Pretpostavka da su Britanci odbili neljudsku Europu ekonomskih interesa vodi u krivi smjer
23. lipnja Britanci nisu, kako misle lijevi komentatori, glasali protiv neoliberalne europske unije nego za neoliberalni nacionalizam. Ali ni Europska unija ne može biti gora od svojih centrifugalnih sila.
Jedini bauk koji se ovih dana na žalost ne vrzma po Europi je bauk komunizma. Onaj koji ga unaprijed, zbog njegove utopijskosti, skine s agende, neće doživjeti ni socijalnu demokraciju.
Jedan od razloga zašto je EU ekonomski, a ne socijalni projekt, leži u nemoći ljevice. I ta nemoć na žalost ima svoj temelj i u okolnosti da se odučila od najčudesnije tradicije koja je marksistički nastala iz prosvjetljenja, od dijalektičkog mišljenja.
U debatama o Brexitu vidi se tendencija prema krutim polaritetima. Europljani lijeve samosvijesti jednako su, kao britansko društvo, podijeljeni u protivnike i zagovornike Brexita. Često ni jedni ni drugi nisu u pravu. To opet ima veze s time da se među protivnicima Brexita nađu ljudi koje bih nazvao ljevičarima emocija i kulture. Oni, naime, u razlozima zagovornika Brexita točno prepoznaju iracionalnu zadrtost, dok sami nisu manje otuđeni od svijeta kada EU brkaju s emancipacijskom zajednicom vrijednosti koju u govorima često prozivaju.
Neoliberalni izvršilac
Desna opasnost ih mami pod deku onih koji su svojim totalitarnim kapitalizmom cijelu situaciju tek izazivali. Misery makes strange bedfellows. (Nevolja rađa čudne priležnike) To nije sramota. Ali jest sramota za mislioce kada sami sebi riječima uljepšavaju strangeness (čudnost) svojih priležnika i kada osjetite nešto skoro kao požudu kada im oni šapću floskule poput pluraliteta, ležernosti, parade duginih boja i europske vrijednosti u uho.
Oni ljevičari koji se zadovoljavajus onim što bi trebalo značiti ljevica – socijalna politika i kritika ekonomije – Europsku uniju bez iluzija vide kakva je. Mrtvi kut u njihovoj percepciji, međutim, ne leži u brkanju reakcionarne kritike Europe s nelagodom prekarnih u Europi koncerna. Možda će tradicionalna želja vidjeti u potlačenima subjekte društvene emancipacije, upravljati ovom zabludom kao i strahom da djeluju elitno.
Za Sahru Wagenknecht, na primjer, odluka britanske većine značila je odbijanje žrtava politike štednje Europske unije. Prema njezinim riječima, engleski huligani, koji urlajućom disonacijom preko mora žele da Britanija ponovno vlada svijetom, tu su stvar instinktivno dobro shvatili, samo ih treba odmaknuti od nacionalističkog puta, najbolje putem tečaja s Youtubea videoisječcima Wagenknechtinih govora u njemačkom parlamentu.
Pretpostavka da su Britanci 23. lipnja odbili neljudsku Europu ekonomskih interesa jednako je pogrešna koliko i zanimljiva. Jer govori o odnosu nacionalnih država prema institucijama Europske unije. U slučaju, naime, da je ona moloh neoliberalnog totalitarizma, onda je Ujedinjeno Kraljevstvo u svim aspektima bilo njezin prethodnik i najokrutniji izvršilac – bilo to s Thatchericom ili s New Labour, bilo privatizacijom državnih poduzeća, sektorom zdravstva, javnim prometom ili gubljenjem socijalnih dostignuća.
Škoti funkcioniraju drukčije
Svaki pokušaj da se Velika Britanija poveže civilizacijskim standardnim minimumom europske socijalne povelje – ako na primjer samo mislimo na četrdesetosmosatni radni tjedan – London je blokirao, često uspješno. Britanski parlament nije ni stigao postati žrtva europske politike štednje, njegovi zagovornici Home-Rulea (samovladanja) taj su posao već temeljito odradili.
Ima tisuću argumenata protiv EU, ali obmanjivači naroda na ovom Brexit referendumu nisu ni jedan od njih formulirali. Škotska, koja je više lijevo usmjerena, sigurno ne želi usku vezu s EU ne iz razloga što su prosječni Škoti privilegirani apsolventi St. Andrews koledža koji neprestano piju whiskey i koji ne žele jeftine poljske radnike za izgradnju njihovih Highland vila.
Ljevičarima vjerojatno djeluje cinično i neprihvatljivo spoznaja da mnoge od idealnih working class junaka, kao sve nacionaliste, vuče neka patriotska želja za ponižavanjem radije vlastitih nego tuđih elita, a iz toga se rađaju frustracije prema tuđoj moći, Europskoj uniji, koje će se istresti strancima, migrantima, preko glave.
