1. Pokušavam napraviti bar prvu verziju knjige o Darinki, mada ne vjerujem da ću za to imati vremena i snage.
2. U jednom razgovoru na katolički Božić, moja svastika Ljiljana Mikulić sjetila se kako smo prenosili kosti našeg oca. “Boga ti, bako, žališ li još za Velimirom?” – pitala je Darinku. “Niti žalim, niti sam ga žalila igda. Kad mu je Staljin bio miliji od njegova četiri sina, neka sad gnjije u Zekića rijeku”.
I ja sam imao s njom sličan razgovor. “Valjda je Velimir imao šestoro djece, a ne četiri sina?” Posegla je za ustaljenom frazom koja je u njenim ustima zvučala vrlo grko: ”Šćeri su tuđa kos”. Isto kao da je rekla ”tuđi sluga”. “Kako tuđa kost? Da ti nema najstarije šćeri, u ovoj bi kući davno krepala pored živa četiri sina”. A ona će: “Svaka majka, kad rodi šćer, trebalo bi da tri dana obraz ne suši”. “Što?” Pamtim šta je, ali ne i kako je kazala. Otprilike: kad rodi šćer, svaka majka trebalo bi tri dana da plače nad svojim crnim talikom i nad crnim talikom koja čeka njeno dijete. Talik je subina.
3. Ilja Sijarić, moj školski drug iz bjelopoljske gimnazije, potom i sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, u jednom emailu mi je rekao: Bio sam početkom jula nekoliko dana u Bijelom Polju. Dosta mi ga je za tekuće stoljeće. Najljepše sam se osjećao na grobljima, iako naša groblja, znaš i sam, žalosno izgledaju. U CG niko se ni za žive mnogo ne harči, kamoli za mrtve. Možda mi je zato bilo ugodnije kod mrtvih. Tako sam stigao i do groba tvojih roditelja u Nikoljcu. Nijesam znao da su zajedno. Silno su se obradovali što me vide. Niko bolje od njih ne zna šta meni znači tvoja riječ. A tek njima! Pozdravili su te. Da, pozdravili su te s četiri najblagorodnije riječi koje se mogu reći sinu. Izvini što time nijesam počeo ovo pismo.
Orosile su mi se oči dok sam ovo čitao.
Koju godinu pred rat, sjedeći na betonskoj ploči očina i majčina groba u Nikoljcu i gledajući u travi pčele koje su radile pjevajući kao omladina na radnim akcijama, pitao sam se: zašto? Koji je smisao njene patnje, čemu onolike muke? “Ni zbog čega, onako”, kaže mi Bog glasom Tolstojevoga Ivana Iljiča.
I zašto je cio vijek pazila da nikom ne “natruni ni vodu”? Čemu njezin svagdašnji strah da joj djeca ne uzmu obraz? „Bolje da te nema no da mi tamo nos okineš“, rekla je kad me pratila na studije u Sarajevu. Otkiniti nos znači teško osramotiti, metafora koja pamti vremena kad su crnogorski vitezi svojim ženama, uhvaćenim u nevjerstvu, odijecali noseve.
Zašto bi čovjek morao biti moralan kad svak zna da smo u svijetu gdje odvazda “nesoji ćetaju ko blagovijes”? Bio splačina ili vitez, na kraju krepaš kao pašče, pa čemu čuvati obraz? “Ni zbog čeg, onako”, opet čuh Savaota preobučenog u Tolstojeva junaka. Ima ljudi koji su zli, ima ih koji dobri, to je sve. Iza toga nema ništa drugo i ništa više.
