Tih dana u Pičetama sam, na konavoskoj Gornjoj bandi, i Radio Dubrovnik javlja da će večeras, 2. listopada, na Grudi, u Domu kulture biti održana hrvatska premijera filma “Mare”. Ulaz besplatan, ali je broj prisutnih iz protuepidemijskih razloga ograničen, pa se treba ranije prijaviti. Ne odlazim na premijeru, računam da to nije za mene, skoro nikoga na Grudi ne poznajem, a skoro svi znaju tko sam, pa je stvar neugodna. Osim toga, ovaj film je nekako njihov, konavoski, pa nije red da im se, bez obzira na to što dolazim već duže od petnaest godina, miješam u priču. “Maru” gledam dvadesetak dana kasnije, na kompjutoru, onako kako je to uobičajeno u vrijeme epidemije, ali svo vrijeme zamišljam kako li je to bilo na Grudi, kako su oni vidjeli svaku pojedinu scenu, kada su prepoznali greške u govoru, kojih jedva da ima, i što su na njih rekli. Ono što sasvim sigurno nisu prepoznali jest da je film do najsitnijih detalja snimljen i ispričan po mjeri njihova svijeta, pomoću njihovih aluzija, slika, običaja i mitova, i da se ovako lokalni filmovi sasvim izuzetno viđaju. Osim što su naši režiseri željni međunarodnih priznanja i plasmana u glavni program nekog festivala A kategorije – što spada u rang velikih nacionalnih čežnji, kao Dinamovo prezimljavanje u Europi, osim što vode računa o pragu očekivanja i mogućnosti razumijevanja ne samo svakog pretpostavljenog festivalskog kritičara, nego i onog najtupljeg, slučajnog gledatelja u publici, takav film, u kojemu je sve lokalno i sve je u mikrodoživljaju svijeta istinito i autentično, teško je, gotovo i nemoguće snimiti. Jer takav film, osim što se ne snima za svjetske festivale i publiku, ne snima se ni za Dom kulture na Grudi. Snima se za sebe, kao neka vrsta prikrivene autobiografije, kao antropološka studija izgubljenog zavičaja, snima se onako kao što se piše roman.
“Maru” Andrea Štaka pisala je i zamišljala za Mariju Škaričić. Ona će nositi priču, koja će istovremeno biti jedna krajnje tipična lokalna i seoska priča, kakve su se prenosile dok su stari bili živi, i kakve bismo slušali kad god bismo iz Zagreba dolazili u Pičete. Ovo je epski kraj, od priča se živi, priče se godinama pamte, doživotno karakteriziraju ukućane, određuju pojmove dobra i zla, muške uloge u kući i u životu. S vremenom, naravno, ti pojmovi i te uloge se transformiraju, ali potreba za pričom ne nestaje, i još uvijek su svačiji životi u životu zajednice na takav način prisutni da u svakom trenutku mogu biti opričani.
E, takva jedna priča bila je potrebna Andrei Štaki za Mariju Škaričić. Ali da je što jednostavnija. I da na kraju nije od onih koje se pričaju, nego od onih drugih koje će se pričati ako se za njih sazna. Dok se izlazilo iz Doma kulture na Grudi, sigurno je mnogima na um palo o kome li je, Bože mili, ispričana ova priča. Jer o nekome sigurno jest.
Dakle, žena kasnih tridesetih, ili ranih četrdesetih, i dalje vrlo lijepa i živa, mati troje djece, među kojima onaj najstariji već postaje problematičan, živi uz tek malo starijeg muža, raskvasalog, raskrupnjalog i zapuštenog, aerodromskog radnika, koji je, kako to već biva, sve svoje u životu već doživio. Bio je u ratu, kao sto su u ovom kraju bili svi u njegovoj generaciji, oženio se za curu u koju se zagledao i koju je osvajao zasmijavajući je na prvim viđenjima, i sad živi opet onako kako tu živi većina njegovih vršnjaka. Đuro, tako se zove Marin čovjek, neživ je, odumro je, za razliku od nje. Mare je živa, i tu je njena nevolja. Ili je tu njena sreća. Kako se kome učini.
