijetu od svih drugih civilizacijskih fetiša zajedno. Fetiš majke pritom je nosiva legenda svakog patrijarhalnog društva. Nevjerojatno je koliko je i danas, u takozvanim liberalnim ili liberaliziranim društvima, taj fetiš jak. Plašim se zdrave obitelji, plašim se dobrih očeva i požrtvovnih majki, strano mi je svako bratstvo i sestrinstvo, valjda i zato što nisam imao braće ni sestara. Obitelj je za mene izvor nesreće, ali i unutrašnje čovjekove zarobljenosti. Osjećaj tjeskobe, barem što se mene tiče, potječe iz obiteljskih izvora. I nakon što se oslobodimo okova porodice, i nakon što nam poumiru očevi i majke, nakon što ostanemo sami i slobodni od svih okova krvi i krvni veza, i dalje ostaje da živi tjeskoba koju su nam zavještali i kojom su nas ucjenjivali. Država i Crkva sve to, naravno, dobro koriste. Oni upravljaju svijetom ucijenjenih ljudi. Ucijenjenih krvnim vezama, očevima, majkama, kćerima i sinovima, braćom i sestrama. Sve to je, međutim, velika književna tema. Sve to je splet velikih književnih  tema. U našoj, pak, kulturi, hrvatskoj i balkanskoj, obitelj je još uvijek i vrlo snažan tabu. Nedopustivo je, recimo, govoriti ružno o majci. U hrvatskoj književnosti nema lika loše ili zle majke, kao što jedva da ima lika slabog oca. To me čini prilično udaljenim od te književnosti.

 

Miljenko Jergović 04. 11. 2020.