Počinjem datumom, 30. decembar 1966. godine, tačno vrijeme 11 sati. Mjesto radnje Beograd, tačnije Dom omladine Beograda, sala Omladinskog univerziteta (III sprat). Ostali podaci govore da je organizator događaja „Centralni komitet Saveza omladine Srbije“ i „Republički odbor za proslavu jubileja revolucije“ koji „poziva Vas na SVEČANU DODELU NAGRADA autorima najboljih literarnih radova prispelih na nagradni konkurs raspisan povodom proslave 25-godišnjice revolucije“. Ako obrnem pozivnicu neko je otkucao na pisaćoj mašini: „U petak u 9h obavezno dođite u CK SOS“.
Odakle ja sve ovo znam? Iz pozivnice koju sam primio, eto prije 54 godine, a koju čuvam sve te godine u knjizi o kojoj želim da napišem osvrt kakav pišem u ovoj seriji. Knjiga je malena, ali poezija koju mi je ponudila na čitanje velika. Nobelovac Jorgos Seferis koji se na srpskohrvatskom jeziku pojavio tada prvi put u zasebnoj zbirci stihova, „Izbor iz poezije“, u prevodu sa engleskog jezika, uz konsultovanje francuskog, italijanskog i njemačkog, svestranog Aleksandra V. Stefanovića, a izdavač je „Bagdala“ iz Kruševca. Godina izdanja 1964. Dakle, godinu dana pošto je ovaj grčki pjesnik i diplomata dobio Nobelovu nagradu za književnost. Da ništa iz Beograda nisam ponio u Sarajevo osim ove knjige, moj put bi bio veoma plodotvoran. Dobio sam pjesnika kao putovođu, sagovornika, onoga koji mi je bio potreban u časovima praznine u koju bih potpuno potonuo. A dešavalo se. Ali i nagrada koju sam dobio bila je značajna da mi bar malo potvrdi, ili bar natukne, da nisam samozvani stihoklepac koji je umislio da je pjesnik. Kasnije ću, naravno, shvatiti da bilo ko može za sebe reći da je pjesnik, ali ne i da je poezija koju piše vrijedna čitanja, odnosno, i prije svega, pisanja. Konkurs na kojem sam učestvovao nije bio za đake kojima se daju teme iz revolucije, nego za mlade talente koji imaju šta da pošalju od onoga što stvaraju. A ja sam imao cijelu zbirku pjesama koja će se iduće godine pojaviti u biblioteci „Nada“, sarajevske „Svjetlosti“, pod uredništvom Riste Trifkovića.
Ta 1966. godina bila je za mene gotovo prelomna. Četvrta mi je godina fakulteta, dajem godinu za godinom, ali sve teže ubjeđujem sebe da treba nastaviti sa matematikom i fizikom, književnost je uzgredna stvar, naročito ako moja nadarenost nije tolika da bih od toga mogao da živim. Još manje mi je izgledalo da za bilo šta iz carstva nauke mogu da živim. Bio sam jedan od onih mladih ljudi koji su sve manje znali zašto uopšte žive. Na mene su djelovali francuski egzistencijalisti, Sartr i Kami. Da sam student književnosti ili da sam ostao na filozofiji, imao bih kolege s kojima bih mogao da razgovaram o zajedničkim temama sa fakulteta. Imao sam ja dobre kolege i na matematici i fizici, čak sam posjećivao Kenana Suruliza koji će kasnije postati sjajan profesor fizike na našem fakultetu. Bio je to sistematičan student, kakve nisam vidio ni tada ni kasnije. Učio je engleski, kao da priprema ispit iz kvantne mehanike o kojoj smo često razgovarali. Posjećivao sam i još jednog komšiju sa Grbavice, Josipa Ostija zvanog Pepi, s kojim sam dijelio i slične afionitete u literaturi. O Muhamedu Imamoviću, Nikoli Martiću i Iliji Ladinu već sam pisao. Ali to je izgledalo kao nekoliko zrna soli u cijeloj supi. Nije išlo, pa gotovo. Bilo mi je nezamislivo da na fakultetu učim pisce iz srednje škole, čak i one iz osnovne. Pokraj tako velikih svjetskih pisaca, šta mi ovi naši imaju još da kažu? A kada završim fakultet, da ih predajem u školi. Očajno!
