Sjedam u auto, nedjelja popodne, 4:59. Ruka mahinalno polazi ka radiju, poslušaću vijesti u pet dok vozim. Onda kontam – bolje ne. Od petka nisam slušao vijesti i uopšte mi ne nedostaju. “Loše vijesti preskačem, to mi ne treba”, pjevao je Aki u pjesmi koju uvijek rado čujem. Dobro je kada možemo preskočiti loše vijesti. Patim ne tako davno doba kada nismo mogli, kada smo bili u centru svih loših vijesti, kada su se dešavale nama.
Provrtim nekoliko radio stanica koje inače slušam, klasični rock uglavnom, ništa mi ne zapadne za uho. Onda pomislim, vrata auta su mi puna CD-ova, godinama ih nisam slušao. Valjda nisu uništeni od floridskog sunca. Izvadim ih u krilo, počnem listati, svega tu ima: EKV, the Doors, Zvonko Bogdan, Azra, Mostar Sevdah Reunion, Haustor, Leonard Cohen, Zabranjeno pušenje, the White Stripes, Šaban Bajramović…
I onda naiđu dva Arsenova, jedan od zadnjih “Na zlu putu” i jedan iz kućne radinosti na koji sam sam “spržio” meni najdraže Arsenove pjesme.
Davno, prije nekih četrdeset pet godina, kod moje majke stanovala je rodica iz drugog grada koja je radila jogu, čitala Dostojevskog i slušala Arsena. Vikendom bi često odlazila u svoj nedalek grad, a ja bih vikendom često noćivao kod majke, pa sam preslušavao njene kasete. Uvijek sam se čudio kako može slušati Arsena, kako iko može slušati ovu muziku? Nedostajali su mi u njoj Leinerov bubanj, Vlatkova gitara, klavijature Ristovskog, Hrnjakov bas. Tek mnogo, mnogo godina kasnije počeo sam i ja slušati Arsena.
Biram onaj CD koji sam sam spržio, stavljam ga u dugo nekorišten CD player. Prva je pjesma Tinova “Tamo da putujem”. O, kako mi prija ova muzika. Već u prvim taktovima osjetim ukus crnog vina u miru mlake i slane primorske noći. Onda “Kuća pored mora” uz koju sam liječio rasplamsalu nostalgiju nakon povratka sa Jadrana, pa “Sve te vodilo k meni”, “Zagrli me”, “Djevojka za jedan dan”, “O, mladosti”, “Sve ono što znas o meni.”. Odjednom sam u Zagrebu sedamdesetih. Najveću čežnju osjećam ustvari za vremenom koje nisam u potpunosti ni doživio, koje znam samo kroz maglovita sjećanja djeteta, kroz pjesme, filmove i knjige.
Kada sam se sa ocem vozio u ovom autu jedan od posljednjih puta, možda baš i posljednji, isto sam ovako prebirao po CD-ovima tražeći neki koji će mu se svidjeti. Znao sam da voli Arsena, pa sam mu pustio “Na zlu putu”, jedan od posljednjih Arsenovih. Onaj na kojem su “Amigo” i “Vratiće se”. Zadnji put sa ocem u autu slušamo jedan od zadnjih Arsenovih albuma. Generacija trideset i neke zatvara svoj krug.
A pokušavao sam mu podvaliti i Štulića, ali nije uspjelo. Puštao sam lagane Azrine pjesme dok sjedimo uz nedjeljnu jutarnju kafu, nikad ih nije komentarisao. Onda sam štampao Štulićeve tekstove, davao mu da ih čita, nadao se da će možda prepoznati u njegovim “Ljudima samoće” iste niti kojima je tkana Ujevićeva “Pobratimstvo lica u svemiru .” Nisu ga se dojmile. Ipak je Štulić pjesnik gradske otuđenosti, stvarne ili hinjene, mojih vršnjaka. Ali je Rundeka volio. Rundek ga je kupio uplitanjem ruskog melosa i poigravanjem ruskim jezikom u nekim svojim pjesmama, a on volio ruske romanse, pa su takve bile most preko kojih su mu se i ostale Rundekove pjesme svidjele.
Vozili smo se taj dan nekih pola sata, preslušali većinu Arsenovog albuma, u tišini, bez riječi.
Kada sam ugasio auto, upitah ga kako su mu se svidjele pjesme.
Samo reče, glasom koji ne ostavlja mjesta ni trunki sumnje: ”Odlične!”
