Tog vrelog i vlažnog ljeta, 8. augusta 1910. u Hospital de la Santa Creu, prastaroj gradskoj bolnici u Barceloni, čija je izgradnja tu, na tom mjestu, započela još u petnaestom stoljeću, umire dvadesetčetverogodišnji skitnica i beskućnik, rodom iz Rijeke, lučkoga habsburškog grada. Biva pokopan dan kasnije na bolničkome groblju, na parceli za izgubljene strance, vjerojatno bez ikakvog obreda, bez križa i imena nad grobom i bez bilješke u grobljanskim knjigama, onako kako se oduvijek sahranjuju oni koji nikoga nemaju i za kojima nitko ne žali. Belle epoque upravo je pri svojim vrhuncima, ostvaren je na čas u figuri na smrt bolesne Habsburške monarhije ideal ujedinjene Europe, opijeni napretkom nauke i tehnike, poneseni nedavnom smrću Boga, kontinentnom tumaraju hiperenergizirani i uglavnom tuberkulozni mladići, anarhisti, socijalisti, lunatici i nacionalisti malih ili još uvijek nerođenih nacija. Pa iako neznani katalonski bolničari ni grobari ne mogu znati tko im je to umro i koga pokopavaju, s priličnom se pouzdanošću može pretpostaviti pogled na život i svijet još jedne ugašene duše. Vrijeme je zabave, atentata i skandala, ali vrijeme je takvo da smrt nije skandalozna. Umire se udarnički, svakodnevno. Umire se gotovo s oduševljenjem, naročito ovdje, na mjestima bogate i sveprožimajuće kulture, kakvo Barcelona s početka vijeka zacijelo jest, kojima sa svih strana svijeta, poput leptira na plamen svijeće, hrle pjesnici. Nekome to, možda, i nije važno, ali šesnaest godina kasnije, tek koji mjesec prije konačnog zatvaranja ove prastare bolnice, 10. juna 1926, u Hospital de la Santa Creu umire i Antonio Gaudi. Naravno da on nije bio beskućnik, ali tu su ga doveli nakon što ga je, zagledanog u Baziliku Svete obitelji, njegovo nedovršeno i nedovršivo remek- djelo, udario tramvaj. Nisu ga vozili u novu bolnicu zato što je bio u siromaškom odijelu i bez novčića u džepu, tako da nije mogao da plati vožnju. Njegova smrt bila je stvar nekoga tragičnog nesporazuma, kao što je i smrt dvadesetčetverogodišnjeg skitnice iz Rijeke također bila posljedica nesporazuma.
Skitnica je, kako će se kasnijih godina i desetljeća ispostavljati, važan pjesnik i protoavangardist jednoga malog naroda. I uostalom, on na svoj put i nije krenuo kao skitnica. U Španjolsku se zaputio u umjetničko i književno hodočašće života. Kako to već zna biti, književni će povjesničari tog izgubljenog hodočasnika uzdignuti u mitsku ličnost nacionalne književnosti. Možda će se to dogoditi zbog nesumnjive izuzetnosti i preuranjenosti njegova ne baš obimnog životnog djela, a možda i zato što im je bila potrebna upravo takva figura u povijesti koju su sastavljali. Ili je istina, kako to najčešće jest, u spoju tih dviju okolnosti.
Janko Polić, kako je rođeno ime toga riječkog lutalice, rodio se kao trinaesto od četrnaestero djece građanski dobro situiranog i bogatog trgovca, doseljenika s otoka Hvara, i Riječanke iz vrlo ugledne i imućne riječke patricijske obitelji. Oboje Slaveni, Hrvati u gradu koji je bio glavna ugarska luka, koji Budimpešta nastoji etnički i kulturno hungarizirati, u kojemu je, zbog vrlo brojnih doseljenika iz Austrije, raširen bio njemački jezik, ali su njegovu kulturnu osnovu činili Talijani. Takva kompleksna kulturno-identitetska i jezična mješavina, čije je omjere nemoguće izračunati nikakvim danas poznatim aritmetičkim metodama, a još bi teže bilo reći čija je Rijeka u to vrijeme zapravo bila, karakteristična je praktično za sva granična područja Habsburške monarhije. Samo se smjenjuju vjere i narodi, variraju u skladu s nekim nevidljivim civilizacijskim procesima i mijenama, različiti identiteti, vriju, rađaju se i odumiru ove i one pripadnosti, ali nijedan onodobni iskaz o podrijetlu i identitetu ne može se više smatrati istovjetnim onom što ljudi u tim krajevima za sebe danas kažu da jesu. Stotinjak godina nakon Polićeve smrti Rijeka je monokulturalni hrvatski grad, s tek nešto uočljivijom talijanskom etničkom manjinom. Množina nekadašnjih identiteta vidljiva je tek u fragmentima arhitekture.
Jankov otac, zvao se Ante, osobno je poznavao, ili se samo dopisivao, s najvažnijim hrvatskim i južnoslavenskim političkim i kulturnim protagonistima epohe. Bio je suvlasnik najveće trgovačke kompanije u gradu, imao je bogatu kućnu biblioteku, krajem devetnaestog stoljeća bio je glavni financijer najvažnije, od habsburških vlasti krajnje ozloglašene hrvatske stranke, izdavač njezina književnoga i političkog glasila. A onda je doživio poslovni slom, što obitelj neće pretjerano osjetiti na svojoj životnoj svakodnevici i načinu života, ali će prestati da bude utjecajna i važna unutar zajednice.
Godine 1900, kada u numeričkom smislu počinje dvadeseto stoljeće, sedmero je žive djece Ante i Gemme, Polića, šestorica sinova i kći Milka. Ona je upravo stasala za svoju prvu djevojačku plesnu zabavu. Na toj se zabavi zaljubila u nekog studenta, i dobila upalu pluća. Bolest se dugo razvlačila. Liječnici su mislili da će za nju bolja biti planinska klima Gorskog kotara, nego vlažni riječki zrak. S majkom se zaputila u mjesto Lokve, gdje su je često obilazila mlađa braća, Janko i Nikola – koji će na kraju biti neka vrsta porodičnog biografa i nekrografa. Sa sestrom su odlazili u kratke šetnje po šumi, obišli su glasovitu krašku pećinu Golubinjak, koju su nastanjivali golubovi, ali taj put nije bilo golubova, nego samo jedna velika, nepomična sova. Nasmijali su joj se, umjesto da se uplaše. Milka je uskoro umrla, i ta smrt bit će prva u nizu smrti koje će snažno obilježiti osobu Janka Polića.
U to vrijeme prvi put biva izbačen iz gimnazije, one na Sušaku, u Rijeci. Legenda govori da su ga izbacili jer je pljunuo profesora starogrčkog, koji mu je dao nezasluženu pozitivnu ocjenu, jer je Janko iz dobrostojeće kuće. Bio je četvrti razred. Zahvaljujući očevim vezama, sljedeće jeseni uspijevaju ga upisati u peti razred gimnazije u nedalekom Senju, iz koje će biti izbačen jer je pravio nered i hulio Boga. Ovo je zanimljiv moment: kao dječak bio je duboko religiozan, mislilo se da će u svećenike, zanosio se biblijskim pričama, razgovarao s Bogom, da bi se onda pretvorio u buntovnika i u gnjevnog ateista. Ali u njegovom slučaju to nipošto neće značiti i odbacivanje Biblije. Nakon što ga izbace iz senjske gimnazije, seli se u Zagreb, gdje su mu već roditelji, nakon što je otac rasprodao posljednje ostatke trgovačkog imperija u Rijeci. Živi u sobici uz kuhinju, u malom stanu u Jurišićevoj ulici, u samom centru grada, i uza se, na pisaćem stolu, kako poslije svjedoči brat Nikola, ima iz knjižnice posuđena dva toma “Rođenog zločinca” Cesarea Lombrosa, i Sveto pismo, u prijevodu Đure Daničića i Vuka Stefanovića Karadžića. Te knjige su mu, šesnaestogodišnjaku, izvor nadahnuća. U Zagrebu najprije upisuje donjogradsku gimnaziju, ali se nakon nekoliko mjeseci premješta u gornjogradsku. Nisu mu, kaže, odgovarali profesori.
Roditelji su prema svim tim njegovim ispadima vrlo blagonakloni. S jedne strane to je, možda, neobično, jer naprosto ne odgovara stereotipima onodobnih roditeljskih autoriteta, dok s druge strane u tome, možda, postoji nešto što je upravo karakterističko u odnosima roditelja i djece u svakoj epohi. Naime, to dvoje životom prerano potrošenih i poraženih ljudi u trinaestom svom djetetu, možda, vide onoga tko će uspjeti sve ono što njih dvoje nisu uspjeli, i to na način koji im je bio posve nesvojstven. Janko je, poput mnogih europskih mladića s početka vijeka, već bio divljak i buntovnik. Rano deklarirani anarhist, bezbožnik i psovač. Psovka će za njega biti osnovno pjesničko sredstvo, tako će on to proklamirati, i “Psovka” će biti prva njegova knjiga pjesama, koju piše kao devetnaestogodišnjak. Ovako to objašnjava – stihovima koji se i danas, kao grafiti, mogu ispisivati po fasadama kuća – na kraju jedne kasnije pjesme: “I kletva gadna, prostačka/ sve pjesme od tad piše:/ Psovača tek sam pjesnik ja/ i zasad – ništa više!”