Kasnije ću otkriti fakultet koji bi meni sigurno odgovarao da sam tada živio u Parizu. To je slavna Napoleonova „L’École normale supérieure“ (ENS). Uz nju Napoleon je stvorio i „Politehniku“, što je njemu dalo buduće kadrove za sve oblasti praktičnog znanja. Prvo je davala savršenu administraciju i profesorski kadar u srednjim školama, a druga veliki tehnički i matematički potencijal. U prvoj su studenti učili na fakultetskom nivou gimnazijsko gradivo, što je davalo izuzetno svestrano obrazovanog čovjeka za sve vrste poslova u prosvjeti i administraciji. Već preko dvjesta godina francuska diplomatska služba koristi taj kadar. Samo što u vrijeme o kome sada pišem, o tome ništa nisam znao, a da sam i znao meni je sve to bilo daleko i nedostupno. Sve su to bile fantazije studenta koji ne zna šta bi sa sobom izgubljen u hladnoći i magluštini sarajevske kotline.
U povratku iz Beograda u Sarajevo, čitao sam Seferisovu poeziju, svaku pjesmu po nekoliko puta. Kao u djetinjstvu, ako bih pročitao neku pjesmu više puta odmah bih je naučio napamet. Tako se desilo i sa Seferisovim pjesmama. Osjećao sam se kao student klasičnih predmeta, u kojima treba uspostavljati veze između trenutno čitanog i proučavanog i svega onoga štoje tome prethodilo. Samo ako se tako čita i uči shvatićeš kako je pjesnik došao do svoga stiha, svoje pjesme. U njegovim pjesmama bilo je toliko refleksivnosti da su kratka objašnjenja pojedinih imena i citata postavljena ispod pjesama bila nedovoljna. Stari helenski pjesnici i njihove pjesme bili su mi nepoznati. Svoju samoučku lektiru sada treba drugačije organizovati. U svemu tome što čitam i upijam trebalo bi malo više reda. Kod Seferisa je vidljiv kontinuitet, ali ne samo prema antičkim djelima nego i prema savremenoj lektiri. Seferis je definitvno učen pjesnik i ta njegova učenost čini cjelinu sa njegovim genijem. Jedno drugo podržavaju, podupiru, zato je to zahtjevna svevremena poezija.
Primjenjujući stalno na sebe iskustva stečena kroz lektiru, i u slučaju Grčkog pjesnika, pitao sam se kako bih definisao pojmove koje koristim, koje koriste drugi kada pišu o Seferisu? Tu vezu klasičnog i sadašnjeg koje se uvijek zove moderno, ali ti su pojmovi fluidni, ništa od toga nije nauka, sva ta sistematizacija. Zapravo sve je to realizam jednog vremena koji je tako doživljavao svijet. Jednako onaj koji je živio svaki pojedinac i ono što je stvorila poezija. Tu se mit živi, on nije fikcija.
Prije odlaska u Beograd na dodjelu nagrade, kupio sam u najvećoj sarajevskoj knjižari, „Svjetlost“ u „Ulici Maršala Tita“, gdje je poslovođa bio veliki knjižar Stipe Vilić, „Ilijadu“ i „Odiseju“, u prevodu Miloša N. Đurića. Znao sam da to dvoknjižje moram imati. Prije toga vidio sam prevode Tome Maretića, kojima će kasnije Sidran ostati vjeran. Zlatko Gorjan govorio je da svaki prevod zastari poslije 50 godina i treba ponovo prevoditi. Jezik se mijenja, a original djela ne. Maretićev i Đurićev su bila dva različita pristupa. Na Đurića je uticala narodna poezija, naš deseterac i heroika, povezao je to i stvorio zaista impozantne prevode. Sa dobrim uvodima, sa komentarima koji su tako opširni da se sigurno mogu koristiti za studiranje starog vijeka, Ova su djela postala moja stalna lektira. Ona se ne može iscrpiti sa jednim ili sa dva čitanja, što se odnosi na sve velike klasike.