Neuspjele socijalne reforme
Lijevi komentatori koji su htjeli opisati razliku između pro i kontra-glasača Brexita kao suprotnost između prekarijata i upper middle class što leti diljem Europe, na taj su se način rugali politički obrazovanima iz nižih klasa koji nisu padali na fore obmanjivača naroda i koji možda znaju da je EU samo onoliko loša kao nacionalni egoizmi koji je obilježavaju.
Misleći engleski radnici možda i znaju da svi oprezni pokušaji socijalnih reformi Europske unije uvijek propadaju zbog otpora njezinih najmoćnijih zemalja članica, da kapital djeluje globalno, ali zatvara se u nacionalnim državama i koristi Europsku komisiju kao pozornicu duboko antieuropske politike, da će nužna akordacija poreznih sistema, moguće uvođenje imovinskih i financijskih transakcijskih poreza, regulacija financijskog tržišta i izjednačenje socijalnih razlika unutar Europske unije uvijek propasti zbog otpora pojedinih članica, ponajprije zbog Velike Britanije i Njemačke.
Mnogo toga za što se EU okrivljuje zapravo je politika pojedinih vlada koja će se njezinim žrtvama ponuditi kao ugodna alternativa molohu. Kavanska kritika napuhanog činovničkog aparata je smiješna, jer on bi dobro poslužio za provođenje gore navedenih standarda, i neka ga se za to dvostruko, ma čak i trostruko napuhuje.
Reforma ili puč?
Ljevičari, radikalni kao i oni koji su za reforme, moraju shvatiti: Rekurs prema malodržavnim idilama ne može se dobiti bez povratka u nacionalistički barbarizam, a južnoeuropska socijalistička federacija nije na vidiku.
Koliko god se EU i ponaša barbarski i koliko god sukrivnje snosi u vezi europskog barbarizma i nosi, drugog izlaska osim njezinih institucionalnih kanala trenutno nema – reformama ili pučem. I koliko god je bauk komunizma u međuvremenu – na žalost – egzorciran, socijaldemokratska će Europa stvarati prikladnijeg neprijatelja od H.C. Strachea i Marine Le Pen, zajedno s Jean-Claude Junckerom u ulozi tješećeg priležnika.
Barbarizacija Europe i nemoćna ljevica
Pretpostavka da su Britanci odbili neljudsku Europu ekonomskih interesa vodi u krivi smjer
23. lipnja Britanci nisu, kako misle lijevi komentatori, glasali protiv neoliberalne europske unije nego za neoliberalni nacionalizam. Ali ni Europska unija ne može biti gora od svojih centrifugalnih sila.
Jedini bauk koji se ovih dana na žalost ne vrzma po Europi je bauk komunizma. Onaj koji ga unaprijed, zbog njegove utopijskosti, skine s agende, neće doživjeti ni socijalnu demokraciju.
Jedan od razloga zašto je EU ekonomski, a ne socijalni projekt, leži u nemoći ljevice. I ta nemoć na žalost ima svoj temelj i u okolnosti da se odučila od najčudesnije tradicije koja je marksistički nastala iz prosvjetljenja, od dijalektičkog mišljenja.
U debatama o Brexitu vidi se tendencija prema krutim polaritetima. Europljani lijeve samosvijesti jednako su, kao britansko društvo, podijeljeni u protivnike i zagovornike Brexita. Često ni jedni ni drugi nisu u pravu. To opet ima veze s time da se među protivnicima Brexita nađu ljudi koje bih nazvao ljevičarima emocija i kulture. Oni, naime, u razlozima zagovornika Brexita točno prepoznaju iracionalnu zadrtost, dok sami nisu manje otuđeni od svijeta kada EU brkaju s emancipacijskom zajednicom vrijednosti koju u govorima često prozivaju.
Neoliberalni izvršilac
Desna opasnost ih mami pod deku onih koji su svojim totalitarnim kapitalizmom cijelu situaciju tek izazivali. Misery makes strange bedfellows. (Nevolja rađa čudne priležnike) To nije sramota. Ali jest sramota za mislioce kada sami sebi riječima uljepšavaju strangeness (čudnost) svojih priležnika i kada osjetite nešto skoro kao požudu kada im oni šapću floskule poput pluraliteta, ležernosti, parade duginih boja i europske vrijednosti u uho.
Oni ljevičari koji se zadovoljavajus onim što bi trebalo značiti ljevica – socijalna politika i kritika ekonomije – Europsku uniju bez iluzija vide kakva je. Mrtvi kut u njihovoj percepciji, međutim, ne leži u brkanju reakcionarne kritike Europe s nelagodom prekarnih u Europi koncerna. Možda će tradicionalna želja vidjeti u potlačenima subjekte društvene emancipacije, upravljati ovom zabludom kao i strahom da djeluju elitno.