Sjetih se svojih mladalačkih snivanja o drukčijem svijetu u kojem Dobro ne bi bilo bestemeljno. U kojem živiš onoliko dugo ili kratko koliko si dobar ili zao: umiralo bi se, zasluženo, u tridesetoj ili u dvjesta tridesetoj godini. I dalje bi bilo ljudi koji ne mogu bez zla, kao ni ovisnik bez heroina, mada zna da mu to skraćuje vijek, ali čini mi se da bi ljudski moral bio ukotvljen u nečem stvarnijem jedino ako bi čovjeku njegovo dobro moglo da život produži, a ne da mu ga dokazano skraćuje. ”Kakav je ovo svijet gdje dobro truje onog koga nosi?”, zalud se pitao Šekspir.
Jednom, neznani čitalac mi je poslao email u kojem je, pored ostalog, pisalo: “Blago tvojoj Majci što te rodi”. Zaplakao sam kao zadnja pizda. I sjetio se svoje rečenice iz doba opsade: Svim istinskim ljudima koje sam na zemlji sreo želim najveći od svih blagoslova koje mogu zamisliti: da poslije smrti u svojoj djeci nastave živjeti onoliko i onako kako u meni živi danas Darinka. I zato baš joj blago što me rodi: neće prestati da, iz groba, u ovaj svijet gleda, kao kroz prozor, kroz moje oči, dok se i one ne sklope. Više od toga ne možeš učiniti za pokojnike.
Možeš, kako ne možeš, rekoh inadžijski i sjedoh da još jedan zapis unesem u fajl sa gradivom za knjigu o Darinki.
Znam kako će biti nakon Smaka. Zavladaće opće laganje, a Bog će da se hvata za sijedu kosu: “Šta sam ovo sazdao, majka mi žalosna? Da ih da nisam stvorio sjutradan iza pijanke?!“ I pojedinici i cijelo čovječanstvo moći će da izmišljaju do mile volje, jer više neće biti svijeta da ih utjera u laž. Baš kao što su se iza smaka SFRJ i pojedinci i nacije bacili na bjesomučno izmišljanje, bez straha da bi im pokojna Juga mogla reći: “De, ne lažunjajte, to ni đeca ne bi vjerovala”. Stoga je bilo u osnovi promašeno, a svakako bezrazložno zaprepaštenje kad sam doznao da je Darinka bila četnikulja, jer ako je njen najmlađi sin Gojko 1992. promaknut u četnika, Darinka je morala, da su joj zubi od čelika, iz Crnogorke avanzovati u Ravnogorku.
“Bićete ljudi, ili ću ve u crnu zemlju ućerat”, obećavala je kad nas lema. Sad mislim da su njene batine bile izlišne: motka nikog nije čoekom načinjela.
Ilja Sijarić ljeti obilazi njegov i moj zavičaj i pretprošlog septembra kaže u pismu: ”Išao sam i u Beograd. I vidim u izlogu Gojkovu knjigu. Kupio sam je zato što znam da je tvoj brat. Nisam je, naravno, mogao dočitati. Nije me mnogo iznenadila, ali mi je nevjerovatno da je tebe i njega rodila ista majka!”
Kad je objavio dnevnik Nato-bombardovanja, mješavinu polupismenosti, ortodoksne gluposti (ortodoksne u oba smisla) i bestidnog metanisanja Slobi, Goša ni mene nije iznenadio. Naslov knjige Počinje novo doba svijeta odaje crnogorskog megalomana koji sa Durmitora obznanjuje Veliku Istinu koja se nikom od šest milijardi ljudi na zemlji ne bi ni u snu ukazala da se blesavi Goša ispod Bandijera nije drznuo da je priopći pa kud puklo da puklo. Ali me zaprepastilo otkriće da moj bivši brat ostao bitanga nevaspitana. Darinka nas je jednako devetala, da se ni jednom od nas ne kriva, ali njega nije odgojila, što znači da je mene lemala bez potrebe: bio bih ovakav i bez njene batine.
