Prvo se pojavio tinitus – zujanje u desnom uhu. Ni danas ne znam da li kao posledica oštećenja sluha, ili na lični poziv.
Bilo je to u Ćupriji za vreme vojnog roka u artiljeriji. Pre zvuka haubice 133 mm, mojim sluhom godinama su tutnjali decibeli koje su proizvodila pojačala vox, marshall, fender, wem, orange… Kao student, svirao sam u rok bendovima. Vežbali smo u podrumima, proizvodili jezivu buku.
Početkom decembra 1978. godine lečio sam jaku prehladu u vojničkom stacionaru kasarne u Ćupriji. Bližio se datum izlaska iz vojske, ali mi je radost kvarila najavljena vojna vežba. Po svaku cenu sam hteo da izbegnem smrzavanje i mrcvarenje u zavejanim planinama. Trebalo je smisliti strategiju kako da produžim boravak u stacionaru za samo nekoliko dana. I tada, od lekara stažiste, dobijam savet: žaliti se na bol i zujanje u ušima. Poslaće me na pregled u Beograd baš u vreme trajanja vojne vežbe. Tako je i bilo. A onda, 21. decembra, na Staljinov rođendan, izašao sam iz JNA.
Godinu dana kasnije, javio se šum u desnom uhu. U početku sasvim tih, da bi sa godinama postao sve jači. Kome god da sam se požalio, reakcija je bila ista: smeh. Svi moji prijatelji su znali kako sam izbegao vojnu vežbu. Uveravali su me da je to čista autosugestija. Pregledi kod specijaliste nisu pokazali oštećenje sluha. Ipak, zujanje se nastavilo. Zuji mi i danas.
Da li je osluškivanje vlastitog tela počelo sa tinitusom? Ili mnogo ranije, onda kada sam prvi put stavio u ranac rezervnu majicu? Ili kada sam u metalnoj kutijici formirao ručnu apoteku? Posle je sve išlo lakše, brže i logičnije. Posebno kada sam se spremao za put. Jer, neprijatna iznenađenja vrebaju baš na putovanjima. Zato se valja dobro zaštiti, anticipirati moguće opasnosti.
Počelo je s aspirinom, kišobranom, flašicom ulja od kantariona – čudotvornim melemom protiv upale uha. Kasnije su na red došli fen i minijaturna pegla. Završilo se kaloriferom. Ne, nije u pitanju osobenjaštvo, već zdrav razum. U hotelima tokom međusezone zna da bude veoma hladno. Mali kalorifer rešava problem. I tako je postao stalni rekvizit putovanja.
Međutim, zašto pegla? O tome kasnije.
2.
Jedno od prvih saznanja o sebi bilo je da sam sklon znojenju.
Čudo jedno kako se ti dete znojiš, govorila mi je majka. Zaradićeš jednom upalu pluća ukoliko se ne budeš čuvao.
I zato sam počeo da se redovno presvlačim. Kada bih usred igre konstatovao da sam mokar – gola voda, kako bi rekla mama – trčao sam kući, presvlačio se, i onda nazad u dvorište.
Naravno da sam se od malena plašio promaje, tog tihog ubice. Posebno leti je opasno sedeti na terasi restorana pored širom otvorenih vrata. Uvek nekakav vazduh struji iz dubine restorana, stalno se negde nešto otvara. Bezbedno je samo u mrtvom uglu. To je moje mesto. Problem nastaje kada se nađem u većem društvu. Za takve situacije razradio sam strategiju kako da se neprimetno dočepam najpogodnije pozicije za kafanskim stolom.
Nekome sa strane ovakve radnje mogu izgledati čudne i bespotrebne, međutim, preventiva je uvek posledica okolnosti u kojima se živi. U uređenim društvima, kao što su ona u Japanu, Švajcarskoj ili Nemačkoj, nema potrebe za anticipiranjem mogućih neprijatnosti. Tamo je, recimo, nemoguće da vagon šinobusa nema toalet, tačnije, da su oba toaleta neispravna, i van upotrebe, pa u slučaju nužde putnik na prvoj stanici u panici trči u drugi vagon, ili, ukoliko se kompozicija sastoji od samo jednog vagona, prekida putovanje, juri u stanični toalet, a zatim, satima čeka sledeću vezu.
Kadgod putujem lokalnim vozom, redovno dan ranije proverim na železničkoj stanici kompoziciju kojom ću sutradan putovati. Izbegavam šinobuse, zapravo one stare serije iz šezdesetih godina prošlog veka, koje je po nemačkoj licenci proizvodila fabrika Goša iz Smederevske Palanke. Podsećaju na ogromne sive konzerve, koje se – umesto da miruju u muzeju – i dalje klate prugama Srbije. U tom tipu vagona putnik je faktički odsečen od ostatka kompozicije, jer nemoguće je tokom vožnje prelaziti iz jednog u drugi vagon.
Čak i na kraćim relacijama snabdevam se sendvičima, kafom i vodom. U aproksimativnim civilizacijama sve je moguće, pa tako i da u međunarodnom vozu ne radi kuhinja vagon restorana, zato što je neko zaboravio da zameni bocu s gasom. Tako sam jednom ceo dan na putu od Beograda do Beča jeo masline i kisele krastavce, žvakao bajat hleb – bilo je to sve što se od hrane zateklo u ponudi vagon restorana. Otada se ne dam iznenaditi.
Uoči dugih putovanja leti, posebno vodim računa o materijalu za sendviče. To su recidivi prošlih vremena, kada samoposluge i kasapnice nisu bile klimatizovane, i kada se ne tako retko dešavalo da suhomesnati proizvodi budu na granici jestivosti. I sada vidim onu svetlucavu skramu na tankim šnitama praške šunke koja na trenutak blesne kao meduza na površini vode. Zalud uveravanja prodavca da to nije nikakva plesan već prirodna reakcija na kiseonik sveže šunke tek izvađene iz konzerve.