Ono što je bilo bitno za značaj Seferisa u mome spisateljskom stasavanju odnosilo se na duži vremenski period u kojem sam otkrivao helenske stare i nove pjesnike. Oni su mi pružali sliku Mediterana, kroz vrijeme, tu povezanost toliko odvojenih dijelova, ostrva, da je gotovo zapanjujuće koliko je jezik i mitologija uticala na formiranje cijele kulture što je nastala iz nje. U svemu tome veoma važnu ulogu imale su filozofija i matematika. Za mene je bilo značajno čitanje Pindara, njegovo tako precizno pisanje o običnom životu viđenom kroz sport i Olimpijske igre. Čitajući poslije Seferisa njegovog drevnog preteču Pindara, osjećao sam čak i u stihovima i pjesmama koje se ne odnose na Pindarov svijet da je to isti svijet i da se u Seferisovoj poeziji vidi njegovo prisustvo kao nešto s čim se rađa jedan grčki pjesnik.
U ratnoj 1994. godini boravio sam kratko u Grčkoj, gradu Patri (Patrasu), na Peloponezu, odakle sam s jednom grupom posjetio neka mjesta na tom poluostrvu koje je Korintski kanal načinio ostrvom. Pošto je u blizini Olimpija, otišli smo tamo da obiđemo to slavno mjesto. Ono je nadahnjivalo Pindara, potom sve kasnije pjesnike. Ne može se osjetiti grčki duh, značaj agona u životu cijelog prostora, ako se ne vidi Olimpija, ako se ne prođe ispod pinija i posjedi bar malo na razbacanom drevnom kamenju. Kako sam se tog dana identifikovao sa Pindarovim junakom Ergotelom iz Himere, koji je šest puta pobijedio na svečanim takmičenjima a morao je da napusti rodni grad zbog građanskog rata, kako je napisao u uvodu sjajni prevodilac sa starogrčkog Ton Smerdel. Osjećao sam da ne mogu pobjeći od našeg rata, naročito ne ako sam u Grčkoj. Pindar je napisao:
Zazivam te, kćeri Zeusa Eleuterija, o spasonosna Srećo, da pogledaš na ponosni grad Himeru! Ti, Srećo, sudbinu plova određuješ lađama brzim, ti si ona, što sreću bitkama krvavim dodjeljuješ, ti si ona, što nad narodom u skupštini lebdiš. U nadama svojim varaju se ljudi, sad su im zanosne nade, a sad očaja pune, u varljivosti ovoj svatko se izgubi.
da bih odmah to stanje povezao odmah sa onim koji u svojoj pjesmi daje Seferis: Probudih se s ovom mramornom glavom u rukama što laktove moje umara. Gde da ih spustim? Upala mi je u san kad sam se iz sna budio te nam se životi spojiše biće vrlo teško razdvojiti ih sada.
U ovu se priču uvlači i Konstantin Kavafi, bez koga ne treba govoriti ni o kojem kasnijem pjesniku, ma koliko svaki od njih ima svoj način, svoju poetiku, ali kada neko trasira čvrst, dobar put, kao što su činili Rimljani, teško je osloboditi ga se potpuno. Pjesme Kavafija objavili smo u banjalučkom „Glasu“, 1980. године, u prevodu Slobodana Blagojevića. Iako smo znali za izvrsnog helenistu Kseniju Maricki Gađanski, kao prevodioca grčke poezije, uzeli smo prevod pjesnika koji nije znao grčki. Bili smo oduševljeni njegovim prevodima tih velikih pjesama, pa sam ja napisao i prikaz u kome samo rekao da njegov prevod pjesme „Grad“, za koju i sam Kavafi, bez lažne skromnosti, kaže da je savršena, dakle, taj prevod nadmašuje i prevod takvih prevodilaca kao što je Ksenija Maricki Gađanski. To mi ona nikada nije oprostila. Bilo mi je žao, svakako, ali istina je samo istina i ne treba izbjegavati da se kaže. Ta moja subjektivnost govorila je da sam ja nosio u sebi već stvoren okvir za starogrčke i novogrčke pjesnike, čiji je za mene bio nosilac Jorgos Seferis, pjesnik čija je porodica došla u Grčku iz Male Azije (Smirna) u vrijeme kada su najavljene velike nasilne seobe Grka i Turaka, o Jermenima i svemu što se sa njima događalo da ne govorim. Ne smijem zaboraviti niti Jevreje koji su bili dominantni u Solunu, pa su potpuno postradali. Da ne navodim i egejske Makedonce koji su raseljeni i razbacani po okolnim zemljama. U tadašnjem Solunu najmanje je bilo Grka.