U tom dnevniku Goša diže mrtve iz groba da svjedoče u njegovu korist i daju legitimitet njegovoj mržnji prema “Turcima”. O svom sinu Momčilu, koji je godinu dana studirao u Sarajevu, Gošina Darinka veli da ga je otud “izvadila” i poslala u Beograd, “šta će u onu Turćiju, ubio bi ga neko”. Od Darinke je njen najmlađi, odgojno posve zapušteni sin načinio četnikulju, i to iza njene smrti kad više ne može da mu kaže: “Ne laži, Žuta pizdo!“ Tako ga je, vaktile, zvala kad ga bije. „Da je Sarajevo za me bilo Turćija, zar big tamo poslala Marka?”
Goša je moju majku proizveo u skota koji ima skuplje i jeftinije sinove: skupljeg je, da ga ne smaknu “Turci”, izvadila iz Sarajeva, a jeftinijeg pustila ne samo se školuje u “Turćiji”, već i da u njoj cio život ostane, jer mu se glavi nije bojala: znala je da ni jedan “Turčin” neće htjeti da na Marku okalja ruke.
Pobjesnio sam i počeo tekst u kojem ću pokazati da je Goša govedo papljansko, nepismena bluna i bukvarski četnik iz koga ne govori živ rob već Slobini mediji. Kasnije, u predratnom notesu nađem dvadesetak redaka nakon moga posljednjeg odlaska u Bijelo Polje, za godišnjicu majčine smrti. U tom zapisu naletim na rečenicu: „Dosad smo imali svi jednu Darinku, odsad će imati svak svoju“.
Pa da – rekoh s olakšanjem. Ta četnikulja, što Sarajevo zove Turćijom od koje jedino možeš očekivati da ti ubije dijete, to je Gošina majka. Moja je mene “učila na ljuckoću” i zato je ista ja. Njegova je njega učila hajvanstvu i zato je ista on. Shvatih i zašto jedan junak Ćopićeve priče iz Bašte sljezove boje u ljutini kaže svom bratu: “Jebem ti dio matere”.
Evo istine o Turćiji iz čijih je ruku Darinka navakat iščupala glavu najstarijeg sina. Na prvoj godini studija u Sarajevu, Momčilo se spanđao, kako bi rekao paravojni hodža Džemaludin Latić, sa jednom Hasnom. Još se sjećam njene slike koju nam je poslao: bila je to najljepša žena na zemaljskoj kugli. Takva je, naravno, bila u očima desetogodišnjeg mene za koga se svijet sastojao od Gornjih Papa, Glibavca, Drndara, Poznanovića, Svinjke, Bučja, Modrog dola, Kiprenika, Šaovića, Potrka, Lijeske, Vranštice, Čokrlija, učitelja Boža, druga Spasoja, Miljana Popovića i Radomira Meda. Ne žena već lampa: sve Hasnino, i oči, i čelo, i grlo, i ramena, i ruke, zračili su svjetlom.
Kad su Papljani – tek upola podsmješljivo, valjda je Hasnina ljepota i na njih djelovala, jer im je majka pokazivala njenu sliku – stali zapitkivati kad će joj Momčile dovesti bulu, Darinka je odvraćala da njoj nije važno što je bula, ni što je starija od njenog sina, nego “što ne more imat đece, ama, jopet, ako njemu valja, mora i mene valjat”.
Momčilo je kidnuo iz Sarajeva kad se zasitio Hasne koja je zbog njega svoj brak rasturila i za njim doletjela u Beograd. Dvije godine su živjeli u studentskom domu. Izostaviću šta joj je radio, mada bi ta priča bila dobar prilog definiciji crnogorskog sadizma, ali neću preskočiti svoje uspomene: povremeno bi majci došlo pismo u kojem joj se Hasna žalila na Momčila. Pošto sam, kao odlikaš, bio zadužen za čitanje pisama, upamtio sam trenutke kad je Darinka plakala za Hasnom. Kad bi joj pošle suze za “bulom” koju nikad nije vidjela. Brisala je oči krajičkom crne marame dok sam joj čitao šta “Turkinji” radi njen najstariji sin, njen očinji vid, glava porodice, kućni stub čijim smo se životom svi kleli kad hoćemo da nam se bezodvlačno vjeruje.