Bio sam razradio posebnu taktiku snabdevanja uoči dugih putovanja. Prašku šunku kupovao sam na tri različita mesta po sto grama, i tako izbegavao mogućnost da u slučaju lošeg kvaliteta svi sendviči budu napravljeni od sumnjivog materijala. Mnogo kasnije shvatih da sam previđao prostu činjenicu da je za trovanje dovoljan samo jedan sendvič. Kupovinom šunke u različitim prodavnicama, značajno sam uvećavao verovatnoću trovanja. Dakle, umesto sa jednim, igrao sam ruski rulet sa tri metka.
Leti je najopasnije neoprano voće. Dugo ga perem pod jakim mlazom vode. Ipak, na putovanjima izbegavam voće otkako sam kao student imao neprijatnosti. Vraćao sam se za Beograd sa letovanja u Puli. Čim je voz krenuo, moj saputnik u kabini spavaćih kola, neki fini gospodin, ponudio me je jabukom. Mahinalno sam uzeo, i jakim zagrižajem odlomio pozamašan deo. U tom času, pomislih: Šta ako jabuka nije oprana? Kako to proveriti? Žvakao sam polako zalogaj, a najradije bih ga ispljunuo. Pomislih da ukoliko je moj saputnik letovao u hotelu, ili u vlastitoj vikendici, mogućnost da je na put poneo neoprane jabuke je minimalna. Sve vreme polako grizem jabuku, zapravo dubim voćku kao detlić, ostavljajući koru netaknutu. Nos mi smeta da dublje zađem u sočno meso. Ipak, zapinjem, nosnice su mi već vlažne od soka, kao da sam prehlađen. Još malo i počeću da kijam. Polako, izokola, raspitujem se kako je saputnik proveo leto. Gde je bio odseo? Kaže da uvek letuje u kampu. Za tren sam prebledeo. Prestajem da žvaćem. U kampu često nema vode. Verovatno je jabuke samo prebrisao. Grickam jabuku dalje, zapravo šlajfujem u mestu, dubeći otvor nastao od prvog zagrižaja. Dok je moj saputnik nekoliko trenutaka bio zauzet traženjem naočara u ruksaku, diskretno spuštam jabuku na kofer, i pokrivam je salvetom. Palim cigaretu, izlazim u hodnik. Osluškujem se. Nije prošlo ni deset minuta, a osetio sam blagu muku. Brzo u toalet. Žmirkavo neonsko svetlo iznad lavaboa baca providni zelenkast odsjaj preko moga lica, isti onaj odsjaj kakav sam viđao na šnitama praške šunke. Znači, počelo je trovanje. U početku to ide bez bolova, samo blago gađenje. Ali, daleko je do Beograda. Širom otvaram usta. Pažljivo u ogledalu proučavam isplaženi jezik, naboranu površinu na kojoj po obodu svetlucaju kapi pljuvačke. Ili je to pena, najava jače faze trovanja? Vraćam se u kupe, iz priručne apoteke uzimam dve kapsule flonivina, preventiva protiv proliva. Načetu jabuku diskretno obavijam salvetom i bacam u kantu za đubre. Moj saputnik već hrče na gornjem ležaju.
3.
Sa godinama se širila paleta teskoba. Očito sam pogodan biotop za fobije. Recimo, klaustrofobija je u mom slučaju posledica zaglavljivanja lifta u londonskoj metro stanici Holland Park u julu 1976. godine. Čitav sat sam zbijen u gomili čekao da nas odglave. Bilo je to u vreme snažne aktivnosti terorističke organizacije IRA. Pomisao da je lift stao zbog sabotaže, stvorila je paniku. Jedna se žena onesvestila. Liftboj je pritiskao dugme za uzbunu i vikao nešto u mikrofon. Konačno se iz zvučnika začuo glas. Obavestio nas je da ćemo biti odglavljeni u roku od pola sata.
Nas dvadeset i troje odraslih i četvoro dece – kako je sutradan u gradskoj hronici izvestio Evening Standard – bili smo sa tri strane živi zazidani u liftu. Isključena je struja. Bez panike sam posmatrao kako liftboj baterijskom lampom osvetljava bravu pomoćnih vrata na bočnom zidu kabine, otključava je, i propušta nas u drugi lift, koji je zaustavljen u istoj ravni sa našim zaglavljenim. Bili smo spašeni.
Dva meseca kasnije, vraćajući se iz Londona, osetio sam teskobu u avionu. Otišao sam u toalet, ali se nisam zaključao. Sama činjenica da sam u avionu već me stavlja u poziciju zarobljenog. Pa zar da zaključavanjem još više umanjim prostor slobodnog kretanja? Jer, šta ako se brava pokvari? Krenu iznenada turbulencije, avion počne da pada, pljusne u okean, ili na kakvu vodenu površinu; svi se spašavaju, a ja se davim zaglavljen u toaletu? I zato vrata uvek ostavljam otključana; samo ih nogom osiguram za slučaj da neko naiđe. A naravno da stalno neko nailazi, jer zelena lampica obaveštava da je toalet slobodan.
