Marina Čapalija: I lito i svitlo, Ogranak Matice hrvatske u Trogiru, Trogir 2021.
Do nekih knjiga u nas dolazimo tako što ih kupimo u knjižarama. Druge ćemo, možda, posuditi u knjižnicama. Postoje, međutim, i one treće knjige, koje bivaju regularno objavljene, registrirane u indeksima za to nadležne nacionalne biblioteke, s ispravno označenom cijenom na stražnjoj strani korica, ali do njih možemo doći samo slučajno, tako što nama ih netko utrapi ili što ih sami nađemo negdje izvan knjižara i knjižnica, a zatim ih od duga vremena otvorima. Takve knjige izlaze u kulturnim institucijama od nacionalne važnosti, u ad hoc nakladama kojekakvih općinskih i županijskih komiteta, u izdanjima preostalih velikih poduzeća, dragovoljačkih, iseljeničkih, useljeničkih, filatelističkih ili numizmatičkih udruga. Tradicija takvog nakladništva vrlo je stara, utemeljena je u neka davna socijalistička doba, ili još prije toga, a povezana je s jednom drugom specifično hrvatskom tradicijom: odumiranjem knjižara, koje je započelo s padom Berlinskog zida i uspostavom nezavisne hrvatske države. Tada su u nas nestale knjižare u kojima se prodaju i izdanja malih, anonimnih ili nepostojećih izdavača. Nestale su knjižare – kakva je, recimo, bila knjižara Mladosti na Cvjetnom trgu – u kojima su se prodavale sve knjige i svi književni časopisi, ili koje su, barem, težile za takvim knjižarskim idealom. U dućanima koji se danas u Hrvatskoj i u Zagrebu nazivaju knjižarama, prodaju se, u najboljem slučaju, izdanja nekoliko najvećih ili najmarkantnijih zagrebačkih nakladnika, ili većinom izdanja samo onog nakladnika čije se ime upisalo u naziv knjižare.
Knjigu “I lito i svitlo” splitske pjesnikinje Marine Čapalije (1965.) nećete naći niujednoj knjižari. U skladu s tim, njezino ime nećete čuti pri nemuštim HRT-ovskim nabrajanjima najznačajnijih živih hrvatskih pjesnika. Vjerojatno će je spomenuti samo pri nizanju imena dijalektalnih, čakavskih pisaca, ali kako je u tom spominjanju obavezni višak folklornih motiva i nagnuća, ako se stvarno zanimate za hrvatsko pjesništvo, za Marinu Čapaliju nećete čuti. Pritom, to što nećete, nema ama baš nikakve veze s pjesništvom. Ima samo s nakladništvom i knjižarstvom.
Rodom s Velog Drvenika, studirala hrvatski jezik i književnost u Zadru, radi u Splitu, Marina Čapalija niti piše striktno na čakavici, niti je folklorna, zavičajna pjesnikinja. Jedna je od ozbiljnijih – ako ne i najozbiljnija… – versifikatorica u suvremenom hrvatskom pjesništvu, ali o tome ćemo budemo li imali volje i pisati o jednoj njezinoj knjizi koja je izašla poslije knjige “I lito i svitlo”…
Ovo je knjiga od četiri ciklusa: tri po dvanaest i jedan od deset pjesama. Prvi je ciklus pisan na književnoj štokavici, preostala tri su, mahom čakavska, ili izmiješana. Ali premda je riječ o dva različita jezika – koji su jedan drugom dijalekti, a ne jedan drugom podložni – kod Marine Čapalije stvar djeluje cjelovito: jedan jezik je za jedno, drugi je za drugo. Recimo da je jedan jezik komentatora, a drugi jezik je šamana. Kod ove pjesnikinje nema, međutim, razlike u unutarnjem intenzitetu doživljaja, niti u intenzitetu jezika, tako da čitatelj – koliko god mu čakavski nije jednako materinji kao štokavski – katkad i ne primijeti na kojem jeziku je koja pjesma.