On, međutim, ocem nije zadovoljan. Upravo njemu, naime, on upućuje najljuću svoju psovku. Zašto? Evo zašto: dok je bio uspješan i silno bogat trgovac, Ante Polić je bio antiklerikalni liberal, čovjek znanja i prosvjete, u osnovi potpuno ravnodušan prema religiji. Međutim, kada mu je posao propao, a s poslom položaj i veze u društvu, on se okrenuo Bogu i vjeri. Sin smatra da je to krajnje licemjerno, i da se upravo o tom i takvom licemjerstvu nadugo i naširoko govori u Svetom pismu, naročito u evanđeljima. Iz te okolnosti i nastaje dodatak koji će činiti cjelinu imena Janka Polića Kamova. Kam je ustvari Ham, sin starozavjetnog Noe i otac Kanaanov. Hama je Noa prokleo, što je opisano u jednoj od zanimljivijih epizoda Knjige Postanka. Nakon što se Noa dosjetio obrađivati zemlju i saditi vinograd, vinova loza dobro mu je rodila, Noa je napravio vino, i onda se tim vinom pošteno opio. Tako pijan i gol – golotinja je prilično česta u Starom zavjetu! – izvalio se, ni živ ni mrtav, u svom šatoru. Ham ga je takvog zatekao, zagledao se u njega, sasvim nedostojnog. Zagledao se, čini nam se, upravo onako kako se već stoljećima sinovi zagledaju u svoje nedostojne ili nedostojanstvene očeve, pa je izašao van i rekao braći svojoj, Šemu i Jafetu, što je upravo vidio. Ta dvojica, pak, pobornici porodičnog i povijesnog kontinuiteta, po svaku cijenu vjerni patrijarhalnom idealu, zgrabili su pokrivače, pa su unatraške ušli u šator i pokrili oca, ali tako da ga ne vide u nedostojanstvenoj prilici. Ili, kako to Stari zavjet kaže: “ne vidješe golotinje oca svojega”. Noa, nakon što se rastrijezni i preboli svoj gadni mamurluk, čuo je što se dogodilo (Od koga je čuo, o tome Knjiga Postanka ne kaže ništa!), prokle najmlađega Hamova sina, unuka svoga Kanaana. Zašto baš njega, a ne ostale Hamove sinove, tumači Staroga zavjeta imaju svoja objašnjenja, dok ovaj čitatelj ima svoje, mnogo jednostavnije, čovjekovoj naravi bliže objašnjenje: najmlađega je Noa prokleo, jer je vjerojatno najmanji i najmiliji, i to će prokletstvo njegova oca najgore zapeći.
Janko Polić u svom je ocu vidio Hama, ili je sebe smatrao Hamom? To nije jednostavno pitanje. Vjerojatno se doživljavao žrtvom očinskog prokletstva. Ili je sebe vidio kao potomka onog koji je slobodno gledao nedostojanstvenu, pijanu i licemjernu golotinju očevu, te je to učinio mjerom svoje poetike. Janko Polić Kamov u mnogo je čemu bio tipično dijete s preloma stoljeća, dijete belle epoque i secesije, prema čijem likovnom izrazu neće imati simpatija. Suočen rano sa slomom svih autoriteta, porodičnih, kraljevskih i carskih, božanskih i vjerskih, i u vrlo bliskom doticaju sa smrću, jer je za Poliće s Milkinom smrću započela duga sezona umiranja, koja će potrajati cijelo desetljeće, Kamov je tražio spas u psovci i u skandalu, te u pobuni i revoluciji, koju tih godina još uvijek nije bilo lako artikulirati.
U Zagreb je stigao nekoliko mjeseci prije narodnih demonstracija, koje su izbile zato što je Ugarski sabor 1903. Hrvatima odbio zahtjev za većom samostalnosti. Dana 11. travnja gnjevni seljaci skidaju madžarsku zastavu sa zgrade željezničke stanice u Zaprešiću, tada maloj varoši na zapadnim prilazima Zagrebu, i tada dolazi do krvavih sukoba s vojskom. Nekoliko demonstranata gine, pa započinju dani pobune, koja se širi hrvatskim krajevima. Pale se madžarske zastave, skidaju se natpisi na madžarskom jeziku, kamenuju se kuće činovnika madžarskog podrijetla, kao i ugarskim vlastima sklonih Hrvata. Traje demoliranje željezničke infrastrukture. Željeznica je naročito omražena najprije zato što je službeni jezik na željeznici madžarski, a onda i zato što sa željeznicom u hrvatske i bosanskohercegovačke krajeve tradicionalno stižu svi oblici modernizacije, koja se, naravno, provodi na stranim jezicima i pod tuđinskim identitetima. U hrvatskoj nacionalnoj povijesti događaji iz 1903. bit će slavljeni kao izraz nacionalnog samopotvrđivanja i borbe za narodno i državno samoostvarenje, pa će smetnuti biti i protumodernizacijski elementi pobune, kao i pogrom neistomišljenika, koji je mjestimično imao i zloslutan antisemitski karakter. Židovi su ponegdje stradavali naprosto zato što su govorili madžarski. Pobuna je, ipak, bila uspješna: s položaja bana Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije otišao je hrvatskoj nacionalnoj i kulturnoj zasebnosti nesklon ban Khuen-Héderváry, ali, što je, vjerojatno, bilo važnije, hrvatska politička i društvena scena konačno se konfigurirala. Oko događaja iz 1903. uobličuju se definitivno jedna kultura i njezina književnost. A Kamov s jedva navršenih sedamnaest dopada zatvora, jer je sudjelovao u pobuni, te konačno biva izbačen i iz zagrebačke gimnazije. U zatvoru se upoznao i sa Stjepanom Radićem, koji upravo izrasta u mitskoga narodnog vođu hrvatskoga naroda. Radić je petnaest godina od njega stariji, pa su vjerojatno pretjerane tvrdnje pojedinih svjedoka epohe da su njih dvojica prijateljevali. Osim toga, premda je to bila prva velika pobuna u Kamovljevu životu, prva i jedina njegova krvava revolucija u životu, on se, za razliku od Radića, nije pretjerano bavio sudbinom naroda, bio je individualist, potencijalni ubojica vladara, anarhist i u Sveto pismo začitan ateist. Činjenica da je sudjelovao u narodnim demonstracijama prije govori da je žudio za skandalima, upravo onako kako će za skandalima svake vrste žudjeti avangardisti stoljeća koje je upravo započelo. Najmlađi brat Nikola Janku je svakodnevno u zatvor donosio objed i skrivene cigare, koje je zatim solidarno dijelio sa suzatvorenicima. U zatvoru se naučio duhanu, propušio je i izvještio se u kartaškim igrama. Moglo bi se reći da je u onodobnom muškom značenju te riječi, u zatvoru odrastao. Svidjelo mu se živjeti izvan roditeljskog doma, pa počinje razmišljati o odlasku.
I taj plan ostvaruje mu se na generacijski pomalo karakterističan način. U Zagrebu često odlazi u kazalište. Možda mu se najviše i svidjela upravo ta umjetnost, ali naravno da nije zadovoljan što se u Zagrebu igra, kako se režira i glumi. Sve mu je to neprirodno, izvještačeno i lažno, u odnosu na bure i oluje koje se zbivaju u stvarnosti, bilo u duši čovjekovoj, bilo u zajednici ljudi. Pridružuje se nekakvoj putujućoj kazališnoj družiti, i bez javljanja i pozdrava bježi iz roditeljske kuće. Javlja se razglednicom sa Cetinja, iz Crne Gore, gdje je sudjelovao u inscenaciji Ibsenovih “Sablasti”. U malenom i lijepom tamošnjem kazalištu u vladarskoj je loži sjedio knjaz Nikola, osobno. Janko je u predstavi bio šaptač. Gotovo cijelu 1904. provodi na turneji, a onda se vraća kući. Čini se da mu je dozlogrdio život putujućeg glumca, vratio se na majčinu kuhinju, te je pun dojmova prionuo pisanju. Motivi su mu u značajnoj mjeri mračni i skandalozni. Mimo Svetog pisma, naročito Starog zavjeta, njegovi pisci su Oscar Wilde, E. A. Poe i Dostojevski. Piše pjesme i prozne tekstove, koje naziva lakrdijama. U “Knjizi lakrdija” sto i dvadeset godina kasnije, u tekstu pod naslovom “Selo”, čitamo i ovo: “Jesti i ne raditi ništa, u gradu nije nikada lijenost, jer živjeti u gradu već je nekakav rad.
‘Kamo ću na objed? Što ću za objed? Kamo ću iza večere? Bih li u kazalište? Ili u kinematograf? Je li dograđena nova bolnica? Hoće li na pučkoj skupštini govoriti i dr X…’ Ova pitanja na selu ne postoje: dakle se ni ne postavljaju ni ne rješavaju. Jedno jelo, jedna birtija, jedna crkva, jedna dogodovština: misao je jednolična i nepomična, i kako nema na izbor jela, kazališta, novina, kavana – nema ni ideja; i kako te ne lomi pitanje ‘bih li za večeru uzeo čokoladu i biskvit, ili gulaš i pivu, za dessert čašicu rozolija, krevet kod Pepine, sjedalo u šantanu’ – tako te ne tišti ni skepsa. Za večeru ribe, za dessert čaša vina, za rješenje svih problema i za uzrok svih posljedica jedan Bog i jedan Belzebub. Zato nisam mogao uvjeriti g. kapelana da ateizam nije još nemoral, da vjera u nepogrešivost papinu nije još kršćanstvo, i da katoličanstvo nije još jedina religija.”