Okolnosti proizvode tenziju, bude loše emocije. Početkom devedesetih godina prošlog veka proveo sam četiri meseca u Nemačkoj i skoro se potpuno opustio. Polako sam se oslobađao navike da stalno nešto proveravam, da upisujem najgore scenarije, da se unapred osiguravam od mogućih neprijatnosti, jer u toj zemlji neko je danonoćno vodio računa da vozovi idu na vreme i da su ispravni, da u samoposlugama ne leže namirnice kojima je prošao rok, da se poštuje radno vreme, svejedno da li je u pitanju šalter u pošti, kiosk sa viršilama ili kancelarija državne administracije. Tim veći je bio udar kada sam se vratio u Srbiju. Rat je uveliko besneo u Hrvatskoj i Bosni. Na Zapad se vozom sada putovalo preko Mađarske. A tamo je bilo leglo kriminalaca Istočne Evrope. Albansko-srpsko-bugarsko-rumunsko-ukrajinske i ostale bande harale su po vozovima, u budimpeštanskom metrou, po stanicama i parkovima. Služile su se svakojakim trikovima u uličnim pljačkama i džeparenjima. Neke bande su koristile čak i uniforme mađarske policije i lažna dokumenta.
Deset godina sam putovao vozom u Austriju i Nemačku preko Mađarske. Sa ponosom izjavljujem da me nikada niko nije odžepario. To mogu da zahvalim stalnom oprezu, stand by poziciji moje intuicije. Obavezni rekvizit putovanja kroz Mađarsku bio je kanap za vezivanje čamaca. Kad god bih se noću u hodniku vagona pojavila banda lopova, zatvarao sam vrata kupea, navlačio zavese, i onda jedan kraj kanapa fiksirao za okvir rešetke za prtljag, a drugim krajem obavio bih kvaku, i vezao čvor. Lopovi su uzalud pokušavali da otvore vrata, koristeći nekad i onaj specijalni kondukterski ključ, misleći da su zaključana. Brzo bi odustali, i krenuli dalje. Saputnici su mi se zahvaljivali, tražili da ih naučim tajnama vezivanja mornarskog čvora. Pokazao bih im onaj najjednostavniji – osmicu, iako je moj omiljeni čvor nešto komplikovaniji, tzv. pašnjak.
Život pod tenzijom za mene je normalno stanje. Njušim opasnost u vazduhu. Nema tog naizgled nevažnog detalja koji mi može promaknuti. Mozak neprekidno radi i šalje korisne informacije. Nemoguće me je iznenaditi. Pa, ipak!
Oktobar 1994. godine. Vraćam se vozom iz Minhena u Beograd. Odlučujem da do Salcburga putujem hrvatskim vozom Mimara upravo zbog odličnog vagon restorana. Ne znam koliko vam je poznato da tih godina hrvatska Mimara i beogradska Avala imaju najbolje vagon restorane u tom delu Evrope, u kojima se, za razliku od nemačkih i austrijskih vozova, ne nude polufabrikati: supe i gulaši iz kesica, i gotova jela iz frizova – istina servirana u besprekornom porcelanskom posuđu – već kuvari tuku šnicle, i sve se sprema na licu mesta. To je itekako poznato stalnim putnicima u Nemačkoj i Austriji, pa tako, čim Mimara krene iz Minhena za Zagreb, a Avala iz Beča za Beograd, za deset minuta se napune vagon restorani. Nigde slobodnog mesta. Jer, kompletan ručak u hrvatskom ili srpskom vozu u to vreme košta isto koliko dva sendviča u staničnom kiosku u Minhenu ili Beču.
Ulazim u vagon restoran Mimare. Sve je već puno. Sasvim u dnu ugledam slobodno mesto za stolom za dvoje. Prilazim tamnoputom četrdesetogodišnjaku, po mojoj brzoj proceni, gasterbajteru. On, udubljen u novine jedva da me pogledao, i samo klimnu glavom. Ispred njega raširene grčke novine. Stiže kelner sa porudžbinom za mog saputnika. Spušta na sto tanjir sa bečkom šniclom i kriglu piva. Zatim se ljubazno obraća meni. A ja na čistom hrvatskom jeziku, sa blagim istarskim akcentom, poručujem gulaš sa njokicama, salatu od pomidora, slasticu od mandola. Kad sam sve to tako lepo izgovorio, koncentracija mi na samom kraju pada, i pravim fatalnu grešku, pitam kelnera koja bela vina imaju.
Kelner značajno podiže obrve na moju ekavicu. Od bijelih vina, reče, naglasivši ono “bijelih”, imamo traminac i graševinu. A kao da kaže: Ipak sam te prepoznao, Srbine.
Sledio sam se od njegovog osmeha. Kelner se udaljava. Počinjem da razvijam scenario po kojem mi u kuhinji u gulaš sipa mišomor, ili kakav blaži otrov, koji će početi da deluje baš kada kroz sat i po siđem na stanici u Salcburgu. Savršeno izvedeno ubistvo! Jer, dok se ja prevrćem po peronu i umirem u bolovima, Mimara se mirno udaljava prema Zagrebu. Moj trovač već je u Hrvatskoj, kad ja izdišem u nekoj salcburškoj bolnici.
Stiže gulaš, salata, slastica. Jedem polako, dugo nepcima ispitujem ukus hrane. Užitak umanjen strahom da mi je nešto ubačeno u gulaš. Gutam u malim zalogajima, kao da se tako mogu zaštiti. Nije otrov koštica, pa da ga ispljunem, nego je ravnomerno prisutan u jelu. Saputnik za stolom već je pojeo šniclu, ne prestajući za to vreme da čita novine. Ispod grčkih slova u naslovu, preko pola strane fotografije Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića. Slutim da je opet neki karambol u Bosni.
U tom času, na vratima vagon restorana pojavljuju se granični policajci. Pasoška kontrola. Restoran se odjednom zaplavio od hrvatskih putovnica. Vadim iz džepa svoj crveni pasoš. Mrzovoljno lice mog saputnika se naglo razvedrilo.
Serbe, kaže glasno na nemačkom. Ja sam Grk, dodaje. I onda podigne stisnutu pesnicu. Milošević, bravo, bravo!