Recimo, pjesma “Toga smo jutra nas tri”: “Toga smo jutra nas tri/ Išli brat masline/ Vas dvoje/ Kojih ni/ I ja/ Toga smo dana nas tri/ Išli/ I pobrali/ Nas tri/ Ja/ I vas dvoje kojih ni”. Iz daljine sluti se Pupačić “Tri moja brata i ja”, ali u toj slutnji samo je dobro. Tako se i piše, noseći u sebi melodije i ritmove već napisanog. U pjesmi stoji posveta, gotovo samorazumljiva, Materi i ocu. Pjesma je kratka, ali u vremenu zamantana, jer čitatelju ostaje da se u pjesmi kreće između dva vremena. Između branja maslina u kojem su ja i vas dvoje kojih ni, dakle ja koje bere masline, s mišlju na njih dvoje kojih ni; i sjećanja na branje maslina u kojemu su ja i vas dvoje kojih više ni, premda vas je bilo dok su se masline brale. Zapravo, u pjesmi su dvije berbe. U malenoj pjesmi više je događaja nego u epu.
Ili pjesma “XXX”, za Elku, Rosi i Angelinu, koja će ovako: “Negdje na Dobrudži/ je zemlja i rt i more/// daleko od mirisa ruža/ daleko od jutarnje rose/ s lijepoga rta Kaliakra/ četrdeset spletenih ženskih kosa/ skače/ u more tone/ iz mora za nevremena/ crno vijore/// i zemlja je crna, zlatna, dobra, Dobrotica/ je njezina vladarica/ zemlja Skita što skita/ (valjda zbog imena)/ od naroda do naroda/ bez da itko išta pita/ zemlja skitača/ gusara i lutalica/// za koju umiru djevice/ i sveci/ za kojom tuže rusalke/ i žreci”. Može biti da se svega u ovoj pjesmi dogodi, unutar njezine kultivirane versifikacije, unutar svijeta čiji jedan kraj drži Ivan Slamnig, a drugi Anka Žagar, a može biti i da je u njoj samo okvir, samo slutnja neke strašne legende, kakve na svim morima postoje, svejedno je li more Crno ili je more bijelo, i obično su u tim legendama neke žene, šesnaest lavandera ili četrdeset spletenih ženski kosa, to je zapravo isto. I nesreća je ono što stvara bliskost.
Marinu Čapaliju, važno je i to reći, ne poznajem. Jer ako bi se u našim novinama, ili na stranicama knjiga, pojavile kritike, izvještaji, prikazi tih knjiga koje nikada neće doći u knjižare, znalo bi se da je prikazivač, onaj koji anonimnog pjesnika i njegove pjesme iznosi na vrh brda, tamo gdje je televizijski i radijski repetitor, pjesnikov prijatelj, rod, poznanik. Ili mu je pjesnik pedijatar, odvjetnik, vrtlar. Meni Marina Čapalija doista nije ništa, osim što mi je pjesnikinja. I slučaj pronalaska njezine knjige smatram dobrim po sebe.
Gnome
Jedna joj se zove “Ne tari suze moru”, i još je kraća: “Brodi zalud/ ne tonu/ Stine se zalud/ ne lomu/// Ne tari suze/ moru”. Druga je tek malo duža, “Žena oli maslina”: “Zakopala srce/ u coklinu/ Zagropala noge/ u hrebinu/// sura kora/ koža jon postala/// granan maše/ (ruke je pridala)/ lišće-prste/ grana pripoznala”. Manina Čapalija majstorica je pjesničkih mikrostruktura, koje se od pomodnih haikua razlikuju po tome što u njima nije tek lijepa slika, jezična igra, bizarna misao, nego je neki veliki svijet, neka tajna šifra. Riječi koje zvuče kao poslovica, ali poslovice nema: “Ne tari suze/ moru”! Nije te briga što to znači. Jer znači.
Zvuk
Čemu čakavski? Tomu što se na školskom jeziku ne može sve do kraja reći. Premda, i to valja znati, nije svaki štokavski taj nemušti školske jezik. Ali čakavski treba i zato što su mu riječi manje ispisane, pa često zvuče kao da su bliže stvarima koje označavaju. Manje ispisan jezik stvara iluziju prirodnosti. Manje ispisan jezik antitalenti su manje uništavali. (Ali će ga uništiti splitski festivali i klape po turističkim taracama…) Ali što je, možda, najvažnije za pjesnika, kao i za njegova čitatelja, u manje ispisanom jeziku, značenje kojom stotinkom sekunde kasni za samom riječju, i u tom kašnjenju stvara se prostor višestrukih i neočekivanih smislova. Slušajte, na primjer, pjesmu “Sa čelan”: “osan/ i stršljenima/ dilin vrtal/ i jutro/ cvit/ i zid/ zemlju/ i vodu/// sa čelan/ osan/ i stršljenima”.