Ovih nekoliko redaka, karakterističnih za Kamova, u kojima ima nečega što on često radi u svojim pjesmama i prozama, čega je mnogo i u “Isušenoj kaljuži”, a što bismo mogli doživjeti i protumačiti kao jednu od temeljnih gesti povijesnih avangardi dvadesetog stoljeća, u današnje doba, dakle dvadesetih godina sljedećeg vijeka, djeluju, barem u Hrvatskoj i na Kamovljevom materinjem jeziku, neočekivano živo i svježe. Sve što će reći o razlici između grada i sela, vrijedi u njegovoj domovini i danas. A u tvrdnji da jesti a prethodno ništa ne raditi ne samo da u gradu nije lijenost, nego je ozbiljan rad, kao da je istina upravo o dobu influensera ili o životnoj poetici sestara Kardashian, te još milijuna braće i sestara koji na Zapadu žive u skladu s njihovom poetikom. Ono o čemu Kamov uporno govori, čime se zanosi i što troši njegovu životnu energiju i živce, ono što drobi njegove kosti, tiče se odnosa između grada, koji po njegovom doživljaju svijeta pruža mogućnost bezbrojnih izbora, najčešće u posve trivijalnim stvarima, i pokušaja da se diferencirano razmišlja o bilo čemu ozbiljnom. A za Kamova ono što je doista ozbiljno opisano je na toliko mjesta u Starom zavjetu: razvrat, incest, onanija, zločin. On je znatiželjni dječak, koji se nadnosi nad bolest i ludilo svijeta. Zlo, patnja i nesreća njega privlače, ali u tom privlačenju ostaje neočekivano bistar i analitičan. U ono doba, bez sumnje je bio razmaženi sin iz dobrostojeće kuće, ne baš do kraja svjestan njezine građanske propasti. Ne bi to mogao raditi, a možda ne bi mogao ni tako misliti, da mu roditelji nisu imali dovoljno novca. Pogotovu u Hrvatskoj, čija je materijalna i duhovna bijeda s početka dvadesetog stoljeća gotovo nezamisliva. Nije to bila europska zemlja, nego pokrajina na granica Europe. A Kamov, možda tipičan mladić iz europske belle epoque, među hrvatskom je onodobnom mladosti bio sve, samo ne tipičan.
Nikola, najmlađi brat, pamti jedan zanimljiv prizor iz njihova zagrebačkog doma, kojim bi, kada bismo snimali film o Janku Poliću Kamovu i slomu jedne građanske obitelji na početku dvadesetog stoljeća, mogao biti zanimljiva socio-kulturološka ilustracija stanja stvari. Jedan od starije braće, Milutin, glazbenik koji će diplomirati na konzervatoriju u Veneciji, priređuje kućno muziciranje, pa najprije zajedno s Nikolom svira Weberove i Verdijeve uvertire, da bi onda pratio Janka, koji počinje pjevati u Zagrebu tada sasvim nepoznate bosanske sevdalinke, koje je prikupio putujući s glumačkom družinom po Bosni. Godina je 1904. ili već 1905, vrijeme pred austrougarsku aneksiju Bosne i Hercegovine, kada bečka gospoda geometri, učitelji i visoki poštanski činovnici u toj zemlji još uvijek otkrivaju duboka i mračna tajanstva Orijenta, i ona se još uvijek čini veoma dalekom. Kada Janko Polić Kamov na maloj kućnoj zabavi, uz klavir i s punom glumačkom i pjevačkom gestikulacijom, izvodi te bosanske pjesme o neostvarenoj ljubavi, sudbini i čežnji, on čini danas teško zamisliv kulturološki iskorak, on stvara luk između Verdija i svoga riječkog verdijanskog glazbenog identiteta, začinjenog melodijama bečke operete i lokalnom istarskom pučkom pentatonikom s jedne strane, i melodija istočnog Balkana i otomanskog Orijenta, koji se još uvijek slobodno pruža sve do Damaska i Bagdada. O, kada bismo mi današnji ljudi, već sasvim stopljeni s muzikom cijeloga svijeta i kontaminirani zvučnim i glazbenim zagađenjima, kao posljedicom opće elektrifikacije i ozvučavanja svakoga urbaniziranog pedlja zemaljske kugle, bili u stanju da čujemo te orijentalne pjesme ušima, recimo, Jankovljevih roditelja ili njegove braće! Kada bi takvo iskustvo danas bilo moguće, možda bismo mogli osjetiti iz čega su, iz kakvih sve intelektualnih, emocionalnih i čulnih senzacija, prevrata i preokreta, nastajale europske umjetničke i književne avangarde.
Te večeri Janko je, nakon sevdalinki, nastavio sa ciganskim pjesmama, koje su već ušle u modu, zahvaljujući operi “Carmen” i modi Georgesa Bizeta, u kojoj – ne treba ni to zaboraviti – još uvijek ima nešto razvratno i skandalozno, pa samim tim i privlačno. On ih, kao i sevdalinki, zna mnogo, zainteresiran je za glazbu, pa će u sljedećih nekoliko godina, koliko im je obojici ostalo, u druženjima s Milutinom utvrđivati temeljne muzikološke pojmove, pa u pismima bratu Vladimiru (taj je uspješni poslovni čovjek, bavi se riječnim brodarstvom na Dunavu) piše o razlikama između sjevernjačkog slavenskog i južnjačkog talijanskog duha u glazbi. Ovako opisuje svoju venecijansku svakodnevicu s proljeća 1906.: “Većinom sam u biblioteci, nedjeljom u galerijama, podveče češće u pučkoj univerzi, rijetko u kazalištu, obično u krevetu slušajući muziku, koju upravo studiram i otkrivam u njoj prave ambise psihologije, nove svjetove igranja, nove planete ideja.” (Hoće reći da iz kreveta sluša Milutina kako muzicira ili vježba zadatke za konzervatorij…)
Nekoliko mjeseci ranije, dan po Božiću, na Stjepandan, umire otac. Rak začet na donjoj usni, na mjestu gdje je bivala cigareta, raširio se i odnio ga u nekoliko mjeseci. Dan prije očeve smrti, Janko istrčava iz njegove sobe i užasnut govori: “Hoće da ga ubijem, ne može više!” Godinu dana kasnije, dan po Božiću, majka je oko deset navečer otišla na spavanje. Prvo će malo čitati, da se uspava. Negdje po ponoći braći Vladimiru i Nikoli bilo je sumnjivo što svjetlo u njenoj sobi i dalje gori. Našli su je mrtvu, knjiga koju je čitala kliznula je s postelje. Ona je umrla od srčanog udara.
Tačno godinu potom započinje Milutinovo umiranje. Bolovao je od tuberkuloze kostiju. Nekoliko mjeseci naočigled se raspadao u bolnici. Ležao je na postelji polugol. U pismu bratu Vladimiru Janko ovako o tome govori: “Ja znam, kako će se to sve tebe dojmiti; ali kad bi ga Ti morao gledati dnevno polugola, kako ga gledam ja, Ti bi upravo odahnuo vidjeti ga mrtva. Što ćeš! Postajemo nesretniji – sve nas je manje – ali baš zato možemo i moramo postati pametniji i ozbiljniji. Nesreće, bar na mene, tako djeluju: manje zabava, više rada – manje smijeha i manje plača, a više mišljenja i učenja.” Tješi se, užasnut, nad Milutinovim grobom, misleći da upravo tješi brata. S Milutinovom smrću Janko Polić Kamov prestaje uživati u psovci. Brat Nikola vjeruje da se u te dvije venecijanske godine Janko uozbiljio i izmijenio. Možda i jest. Tek su mu dvadeset i dvije.
“Isušenu kaljužu” započeo je pisati između dvije roditeljske smrti, a roman će dovršiti godinu nakon smrti brata Milutina. To je vrijeme u kojem piše i tri drame, od kojih nesumnjivo najozbiljnija je i najzanimljivija tragedija u pet dijelova “Mamino srce”. U “Maminom srcu”, kao i u “Isušenoj kaljuži”, niz je motiva koji se lako mogu tumačiti u biografskom i autobiografskom ključu, kao pripovijest o sebi i o svojima. Premda je, kao što smo vidjeli, Kamov obrazovan i načitan mladić, upućen ne samo u književni kanon, nego i u sve stilske i poetičke mode epohe – recimo, ovom se njegovom čitatelju od ranih pokušaja prilaženja “Isušenoj kaljuži” činilo kao da čita nekog do kraja neostvarenog i u pisanju nestrpljivog učenika Emila Zole – ono čega on kao da nije htio biti svjestan bila su ograničenja, ponajprije ona ćudoredna, koja je ista ta epoha nalagala. Kao da nije mogao razumjeti zašto njemu, piscu modernog doba, nije dopušteno ono čega je na pretek u Starom zavjetu. Kamov je pisac razvrata, a ne ugodne, sentimentalne i poučne kršćanske ljubavi, kakva se preporučivala. I još: on je bezbožni poklonik Svetog pisma. Njegovi moralni nazori na trenutke kao da su preuzeti od Dostojevskog, samo što, za razliku od Dostojevskog, on nema ni kontekst velike kulture i književnosti na koji bi se pozivao, a ni njegovu moć imaginacije, te sređenost u mislima i u tekstu. Ali nije samo to protiv “Isušene kaljuže” u vremenu u kojem je napisana. Kamovu za njegovo doba nedostaje nešto što je i mnogo važnije: čvrsta, tradicionalna narativna forma. Nedostaje mu, možda, upravo ono što će ga preporučiti kao prethodnika književnih avangardi, ali i navjestitelja introspektive i egzistencijalističke proze, Itala Sveva, Sartreove “Mučnine” itd.