Takvu Darinku pamtim i takva će u meni da svijetli dok me ima, a četnikulju prepuštam Gojku kome je knjiga Počinje novo doba svijeta donijela 10 000 maraka zarade. Za posljednjih desetak objavljenih knjiga, Marko je zaradio 4 000 maraka.
Možda vas kopka: šta je bilo sa Hasnom? To isto sam, svojedobno i ja pitao mnoge koji su bili izbliza upoznati sa dvogodišnjim paklom kroz koji je Hasna prošla u studentskom domu u Beogradu. Neki su mi rekli: “Satro je to Snifi!” Tako su Momčila zvali na studijama. ”Za dvije godine, Snile je od nje babu načinio”, kazao je moj brat do tetke Vukota Simonović. Shvativši da on ne može pobjeći od nje, učinio je sve da ona pobjegne od njega. I pobjegla je, doslovce, ali tek pošto ju je Snile srozao na razinu podljudskog bića.
Hasnu sam vidio ne znam koliko zatim. Kad s bjelopoljske autobuske stanice u Ćukovcu pođete u grad i pređete most na Lješnici, odmah s lijeve strane nekad je bila omanja jednokatnica: pred njom stajala je žena, mršava i uvela. Kao isprana u devet voda. “To je Hasna”, kazao mi je ne znam ko.
Zastao sam da je osmotrim. Od njene ljepote ne bješe ostalo ni poznaka. I fino vidiš da još nije baba, a jeste baba itekako. Kao da u njoj nije bilo sasvim ubijeno ono što je nekad iz nje zračilo. Ili mi se to prividjelo? Možda sam iz sebe izvadio maličak onoga čime mi je, kao dječaku, njena slika zauvijek zabliješila oči i tim nezalaznim svjetlom obasjao ju na trenutak.
Je li Darinka bila četnikulja?
1. Pokušavam napraviti bar prvu verziju knjige o Darinki, mada ne vjerujem da ću za to imati vremena i snage.
2. U jednom razgovoru na katolički Božić, moja svastika Ljiljana Mikulić sjetila se kako smo prenosili kosti našeg oca. “Boga ti, bako, žališ li još za Velimirom?” – pitala je Darinku. “Niti žalim, niti sam ga žalila igda. Kad mu je Staljin bio miliji od njegova četiri sina, neka sad gnjije u Zekića rijeku”.
I ja sam imao s njom sličan razgovor. “Valjda je Velimir imao šestoro djece, a ne četiri sina?” Posegla je za ustaljenom frazom koja je u njenim ustima zvučala vrlo grko: ”Šćeri su tuđa kos”. Isto kao da je rekla ”tuđi sluga”. “Kako tuđa kost? Da ti nema najstarije šćeri, u ovoj bi kući davno krepala pored živa četiri sina”. A ona će: “Svaka majka, kad rodi šćer, trebalo bi da tri dana obraz ne suši”. “Što?” Pamtim šta je, ali ne i kako je kazala. Otprilike: kad rodi šćer, svaka majka trebalo bi tri dana da plače nad svojim crnim talikom i nad crnim talikom koja čeka njeno dijete. Talik je subina.
3. Ilja Sijarić, moj školski drug iz bjelopoljske gimnazije, potom i sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, u jednom emailu mi je rekao: Bio sam početkom jula nekoliko dana u Bijelom Polju. Dosta mi ga je za tekuće stoljeće. Najljepše sam se osjećao na grobljima, iako naša groblja, znaš i sam, žalosno izgledaju. U CG niko se ni za žive mnogo ne harči, kamoli za mrtve. Možda mi je zato bilo ugodnije kod mrtvih. Tako sam stigao i do groba tvojih roditelja u Nikoljcu. Nijesam znao da su zajedno. Silno su se obradovali što me vide. Niko bolje od njih ne zna šta meni znači tvoja riječ. A tek njima! Pozdravili su te. Da, pozdravili su te s četiri najblagorodnije riječi koje se mogu reći sinu. Izvini što time nijesam počeo ovo pismo.