I onda Mare sreće tog Poljaka, radnika na aerodromu, kakvih tu uvijek ima, odlaze i dolaze, pojavljuju se i nestaju, i s njim začinje romansu, koja je upravo onakva i onolika kakva i kolika obično jest daleko od gradova. Premda gledatelj strepi nad njima, hoće li netko naići, hoće li netko ući u kuću, dok se njih dvoje tako valjaju po njezinoj bračnoj postelji, prilično je izvjesno da se to neće dogoditi. Neće, jer bi se na taj način usred filma promijenio i filmski, i životni žanr. I ne bi moglo biti ispričano ono o čemu Andrea Štaka zapravo snima film.
“Mare” je, kao i “Gospođica” iz 2006. – prvi Andrein film, priča o identitetu. Andrea Štaka je, kao što je već bezbroj puta ponovljeno, Švicarka, vrlo snažnih sarajevskih i konavoskih korijena. O tome ona, zapravo, pripovijeda. O svjetovima u kojima se prepoznaje, i u kojima, gledajući ih sa strane, vidi sebe. Ona ima tu blaženu i posvećenu poziciju emigrantskog djeteta, djeteta raseljenih svjetova, koja joj omogućava procese introspekcije kakvi su dragocjeni za film i za književnost, sebe gledajući izvan sebe. Pritom, ona u “Mari” demonstrira savršenu, gotovo aristokratsku ravnodušnost prema tome hoće li taj njezin jezik, te njezine znakove itko razumjeti. Konavljanima će se podrazumijevati, neće ni znati da tu nešto treba da se razumijeva, a ostali će biti zbunjeni, ili će neku veliku simboliku vidjeti tamo gdje simbola nikakvih nema, nego je sve to naprosto tako.
Recimo, taj neprestani zvuk aviona, dok se spuštaju i uzlijeću nad likovima ovoga filma, je li to nešto znači? Ne, nego se tako živi u Čilipima i u Močićima, tako se živi oko Dubrovačkog aerodroma, koji je blizu Dubrovnika, ali ga okružuje svijet koji je vrlo, vrlo daleko od Dubrovnika. Gotovo onoliko daleko koliko je bio i prije tristo godina, dok bi poneka Mara odlazila u Grad da bude sluškinja pomamljenom gosparu. Pomalo i o tome govori Štakin film. Marin svijet daleko je od svijeta, onog dubrovačkog, jednako kao i švicarskog i europskog, ali Mare je živa i Mare je u suštinskom smislu – moderna. Za razliku od njenog Đura, čovjeka usađenog u Čilipe, urođenika iz predmodernog doba, kojem svi gadžeti ovoga svijeta neće pomoći da izađe van iz sebe, Mare je na neki tužan – a možda i manje tužan! – način svjetska žena. Ona je vjesnik modernosti u ovom davnom kraju. I to je nekako istinito: premda i žena, kao i muških ovdje ima svakakvih, a Andrea Štaka nije neka nedarovita cura, koja ne zna kako se pripovijeda priča, pa bi se onda bavila aktivizmom, sa ženama se ovdje mijenjaju svjetovi i shvaćanja. U tih petnaestak mojih konavoskih godina u ženskim se glavama obično rađala svjetskost, dok su muški ostajali tamo gdje su bili. Ima li to veze s patrijarhalnim društvom? Sigurno da ima, ali razmislite malo i o tome ima li to veze s imaginacijom? Mare je vrlo imaginativno čeljade. Njezini su muški neki tužan svijet. I Đuro, i Gabrijel, pa čak i taj Poljak, kojem kad rukom prođe kroz kosu gledatelja zaledi i zakuje za stolicu. Jer ta je gesta u ovom svijetu mnogo, mnogo upečatljivija…
Koješta je tu Andrea Štaka kamerom ispričala po mjeri svoga, te, paradoksalno, i moga, ili meni bliskog svijeta. Recimo, nešto što ćete vrlo teško otkriti: Mare je cura s Gornje bande, koja se udala na Donju bandu. Ona se s brda spustila na more, iz sirotinje u tek malo manju sirotinju. Ali nije samo do sirotinje, nego i do mikro-mentaliteta… Ono što Mare svojima priprema za objed, a ovdje se opsesivno objeduje, jedan je to od ceremonijala u svijetu koji je sasvim sveden na ceremonijale, mala je antropološka studija, do posljednjeg detalja autentična. Način na koji njezina djeca s njom razgovaraju, način na koji se stariji sin promeće u još jedno tragično izgubljeno muško, sve je to u savršenom skladu sa svijetom u kojem se film “Mare” zbiva. Pa i onaj zahrđali krš na Gornjoj bandi, tom raju srednjovjekovnih dolaca, maslinika i dubrava, u kojima počivaju skriveni i ubavi autootpadi, Andrea Štaka snima priču u kojoj nijedan kadar, nijedna scena neće ostati prazna, slučajna i neistinita.