Glavni junak “Isušene kaljuže”, imena Arsen Toplak, pustolov je, pobunjenik, koji nastoji svesti račune svoga mlađahnog života, da bi ga, možda, mogao započeti ispočetka. U mnogo čemu Arsen Toplak je sam Kamov, a poodavno je još, prije možda i prije pedesetak godina, apartni hrvatski esejist i prozni pisac Bruno Popović u knjizi “Ikar iz Hada”, monografskoj studiji o Janku Poliću Kamovu, o “Isušenoj kaljuži” pisao kao o autofikciji. Roman sjajno započinje, poslušajte još jednom te riječi: “U malenoj, ispratoj flašici poslao je Arsen nekoliko pljuvački na analizu svojemu liječniku. On je bio dobio plućni katar, izbacujući dnevno čitave tucete žutih i punih komada. Arsen ih prispodabljaše koralima i spužvama, tako bijahu izdjelani. A za boju govoraše da je žuta kao kanarinac ili žganac. Nije on podavao osobite važnosti svemu tome i već se je bio smirio s mišlju da je to kronični katar koji neće ni proljetno sunce presušiti.
Jer eto – proljeće je tapkalo mladim, nestašnim noškama, obavitim u sjajnim čarapama. I šuma je listala kao da iza okanca proviruju nosići ženske mladosti. I ptice se natrkivahu dječjim ćeretanjem noseći let kroz granje kao djevojče, što zavija suknju, a sve na njoj govori da je za udaju. I prve kapi znoja virkahu kao polucije sazrijevajuće mladosti. Arsen je gledao cijelu tu proljet od neba do zemlje, hvatajući se očima lijetanja oblaka, što su raskuštrani prolazili nad njim, bijeli kao nevinost i puni kao suza. A on je samo pljuckao zemlju, ne štedeći djevice, što srtaše u ogrljaj temperamentnoga sunca.”
Zagledan u ispljuvak, Kamov je zapravo zagledan u ono što je u njegovo vrijeme, u prvom desetljeću dvadesetog vijeka, najvažnije i najsadržajnije. Ispljuvak je Jeruzalem ničeanskog svijeta bez Boga. U njemu je, u ispljuvku, istina o čovječanstvu, o živoj kulturi i književnosti, ali, što je najvažnije, o svakom čovjeku, svakoj ljudskoj duši ponaosob. U ispljuvku je duh koji se širi svijetom, duh tuberkuloze. U ispljuvku je stanje stvari za svaku pojedinu ljudsku egzistenciju. To je Janko Polić već dobro osjetio u svome životu: dvije sestre umrle su mu od tuberkuloze pluća, dok se za sestru Milku, onu koju i on pamti i teško ju je prebolio, želi vjerovati da je umrla od nezaliječene upale pluća. Jer u tuberkulozi je, tko zna zašto, nešto možda i sramno, ali svakako fatalno. Utješnije je, nekako, umirati od upale pluća, nego od tuberkuloze. Ali čak i u toj skrivenoj, preobraženoj, maskiranoj tuberkulozi, sve je u – ispljuvku. Uostalom, ni Arsen Toplak ne pomišlja u prvom odlomku na tuberkulozu. Riječ je, kako kaže, o plućnom kataru. O banalnoj prehladi, posljedice vlage i nečistog zraka, predugih jeseni i zima… Kamov majstorski, u tek nekoliko rečenica i metafora, gradi svoju estetiku odvratnosti. Čini to, uglavnom, tako što u svojim usporedbama gadosti ispljuvka kontrapunktira neutralne ili ugodne slike: morske koralje i spužve, kukuruzne žgance, tu prebogatu hranu hrvatske i južnoslavenske sirotinje, te na kraju – kanarinca. Pitomu ptičicu iz krletki po građanskim vilama i stanovima. Taj kontrapunkt nije, naravno, proizvoljan. U njemu je sva subjektivna i sentimentalna istina o bolesničkom ispljuvku. Onome tko ga iskašljava, ispljuvak nije odvratan. U početku ga, možda, plaši, ali s vremenom čovjek se zbliži i saživi sa svojim ispljuvkom. U njemu vidi lijepe, drage i mile slike, evokaciju ljeta u Dalmaciji, koralje i spužve, koje ronioci iznose na obalu, pred turiste koji su se u Kamovljevim zavičajima pojavili već u drugoj polovini devetnaestog stoljeća. Tako se stvara razlika između plućnog bolesnika, između tuberana i svijeta koji ga okružuje. Njemu je ispljuvak prisan, poput vlastite slike u zrcalu. Drugi, pak, u njegovom ispljuvku vide samo bolest i smrt. Iznošenje ispljuvka pred liječnika koji će ga ispitati i iz njega dijagnosticirati bolest poput je iznošenje svoga romana pred javnost, pred publiku i potencijalne čitatelje. I to je, naravno, u Kamovljevom slučaju, predstavljanje vlastite poetike jednoj kulturi. Izvolite, ako ćete čitati, čitajte! Ali imajte na umu da u ovoj knjizi, kao i u imaginaciji ovog pisca, stvari stoje upravo ovako. I onda, nakon takvoga prvog odlomka, slijedi drugi, posvećen proljeću, u kojem kao da se osjeti nešto od ranoekspresionističkog duha, koji će hrvatsku književnost pohoditi desetak-petnaest godina nakon Kamovljeve smrti. U njegovu proznom iskazu, u tom jeziku pogotovu, nešto je neobično i na žalost neprevodivo, jer nije do kraja predstavljivo ni govornicima hrvatskoga jezika: on kao da je dodatno arhaizirao jezik hrvatskog književnog romantizma i realizma devetnaestog stoljeća, da bi mu zatim pružio zamah i razuzdanu slobodu zrelog modernizma. Premda je u hrvatskoj i drugim južnoslavenskim književnostima do danas predstavljan uglavnom kao pjesnik, Janko Polić Kamov bio je po vrsti svoga talenta moćni, jezično osviješteni prozaist i dramatičar. Neostvareni Prometej jedne neostvarene književnosti.
“Isušena kaljuža” prvi put objavljena je 1956, kao drugi tom četverosveščanih Sabranih djela Janka Polića Kamova. Ali nije to, unutar povlaštenih krugova, među vodećim piscima, kritičarima, povjesničarima književnosti i znatiželjnijim profesionalnim čitateljima, bio nepoznat tekst. Rukopis “Isušene kaljuže” dostupan je bio istraživačima, i komentiran je u gotovo svakom tekstu, a nije ih bilo malo, u kojem bi se suvremenici sjećali Kamova. Njihova ocjena bila je gotovo jednoglasna. “Isušena kaljuža” bila je, po njihovom mišljenju, neuspio romaneskni pokušaj, nedovršen i loš prozni tekst, koji ne treba objavljivati, čak ni iz književnopovijesnih razloga ili iz znatiželje.
Dakle, ovaj roman je tek uvjetno postojao, ili uopće nije postojao, u vrijeme kada je napisan i kada je, kratko pred Veliki rat, mogao utjecati na hrvatsku i ostale južnoslavenske književnosti. U kontekstu prilično oskudne književne avangarde, koja dobiva na značaju tek s pojavom srpskih nadrealista, sredinom i krajem dvadesetih godina, Kamov je samo dječarac koji je prerano nestao s ovoga svijeta. On je samo još jedan mrtvi pjesnik. A 1956, kada se “Isušena kaljuža” pojavila, bilo je već kasno. Prohujala su dva svjetska rata i nekoliko književnih i stilsko-estetskih epoha, Rusi i Amerikanci utrkivali su se tko će prije u posjetu zvijezdama, samo što se nije pojavio i Andy Warhol, vrijeme, život i poetika Janka Polića Kamova činili su se već toliko udaljenim da je “Isušena kaljuža” bila nepodnošljivo zastarjela, nepotrebna, tuđa. Ništa u umjetnosti tako loše ne stari kao loše skladištena i održavana književna avangarda. Ti tekstovi trunu i zaudaraju, poput životinjskih kostiju i mesa u radovima pionira konceptualne umjetnosti.
Trebala su proći desetljeća, pa da hrvatska kultura i književnost podese vlastitu imaginaciju i perceptivne moći čitanju Janka Polića Kamova. I nije, zapravo, posve sigurno da su “Isušenu kaljužu” ikada uspjeli s razumijevanjem pročitati. Kamov je u hrvatskoj književnosti mit, pomoću kojeg dokazujemo da smo upravo mi, Hrvati, izumili književnu avangardu, te da su iz našeg prethodnog iskustva rođeni Joyce, Svevo, Sartre… To je karakterističan refleks male kulture i književnosti, oblik pasivne agresije. Čak bi se moglo ustvrditi da “Isušena kaljuža” nije objavljena u vrijeme kada je napisana iz sličnih razloga i pobuda iz kojih se danas stvara mit o Kamovu.
Na istinskim čitateljima je, međutim, da čitaju. Na njima je da pokušaju pristupiti tekstu u skladu s imaginacijom vremena u kojemu je nastajao, ali uza sva saznanja koja su nakon toga uslijedila. Sa sviješću o svim knjigama koje su kasnije napisane, ustvari koje su kasnije pročitane, ali mimo svih ograničenja koje donosi budućnost mašte. To bi, zapravo, bio dobar slogan za Kamova. U svoje je vrijeme on donosio budućnost mašte.
Siguran sam da će dobar njemački čitatelj to moći zamisliti i cijeniti. Dovoljan će biti jedan takav čitatelj. Uvijek je dovoljan jedan istinski čitatelj.