Ekran, knjige/90
Marina Čapalija: I lito i svitlo, Ogranak Matice hrvatske u Trogiru, Trogir 2021.
Do nekih knjiga u nas dolazimo tako što ih kupimo u knjižarama. Druge ćemo, možda, posuditi u knjižnicama. Postoje, međutim, i one treće knjige, koje bivaju regularno objavljene, registrirane u indeksima za to nadležne nacionalne biblioteke, s ispravno označenom cijenom na stražnjoj strani korica, ali do njih možemo doći samo slučajno, tako što nama ih netko utrapi ili što ih sami nađemo negdje izvan knjižara i knjižnica, a zatim ih od duga vremena otvorima. Takve knjige izlaze u kulturnim institucijama od nacionalne važnosti, u ad hoc nakladama kojekakvih općinskih i županijskih komiteta, u izdanjima preostalih velikih poduzeća, dragovoljačkih, iseljeničkih, useljeničkih, filatelističkih ili numizmatičkih udruga. Tradicija takvog nakladništva vrlo je stara, utemeljena je u neka davna socijalistička doba, ili još prije toga, a povezana je s jednom drugom specifično hrvatskom tradicijom: odumiranjem knjižara, koje je započelo s padom Berlinskog zida i uspostavom nezavisne hrvatske države. Tada su u nas nestale knjižare u kojima se prodaju i izdanja malih, anonimnih ili nepostojećih izdavača. Nestale su knjižare – kakva je, recimo, bila knjižara Mladosti na Cvjetnom trgu – u kojima su se prodavale sve knjige i svi književni časopisi, ili koje su, barem, težile za takvim knjižarskim idealom. U dućanima koji se danas u Hrvatskoj i u Zagrebu nazivaju knjižarama, prodaju se, u najboljem slučaju, izdanja nekoliko najvećih ili najmarkantnijih zagrebačkih nakladnika, ili većinom izdanja samo onog nakladnika čije se ime upisalo u naziv knjižare.
Knjigu “I lito i svitlo” splitske pjesnikinje Marine Čapalije (1965.) nećete naći niujednoj knjižari. U skladu s tim, njezino ime nećete čuti pri nemuštim HRT-ovskim nabrajanjima najznačajnijih živih hrvatskih pjesnika. Vjerojatno će je spomenuti samo pri nizanju imena dijalektalnih, čakavskih pisaca, ali kako je u tom spominjanju obavezni višak folklornih motiva i nagnuća, ako se stvarno zanimate za hrvatsko pjesništvo, za Marinu Čapaliju nećete čuti. Pritom, to što nećete, nema ama baš nikakve veze s pjesništvom. Ima samo s nakladništvom i knjižarstvom.
Rodom s Velog Drvenika, studirala hrvatski jezik i književnost u Zadru, radi u Splitu, Marina Čapalija niti piše striktno na čakavici, niti je folklorna, zavičajna pjesnikinja. Jedna je od ozbiljnijih – ako ne i najozbiljnija… – versifikatorica u suvremenom hrvatskom pjesništvu, ali o tome ćemo budemo li imali volje i pisati o jednoj njezinoj knjizi koja je izašla poslije knjige “I lito i svitlo”…
Ovo je knjiga od četiri ciklusa: tri po dvanaest i jedan od deset pjesama. Prvi je ciklus pisan na književnoj štokavici, preostala tri su, mahom čakavska, ili izmiješana. Ali premda je riječ o dva različita jezika – koji su jedan drugom dijalekti, a ne jedan drugom podložni – kod Marine Čapalije stvar djeluje cjelovito: jedan jezik je za jedno, drugi je za drugo. Recimo da je jedan jezik komentatora, a drugi jezik je šamana. Kod ove pjesnikinje nema, međutim, razlike u unutarnjem intenzitetu doživljaja, niti u intenzitetu jezika, tako da čitatelj – koliko god mu čakavski nije jednako materinji kao štokavski – katkad i ne primijeti na kojem jeziku je koja pjesma.