Orosile su mi se oči dok sam ovo čitao.
Koju godinu pred rat, sjedeći na betonskoj ploči očina i majčina groba u Nikoljcu i gledajući u travi pčele koje su radile pjevajući kao omladina na radnim akcijama, pitao sam se: zašto? Koji je smisao njene patnje, čemu onolike muke? “Ni zbog čega, onako”, kaže mi Bog glasom Tolstojevoga Ivana Iljiča.
I zašto je cio vijek pazila da nikom ne “natruni ni vodu”? Čemu njezin svagdašnji strah da joj djeca ne uzmu obraz? „Bolje da te nema no da mi tamo nos okineš“, rekla je kad me pratila na studije u Sarajevu. Otkiniti nos znači teško osramotiti, metafora koja pamti vremena kad su crnogorski vitezi svojim ženama, uhvaćenim u nevjerstvu, odijecali noseve.
Zašto bi čovjek morao biti moralan kad svak zna da smo u svijetu gdje odvazda “nesoji ćetaju ko blagovijes”? Bio splačina ili vitez, na kraju krepaš kao pašče, pa čemu čuvati obraz? “Ni zbog čeg, onako”, opet čuh Savaota preobučenog u Tolstojeva junaka. Ima ljudi koji su zli, ima ih koji dobri, to je sve. Iza toga nema ništa drugo i ništa više.
Sjetih se svojih mladalačkih snivanja o drukčijem svijetu u kojem Dobro ne bi bilo bestemeljno. U kojem živiš onoliko dugo ili kratko koliko si dobar ili zao: umiralo bi se, zasluženo, u tridesetoj ili u dvjesta tridesetoj godini. I dalje bi bilo ljudi koji ne mogu bez zla, kao ni ovisnik bez heroina, mada zna da mu to skraćuje vijek, ali čini mi se da bi ljudski moral bio ukotvljen u nečem stvarnijem jedino ako bi čovjeku njegovo dobro moglo da život produži, a ne da mu ga dokazano skraćuje. ”Kakav je ovo svijet gdje dobro truje onog koga nosi?”, zalud se pitao Šekspir.
Jednom, neznani čitalac mi je poslao email u kojem je, pored ostalog, pisalo: “Blago tvojoj Majci što te rodi”. Zaplakao sam kao zadnja pizda. I sjetio se svoje rečenice iz doba opsade: Svim istinskim ljudima koje sam na zemlji sreo želim najveći od svih blagoslova koje mogu zamisliti: da poslije smrti u svojoj djeci nastave živjeti onoliko i onako kako u meni živi danas Darinka. I zato baš joj blago što me rodi: neće prestati da, iz groba, u ovaj svijet gleda, kao kroz prozor, kroz moje oči, dok se i one ne sklope. Više od toga ne možeš učiniti za pokojnike.
Možeš, kako ne možeš, rekoh inadžijski i sjedoh da još jedan zapis unesem u fajl sa gradivom za knjigu o Darinki.
Znam kako će biti nakon Smaka. Zavladaće opće laganje, a Bog će da se hvata za sijedu kosu: “Šta sam ovo sazdao, majka mi žalosna? Da ih da nisam stvorio sjutradan iza pijanke?!“ I pojedinici i cijelo čovječanstvo moći će da izmišljaju do mile volje, jer više neće biti svijeta da ih utjera u laž. Baš kao što su se iza smaka SFRJ i pojedinci i nacije bacili na bjesomučno izmišljanje, bez straha da bi im pokojna Juga mogla reći: “De, ne lažunjajte, to ni đeca ne bi vjerovala”. Stoga je bilo u osnovi promašeno, a svakako bezrazložno zaprepaštenje kad sam doznao da je Darinka bila četnikulja, jer ako je njen najmlađi sin Gojko 1992. promaknut u četnika, Darinka je morala, da su joj zubi od čelika, iz Crnogorke avanzovati u Ravnogorku.