Janko Polić Kamov i budućnost mašte
Pogovor za njemačko izdanje “Isušene kaljuže”
Tog vrelog i vlažnog ljeta, 8. augusta 1910. u Hospital de la Santa Creu, prastaroj gradskoj bolnici u Barceloni, čija je izgradnja tu, na tom mjestu, započela još u petnaestom stoljeću, umire dvadesetčetverogodišnji skitnica i beskućnik, rodom iz Rijeke, lučkoga habsburškog grada. Biva pokopan dan kasnije na bolničkome groblju, na parceli za izgubljene strance, vjerojatno bez ikakvog obreda, bez križa i imena nad grobom i bez bilješke u grobljanskim knjigama, onako kako se oduvijek sahranjuju oni koji nikoga nemaju i za kojima nitko ne žali. Belle epoque upravo je pri svojim vrhuncima, ostvaren je na čas u figuri na smrt bolesne Habsburške monarhije ideal ujedinjene Europe, opijeni napretkom nauke i tehnike, poneseni nedavnom smrću Boga, kontinentnom tumaraju hiperenergizirani i uglavnom tuberkulozni mladići, anarhisti, socijalisti, lunatici i nacionalisti malih ili još uvijek nerođenih nacija. Pa iako neznani katalonski bolničari ni grobari ne mogu znati tko im je to umro i koga pokopavaju, s priličnom se pouzdanošću može pretpostaviti pogled na život i svijet još jedne ugašene duše. Vrijeme je zabave, atentata i skandala, ali vrijeme je takvo da smrt nije skandalozna. Umire se udarnički, svakodnevno. Umire se gotovo s oduševljenjem, naročito ovdje, na mjestima bogate i sveprožimajuće kulture, kakvo Barcelona s početka vijeka zacijelo jest, kojima sa svih strana svijeta, poput leptira na plamen svijeće, hrle pjesnici. Nekome to, možda, i nije važno, ali šesnaest godina kasnije, tek koji mjesec prije konačnog zatvaranja ove prastare bolnice, 10. juna 1926, u Hospital de la Santa Creu umire i Antonio Gaudi. Naravno da on nije bio beskućnik, ali tu su ga doveli nakon što ga je, zagledanog u Baziliku Svete obitelji, njegovo nedovršeno i nedovršivo remek- djelo, udario tramvaj. Nisu ga vozili u novu bolnicu zato što je bio u siromaškom odijelu i bez novčića u džepu, tako da nije mogao da plati vožnju. Njegova smrt bila je stvar nekoga tragičnog nesporazuma, kao što je i smrt dvadesetčetverogodišnjeg skitnice iz Rijeke također bila posljedica nesporazuma.
Skitnica je, kako će se kasnijih godina i desetljeća ispostavljati, važan pjesnik i protoavangardist jednoga malog naroda. I uostalom, on na svoj put i nije krenuo kao skitnica. U Španjolsku se zaputio u umjetničko i književno hodočašće života. Kako to već zna biti, književni će povjesničari tog izgubljenog hodočasnika uzdignuti u mitsku ličnost nacionalne književnosti. Možda će se to dogoditi zbog nesumnjive izuzetnosti i preuranjenosti njegova ne baš obimnog životnog djela, a možda i zato što im je bila potrebna upravo takva figura u povijesti koju su sastavljali. Ili je istina, kako to najčešće jest, u spoju tih dviju okolnosti.
Janko Polić, kako je rođeno ime toga riječkog lutalice, rodio se kao trinaesto od četrnaestero djece građanski dobro situiranog i bogatog trgovca, doseljenika s otoka Hvara, i Riječanke iz vrlo ugledne i imućne riječke patricijske obitelji. Oboje Slaveni, Hrvati u gradu koji je bio glavna ugarska luka, koji Budimpešta nastoji etnički i kulturno hungarizirati, u kojemu je, zbog vrlo brojnih doseljenika iz Austrije, raširen bio njemački jezik, ali su njegovu kulturnu osnovu činili Talijani. Takva kompleksna kulturno-identitetska i jezična mješavina, čije je omjere nemoguće izračunati nikakvim danas poznatim aritmetičkim metodama, a još bi teže bilo reći čija je Rijeka u to vrijeme zapravo bila, karakteristična je praktično za sva granična područja Habsburške monarhije. Samo se smjenjuju vjere i narodi, variraju u skladu s nekim nevidljivim civilizacijskim procesima i mijenama, različiti identiteti, vriju, rađaju se i odumiru ove i one pripadnosti, ali nijedan onodobni iskaz o podrijetlu i identitetu ne može se više smatrati istovjetnim onom što ljudi u tim krajevima za sebe danas kažu da jesu. Stotinjak godina nakon Polićeve smrti Rijeka je monokulturalni hrvatski grad, s tek nešto uočljivijom talijanskom etničkom manjinom. Množina nekadašnjih identiteta vidljiva je tek u fragmentima arhitekture.
Jankov otac, zvao se Ante, osobno je poznavao, ili se samo dopisivao, s najvažnijim hrvatskim i južnoslavenskim političkim i kulturnim protagonistima epohe. Bio je suvlasnik najveće trgovačke kompanije u gradu, imao je bogatu kućnu biblioteku, krajem devetnaestog stoljeća bio je glavni financijer najvažnije, od habsburških vlasti krajnje ozloglašene hrvatske stranke, izdavač njezina književnoga i političkog glasila. A onda je doživio poslovni slom, što obitelj neće pretjerano osjetiti na svojoj životnoj svakodnevici i načinu života, ali će prestati da bude utjecajna i važna unutar zajednice.
Godine 1900, kada u numeričkom smislu počinje dvadeseto stoljeće, sedmero je žive djece Ante i Gemme, Polića, šestorica sinova i kći Milka. Ona je upravo stasala za svoju prvu djevojačku plesnu zabavu. Na toj se zabavi zaljubila u nekog studenta, i dobila upalu pluća. Bolest se dugo razvlačila. Liječnici su mislili da će za nju bolja biti planinska klima Gorskog kotara, nego vlažni riječki zrak. S majkom se zaputila u mjesto Lokve, gdje su je često obilazila mlađa braća, Janko i Nikola – koji će na kraju biti neka vrsta porodičnog biografa i nekrografa. Sa sestrom su odlazili u kratke šetnje po šumi, obišli su glasovitu krašku pećinu Golubinjak, koju su nastanjivali golubovi, ali taj put nije bilo golubova, nego samo jedna velika, nepomična sova. Nasmijali su joj se, umjesto da se uplaše. Milka je uskoro umrla, i ta smrt bit će prva u nizu smrti koje će snažno obilježiti osobu Janka Polića.
U to vrijeme prvi put biva izbačen iz gimnazije, one na Sušaku, u Rijeci. Legenda govori da su ga izbacili jer je pljunuo profesora starogrčkog, koji mu je dao nezasluženu pozitivnu ocjenu, jer je Janko iz dobrostojeće kuće. Bio je četvrti razred. Zahvaljujući očevim vezama, sljedeće jeseni uspijevaju ga upisati u peti razred gimnazije u nedalekom Senju, iz koje će biti izbačen jer je pravio nered i hulio Boga. Ovo je zanimljiv moment: kao dječak bio je duboko religiozan, mislilo se da će u svećenike, zanosio se biblijskim pričama, razgovarao s Bogom, da bi se onda pretvorio u buntovnika i u gnjevnog ateista. Ali u njegovom slučaju to nipošto neće značiti i odbacivanje Biblije. Nakon što ga izbace iz senjske gimnazije, seli se u Zagreb, gdje su mu već roditelji, nakon što je otac rasprodao posljednje ostatke trgovačkog imperija u Rijeci. Živi u sobici uz kuhinju, u malom stanu u Jurišićevoj ulici, u samom centru grada, i uza se, na pisaćem stolu, kako poslije svjedoči brat Nikola, ima iz knjižnice posuđena dva toma “Rođenog zločinca” Cesarea Lombrosa, i Sveto pismo, u prijevodu Đure Daničića i Vuka Stefanovića Karadžića. Te knjige su mu, šesnaestogodišnjaku, izvor nadahnuća. U Zagrebu najprije upisuje donjogradsku gimnaziju, ali se nakon nekoliko mjeseci premješta u gornjogradsku. Nisu mu, kaže, odgovarali profesori.
Roditelji su prema svim tim njegovim ispadima vrlo blagonakloni. S jedne strane to je, možda, neobično, jer naprosto ne odgovara stereotipima onodobnih roditeljskih autoriteta, dok s druge strane u tome, možda, postoji nešto što je upravo karakterističko u odnosima roditelja i djece u svakoj epohi. Naime, to dvoje životom prerano potrošenih i poraženih ljudi u trinaestom svom djetetu, možda, vide onoga tko će uspjeti sve ono što njih dvoje nisu uspjeli, i to na način koji im je bio posve nesvojstven. Janko je, poput mnogih europskih mladića s početka vijeka, već bio divljak i buntovnik. Rano deklarirani anarhist, bezbožnik i psovač. Psovka će za njega biti osnovno pjesničko sredstvo, tako će on to proklamirati, i “Psovka” će biti prva njegova knjiga pjesama, koju piše kao devetnaestogodišnjak. Ovako to objašnjava – stihovima koji se i danas, kao grafiti, mogu ispisivati po fasadama kuća – na kraju jedne kasnije pjesme: “I kletva gadna, prostačka/ sve pjesme od tad piše:/ Psovača tek sam pjesnik ja/ i zasad – ništa više!”