Koliko je za mene Seferis bio značajan pjesnik, da navedem samo moja ljeta koja sam provodio u Perastu kod ujaka, već poslije 1966. godine sa mnom je bio i Seferis i njegova poezija. Sasvim drugačije gledao sam na prošlost Perasta i cijele Boke, kao mediteranske prostore u kojima su grčki jezik i gčka kultura bili dominantni. U velikoj pjesmi „Kralj Asine“, na početku čitamo:
Tvrđavu smo celog jutra razgledali krenuvši od strane zahvaćene senkom, tamo gde nas more
zeleno bez sjaja, grudi pauna ubijenog, primi kao vreme razmaka lišeno. Odozgo s visina stenovite žile spuštahu se dole, loze prepletene, gole, mnogograne, postajući žive u dodiru s vodom, dok je oko, što ih sjedinilo je stalno,
htelo da umakne ljuljuškanju mučnom, gubeći sve više snagu posustalu.
Upravo dio stiha koji me je fascinirao: „kao vreme razmaka lišeno“ najbolje definiše cjelokupnu poeziju Jorgosa Seferisa i sam pojam kontinuiteta jedne značajne literature. Sjedeći na bilo kome mjestu u Grčkoj, imao sam taj osjećaj, koji je uz mene od 1966. godine.
Moje knjige/38
JORGOS SEFERIS – IZBOR IZ POEZIJE
„Kudgod putovao Grčka me ranjava“
Jorgos Seferis, „Na način J.S.“
Počinjem datumom, 30. decembar 1966. godine, tačno vrijeme 11 sati. Mjesto radnje Beograd, tačnije Dom omladine Beograda, sala Omladinskog univerziteta (III sprat). Ostali podaci govore da je organizator događaja „Centralni komitet Saveza omladine Srbije“ i „Republički odbor za proslavu jubileja revolucije“ koji „poziva Vas na SVEČANU DODELU NAGRADA autorima najboljih literarnih radova prispelih na nagradni konkurs raspisan povodom proslave 25-godišnjice revolucije“. Ako obrnem pozivnicu neko je otkucao na pisaćoj mašini: „U petak u 9h obavezno dođite u CK SOS“.
Odakle ja sve ovo znam? Iz pozivnice koju sam primio, eto prije 54 godine, a koju čuvam sve te godine u knjizi o kojoj želim da napišem osvrt kakav pišem u ovoj seriji. Knjiga je malena, ali poezija koju mi je ponudila na čitanje velika. Nobelovac Jorgos Seferis koji se na srpskohrvatskom jeziku pojavio tada prvi put u zasebnoj zbirci stihova, „Izbor iz poezije“, u prevodu sa engleskog jezika, uz konsultovanje francuskog, italijanskog i njemačkog, svestranog Aleksandra V. Stefanovića, a izdavač je „Bagdala“ iz Kruševca. Godina izdanja 1964. Dakle, godinu dana pošto je ovaj grčki pjesnik i diplomata dobio Nobelovu nagradu za književnost. Da ništa iz Beograda nisam ponio u Sarajevo osim ove knjige, moj put bi bio veoma plodotvoran. Dobio sam pjesnika kao putovođu, sagovornika, onoga koji mi je bio potreban u časovima praznine u koju bih potpuno potonuo. A dešavalo se. Ali i nagrada koju sam dobio bila je značajna da mi bar malo potvrdi, ili bar natukne, da nisam samozvani stihoklepac koji je umislio da je pjesnik. Kasnije ću, naravno, shvatiti da bilo ko može za sebe reći da je pjesnik, ali ne i da je poezija koju piše vrijedna čitanja, odnosno, i prije svega, pisanja. Konkurs na kojem sam učestvovao nije bio za đake kojima se daju teme iz revolucije, nego za mlade talente koji imaju šta da pošalju od onoga što stvaraju. A ja sam imao cijelu zbirku pjesama koja će se iduće godine pojaviti u biblioteci „Nada“, sarajevske „Svjetlosti“, pod uredništvom Riste Trifkovića.