“Bićete ljudi, ili ću ve u crnu zemlju ućerat”, obećavala je kad nas lema. Sad mislim da su njene batine bile izlišne: motka nikog nije čoekom načinjela.
Ilja Sijarić ljeti obilazi njegov i moj zavičaj i pretprošlog septembra kaže u pismu: ”Išao sam i u Beograd. I vidim u izlogu Gojkovu knjigu. Kupio sam je zato što znam da je tvoj brat. Nisam je, naravno, mogao dočitati. Nije me mnogo iznenadila, ali mi je nevjerovatno da je tebe i njega rodila ista majka!”
Kad je objavio dnevnik Nato-bombardovanja, mješavinu polupismenosti, ortodoksne gluposti (ortodoksne u oba smisla) i bestidnog metanisanja Slobi, Goša ni mene nije iznenadio. Naslov knjige Počinje novo doba svijeta odaje crnogorskog megalomana koji sa Durmitora obznanjuje Veliku Istinu koja se nikom od šest milijardi ljudi na zemlji ne bi ni u snu ukazala da se blesavi Goša ispod Bandijera nije drznuo da je priopći pa kud puklo da puklo. Ali me zaprepastilo otkriće da moj bivši brat ostao bitanga nevaspitana. Darinka nas je jednako devetala, da se ni jednom od nas ne kriva, ali njega nije odgojila, što znači da je mene lemala bez potrebe: bio bih ovakav i bez njene batine.
U tom dnevniku Goša diže mrtve iz groba da svjedoče u njegovu korist i daju legitimitet njegovoj mržnji prema “Turcima”. O svom sinu Momčilu, koji je godinu dana studirao u Sarajevu, Gošina Darinka veli da ga je otud “izvadila” i poslala u Beograd, “šta će u onu Turćiju, ubio bi ga neko”. Od Darinke je njen najmlađi, odgojno posve zapušteni sin načinio četnikulju, i to iza njene smrti kad više ne može da mu kaže: “Ne laži, Žuta pizdo!“ Tako ga je, vaktile, zvala kad ga bije. „Da je Sarajevo za me bilo Turćija, zar big tamo poslala Marka?”
Goša je moju majku proizveo u skota koji ima skuplje i jeftinije sinove: skupljeg je, da ga ne smaknu “Turci”, izvadila iz Sarajeva, a jeftinijeg pustila ne samo se školuje u “Turćiji”, već i da u njoj cio život ostane, jer mu se glavi nije bojala: znala je da ni jedan “Turčin” neće htjeti da na Marku okalja ruke.
Pobjesnio sam i počeo tekst u kojem ću pokazati da je Goša govedo papljansko, nepismena bluna i bukvarski četnik iz koga ne govori živ rob već Slobini mediji. Kasnije, u predratnom notesu nađem dvadesetak redaka nakon moga posljednjeg odlaska u Bijelo Polje, za godišnjicu majčine smrti. U tom zapisu naletim na rečenicu: „Dosad smo imali svi jednu Darinku, odsad će imati svak svoju“.
Pa da – rekoh s olakšanjem. Ta četnikulja, što Sarajevo zove Turćijom od koje jedino možeš očekivati da ti ubije dijete, to je Gošina majka. Moja je mene “učila na ljuckoću” i zato je ista ja. Njegova je njega učila hajvanstvu i zato je ista on. Shvatih i zašto jedan junak Ćopićeve priče iz Bašte sljezove boje u ljutini kaže svom bratu: “Jebem ti dio matere”.