On, međutim, ocem nije zadovoljan. Upravo njemu, naime, on upućuje najljuću svoju psovku. Zašto? Evo zašto: dok je bio uspješan i silno bogat trgovac, Ante Polić je bio antiklerikalni liberal, čovjek znanja i prosvjete, u osnovi potpuno ravnodušan prema religiji. Međutim, kada mu je posao propao, a s poslom položaj i veze u društvu, on se okrenuo Bogu i vjeri. Sin smatra da je to krajnje licemjerno, i da se upravo o tom i takvom licemjerstvu nadugo i naširoko govori u Svetom pismu, naročito u evanđeljima. Iz te okolnosti i nastaje dodatak koji će činiti cjelinu imena Janka Polića Kamova. Kam je ustvari Ham, sin starozavjetnog Noe i otac Kanaanov. Hama je Noa prokleo, što je opisano u jednoj od zanimljivijih epizoda Knjige Postanka. Nakon što se Noa dosjetio obrađivati zemlju i saditi vinograd, vinova loza dobro mu je rodila, Noa je napravio vino, i onda se tim vinom pošteno opio. Tako pijan i gol – golotinja je prilično česta u Starom zavjetu! – izvalio se, ni živ ni mrtav, u svom šatoru. Ham ga je takvog zatekao, zagledao se u njega, sasvim nedostojnog. Zagledao se, čini nam se, upravo onako kako se već stoljećima sinovi zagledaju u svoje nedostojne ili nedostojanstvene očeve, pa je izašao van i rekao braći svojoj, Šemu i Jafetu, što je upravo vidio. Ta dvojica, pak, pobornici porodičnog i povijesnog kontinuiteta, po svaku cijenu vjerni patrijarhalnom idealu, zgrabili su pokrivače, pa su unatraške ušli u šator i pokrili oca, ali tako da ga ne vide u nedostojanstvenoj prilici. Ili, kako to Stari zavjet kaže: “ne vidješe golotinje oca svojega”. Noa, nakon što se rastrijezni i preboli svoj gadni mamurluk, čuo je što se dogodilo (Od koga je čuo, o tome Knjiga Postanka ne kaže ništa!), prokle najmlađega Hamova sina, unuka svoga Kanaana. Zašto baš njega, a ne ostale Hamove sinove, tumači Staroga zavjeta imaju svoja objašnjenja, dok ovaj čitatelj ima svoje, mnogo jednostavnije, čovjekovoj naravi bliže objašnjenje: najmlađega je Noa prokleo, jer je vjerojatno najmanji i najmiliji, i to će prokletstvo njegova oca najgore zapeći.
Janko Polić u svom je ocu vidio Hama, ili je sebe smatrao Hamom? To nije jednostavno pitanje. Vjerojatno se doživljavao žrtvom očinskog prokletstva. Ili je sebe vidio kao potomka onog koji je slobodno gledao nedostojanstvenu, pijanu i licemjernu golotinju očevu, te je to učinio mjerom svoje poetike. Janko Polić Kamov u mnogo je čemu bio tipično dijete s preloma stoljeća, dijete belle epoque i secesije, prema čijem likovnom izrazu neće imati simpatija. Suočen rano sa slomom svih autoriteta, porodičnih, kraljevskih i carskih, božanskih i vjerskih, i u vrlo bliskom doticaju sa smrću, jer je za Poliće s Milkinom smrću započela duga sezona umiranja, koja će potrajati cijelo desetljeće, Kamov je tražio spas u psovci i u skandalu, te u pobuni i revoluciji, koju tih godina još uvijek nije bilo lako artikulirati.
U Zagreb je stigao nekoliko mjeseci prije narodnih demonstracija, koje su izbile zato što je Ugarski sabor 1903. Hrvatima odbio zahtjev za većom samostalnosti. Dana 11. travnja gnjevni seljaci skidaju madžarsku zastavu sa zgrade željezničke stanice u Zaprešiću, tada maloj varoši na zapadnim prilazima Zagrebu, i tada dolazi do krvavih sukoba s vojskom. Nekoliko demonstranata gine, pa započinju dani pobune, koja se širi hrvatskim krajevima. Pale se madžarske zastave, skidaju se natpisi na madžarskom jeziku, kamenuju se kuće činovnika madžarskog podrijetla, kao i ugarskim vlastima sklonih Hrvata. Traje demoliranje željezničke infrastrukture. Željeznica je naročito omražena najprije zato što je službeni jezik na željeznici madžarski, a onda i zato što sa željeznicom u hrvatske i bosanskohercegovačke krajeve tradicionalno stižu svi oblici modernizacije, koja se, naravno, provodi na stranim jezicima i pod tuđinskim identitetima. U hrvatskoj nacionalnoj povijesti događaji iz 1903. bit će slavljeni kao izraz nacionalnog samopotvrđivanja i borbe za narodno i državno samoostvarenje, pa će smetnuti biti i protumodernizacijski elementi pobune, kao i pogrom neistomišljenika, koji je mjestimično imao i zloslutan antisemitski karakter. Židovi su ponegdje stradavali naprosto zato što su govorili madžarski. Pobuna je, ipak, bila uspješna: s položaja bana Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije otišao je hrvatskoj nacionalnoj i kulturnoj zasebnosti nesklon ban Khuen-Héderváry, ali, što je, vjerojatno, bilo važnije, hrvatska politička i društvena scena konačno se konfigurirala. Oko događaja iz 1903. uobličuju se definitivno jedna kultura i njezina književnost. A Kamov s jedva navršenih sedamnaest dopada zatvora, jer je sudjelovao u pobuni, te konačno biva izbačen i iz zagrebačke gimnazije. U zatvoru se upoznao i sa Stjepanom Radićem, koji upravo izrasta u mitskoga narodnog vođu hrvatskoga naroda. Radić je petnaest godina od njega stariji, pa su vjerojatno pretjerane tvrdnje pojedinih svjedoka epohe da su njih dvojica prijateljevali. Osim toga, premda je to bila prva velika pobuna u Kamovljevu životu, prva i jedina njegova krvava revolucija u životu, on se, za razliku od Radića, nije pretjerano bavio sudbinom naroda, bio je individualist, potencijalni ubojica vladara, anarhist i u Sveto pismo začitan ateist. Činjenica da je sudjelovao u narodnim demonstracijama prije govori da je žudio za skandalima, upravo onako kako će za skandalima svake vrste žudjeti avangardisti stoljeća koje je upravo započelo. Najmlađi brat Nikola Janku je svakodnevno u zatvor donosio objed i skrivene cigare, koje je zatim solidarno dijelio sa suzatvorenicima. U zatvoru se naučio duhanu, propušio je i izvještio se u kartaškim igrama. Moglo bi se reći da je u onodobnom muškom značenju te riječi, u zatvoru odrastao. Svidjelo mu se živjeti izvan roditeljskog doma, pa počinje razmišljati o odlasku.
I taj plan ostvaruje mu se na generacijski pomalo karakterističan način. U Zagrebu često odlazi u kazalište. Možda mu se najviše i svidjela upravo ta umjetnost, ali naravno da nije zadovoljan što se u Zagrebu igra, kako se režira i glumi. Sve mu je to neprirodno, izvještačeno i lažno, u odnosu na bure i oluje koje se zbivaju u stvarnosti, bilo u duši čovjekovoj, bilo u zajednici ljudi. Pridružuje se nekakvoj putujućoj kazališnoj družiti, i bez javljanja i pozdrava bježi iz roditeljske kuće. Javlja se razglednicom sa Cetinja, iz Crne Gore, gdje je sudjelovao u inscenaciji Ibsenovih “Sablasti”. U malenom i lijepom tamošnjem kazalištu u vladarskoj je loži sjedio knjaz Nikola, osobno. Janko je u predstavi bio šaptač. Gotovo cijelu 1904. provodi na turneji, a onda se vraća kući. Čini se da mu je dozlogrdio život putujućeg glumca, vratio se na majčinu kuhinju, te je pun dojmova prionuo pisanju. Motivi su mu u značajnoj mjeri mračni i skandalozni. Mimo Svetog pisma, naročito Starog zavjeta, njegovi pisci su Oscar Wilde, E. A. Poe i Dostojevski. Piše pjesme i prozne tekstove, koje naziva lakrdijama. U “Knjizi lakrdija” sto i dvadeset godina kasnije, u tekstu pod naslovom “Selo”, čitamo i ovo: “Jesti i ne raditi ništa, u gradu nije nikada lijenost, jer živjeti u gradu već je nekakav rad.
‘Kamo ću na objed? Što ću za objed? Kamo ću iza večere? Bih li u kazalište? Ili u kinematograf? Je li dograđena nova bolnica? Hoće li na pučkoj skupštini govoriti i dr X…’ Ova pitanja na selu ne postoje: dakle se ni ne postavljaju ni ne rješavaju. Jedno jelo, jedna birtija, jedna crkva, jedna dogodovština: misao je jednolična i nepomična, i kako nema na izbor jela, kazališta, novina, kavana – nema ni ideja; i kako te ne lomi pitanje ‘bih li za večeru uzeo čokoladu i biskvit, ili gulaš i pivu, za dessert čašicu rozolija, krevet kod Pepine, sjedalo u šantanu’ – tako te ne tišti ni skepsa. Za večeru ribe, za dessert čaša vina, za rješenje svih problema i za uzrok svih posljedica jedan Bog i jedan Belzebub. Zato nisam mogao uvjeriti g. kapelana da ateizam nije još nemoral, da vjera u nepogrešivost papinu nije još kršćanstvo, i da katoličanstvo nije još jedina religija.”