Gosti za okolnim stolovima ukočeno nas gledaju. Grk započinje monolog na temu licemerne politike Evrope prema Srbiji. Prilaze nam policajci, dajemo im pasoše. Grk mi pokazuje naslovnu stranu novina, i kaže da su samo oni, Grci, preneli vest da za nedavni pokolj nisu krivi Srbi, nego neki drugi. Policajac za to vreme pažljivo zagleda svaku stranu mog pasoša. Znoj mi se sliva niz leđa, a srce ubrzano lupa. Kad bi bar ovaj preko puta prestao da ponavlja ”Milošević, Serbe, Karadžić, Bosna…” I onda nastupa gađenje. Trovanje je znači već počelo. Grk nastavlja da hvali srpsku politiku, koja zapravo čuva Evropu od islamske najezde. Glas mu je povišen, skoro da viče. Ceo restoran samo u nas gleda. Policajci konačno odlaze. Tražim račun od kelnera. Kažem Grku da silazim u Salcburgu. On insistira da popijemo još po jedno piće. Ili, barem kafu. Odlučujem se za kafu.
Espreso ili tursku, pita kelner. Espreso, kažem.
Grk egzaltirano krenu da objašnjava kelneru kako kafa koju služe nije turska, već grčka. Mene gleda sumnjičavo, kao da se pita kakav je to Srbin koji pije espreso.
Zanima ga da li se u Beogradu pije više grčka kafa ili espreso?
I jedno, i drugo, kažem da ga odobrovoljim.
Pozdravljamo se. Silazim na peron duboko udahnuvši oštar jesenji vazduh. Konačno sam se izbavio horora. Prelazim na drugu stranu, gde bi uskoro trebalo da se pojavi voz za Beč. Na zvuk pištaljke, Mimara kreće. Na prozoru vagon restorana stoji Grk, i maše. Mahnem i ja njemu.
Pozdravi mi Srbiju!, dovikuje.
Putnici na peronu me preteći posmatraju.
4.
Duboko verujem da je hipohondrija vid poštenja da se otvoreno priznaju strahovi koje svako više ili manje u sebi nosi. Hipohondri su hipersenzibilne osobe, koje odbacuju pritvornost. Ništa one ne umišljaju što kao mogućnost već ne postoji.
Opuštam se jedino među brojevima. Izgradio sam vlastitu kabalu. Predvideo sam važne datume u svom životu. Čak i godinu smrti. Po mojoj kabali 4 je savršen broj. Kažem sinu da mi se taj broj najčešće javlja u računskim kombinacijama koje preduzimam u određivanju sudbinskih datuma.
On mi objašnjava da svi poremećaji koji su u vezi sa strahovima počinju sa brojem 4, pa tako generalni strah ima kodeks 40. Napadi panike su 41. Opsesije su 42. Hipohondrija je 45.
Pitam ga pod kojim brojem se nalazi potreba za redom? Zašto misli da sam opsesivac samo zato što ne dozvoljavam da mi tanjir bude prljav i pet minuta posle jela, ili da mi opran veš prenoći neispeglan? Uostalom, moja bliskost sa peglom nema veze sa peglanjem.
Budući da mi zujanje nije prolazilo, pokušao sam da se lečim alternativnim metodama, pa sam uzeo Pelagićev Narodni učitelj u kojem za svaku bolest postoji prirodni lek. Za lečenje zujanja u ušima Vasa Pelagić predlaže terapiju, koja se primenjuje od maja do septembra: svakog jutra tokom dve nedelje pola sata hodati bos po rosi.
Sedam dana zaredom ustajao sam u cik zore, odlazio u obližnji park, izuvao patike, i bos hodao po vlažnoj travi. Ne samo da zujanje nije prestalo, nego sam navukao strašnu prehladu, od koje mi se šum u desnom uhu i pojačao. Povremeno sam osećao bol, pa mi je jedan stari otorinolaringolog preporučio da nekoliko puta dnevno, po petnaest minuta, grejem obolelo uvo na sijalici stone lampe. Prilično nepraktično, jer u tom položaju ne mogu da čitam od bleska svetlosti. A onda sam došao na sjajnu ideju. Uključio sam peglu, postavio je na pisaći sto u visini ušiju, i počeo sa terapijom. Sve vreme čitam, povremeno približim ili udaljim uvo. Za razliku od sijalice, pegla se ne pregrejava. Posle nekoliko dana bol je nestao, a zujanje se utišalo.
Otada ne krećem na put bez male pegle, ne zato da bih u hotelu peglao košulje – mada ni to nije isključeno – već da ukoliko me zaboli uvo imam pouzdan grejač. Od svih kućnih aprata najviše volim peglu. Ne traži veliki prostor, laka je i bešumna, diskretno namiguje lampicom. Dok se hladi negde u uglu, ispruženog gajtana poput repa neke životinje, povremeno se oglasi termostat, njeno malo mehaničko srce. Osećam je kao živo biće. Pegla je ljubimac mog domaćinstva.
Moj sin, lekar, trenutno na specijalizaciji u bečkoj univerzitetskoj klinici AKH na odelenju psihijatrije, kaže da sama potreba da se u svemu i uvek dodatno obezbedim pokazuje da mi nedostaje balans. Nemam oslonac. I zato strahovi.
On čak smatra da sam ja nesvesno uticao da se on opredeli za medicinu. Time sam se obezbedio da u svakom času imam lekara koji će me saslušati. Seća se kako sam mu za sedmi rođendan u prodavnici igračaka kupio lekarski kofer i mantil. Danima se nije odvajao od stetoskopa.
Moj sin tvrdi da sam nesvesno uticao i na izbor njegove specijalizacije. Još uvek nije prelomio da li neurologija ili psihijatrija, jer ni ja nisam odlučio da li da prigrlim Alchajmera, ili da se zadovoljim samo tinitusom? Možda bih tonući u demenciju zaboravio na tinitus, oslobodio se strahova, i konačno stekao oslonac.