Ta 1966. godina bila je za mene gotovo prelomna. Četvrta mi je godina fakulteta, dajem godinu za godinom, ali sve teže ubjeđujem sebe da treba nastaviti sa matematikom i fizikom, književnost je uzgredna stvar, naročito ako moja nadarenost nije tolika da bih od toga mogao da živim. Još manje mi je izgledalo da za bilo šta iz carstva nauke mogu da živim. Bio sam jedan od onih mladih ljudi koji su sve manje znali zašto uopšte žive. Na mene su djelovali francuski egzistencijalisti, Sartr i Kami. Da sam student književnosti ili da sam ostao na filozofiji, imao bih kolege s kojima bih mogao da razgovaram o zajedničkim temama sa fakulteta. Imao sam ja dobre kolege i na matematici i fizici, čak sam posjećivao Kenana Suruliza koji će kasnije postati sjajan profesor fizike na našem fakultetu. Bio je to sistematičan student, kakve nisam vidio ni tada ni kasnije. Učio je engleski, kao da priprema ispit iz kvantne mehanike o kojoj smo često razgovarali. Posjećivao sam i još jednog komšiju sa Grbavice, Josipa Ostija zvanog Pepi, s kojim sam dijelio i slične afionitete u literaturi. O Muhamedu Imamoviću, Nikoli Martiću i Iliji Ladinu već sam pisao. Ali to je izgledalo kao nekoliko zrna soli u cijeloj supi. Nije išlo, pa gotovo. Bilo mi je nezamislivo da na fakultetu učim pisce iz srednje škole, čak i one iz osnovne. Pokraj tako velikih svjetskih pisaca, šta mi ovi naši imaju još da kažu? A kada završim fakultet, da ih predajem u školi. Očajno!
Kasnije ću otkriti fakultet koji bi meni sigurno odgovarao da sam tada živio u Parizu. To je slavna Napoleonova „L’École normale supérieure“ (ENS). Uz nju Napoleon je stvorio i „Politehniku“, što je njemu dalo buduće kadrove za sve oblasti praktičnog znanja. Prvo je davala savršenu administraciju i profesorski kadar u srednjim školama, a druga veliki tehnički i matematički potencijal. U prvoj su studenti učili na fakultetskom nivou gimnazijsko gradivo, što je davalo izuzetno svestrano obrazovanog čovjeka za sve vrste poslova u prosvjeti i administraciji. Već preko dvjesta godina francuska diplomatska služba koristi taj kadar. Samo što u vrijeme o kome sada pišem, o tome ništa nisam znao, a da sam i znao meni je sve to bilo daleko i nedostupno. Sve su to bile fantazije studenta koji ne zna šta bi sa sobom izgubljen u hladnoći i magluštini sarajevske kotline.
U povratku iz Beograda u Sarajevo, čitao sam Seferisovu poeziju, svaku pjesmu po nekoliko puta. Kao u djetinjstvu, ako bih pročitao neku pjesmu više puta odmah bih je naučio napamet. Tako se desilo i sa Seferisovim pjesmama. Osjećao sam se kao student klasičnih predmeta, u kojima treba uspostavljati veze između trenutno čitanog i proučavanog i svega onoga štoje tome prethodilo. Samo ako se tako čita i uči shvatićeš kako je pjesnik došao do svoga stiha, svoje pjesme. U njegovim pjesmama bilo je toliko refleksivnosti da su kratka objašnjenja pojedinih imena i citata postavljena ispod pjesama bila nedovoljna. Stari helenski pjesnici i njihove pjesme bili su mi nepoznati. Svoju samoučku lektiru sada treba drugačije organizovati. U svemu tome što čitam i upijam trebalo bi malo više reda. Kod Seferisa je vidljiv kontinuitet, ali ne samo prema antičkim djelima nego i prema savremenoj lektiri. Seferis je definitvno učen pjesnik i ta njegova učenost čini cjelinu sa njegovim genijem. Jedno drugo podržavaju, podupiru, zato je to zahtjevna svevremena poezija.