Ovih nekoliko redaka, karakterističnih za Kamova, u kojima ima nečega što on često radi u svojim pjesmama i prozama, čega je mnogo i u “Isušenoj kaljuži”, a što bismo mogli doživjeti i protumačiti kao jednu od temeljnih gesti povijesnih avangardi dvadesetog stoljeća, u današnje doba, dakle dvadesetih godina sljedećeg vijeka, djeluju, barem u Hrvatskoj i na Kamovljevom materinjem jeziku, neočekivano živo i svježe. Sve što će reći o razlici između grada i sela, vrijedi u njegovoj domovini i danas. A u tvrdnji da jesti a prethodno ništa ne raditi ne samo da u gradu nije lijenost, nego je ozbiljan rad, kao da je istina upravo o dobu influensera ili o životnoj poetici sestara Kardashian, te još milijuna braće i sestara koji na Zapadu žive u skladu s njihovom poetikom. Ono o čemu Kamov uporno govori, čime se zanosi i što troši njegovu životnu energiju i živce, ono što drobi njegove kosti, tiče se odnosa između grada, koji po njegovom doživljaju svijeta pruža mogućnost bezbrojnih izbora, najčešće u posve trivijalnim stvarima, i pokušaja da se diferencirano razmišlja o bilo čemu ozbiljnom. A za Kamova ono što je doista ozbiljno opisano je na toliko mjesta u Starom zavjetu: razvrat, incest, onanija, zločin. On je znatiželjni dječak, koji se nadnosi nad bolest i ludilo svijeta. Zlo, patnja i nesreća njega privlače, ali u tom privlačenju ostaje neočekivano bistar i analitičan. U ono doba, bez sumnje je bio razmaženi sin iz dobrostojeće kuće, ne baš do kraja svjestan njezine građanske propasti. Ne bi to mogao raditi, a možda ne bi mogao ni tako misliti, da mu roditelji nisu imali dovoljno novca. Pogotovu u Hrvatskoj, čija je materijalna i duhovna bijeda s početka dvadesetog stoljeća gotovo nezamisliva. Nije to bila europska zemlja, nego pokrajina na granica Europe. A Kamov, možda tipičan mladić iz europske belle epoque, među hrvatskom je onodobnom mladosti bio sve, samo ne tipičan.
Nikola, najmlađi brat, pamti jedan zanimljiv prizor iz njihova zagrebačkog doma, kojim bi, kada bismo snimali film o Janku Poliću Kamovu i slomu jedne građanske obitelji na početku dvadesetog stoljeća, mogao biti zanimljiva socio-kulturološka ilustracija stanja stvari. Jedan od starije braće, Milutin, glazbenik koji će diplomirati na konzervatoriju u Veneciji, priređuje kućno muziciranje, pa najprije zajedno s Nikolom svira Weberove i Verdijeve uvertire, da bi onda pratio Janka, koji počinje pjevati u Zagrebu tada sasvim nepoznate bosanske sevdalinke, koje je prikupio putujući s glumačkom družinom po Bosni. Godina je 1904. ili već 1905, vrijeme pred austrougarsku aneksiju Bosne i Hercegovine, kada bečka gospoda geometri, učitelji i visoki poštanski činovnici u toj zemlji još uvijek otkrivaju duboka i mračna tajanstva Orijenta, i ona se još uvijek čini veoma dalekom. Kada Janko Polić Kamov na maloj kućnoj zabavi, uz klavir i s punom glumačkom i pjevačkom gestikulacijom, izvodi te bosanske pjesme o neostvarenoj ljubavi, sudbini i čežnji, on čini danas teško zamisliv kulturološki iskorak, on stvara luk između Verdija i svoga riječkog verdijanskog glazbenog identiteta, začinjenog melodijama bečke operete i lokalnom istarskom pučkom pentatonikom s jedne strane, i melodija istočnog Balkana i otomanskog Orijenta, koji se još uvijek slobodno pruža sve do Damaska i Bagdada. O, kada bismo mi današnji ljudi, već sasvim stopljeni s muzikom cijeloga svijeta i kontaminirani zvučnim i glazbenim zagađenjima, kao posljedicom opće elektrifikacije i ozvučavanja svakoga urbaniziranog pedlja zemaljske kugle, bili u stanju da čujemo te orijentalne pjesme ušima, recimo, Jankovljevih roditelja ili njegove braće! Kada bi takvo iskustvo danas bilo moguće, možda bismo mogli osjetiti iz čega su, iz kakvih sve intelektualnih, emocionalnih i čulnih senzacija, prevrata i preokreta, nastajale europske umjetničke i književne avangarde.
Te večeri Janko je, nakon sevdalinki, nastavio sa ciganskim pjesmama, koje su već ušle u modu, zahvaljujući operi “Carmen” i modi Georgesa Bizeta, u kojoj – ne treba ni to zaboraviti – još uvijek ima nešto razvratno i skandalozno, pa samim tim i privlačno. On ih, kao i sevdalinki, zna mnogo, zainteresiran je za glazbu, pa će u sljedećih nekoliko godina, koliko im je obojici ostalo, u druženjima s Milutinom utvrđivati temeljne muzikološke pojmove, pa u pismima bratu Vladimiru (taj je uspješni poslovni čovjek, bavi se riječnim brodarstvom na Dunavu) piše o razlikama između sjevernjačkog slavenskog i južnjačkog talijanskog duha u glazbi. Ovako opisuje svoju venecijansku svakodnevicu s proljeća 1906.: “Većinom sam u biblioteci, nedjeljom u galerijama, podveče češće u pučkoj univerzi, rijetko u kazalištu, obično u krevetu slušajući muziku, koju upravo studiram i otkrivam u njoj prave ambise psihologije, nove svjetove igranja, nove planete ideja.” (Hoće reći da iz kreveta sluša Milutina kako muzicira ili vježba zadatke za konzervatorij…)
Nekoliko mjeseci ranije, dan po Božiću, na Stjepandan, umire otac. Rak začet na donjoj usni, na mjestu gdje je bivala cigareta, raširio se i odnio ga u nekoliko mjeseci. Dan prije očeve smrti, Janko istrčava iz njegove sobe i užasnut govori: “Hoće da ga ubijem, ne može više!” Godinu dana kasnije, dan po Božiću, majka je oko deset navečer otišla na spavanje. Prvo će malo čitati, da se uspava. Negdje po ponoći braći Vladimiru i Nikoli bilo je sumnjivo što svjetlo u njenoj sobi i dalje gori. Našli su je mrtvu, knjiga koju je čitala kliznula je s postelje. Ona je umrla od srčanog udara.
Tačno godinu potom započinje Milutinovo umiranje. Bolovao je od tuberkuloze kostiju. Nekoliko mjeseci naočigled se raspadao u bolnici. Ležao je na postelji polugol. U pismu bratu Vladimiru Janko ovako o tome govori: “Ja znam, kako će se to sve tebe dojmiti; ali kad bi ga Ti morao gledati dnevno polugola, kako ga gledam ja, Ti bi upravo odahnuo vidjeti ga mrtva. Što ćeš! Postajemo nesretniji – sve nas je manje – ali baš zato možemo i moramo postati pametniji i ozbiljniji. Nesreće, bar na mene, tako djeluju: manje zabava, više rada – manje smijeha i manje plača, a više mišljenja i učenja.” Tješi se, užasnut, nad Milutinovim grobom, misleći da upravo tješi brata. S Milutinovom smrću Janko Polić Kamov prestaje uživati u psovci. Brat Nikola vjeruje da se u te dvije venecijanske godine Janko uozbiljio i izmijenio. Možda i jest. Tek su mu dvadeset i dvije.
“Isušenu kaljužu” započeo je pisati između dvije roditeljske smrti, a roman će dovršiti godinu nakon smrti brata Milutina. To je vrijeme u kojem piše i tri drame, od kojih nesumnjivo najozbiljnija je i najzanimljivija tragedija u pet dijelova “Mamino srce”. U “Maminom srcu”, kao i u “Isušenoj kaljuži”, niz je motiva koji se lako mogu tumačiti u biografskom i autobiografskom ključu, kao pripovijest o sebi i o svojima. Premda je, kao što smo vidjeli, Kamov obrazovan i načitan mladić, upućen ne samo u književni kanon, nego i u sve stilske i poetičke mode epohe – recimo, ovom se njegovom čitatelju od ranih pokušaja prilaženja “Isušenoj kaljuži” činilo kao da čita nekog do kraja neostvarenog i u pisanju nestrpljivog učenika Emila Zole – ono čega on kao da nije htio biti svjestan bila su ograničenja, ponajprije ona ćudoredna, koja je ista ta epoha nalagala. Kao da nije mogao razumjeti zašto njemu, piscu modernog doba, nije dopušteno ono čega je na pretek u Starom zavjetu. Kamov je pisac razvrata, a ne ugodne, sentimentalne i poučne kršćanske ljubavi, kakva se preporučivala. I još: on je bezbožni poklonik Svetog pisma. Njegovi moralni nazori na trenutke kao da su preuzeti od Dostojevskog, samo što, za razliku od Dostojevskog, on nema ni kontekst velike kulture i književnosti na koji bi se pozivao, a ni njegovu moć imaginacije, te sređenost u mislima i u tekstu. Ali nije samo to protiv “Isušene kaljuže” u vremenu u kojem je napisana. Kamovu za njegovo doba nedostaje nešto što je i mnogo važnije: čvrsta, tradicionalna narativna forma. Nedostaje mu, možda, upravo ono što će ga preporučiti kao prethodnika književnih avangardi, ali i navjestitelja introspektive i egzistencijalističke proze, Itala Sveva, Sartreove “Mučnine” itd.