F 45
1.
Prvo se pojavio tinitus – zujanje u desnom uhu. Ni danas ne znam da li kao posledica oštećenja sluha, ili na lični poziv.
Bilo je to u Ćupriji za vreme vojnog roka u artiljeriji. Pre zvuka haubice 133 mm, mojim sluhom godinama su tutnjali decibeli koje su proizvodila pojačala vox, marshall, fender, wem, orange… Kao student, svirao sam u rok bendovima. Vežbali smo u podrumima, proizvodili jezivu buku.
Početkom decembra 1978. godine lečio sam jaku prehladu u vojničkom stacionaru kasarne u Ćupriji. Bližio se datum izlaska iz vojske, ali mi je radost kvarila najavljena vojna vežba. Po svaku cenu sam hteo da izbegnem smrzavanje i mrcvarenje u zavejanim planinama. Trebalo je smisliti strategiju kako da produžim boravak u stacionaru za samo nekoliko dana. I tada, od lekara stažiste, dobijam savet: žaliti se na bol i zujanje u ušima. Poslaće me na pregled u Beograd baš u vreme trajanja vojne vežbe. Tako je i bilo. A onda, 21. decembra, na Staljinov rođendan, izašao sam iz JNA.
Godinu dana kasnije, javio se šum u desnom uhu. U početku sasvim tih, da bi sa godinama postao sve jači. Kome god da sam se požalio, reakcija je bila ista: smeh. Svi moji prijatelji su znali kako sam izbegao vojnu vežbu. Uveravali su me da je to čista autosugestija. Pregledi kod specijaliste nisu pokazali oštećenje sluha. Ipak, zujanje se nastavilo. Zuji mi i danas.
Da li je osluškivanje vlastitog tela počelo sa tinitusom? Ili mnogo ranije, onda kada sam prvi put stavio u ranac rezervnu majicu? Ili kada sam u metalnoj kutijici formirao ručnu apoteku? Posle je sve išlo lakše, brže i logičnije. Posebno kada sam se spremao za put. Jer, neprijatna iznenađenja vrebaju baš na putovanjima. Zato se valja dobro zaštiti, anticipirati moguće opasnosti.
Počelo je s aspirinom, kišobranom, flašicom ulja od kantariona – čudotvornim melemom protiv upale uha. Kasnije su na red došli fen i minijaturna pegla. Završilo se kaloriferom. Ne, nije u pitanju osobenjaštvo, već zdrav razum. U hotelima tokom međusezone zna da bude veoma hladno. Mali kalorifer rešava problem. I tako je postao stalni rekvizit putovanja.
Međutim, zašto pegla? O tome kasnije.
2.
Jedno od prvih saznanja o sebi bilo je da sam sklon znojenju.
Čudo jedno kako se ti dete znojiš, govorila mi je majka. Zaradićeš jednom upalu pluća ukoliko se ne budeš čuvao.
I zato sam počeo da se redovno presvlačim. Kada bih usred igre konstatovao da sam mokar – gola voda, kako bi rekla mama – trčao sam kući, presvlačio se, i onda nazad u dvorište.
Naravno da sam se od malena plašio promaje, tog tihog ubice. Posebno leti je opasno sedeti na terasi restorana pored širom otvorenih vrata. Uvek nekakav vazduh struji iz dubine restorana, stalno se negde nešto otvara. Bezbedno je samo u mrtvom uglu. To je moje mesto. Problem nastaje kada se nađem u većem društvu. Za takve situacije razradio sam strategiju kako da se neprimetno dočepam najpogodnije pozicije za kafanskim stolom.
Nekome sa strane ovakve radnje mogu izgledati čudne i bespotrebne, međutim, preventiva je uvek posledica okolnosti u kojima se živi. U uređenim društvima, kao što su ona u Japanu, Švajcarskoj ili Nemačkoj, nema potrebe za anticipiranjem mogućih neprijatnosti. Tamo je, recimo, nemoguće da vagon šinobusa nema toalet, tačnije, da su oba toaleta neispravna, i van upotrebe, pa u slučaju nužde putnik na prvoj stanici u panici trči u drugi vagon, ili, ukoliko se kompozicija sastoji od samo jednog vagona, prekida putovanje, juri u stanični toalet, a zatim, satima čeka sledeću vezu.
Kadgod putujem lokalnim vozom, redovno dan ranije proverim na železničkoj stanici kompoziciju kojom ću sutradan putovati. Izbegavam šinobuse, zapravo one stare serije iz šezdesetih godina prošlog veka, koje je po nemačkoj licenci proizvodila fabrika Goša iz Smederevske Palanke. Podsećaju na ogromne sive konzerve, koje se – umesto da miruju u muzeju – i dalje klate prugama Srbije. U tom tipu vagona putnik je faktički odsečen od ostatka kompozicije, jer nemoguće je tokom vožnje prelaziti iz jednog u drugi vagon.
Čak i na kraćim relacijama snabdevam se sendvičima, kafom i vodom. U aproksimativnim civilizacijama sve je moguće, pa tako i da u međunarodnom vozu ne radi kuhinja vagon restorana, zato što je neko zaboravio da zameni bocu s gasom. Tako sam jednom ceo dan na putu od Beograda do Beča jeo masline i kisele krastavce, žvakao bajat hleb – bilo je to sve što se od hrane zateklo u ponudi vagon restorana. Otada se ne dam iznenaditi.
Uoči dugih putovanja leti, posebno vodim računa o materijalu za sendviče. To su recidivi prošlih vremena, kada samoposluge i kasapnice nisu bile klimatizovane, i kada se ne tako retko dešavalo da suhomesnati proizvodi budu na granici jestivosti. I sada vidim onu svetlucavu skramu na tankim šnitama praške šunke koja na trenutak blesne kao meduza na površini vode. Zalud uveravanja prodavca da to nije nikakva plesan već prirodna reakcija na kiseonik sveže šunke tek izvađene iz konzerve.