Evo istine o Turćiji iz čijih je ruku Darinka navakat iščupala glavu najstarijeg sina. Na prvoj godini studija u Sarajevu, Momčilo se spanđao, kako bi rekao paravojni hodža Džemaludin Latić, sa jednom Hasnom. Još se sjećam njene slike koju nam je poslao: bila je to najljepša žena na zemaljskoj kugli. Takva je, naravno, bila u očima desetogodišnjeg mene za koga se svijet sastojao od Gornjih Papa, Glibavca, Drndara, Poznanovića, Svinjke, Bučja, Modrog dola, Kiprenika, Šaovića, Potrka, Lijeske, Vranštice, Čokrlija, učitelja Boža, druga Spasoja, Miljana Popovića i Radomira Meda. Ne žena već lampa: sve Hasnino, i oči, i čelo, i grlo, i ramena, i ruke, zračili su svjetlom.
Kad su Papljani – tek upola podsmješljivo, valjda je Hasnina ljepota i na njih djelovala, jer im je majka pokazivala njenu sliku – stali zapitkivati kad će joj Momčile dovesti bulu, Darinka je odvraćala da njoj nije važno što je bula, ni što je starija od njenog sina, nego “što ne more imat đece, ama, jopet, ako njemu valja, mora i mene valjat”.
Momčilo je kidnuo iz Sarajeva kad se zasitio Hasne koja je zbog njega svoj brak rasturila i za njim doletjela u Beograd. Dvije godine su živjeli u studentskom domu. Izostaviću šta joj je radio, mada bi ta priča bila dobar prilog definiciji crnogorskog sadizma, ali neću preskočiti svoje uspomene: povremeno bi majci došlo pismo u kojem joj se Hasna žalila na Momčila. Pošto sam, kao odlikaš, bio zadužen za čitanje pisama, upamtio sam trenutke kad je Darinka plakala za Hasnom. Kad bi joj pošle suze za “bulom” koju nikad nije vidjela. Brisala je oči krajičkom crne marame dok sam joj čitao šta “Turkinji” radi njen najstariji sin, njen očinji vid, glava porodice, kućni stub čijim smo se životom svi kleli kad hoćemo da nam se bezodvlačno vjeruje.
Takvu Darinku pamtim i takva će u meni da svijetli dok me ima, a četnikulju prepuštam Gojku kome je knjiga Počinje novo doba svijeta donijela 10 000 maraka zarade. Za posljednjih desetak objavljenih knjiga, Marko je zaradio 4 000 maraka.
Možda vas kopka: šta je bilo sa Hasnom? To isto sam, svojedobno i ja pitao mnoge koji su bili izbliza upoznati sa dvogodišnjim paklom kroz koji je Hasna prošla u studentskom domu u Beogradu. Neki su mi rekli: “Satro je to Snifi!” Tako su Momčila zvali na studijama. ”Za dvije godine, Snile je od nje babu načinio”, kazao je moj brat do tetke Vukota Simonović. Shvativši da on ne može pobjeći od nje, učinio je sve da ona pobjegne od njega. I pobjegla je, doslovce, ali tek pošto ju je Snile srozao na razinu podljudskog bića.
Hasnu sam vidio ne znam koliko zatim. Kad s bjelopoljske autobuske stanice u Ćukovcu pođete u grad i pređete most na Lješnici, odmah s lijeve strane nekad je bila omanja jednokatnica: pred njom stajala je žena, mršava i uvela. Kao isprana u devet voda. “To je Hasna”, kazao mi je ne znam ko.
Zastao sam da je osmotrim. Od njene ljepote ne bješe ostalo ni poznaka. I fino vidiš da još nije baba, a jeste baba itekako. Kao da u njoj nije bilo sasvim ubijeno ono što je nekad iz nje zračilo. Ili mi se to prividjelo? Možda sam iz sebe izvadio maličak onoga čime mi je, kao dječaku, njena slika zauvijek zabliješila oči i tim nezalaznim svjetlom obasjao ju na trenutak.