Ono, pak, što je u Marinoj priči najzanimljivije, ne bi bilo red otkrivati, premda važno govori o drami i temi Štakinog filma. Tamo gdje bi drugi tek započeo, Andrea svoju priču završava. Naprosto zato što se sve važno već dogodilo, i što je ovo istina. Sve drugo je filmska zabava. Za preljubu se ne sazna, ne dogodi se ništa. Premda se, zapravo, dogodilo sve, i premda Đuro sumnja, Đuro, vjerojatno, i zna. Ali Đuro je, nesretnik, neživ. Reže on onaj pršut, onu pancetu, Poljaku, i što bi on drugo još mogao učiniti?
Osim velike i sveprisutne Marije Škaričić i njezina starijeg filmskog sina Gabrijela Vidaka, i nesretnika Đure, Gorana Navojca, sve drugo u filmu su minijature, od Ivane Roščić, Nikše Butijera, Vesne Stilinović, do Zdenka Jelčića i Mirjane Karanović, genijalne matere s Gornje bande, koja u dvije-tri riječi, u leđima koje ju bole, i u dvije svedene geste, ispriča jednu povijest.
Andrea Štaka snimila je upravo onakav film kakav je željela i kakav je ovom gledatelju trebao. Za drugo ne znam.
Autoportret Konavala: žive žene i neživi muški
Tih dana u Pičetama sam, na konavoskoj Gornjoj bandi, i Radio Dubrovnik javlja da će večeras, 2. listopada, na Grudi, u Domu kulture biti održana hrvatska premijera filma “Mare”. Ulaz besplatan, ali je broj prisutnih iz protuepidemijskih razloga ograničen, pa se treba ranije prijaviti. Ne odlazim na premijeru, računam da to nije za mene, skoro nikoga na Grudi ne poznajem, a skoro svi znaju tko sam, pa je stvar neugodna. Osim toga, ovaj film je nekako njihov, konavoski, pa nije red da im se, bez obzira na to što dolazim već duže od petnaest godina, miješam u priču. “Maru” gledam dvadesetak dana kasnije, na kompjutoru, onako kako je to uobičajeno u vrijeme epidemije, ali svo vrijeme zamišljam kako li je to bilo na Grudi, kako su oni vidjeli svaku pojedinu scenu, kada su prepoznali greške u govoru, kojih jedva da ima, i što su na njih rekli. Ono što sasvim sigurno nisu prepoznali jest da je film do najsitnijih detalja snimljen i ispričan po mjeri njihova svijeta, pomoću njihovih aluzija, slika, običaja i mitova, i da se ovako lokalni filmovi sasvim izuzetno viđaju. Osim što su naši režiseri željni međunarodnih priznanja i plasmana u glavni program nekog festivala A kategorije – što spada u rang velikih nacionalnih čežnji, kao Dinamovo prezimljavanje u Europi, osim što vode računa o pragu očekivanja i mogućnosti razumijevanja ne samo svakog pretpostavljenog festivalskog kritičara, nego i onog najtupljeg, slučajnog gledatelja u publici, takav film, u kojemu je sve lokalno i sve je u mikrodoživljaju svijeta istinito i autentično, teško je, gotovo i nemoguće snimiti. Jer takav film, osim što se ne snima za svjetske festivale i publiku, ne snima se ni za Dom kulture na Grudi. Snima se za sebe, kao neka vrsta prikrivene autobiografije, kao antropološka studija izgubljenog zavičaja, snima se onako kao što se piše roman.