Bio sam razradio posebnu taktiku snabdevanja uoči dugih putovanja. Prašku šunku kupovao sam na tri različita mesta po sto grama, i tako izbegavao mogućnost da u slučaju lošeg kvaliteta svi sendviči budu napravljeni od sumnjivog materijala. Mnogo kasnije shvatih da sam previđao prostu činjenicu da je za trovanje dovoljan samo jedan sendvič. Kupovinom šunke u različitim prodavnicama, značajno sam uvećavao verovatnoću trovanja. Dakle, umesto sa jednim, igrao sam ruski rulet sa tri metka.
Leti je najopasnije neoprano voće. Dugo ga perem pod jakim mlazom vode. Ipak, na putovanjima izbegavam voće otkako sam kao student imao neprijatnosti. Vraćao sam se za Beograd sa letovanja u Puli. Čim je voz krenuo, moj saputnik u kabini spavaćih kola, neki fini gospodin, ponudio me je jabukom. Mahinalno sam uzeo, i jakim zagrižajem odlomio pozamašan deo. U tom času, pomislih: Šta ako jabuka nije oprana? Kako to proveriti? Žvakao sam polako zalogaj, a najradije bih ga ispljunuo. Pomislih da ukoliko je moj saputnik letovao u hotelu, ili u vlastitoj vikendici, mogućnost da je na put poneo neoprane jabuke je minimalna. Sve vreme polako grizem jabuku, zapravo dubim voćku kao detlić, ostavljajući koru netaknutu. Nos mi smeta da dublje zađem u sočno meso. Ipak, zapinjem, nosnice su mi već vlažne od soka, kao da sam prehlađen. Još malo i počeću da kijam. Polako, izokola, raspitujem se kako je saputnik proveo leto. Gde je bio odseo? Kaže da uvek letuje u kampu. Za tren sam prebledeo. Prestajem da žvaćem. U kampu često nema vode. Verovatno je jabuke samo prebrisao. Grickam jabuku dalje, zapravo šlajfujem u mestu, dubeći otvor nastao od prvog zagrižaja. Dok je moj saputnik nekoliko trenutaka bio zauzet traženjem naočara u ruksaku, diskretno spuštam jabuku na kofer, i pokrivam je salvetom. Palim cigaretu, izlazim u hodnik. Osluškujem se. Nije prošlo ni deset minuta, a osetio sam blagu muku. Brzo u toalet. Žmirkavo neonsko svetlo iznad lavaboa baca providni zelenkast odsjaj preko moga lica, isti onaj odsjaj kakav sam viđao na šnitama praške šunke. Znači, počelo je trovanje. U početku to ide bez bolova, samo blago gađenje. Ali, daleko je do Beograda. Širom otvaram usta. Pažljivo u ogledalu proučavam isplaženi jezik, naboranu površinu na kojoj po obodu svetlucaju kapi pljuvačke. Ili je to pena, najava jače faze trovanja? Vraćam se u kupe, iz priručne apoteke uzimam dve kapsule flonivina, preventiva protiv proliva. Načetu jabuku diskretno obavijam salvetom i bacam u kantu za đubre. Moj saputnik već hrče na gornjem ležaju.
3.
Sa godinama se širila paleta teskoba. Očito sam pogodan biotop za fobije. Recimo, klaustrofobija je u mom slučaju posledica zaglavljivanja lifta u londonskoj metro stanici Holland Park u julu 1976. godine. Čitav sat sam zbijen u gomili čekao da nas odglave. Bilo je to u vreme snažne aktivnosti terorističke organizacije IRA. Pomisao da je lift stao zbog sabotaže, stvorila je paniku. Jedna se žena onesvestila. Liftboj je pritiskao dugme za uzbunu i vikao nešto u mikrofon. Konačno se iz zvučnika začuo glas. Obavestio nas je da ćemo biti odglavljeni u roku od pola sata.
Nas dvadeset i troje odraslih i četvoro dece – kako je sutradan u gradskoj hronici izvestio Evening Standard – bili smo sa tri strane živi zazidani u liftu. Isključena je struja. Bez panike sam posmatrao kako liftboj baterijskom lampom osvetljava bravu pomoćnih vrata na bočnom zidu kabine, otključava je, i propušta nas u drugi lift, koji je zaustavljen u istoj ravni sa našim zaglavljenim. Bili smo spašeni.
Dva meseca kasnije, vraćajući se iz Londona, osetio sam teskobu u avionu. Otišao sam u toalet, ali se nisam zaključao. Sama činjenica da sam u avionu već me stavlja u poziciju zarobljenog. Pa zar da zaključavanjem još više umanjim prostor slobodnog kretanja? Jer, šta ako se brava pokvari? Krenu iznenada turbulencije, avion počne da pada, pljusne u okean, ili na kakvu vodenu površinu; svi se spašavaju, a ja se davim zaglavljen u toaletu? I zato vrata uvek ostavljam otključana; samo ih nogom osiguram za slučaj da neko naiđe. A naravno da stalno neko nailazi, jer zelena lampica obaveštava da je toalet slobodan.