Primjenjujući stalno na sebe iskustva stečena kroz lektiru, i u slučaju Grčkog pjesnika, pitao sam se kako bih definisao pojmove koje koristim, koje koriste drugi kada pišu o Seferisu? Tu vezu klasičnog i sadašnjeg koje se uvijek zove moderno, ali ti su pojmovi fluidni, ništa od toga nije nauka, sva ta sistematizacija. Zapravo sve je to realizam jednog vremena koji je tako doživljavao svijet. Jednako onaj koji je živio svaki pojedinac i ono što je stvorila poezija. Tu se mit živi, on nije fikcija.
Prije odlaska u Beograd na dodjelu nagrade, kupio sam u najvećoj sarajevskoj knjižari, „Svjetlost“ u „Ulici Maršala Tita“, gdje je poslovođa bio veliki knjižar Stipe Vilić, „Ilijadu“ i „Odiseju“, u prevodu Miloša N. Đurića. Znao sam da to dvoknjižje moram imati. Prije toga vidio sam prevode Tome Maretića, kojima će kasnije Sidran ostati vjeran. Zlatko Gorjan govorio je da svaki prevod zastari poslije 50 godina i treba ponovo prevoditi. Jezik se mijenja, a original djela ne. Maretićev i Đurićev su bila dva različita pristupa. Na Đurića je uticala narodna poezija, naš deseterac i heroika, povezao je to i stvorio zaista impozantne prevode. Sa dobrim uvodima, sa komentarima koji su tako opširni da se sigurno mogu koristiti za studiranje starog vijeka, Ova su djela postala moja stalna lektira. Ona se ne može iscrpiti sa jednim ili sa dva čitanja, što se odnosi na sve velike klasike.
Ono što je bilo bitno za značaj Seferisa u mome spisateljskom stasavanju odnosilo se na duži vremenski period u kojem sam otkrivao helenske stare i nove pjesnike. Oni su mi pružali sliku Mediterana, kroz vrijeme, tu povezanost toliko odvojenih dijelova, ostrva, da je gotovo zapanjujuće koliko je jezik i mitologija uticala na formiranje cijele kulture što je nastala iz nje. U svemu tome veoma važnu ulogu imale su filozofija i matematika. Za mene je bilo značajno čitanje Pindara, njegovo tako precizno pisanje o običnom životu viđenom kroz sport i Olimpijske igre. Čitajući poslije Seferisa njegovog drevnog preteču Pindara, osjećao sam čak i u stihovima i pjesmama koje se ne odnose na Pindarov svijet da je to isti svijet i da se u Seferisovoj poeziji vidi njegovo prisustvo kao nešto s čim se rađa jedan grčki pjesnik.
U ratnoj 1994. godini boravio sam kratko u Grčkoj, gradu Patri (Patrasu), na Peloponezu, odakle sam s jednom grupom posjetio neka mjesta na tom poluostrvu koje je Korintski kanal načinio ostrvom. Pošto je u blizini Olimpija, otišli smo tamo da obiđemo to slavno mjesto. Ono je nadahnjivalo Pindara, potom sve kasnije pjesnike. Ne može se osjetiti grčki duh, značaj agona u životu cijelog prostora, ako se ne vidi Olimpija, ako se ne prođe ispod pinija i posjedi bar malo na razbacanom drevnom kamenju. Kako sam se tog dana identifikovao sa Pindarovim junakom Ergotelom iz Himere, koji je šest puta pobijedio na svečanim takmičenjima a morao je da napusti rodni grad zbog građanskog rata, kako je napisao u uvodu sjajni prevodilac sa starogrčkog Ton Smerdel. Osjećao sam da ne mogu pobjeći od našeg rata, naročito ne ako sam u Grčkoj. Pindar je napisao:
Zazivam te, kćeri Zeusa Eleuterija,
o spasonosna Srećo,
da pogledaš na ponosni grad Himeru!