“Maru” Andrea Štaka pisala je i zamišljala za Mariju Škaričić. Ona će nositi priču, koja će istovremeno biti jedna krajnje tipična lokalna i seoska priča, kakve su se prenosile dok su stari bili živi, i kakve bismo slušali kad god bismo iz Zagreba dolazili u Pičete. Ovo je epski kraj, od priča se živi, priče se godinama pamte, doživotno karakteriziraju ukućane, određuju pojmove dobra i zla, muške uloge u kući i u životu. S vremenom, naravno, ti pojmovi i te uloge se transformiraju, ali potreba za pričom ne nestaje, i još uvijek su svačiji životi u životu zajednice na takav način prisutni da u svakom trenutku mogu biti opričani.
E, takva jedna priča bila je potrebna Andrei Štaki za Mariju Škaričić. Ali da je što jednostavnija. I da na kraju nije od onih koje se pričaju, nego od onih drugih koje će se pričati ako se za njih sazna. Dok se izlazilo iz Doma kulture na Grudi, sigurno je mnogima na um palo o kome li je, Bože mili, ispričana ova priča. Jer o nekome sigurno jest.
Dakle, žena kasnih tridesetih, ili ranih četrdesetih, i dalje vrlo lijepa i živa, mati troje djece, među kojima onaj najstariji već postaje problematičan, živi uz tek malo starijeg muža, raskvasalog, raskrupnjalog i zapuštenog, aerodromskog radnika, koji je, kako to već biva, sve svoje u životu već doživio. Bio je u ratu, kao sto su u ovom kraju bili svi u njegovoj generaciji, oženio se za curu u koju se zagledao i koju je osvajao zasmijavajući je na prvim viđenjima, i sad živi opet onako kako tu živi većina njegovih vršnjaka. Đuro, tako se zove Marin čovjek, neživ je, odumro je, za razliku od nje. Mare je živa, i tu je njena nevolja. Ili je tu njena sreća. Kako se kome učini.
I onda Mare sreće tog Poljaka, radnika na aerodromu, kakvih tu uvijek ima, odlaze i dolaze, pojavljuju se i nestaju, i s njim začinje romansu, koja je upravo onakva i onolika kakva i kolika obično jest daleko od gradova. Premda gledatelj strepi nad njima, hoće li netko naići, hoće li netko ući u kuću, dok se njih dvoje tako valjaju po njezinoj bračnoj postelji, prilično je izvjesno da se to neće dogoditi. Neće, jer bi se na taj način usred filma promijenio i filmski, i životni žanr. I ne bi moglo biti ispričano ono o čemu Andrea Štaka zapravo snima film.
“Mare” je, kao i “Gospođica” iz 2006. – prvi Andrein film, priča o identitetu. Andrea Štaka je, kao što je već bezbroj puta ponovljeno, Švicarka, vrlo snažnih sarajevskih i konavoskih korijena. O tome ona, zapravo, pripovijeda. O svjetovima u kojima se prepoznaje, i u kojima, gledajući ih sa strane, vidi sebe. Ona ima tu blaženu i posvećenu poziciju emigrantskog djeteta, djeteta raseljenih svjetova, koja joj omogućava procese introspekcije kakvi su dragocjeni za film i za književnost, sebe gledajući izvan sebe. Pritom, ona u “Mari” demonstrira savršenu, gotovo aristokratsku ravnodušnost prema tome hoće li taj njezin jezik, te njezine znakove itko razumjeti. Konavljanima će se podrazumijevati, neće ni znati da tu nešto treba da se razumijeva, a ostali će biti zbunjeni, ili će neku veliku simboliku vidjeti tamo gdje simbola nikakvih nema, nego je sve to naprosto tako.