Okolnosti proizvode tenziju, bude loše emocije. Početkom devedesetih godina prošlog veka proveo sam četiri meseca u Nemačkoj i skoro se potpuno opustio. Polako sam se oslobađao navike da stalno nešto proveravam, da upisujem najgore scenarije, da se unapred osiguravam od mogućih neprijatnosti, jer u toj zemlji neko je danonoćno vodio računa da vozovi idu na vreme i da su ispravni, da u samoposlugama ne leže namirnice kojima je prošao rok, da se poštuje radno vreme, svejedno da li je u pitanju šalter u pošti, kiosk sa viršilama ili kancelarija državne administracije. Tim veći je bio udar kada sam se vratio u Srbiju. Rat je uveliko besneo u Hrvatskoj i Bosni. Na Zapad se vozom sada putovalo preko Mađarske. A tamo je bilo leglo kriminalaca Istočne Evrope. Albansko-srpsko-bugarsko-rumunsko-ukrajinske i ostale bande harale su po vozovima, u budimpeštanskom metrou, po stanicama i parkovima. Služile su se svakojakim trikovima u uličnim pljačkama i džeparenjima. Neke bande su koristile čak i uniforme mađarske policije i lažna dokumenta.
Deset godina sam putovao vozom u Austriju i Nemačku preko Mađarske. Sa ponosom izjavljujem da me nikada niko nije odžepario. To mogu da zahvalim stalnom oprezu, stand by poziciji moje intuicije. Obavezni rekvizit putovanja kroz Mađarsku bio je kanap za vezivanje čamaca. Kad god bih se noću u hodniku vagona pojavila banda lopova, zatvarao sam vrata kupea, navlačio zavese, i onda jedan kraj kanapa fiksirao za okvir rešetke za prtljag, a drugim krajem obavio bih kvaku, i vezao čvor. Lopovi su uzalud pokušavali da otvore vrata, koristeći nekad i onaj specijalni kondukterski ključ, misleći da su zaključana. Brzo bi odustali, i krenuli dalje. Saputnici su mi se zahvaljivali, tražili da ih naučim tajnama vezivanja mornarskog čvora. Pokazao bih im onaj najjednostavniji – osmicu, iako je moj omiljeni čvor nešto komplikovaniji, tzv. pašnjak.
Život pod tenzijom za mene je normalno stanje. Njušim opasnost u vazduhu. Nema tog naizgled nevažnog detalja koji mi može promaknuti. Mozak neprekidno radi i šalje korisne informacije. Nemoguće me je iznenaditi. Pa, ipak!
Oktobar 1994. godine. Vraćam se vozom iz Minhena u Beograd. Odlučujem da do Salcburga putujem hrvatskim vozom Mimara upravo zbog odličnog vagon restorana. Ne znam koliko vam je poznato da tih godina hrvatska Mimara i beogradska Avala imaju najbolje vagon restorane u tom delu Evrope, u kojima se, za razliku od nemačkih i austrijskih vozova, ne nude polufabrikati: supe i gulaši iz kesica, i gotova jela iz frizova – istina servirana u besprekornom porcelanskom posuđu – već kuvari tuku šnicle, i sve se sprema na licu mesta. To je itekako poznato stalnim putnicima u Nemačkoj i Austriji, pa tako, čim Mimara krene iz Minhena za Zagreb, a Avala iz Beča za Beograd, za deset minuta se napune vagon restorani. Nigde slobodnog mesta. Jer, kompletan ručak u hrvatskom ili srpskom vozu u to vreme košta isto koliko dva sendviča u staničnom kiosku u Minhenu ili Beču.
Ulazim u vagon restoran Mimare. Sve je već puno. Sasvim u dnu ugledam slobodno mesto za stolom za dvoje. Prilazim tamnoputom četrdesetogodišnjaku, po mojoj brzoj proceni, gasterbajteru. On, udubljen u novine jedva da me pogledao, i samo klimnu glavom. Ispred njega raširene grčke novine. Stiže kelner sa porudžbinom za mog saputnika. Spušta na sto tanjir sa bečkom šniclom i kriglu piva. Zatim se ljubazno obraća meni. A ja na čistom hrvatskom jeziku, sa blagim istarskim akcentom, poručujem gulaš sa njokicama, salatu od pomidora, slasticu od mandola. Kad sam sve to tako lepo izgovorio, koncentracija mi na samom kraju pada, i pravim fatalnu grešku, pitam kelnera koja bela vina imaju.
Kelner značajno podiže obrve na moju ekavicu. Od bijelih vina, reče, naglasivši ono “bijelih”, imamo traminac i graševinu. A kao da kaže: Ipak sam te prepoznao, Srbine.
Sledio sam se od njegovog osmeha. Kelner se udaljava. Počinjem da razvijam scenario po kojem mi u kuhinji u gulaš sipa mišomor, ili kakav blaži otrov, koji će početi da deluje baš kada kroz sat i po siđem na stanici u Salcburgu. Savršeno izvedeno ubistvo! Jer, dok se ja prevrćem po peronu i umirem u bolovima, Mimara se mirno udaljava prema Zagrebu. Moj trovač već je u Hrvatskoj, kad ja izdišem u nekoj salcburškoj bolnici.
Stiže gulaš, salata, slastica. Jedem polako, dugo nepcima ispitujem ukus hrane. Užitak umanjen strahom da mi je nešto ubačeno u gulaš. Gutam u malim zalogajima, kao da se tako mogu zaštiti. Nije otrov koštica, pa da ga ispljunem, nego je ravnomerno prisutan u jelu. Saputnik za stolom već je pojeo šniclu, ne prestajući za to vreme da čita novine. Ispod grčkih slova u naslovu, preko pola strane fotografije Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića. Slutim da je opet neki karambol u Bosni.
U tom času, na vratima vagon restorana pojavljuju se granični policajci. Pasoška kontrola. Restoran se odjednom zaplavio od hrvatskih putovnica. Vadim iz džepa svoj crveni pasoš. Mrzovoljno lice mog saputnika se naglo razvedrilo.
Serbe, kaže glasno na nemačkom. Ja sam Grk, dodaje. I onda podigne stisnutu pesnicu. Milošević, bravo, bravo!