Otac i Arsen
Sjedam u auto, nedjelja popodne, 4:59. Ruka mahinalno polazi ka radiju, poslušaću vijesti u pet dok vozim. Onda kontam – bolje ne. Od petka nisam slušao vijesti i uopšte mi ne nedostaju. “Loše vijesti preskačem, to mi ne treba”, pjevao je Aki u pjesmi koju uvijek rado čujem. Dobro je kada možemo preskočiti loše vijesti. Patim ne tako davno doba kada nismo mogli, kada smo bili u centru svih loših vijesti, kada su se dešavale nama.
Provrtim nekoliko radio stanica koje inače slušam, klasični rock uglavnom, ništa mi ne zapadne za uho. Onda pomislim, vrata auta su mi puna CD-ova, godinama ih nisam slušao. Valjda nisu uništeni od floridskog sunca. Izvadim ih u krilo, počnem listati, svega tu ima: EKV, the Doors, Zvonko Bogdan, Azra, Mostar Sevdah Reunion, Haustor, Leonard Cohen, Zabranjeno pušenje, the White Stripes, Šaban Bajramović…
I onda naiđu dva Arsenova, jedan od zadnjih “Na zlu putu” i jedan iz kućne radinosti na koji sam sam “spržio” meni najdraže Arsenove pjesme.
Davno, prije nekih četrdeset pet godina, kod moje majke stanovala je rodica iz drugog grada koja je radila jogu, čitala Dostojevskog i slušala Arsena. Vikendom bi često odlazila u svoj nedalek grad, a ja bih vikendom često noćivao kod majke, pa sam preslušavao njene kasete. Uvijek sam se čudio kako može slušati Arsena, kako iko može slušati ovu muziku? Nedostajali su mi u njoj Leinerov bubanj, Vlatkova gitara, klavijature Ristovskog, Hrnjakov bas. Tek mnogo, mnogo godina kasnije počeo sam i ja slušati Arsena.
Biram onaj CD koji sam sam spržio, stavljam ga u dugo nekorišten CD player. Prva je pjesma Tinova “Tamo da putujem”. O, kako mi prija ova muzika. Već u prvim taktovima osjetim ukus crnog vina u miru mlake i slane primorske noći. Onda “Kuća pored mora” uz koju sam liječio rasplamsalu nostalgiju nakon povratka sa Jadrana, pa “Sve te vodilo k meni”, “Zagrli me”, “Djevojka za jedan dan”, “O, mladosti”, “Sve ono što znas o meni.”. Odjednom sam u Zagrebu sedamdesetih. Najveću čežnju osjećam ustvari za vremenom koje nisam u potpunosti ni doživio, koje znam samo kroz maglovita sjećanja djeteta, kroz pjesme, filmove i knjige.
Kada sam se sa ocem vozio u ovom autu jedan od posljednjih puta, možda baš i posljednji, isto sam ovako prebirao po CD-ovima tražeći neki koji će mu se svidjeti. Znao sam da voli Arsena, pa sam mu pustio “Na zlu putu”, jedan od posljednjih Arsenovih. Onaj na kojem su “Amigo” i “Vratiće se”. Zadnji put sa ocem u autu slušamo jedan od zadnjih Arsenovih albuma. Generacija trideset i neke zatvara svoj krug.
A pokušavao sam mu podvaliti i Štulića, ali nije uspjelo. Puštao sam lagane Azrine pjesme dok sjedimo uz nedjeljnu jutarnju kafu, nikad ih nije komentarisao. Onda sam štampao Štulićeve tekstove, davao mu da ih čita, nadao se da će možda prepoznati u njegovim “Ljudima samoće” iste niti kojima je tkana Ujevićeva “Pobratimstvo lica u svemiru .” Nisu ga se dojmile. Ipak je Štulić pjesnik gradske otuđenosti, stvarne ili hinjene, mojih vršnjaka. Ali je Rundeka volio. Rundek ga je kupio uplitanjem ruskog melosa i poigravanjem ruskim jezikom u nekim svojim pjesmama, a on volio ruske romanse, pa su takve bile most preko kojih su mu se i ostale Rundekove pjesme svidjele.
Vozili smo se taj dan nekih pola sata, preslušali većinu Arsenovog albuma, u tišini, bez riječi.
Kada sam ugasio auto, upitah ga kako su mu se svidjele pjesme.
Samo reče, glasom koji ne ostavlja mjesta ni trunki sumnje: ”Odlične!”