Za Sahru Wagenknecht, na primjer, odluka britanske većine značila je odbijanje žrtava politike štednje Europske unije. Prema njezinim riječima, engleski huligani, koji urlajućom disonacijom preko mora žele da Britanija ponovno vlada svijetom, tu su stvar instinktivno dobro shvatili, samo ih treba odmaknuti od nacionalističkog puta, najbolje putem tečaja s Youtubea videoisječcima Wagenknechtinih govora u njemačkom parlamentu.
Pretpostavka da su Britanci 23. lipnja odbili neljudsku Europu ekonomskih interesa jednako je pogrešna koliko i zanimljiva. Jer govori o odnosu nacionalnih država prema institucijama Europske unije. U slučaju, naime, da je ona moloh neoliberalnog totalitarizma, onda je Ujedinjeno Kraljevstvo u svim aspektima bilo njezin prethodnik i najokrutniji izvršilac – bilo to s Thatchericom ili s New Labour, bilo privatizacijom državnih poduzeća, sektorom zdravstva, javnim prometom ili gubljenjem socijalnih dostignuća.
Škoti funkcioniraju drukčije
Svaki pokušaj da se Velika Britanija poveže civilizacijskim standardnim minimumom europske socijalne povelje – ako na primjer samo mislimo na četrdesetosmosatni radni tjedan – London je blokirao, često uspješno. Britanski parlament nije ni stigao postati žrtva europske politike štednje, njegovi zagovornici Home-Rulea (samovladanja) taj su posao već temeljito odradili.
Ima tisuću argumenata protiv EU, ali obmanjivači naroda na ovom Brexit referendumu nisu ni jedan od njih formulirali. Škotska, koja je više lijevo usmjerena, sigurno ne želi usku vezu s EU ne iz razloga što su prosječni Škoti privilegirani apsolventi St. Andrews koledža koji neprestano piju whiskey i koji ne žele jeftine poljske radnike za izgradnju njihovih Highland vila.
Ljevičarima vjerojatno djeluje cinično i neprihvatljivo spoznaja da mnoge od idealnih working class junaka, kao sve nacionaliste, vuče neka patriotska želja za ponižavanjem radije vlastitih nego tuđih elita, a iz toga se rađaju frustracije prema tuđoj moći, Europskoj uniji, koje će se istresti strancima, migrantima, preko glave.
Neuspjele socijalne reforme
Lijevi komentatori koji su htjeli opisati razliku između pro i kontra-glasača Brexita kao suprotnost između prekarijata i upper middle class što leti diljem Europe, na taj su se način rugali politički obrazovanima iz nižih klasa koji nisu padali na fore obmanjivača naroda i koji možda znaju da je EU samo onoliko loša kao nacionalni egoizmi koji je obilježavaju.
Misleći engleski radnici možda i znaju da svi oprezni pokušaji socijalnih reformi Europske unije uvijek propadaju zbog otpora njezinih najmoćnijih zemalja članica, da kapital djeluje globalno, ali zatvara se u nacionalnim državama i koristi Europsku komisiju kao pozornicu duboko antieuropske politike, da će nužna akordacija poreznih sistema, moguće uvođenje imovinskih i financijskih transakcijskih poreza, regulacija financijskog tržišta i izjednačenje socijalnih razlika unutar Europske unije uvijek propasti zbog otpora pojedinih članica, ponajprije zbog Velike Britanije i Njemačke.
Mnogo toga za što se EU okrivljuje zapravo je politika pojedinih vlada koja će se njezinim žrtvama ponuditi kao ugodna alternativa molohu. Kavanska kritika napuhanog činovničkog aparata je smiješna, jer on bi dobro poslužio za provođenje gore navedenih standarda, i neka ga se za to dvostruko, ma čak i trostruko napuhuje.
Reforma ili puč?
Ljevičari, radikalni kao i oni koji su za reforme, moraju shvatiti: Rekurs prema malodržavnim idilama ne može se dobiti bez povratka u nacionalistički barbarizam, a južnoeuropska socijalistička federacija nije na vidiku.
Koliko god se EU i ponaša barbarski i koliko god sukrivnje snosi u vezi europskog barbarizma i nosi, drugog izlaska osim njezinih institucionalnih kanala trenutno nema – reformama ili pučem. I koliko god je bauk komunizma u međuvremenu – na žalost – egzorciran, socijaldemokratska će Europa stvarati prikladnijeg neprijatelja od H.C. Strachea i Marine Le Pen, zajedno s Jean-Claude Junckerom u ulozi tješećeg priležnika.
S njemačkog prevela Anne-Kathrin Godec