Godišnjica.
Cijelo jutro kao opčinjen čitam
roman M.J.,
dobar i težak k’o tuč,
pasaže o bolesnoj majci.
Tako se namjestilo.
Moja je otišla tiho, jutrom,
s rukama uredno prekriženim na sitnim,
skoro već sasvim usahlim grudima.
Prvo na terasu, Dobrojutro komšija,
pa opet prilegla,
još malo da odrijema. Kao da spava.
Ne,
nema utjehe.
Sjedio sam,
milion i tristo hiljada koraka daleko,
na poslu, za kompjuterom,
kad je u dnu ekrana
zatitrala mala poštanska koverta
iz zavičaja.
Sestrin glas.
A kad sam sredio stvari,
i krenuo,
rekao šefu da moram,
baš moram
hitno na jug.
Drž’ se stola,
ne treperi.
Stegni.
Stegni!
Jutros,
mada Fourth of July,
slobode sve manje,
ljeta i sunca nigdje,
lije kao iz kabla.
Upalim svijeću,
gvirnem kroz prozor,
na ružu desno od ulaza, Njen i Njegov cvijet,
i trznem jednu,
iz čašice,
onako,
naštesrca.
Tako su i oni,
moja zlatna četvorka:
otac, majka, dajo i Marija,
kada bih,
školarac još,
jutrom iz moje u dnevnu sobu ulazio.
Pred njima kafa, i “prva” rakija.
Smijeh, i veselje,
kao u pola ponoća!
A dim, duhanski – možeš ga nožem rezati!
Uzimam jednu iz ženine kutije,
i izlazim na kišu,
da zapalim prvu nakon rata,
ima tome dvadeset i “kusur” godina.
Četvrti juli
___________________Zlatnoj četvorki
Godišnjica.
Cijelo jutro kao opčinjen čitam
roman M.J.,
dobar i težak k’o tuč,
pasaže o bolesnoj majci.
Tako se namjestilo.
Moja je otišla tiho, jutrom,
s rukama uredno prekriženim na sitnim,
skoro već sasvim usahlim grudima.
Prvo na terasu, Dobrojutro komšija,
pa opet prilegla,
još malo da odrijema.
Kao da spava.
Ne,
nema utjehe.
Sjedio sam,
milion i tristo hiljada koraka daleko,
na poslu, za kompjuterom,
kad je u dnu ekrana
zatitrala mala poštanska koverta
iz zavičaja.
Sestrin glas.
A kad sam sredio stvari,
i krenuo,
rekao šefu da moram,
baš moram
hitno na jug.
Drž’ se stola,
ne treperi.
Stegni.
Stegni!
Jutros,
mada Fourth of July,
slobode sve manje,
ljeta i sunca nigdje,
lije kao iz kabla.
Upalim svijeću,
gvirnem kroz prozor,
na ružu desno od ulaza,
Njen i Njegov cvijet,
i trznem jednu,
iz čašice,
onako,
naštesrca.
Tako su i oni,
moja zlatna četvorka:
otac, majka, dajo i Marija,
kada bih,
školarac još,
jutrom iz moje u dnevnu sobu ulazio.
Pred njima kafa, i “prva” rakija.
Smijeh, i veselje,
kao u pola ponoća!
A dim, duhanski – možeš ga nožem rezati!
Uzimam jednu iz ženine kutije,
i izlazim na kišu,
da zapalim prvu nakon rata,
ima tome dvadeset i “kusur” godina.