Glavni junak “Isušene kaljuže”, imena Arsen Toplak, pustolov je, pobunjenik, koji nastoji svesti račune svoga mlađahnog života, da bi ga, možda, mogao započeti ispočetka. U mnogo čemu Arsen Toplak je sam Kamov, a poodavno je još, prije možda i prije pedesetak godina, apartni hrvatski esejist i prozni pisac Bruno Popović u knjizi “Ikar iz Hada”, monografskoj studiji o Janku Poliću Kamovu, o “Isušenoj kaljuži” pisao kao o autofikciji. Roman sjajno započinje, poslušajte još jednom te riječi: “U malenoj, ispratoj flašici poslao je Arsen nekoliko pljuvački na analizu svojemu liječniku. On je bio dobio plućni katar, izbacujući dnevno čitave tucete žutih i punih komada. Arsen ih prispodabljaše koralima i spužvama, tako bijahu izdjelani. A za boju govoraše da je žuta kao kanarinac ili žganac. Nije on podavao osobite važnosti svemu tome i već se je bio smirio s mišlju da je to kronični katar koji neće ni proljetno sunce presušiti.
Jer eto – proljeće je tapkalo mladim, nestašnim noškama, obavitim u sjajnim čarapama. I šuma je listala kao da iza okanca proviruju nosići ženske mladosti. I ptice se natrkivahu dječjim ćeretanjem noseći let kroz granje kao djevojče, što zavija suknju, a sve na njoj govori da je za udaju. I prve kapi znoja virkahu kao polucije sazrijevajuće mladosti. Arsen je gledao cijelu tu proljet od neba do zemlje, hvatajući se očima lijetanja oblaka, što su raskuštrani prolazili nad njim, bijeli kao nevinost i puni kao suza. A on je samo pljuckao zemlju, ne štedeći djevice, što srtaše u ogrljaj temperamentnoga sunca.”
Zagledan u ispljuvak, Kamov je zapravo zagledan u ono što je u njegovo vrijeme, u prvom desetljeću dvadesetog vijeka, najvažnije i najsadržajnije. Ispljuvak je Jeruzalem ničeanskog svijeta bez Boga. U njemu je, u ispljuvku, istina o čovječanstvu, o živoj kulturi i književnosti, ali, što je najvažnije, o svakom čovjeku, svakoj ljudskoj duši ponaosob. U ispljuvku je duh koji se širi svijetom, duh tuberkuloze. U ispljuvku je stanje stvari za svaku pojedinu ljudsku egzistenciju. To je Janko Polić već dobro osjetio u svome životu: dvije sestre umrle su mu od tuberkuloze pluća, dok se za sestru Milku, onu koju i on pamti i teško ju je prebolio, želi vjerovati da je umrla od nezaliječene upale pluća. Jer u tuberkulozi je, tko zna zašto, nešto možda i sramno, ali svakako fatalno. Utješnije je, nekako, umirati od upale pluća, nego od tuberkuloze. Ali čak i u toj skrivenoj, preobraženoj, maskiranoj tuberkulozi, sve je u – ispljuvku. Uostalom, ni Arsen Toplak ne pomišlja u prvom odlomku na tuberkulozu. Riječ je, kako kaže, o plućnom kataru. O banalnoj prehladi, posljedice vlage i nečistog zraka, predugih jeseni i zima… Kamov majstorski, u tek nekoliko rečenica i metafora, gradi svoju estetiku odvratnosti. Čini to, uglavnom, tako što u svojim usporedbama gadosti ispljuvka kontrapunktira neutralne ili ugodne slike: morske koralje i spužve, kukuruzne žgance, tu prebogatu hranu hrvatske i južnoslavenske sirotinje, te na kraju – kanarinca. Pitomu ptičicu iz krletki po građanskim vilama i stanovima. Taj kontrapunkt nije, naravno, proizvoljan. U njemu je sva subjektivna i sentimentalna istina o bolesničkom ispljuvku. Onome tko ga iskašljava, ispljuvak nije odvratan. U početku ga, možda, plaši, ali s vremenom čovjek se zbliži i saživi sa svojim ispljuvkom. U njemu vidi lijepe, drage i mile slike, evokaciju ljeta u Dalmaciji, koralje i spužve, koje ronioci iznose na obalu, pred turiste koji su se u Kamovljevim zavičajima pojavili već u drugoj polovini devetnaestog stoljeća. Tako se stvara razlika između plućnog bolesnika, između tuberana i svijeta koji ga okružuje. Njemu je ispljuvak prisan, poput vlastite slike u zrcalu. Drugi, pak, u njegovom ispljuvku vide samo bolest i smrt. Iznošenje ispljuvka pred liječnika koji će ga ispitati i iz njega dijagnosticirati bolest poput je iznošenje svoga romana pred javnost, pred publiku i potencijalne čitatelje. I to je, naravno, u Kamovljevom slučaju, predstavljanje vlastite poetike jednoj kulturi. Izvolite, ako ćete čitati, čitajte! Ali imajte na umu da u ovoj knjizi, kao i u imaginaciji ovog pisca, stvari stoje upravo ovako. I onda, nakon takvoga prvog odlomka, slijedi drugi, posvećen proljeću, u kojem kao da se osjeti nešto od ranoekspresionističkog duha, koji će hrvatsku književnost pohoditi desetak-petnaest godina nakon Kamovljeve smrti. U njegovu proznom iskazu, u tom jeziku pogotovu, nešto je neobično i na žalost neprevodivo, jer nije do kraja predstavljivo ni govornicima hrvatskoga jezika: on kao da je dodatno arhaizirao jezik hrvatskog književnog romantizma i realizma devetnaestog stoljeća, da bi mu zatim pružio zamah i razuzdanu slobodu zrelog modernizma. Premda je u hrvatskoj i drugim južnoslavenskim književnostima do danas predstavljan uglavnom kao pjesnik, Janko Polić Kamov bio je po vrsti svoga talenta moćni, jezično osviješteni prozaist i dramatičar. Neostvareni Prometej jedne neostvarene književnosti.
“Isušena kaljuža” prvi put objavljena je 1956, kao drugi tom četverosveščanih Sabranih djela Janka Polića Kamova. Ali nije to, unutar povlaštenih krugova, među vodećim piscima, kritičarima, povjesničarima književnosti i znatiželjnijim profesionalnim čitateljima, bio nepoznat tekst. Rukopis “Isušene kaljuže” dostupan je bio istraživačima, i komentiran je u gotovo svakom tekstu, a nije ih bilo malo, u kojem bi se suvremenici sjećali Kamova. Njihova ocjena bila je gotovo jednoglasna. “Isušena kaljuža” bila je, po njihovom mišljenju, neuspio romaneskni pokušaj, nedovršen i loš prozni tekst, koji ne treba objavljivati, čak ni iz književnopovijesnih razloga ili iz znatiželje.
Dakle, ovaj roman je tek uvjetno postojao, ili uopće nije postojao, u vrijeme kada je napisan i kada je, kratko pred Veliki rat, mogao utjecati na hrvatsku i ostale južnoslavenske književnosti. U kontekstu prilično oskudne književne avangarde, koja dobiva na značaju tek s pojavom srpskih nadrealista, sredinom i krajem dvadesetih godina, Kamov je samo dječarac koji je prerano nestao s ovoga svijeta. On je samo još jedan mrtvi pjesnik. A 1956, kada se “Isušena kaljuža” pojavila, bilo je već kasno. Prohujala su dva svjetska rata i nekoliko književnih i stilsko-estetskih epoha, Rusi i Amerikanci utrkivali su se tko će prije u posjetu zvijezdama, samo što se nije pojavio i Andy Warhol, vrijeme, život i poetika Janka Polića Kamova činili su se već toliko udaljenim da je “Isušena kaljuža” bila nepodnošljivo zastarjela, nepotrebna, tuđa. Ništa u umjetnosti tako loše ne stari kao loše skladištena i održavana književna avangarda. Ti tekstovi trunu i zaudaraju, poput životinjskih kostiju i mesa u radovima pionira konceptualne umjetnosti.
Trebala su proći desetljeća, pa da hrvatska kultura i književnost podese vlastitu imaginaciju i perceptivne moći čitanju Janka Polića Kamova. I nije, zapravo, posve sigurno da su “Isušenu kaljužu” ikada uspjeli s razumijevanjem pročitati. Kamov je u hrvatskoj književnosti mit, pomoću kojeg dokazujemo da smo upravo mi, Hrvati, izumili književnu avangardu, te da su iz našeg prethodnog iskustva rođeni Joyce, Svevo, Sartre… To je karakterističan refleks male kulture i književnosti, oblik pasivne agresije. Čak bi se moglo ustvrditi da “Isušena kaljuža” nije objavljena u vrijeme kada je napisana iz sličnih razloga i pobuda iz kojih se danas stvara mit o Kamovu.
Na istinskim čitateljima je, međutim, da čitaju. Na njima je da pokušaju pristupiti tekstu u skladu s imaginacijom vremena u kojemu je nastajao, ali uza sva saznanja koja su nakon toga uslijedila. Sa sviješću o svim knjigama koje su kasnije napisane, ustvari koje su kasnije pročitane, ali mimo svih ograničenja koje donosi budućnost mašte. To bi, zapravo, bio dobar slogan za Kamova. U svoje je vrijeme on donosio budućnost mašte.
Siguran sam da će dobar njemački čitatelj to moći zamisliti i cijeniti. Dovoljan će biti jedan takav čitatelj. Uvijek je dovoljan jedan istinski čitatelj.