Ti, Srećo, sudbinu plova određuješ lađama brzim,
ti si ona, što sreću bitkama krvavim dodjeljuješ,
ti si ona, što nad narodom u skupštini lebdiš.
U nadama svojim varaju se ljudi,
sad su im zanosne nade,
a sad očaja pune,
u varljivosti ovoj svatko se izgubi.
da bih odmah to stanje povezao odmah sa onim koji u svojoj pjesmi daje Seferis:
Probudih se s ovom mramornom glavom u rukama
što laktove moje umara. Gde da ih spustim?
Upala mi je u san kad sam se iz sna budio
te nam se životi spojiše biće vrlo teško
razdvojiti ih sada.
U ovu se priču uvlači i Konstantin Kavafi, bez koga ne treba govoriti ni o kojem kasnijem pjesniku, ma koliko svaki od njih ima svoj način, svoju poetiku, ali kada neko trasira čvrst, dobar put, kao što su činili Rimljani, teško je osloboditi ga se potpuno. Pjesme Kavafija objavili smo u banjalučkom „Glasu“, 1980. године, u prevodu Slobodana Blagojevića. Iako smo znali za izvrsnog helenistu Kseniju Maricki Gađanski, kao prevodioca grčke poezije, uzeli smo prevod pjesnika koji nije znao grčki. Bili smo oduševljeni njegovim prevodima tih velikih pjesama, pa sam ja napisao i prikaz u kome samo rekao da njegov prevod pjesme „Grad“, za koju i sam Kavafi, bez lažne skromnosti, kaže da je savršena, dakle, taj prevod nadmašuje i prevod takvih prevodilaca kao što je Ksenija Maricki Gađanski. To mi ona nikada nije oprostila. Bilo mi je žao, svakako, ali istina je samo istina i ne treba izbjegavati da se kaže. Ta moja subjektivnost govorila je da sam ja nosio u sebi već stvoren okvir za starogrčke i novogrčke pjesnike, čiji je za mene bio nosilac Jorgos Seferis, pjesnik čija je porodica došla u Grčku iz Male Azije (Smirna) u vrijeme kada su najavljene velike nasilne seobe Grka i Turaka, o Jermenima i svemu što se sa njima događalo da ne govorim. Ne smijem zaboraviti niti Jevreje koji su bili dominantni u Solunu, pa su potpuno postradali. Da ne navodim i egejske Makedonce koji su raseljeni i razbacani po okolnim zemljama. U tadašnjem Solunu najmanje je bilo Grka.
Koliko je za mene Seferis bio značajan pjesnik, da navedem samo moja ljeta koja sam provodio u Perastu kod ujaka, već poslije 1966. godine sa mnom je bio i Seferis i njegova poezija. Sasvim drugačije gledao sam na prošlost Perasta i cijele Boke, kao mediteranske prostore u kojima su grčki jezik i gčka kultura bili dominantni. U velikoj pjesmi „Kralj Asine“, na početku čitamo:
Tvrđavu smo celog jutra razgledali
krenuvši od strane zahvaćene senkom, tamo gde nas more
zeleno bez sjaja, grudi pauna ubijenog,
primi kao vreme razmaka lišeno.
Odozgo s visina stenovite žile spuštahu se dole,
loze prepletene, gole, mnogograne, postajući žive
u dodiru s vodom, dok je oko, što ih sjedinilo je stalno,
htelo da umakne ljuljuškanju mučnom,
gubeći sve više snagu posustalu.
Upravo dio stiha koji me je fascinirao: „kao vreme razmaka lišeno“ najbolje definiše cjelokupnu poeziju Jorgosa Seferisa i sam pojam kontinuiteta jedne značajne literature. Sjedeći na bilo kome mjestu u Grčkoj, imao sam taj osjećaj, koji je uz mene od 1966. godine.