Recimo, taj neprestani zvuk aviona, dok se spuštaju i uzlijeću nad likovima ovoga filma, je li to nešto znači? Ne, nego se tako živi u Čilipima i u Močićima, tako se živi oko Dubrovačkog aerodroma, koji je blizu Dubrovnika, ali ga okružuje svijet koji je vrlo, vrlo daleko od Dubrovnika. Gotovo onoliko daleko koliko je bio i prije tristo godina, dok bi poneka Mara odlazila u Grad da bude sluškinja pomamljenom gosparu. Pomalo i o tome govori Štakin film. Marin svijet daleko je od svijeta, onog dubrovačkog, jednako kao i švicarskog i europskog, ali Mare je živa i Mare je u suštinskom smislu – moderna. Za razliku od njenog Đura, čovjeka usađenog u Čilipe, urođenika iz predmodernog doba, kojem svi gadžeti ovoga svijeta neće pomoći da izađe van iz sebe, Mare je na neki tužan – a možda i manje tužan! – način svjetska žena. Ona je vjesnik modernosti u ovom davnom kraju. I to je nekako istinito: premda i žena, kao i muških ovdje ima svakakvih, a Andrea Štaka nije neka nedarovita cura, koja ne zna kako se pripovijeda priča, pa bi se onda bavila aktivizmom, sa ženama se ovdje mijenjaju svjetovi i shvaćanja. U tih petnaestak mojih konavoskih godina u ženskim se glavama obično rađala svjetskost, dok su muški ostajali tamo gdje su bili. Ima li to veze s patrijarhalnim društvom? Sigurno da ima, ali razmislite malo i o tome ima li to veze s imaginacijom? Mare je vrlo imaginativno čeljade. Njezini su muški neki tužan svijet. I Đuro, i Gabrijel, pa čak i taj Poljak, kojem kad rukom prođe kroz kosu gledatelja zaledi i zakuje za stolicu. Jer ta je gesta u ovom svijetu mnogo, mnogo upečatljivija…
Koješta je tu Andrea Štaka kamerom ispričala po mjeri svoga, te, paradoksalno, i moga, ili meni bliskog svijeta. Recimo, nešto što ćete vrlo teško otkriti: Mare je cura s Gornje bande, koja se udala na Donju bandu. Ona se s brda spustila na more, iz sirotinje u tek malo manju sirotinju. Ali nije samo do sirotinje, nego i do mikro-mentaliteta… Ono što Mare svojima priprema za objed, a ovdje se opsesivno objeduje, jedan je to od ceremonijala u svijetu koji je sasvim sveden na ceremonijale, mala je antropološka studija, do posljednjeg detalja autentična. Način na koji njezina djeca s njom razgovaraju, način na koji se stariji sin promeće u još jedno tragično izgubljeno muško, sve je to u savršenom skladu sa svijetom u kojem se film “Mare” zbiva. Pa i onaj zahrđali krš na Gornjoj bandi, tom raju srednjovjekovnih dolaca, maslinika i dubrava, u kojima počivaju skriveni i ubavi autootpadi, Andrea Štaka snima priču u kojoj nijedan kadar, nijedna scena neće ostati prazna, slučajna i neistinita.
Ono, pak, što je u Marinoj priči najzanimljivije, ne bi bilo red otkrivati, premda važno govori o drami i temi Štakinog filma. Tamo gdje bi drugi tek započeo, Andrea svoju priču završava. Naprosto zato što se sve važno već dogodilo, i što je ovo istina. Sve drugo je filmska zabava. Za preljubu se ne sazna, ne dogodi se ništa. Premda se, zapravo, dogodilo sve, i premda Đuro sumnja, Đuro, vjerojatno, i zna. Ali Đuro je, nesretnik, neživ. Reže on onaj pršut, onu pancetu, Poljaku, i što bi on drugo još mogao učiniti?
Osim velike i sveprisutne Marije Škaričić i njezina starijeg filmskog sina Gabrijela Vidaka, i nesretnika Đure, Gorana Navojca, sve drugo u filmu su minijature, od Ivane Roščić, Nikše Butijera, Vesne Stilinović, do Zdenka Jelčića i Mirjane Karanović, genijalne matere s Gornje bande, koja u dvije-tri riječi, u leđima koje ju bole, i u dvije svedene geste, ispriča jednu povijest.
Andrea Štaka snimila je upravo onakav film kakav je željela i kakav je ovom gledatelju trebao. Za drugo ne znam.