Gosti za okolnim stolovima ukočeno nas gledaju. Grk započinje monolog na temu licemerne politike Evrope prema Srbiji. Prilaze nam policajci, dajemo im pasoše. Grk mi pokazuje naslovnu stranu novina, i kaže da su samo oni, Grci, preneli vest da za nedavni pokolj nisu krivi Srbi, nego neki drugi. Policajac za to vreme pažljivo zagleda svaku stranu mog pasoša. Znoj mi se sliva niz leđa, a srce ubrzano lupa. Kad bi bar ovaj preko puta prestao da ponavlja ”Milošević, Serbe, Karadžić, Bosna…” I onda nastupa gađenje. Trovanje je znači već počelo. Grk nastavlja da hvali srpsku politiku, koja zapravo čuva Evropu od islamske najezde. Glas mu je povišen, skoro da viče. Ceo restoran samo u nas gleda. Policajci konačno odlaze. Tražim račun od kelnera. Kažem Grku da silazim u Salcburgu. On insistira da popijemo još po jedno piće. Ili, barem kafu. Odlučujem se za kafu.
Espreso ili tursku, pita kelner. Espreso, kažem.
Grk egzaltirano krenu da objašnjava kelneru kako kafa koju služe nije turska, već grčka. Mene gleda sumnjičavo, kao da se pita kakav je to Srbin koji pije espreso.
Zanima ga da li se u Beogradu pije više grčka kafa ili espreso?
I jedno, i drugo, kažem da ga odobrovoljim.
Pozdravljamo se. Silazim na peron duboko udahnuvši oštar jesenji vazduh. Konačno sam se izbavio horora. Prelazim na drugu stranu, gde bi uskoro trebalo da se pojavi voz za Beč. Na zvuk pištaljke, Mimara kreće. Na prozoru vagon restorana stoji Grk, i maše. Mahnem i ja njemu.
Pozdravi mi Srbiju!, dovikuje.
Putnici na peronu me preteći posmatraju.
4.
Duboko verujem da je hipohondrija vid poštenja da se otvoreno priznaju strahovi koje svako više ili manje u sebi nosi. Hipohondri su hipersenzibilne osobe, koje odbacuju pritvornost. Ništa one ne umišljaju što kao mogućnost već ne postoji.
Opuštam se jedino među brojevima. Izgradio sam vlastitu kabalu. Predvideo sam važne datume u svom životu. Čak i godinu smrti. Po mojoj kabali 4 je savršen broj. Kažem sinu da mi se taj broj najčešće javlja u računskim kombinacijama koje preduzimam u određivanju sudbinskih datuma.
On mi objašnjava da svi poremećaji koji su u vezi sa strahovima počinju sa brojem 4, pa tako generalni strah ima kodeks 40. Napadi panike su 41. Opsesije su 42. Hipohondrija je 45.
Pitam ga pod kojim brojem se nalazi potreba za redom? Zašto misli da sam opsesivac samo zato što ne dozvoljavam da mi tanjir bude prljav i pet minuta posle jela, ili da mi opran veš prenoći neispeglan? Uostalom, moja bliskost sa peglom nema veze sa peglanjem.
Budući da mi zujanje nije prolazilo, pokušao sam da se lečim alternativnim metodama, pa sam uzeo Pelagićev Narodni učitelj u kojem za svaku bolest postoji prirodni lek. Za lečenje zujanja u ušima Vasa Pelagić predlaže terapiju, koja se primenjuje od maja do septembra: svakog jutra tokom dve nedelje pola sata hodati bos po rosi.
Sedam dana zaredom ustajao sam u cik zore, odlazio u obližnji park, izuvao patike, i bos hodao po vlažnoj travi. Ne samo da zujanje nije prestalo, nego sam navukao strašnu prehladu, od koje mi se šum u desnom uhu i pojačao. Povremeno sam osećao bol, pa mi je jedan stari otorinolaringolog preporučio da nekoliko puta dnevno, po petnaest minuta, grejem obolelo uvo na sijalici stone lampe. Prilično nepraktično, jer u tom položaju ne mogu da čitam od bleska svetlosti. A onda sam došao na sjajnu ideju. Uključio sam peglu, postavio je na pisaći sto u visini ušiju, i počeo sa terapijom. Sve vreme čitam, povremeno približim ili udaljim uvo. Za razliku od sijalice, pegla se ne pregrejava. Posle nekoliko dana bol je nestao, a zujanje se utišalo.
Otada ne krećem na put bez male pegle, ne zato da bih u hotelu peglao košulje – mada ni to nije isključeno – već da ukoliko me zaboli uvo imam pouzdan grejač. Od svih kućnih aprata najviše volim peglu. Ne traži veliki prostor, laka je i bešumna, diskretno namiguje lampicom. Dok se hladi negde u uglu, ispruženog gajtana poput repa neke životinje, povremeno se oglasi termostat, njeno malo mehaničko srce. Osećam je kao živo biće. Pegla je ljubimac mog domaćinstva.
Moj sin, lekar, trenutno na specijalizaciji u bečkoj univerzitetskoj klinici AKH na odelenju psihijatrije, kaže da sama potreba da se u svemu i uvek dodatno obezbedim pokazuje da mi nedostaje balans. Nemam oslonac. I zato strahovi.
On čak smatra da sam ja nesvesno uticao da se on opredeli za medicinu. Time sam se obezbedio da u svakom času imam lekara koji će me saslušati. Seća se kako sam mu za sedmi rođendan u prodavnici igračaka kupio lekarski kofer i mantil. Danima se nije odvajao od stetoskopa.
Moj sin tvrdi da sam nesvesno uticao i na izbor njegove specijalizacije. Još uvek nije prelomio da li neurologija ili psihijatrija, jer ni ja nisam odlučio da li da prigrlim Alchajmera, ili da se zadovoljim samo tinitusom? Možda bih tonući u demenciju zaboravio na tinitus, oslobodio se strahova, i konačno stekao oslonac.