Recimo, pjesma “Toga smo jutra nas tri”: “Toga smo jutra nas tri/ Išli brat masline/ Vas dvoje/ Kojih ni/ I ja/ Toga smo dana nas tri/ Išli/ I pobrali/ Nas tri/ Ja/ I vas dvoje kojih ni”. Iz daljine sluti se Pupačić “Tri moja brata i ja”, ali u toj slutnji samo je dobro. Tako se i piše, noseći u sebi melodije i ritmove već napisanog. U pjesmi stoji posveta, gotovo samorazumljiva, Materi i ocu. Pjesma je kratka, ali u vremenu zamantana, jer čitatelju ostaje da se u pjesmi kreće između dva vremena. Između branja maslina u kojem su ja i vas dvoje kojih ni, dakle ja koje bere masline, s mišlju na njih dvoje kojih ni; i sjećanja na branje maslina u kojemu su ja i vas dvoje kojih više ni, premda vas je bilo dok su se masline brale. Zapravo, u pjesmi su dvije berbe. U malenoj pjesmi više je događaja nego u epu.
Ili pjesma “XXX”, za Elku, Rosi i Angelinu, koja će ovako: “Negdje na Dobrudži/ je zemlja i rt i more/// daleko od mirisa ruža/ daleko od jutarnje rose/ s lijepoga rta Kaliakra/ četrdeset spletenih ženskih kosa/ skače/ u more tone/ iz mora za nevremena/ crno vijore/// i zemlja je crna, zlatna, dobra, Dobrotica/ je njezina vladarica/ zemlja Skita što skita/ (valjda zbog imena)/ od naroda do naroda/ bez da itko išta pita/ zemlja skitača/ gusara i lutalica/// za koju umiru djevice/ i sveci/ za kojom tuže rusalke/ i žreci”. Može biti da se svega u ovoj pjesmi dogodi, unutar njezine kultivirane versifikacije, unutar svijeta čiji jedan kraj drži Ivan Slamnig, a drugi Anka Žagar, a može biti i da je u njoj samo okvir, samo slutnja neke strašne legende, kakve na svim morima postoje, svejedno je li more Crno ili je more bijelo, i obično su u tim legendama neke žene, šesnaest lavandera ili četrdeset spletenih ženski kosa, to je zapravo isto. I nesreća je ono što stvara bliskost.
Marinu Čapaliju, važno je i to reći, ne poznajem. Jer ako bi se u našim novinama, ili na stranicama knjiga, pojavile kritike, izvještaji, prikazi tih knjiga koje nikada neće doći u knjižare, znalo bi se da je prikazivač, onaj koji anonimnog pjesnika i njegove pjesme iznosi na vrh brda, tamo gdje je televizijski i radijski repetitor, pjesnikov prijatelj, rod, poznanik. Ili mu je pjesnik pedijatar, odvjetnik, vrtlar. Meni Marina Čapalija doista nije ništa, osim što mi je pjesnikinja. I slučaj pronalaska njezine knjige smatram dobrim po sebe.
Gnome
Jedna joj se zove “Ne tari suze moru”, i još je kraća: “Brodi zalud/ ne tonu/ Stine se zalud/ ne lomu/// Ne tari suze/ moru”. Druga je tek malo duža, “Žena oli maslina”: “Zakopala srce/ u coklinu/ Zagropala noge/ u hrebinu/// sura kora/ koža jon postala/// granan maše/ (ruke je pridala)/ lišće-prste/ grana pripoznala”. Manina Čapalija majstorica je pjesničkih mikrostruktura, koje se od pomodnih haikua razlikuju po tome što u njima nije tek lijepa slika, jezična igra, bizarna misao, nego je neki veliki svijet, neka tajna šifra. Riječi koje zvuče kao poslovica, ali poslovice nema: “Ne tari suze/ moru”! Nije te briga što to znači. Jer znači.
Zvuk
Čemu čakavski? Tomu što se na školskom jeziku ne može sve do kraja reći. Premda, i to valja znati, nije svaki štokavski taj nemušti školske jezik. Ali čakavski treba i zato što su mu riječi manje ispisane, pa često zvuče kao da su bliže stvarima koje označavaju. Manje ispisan jezik stvara iluziju prirodnosti. Manje ispisan jezik antitalenti su manje uništavali. (Ali će ga uništiti splitski festivali i klape po turističkim taracama…) Ali što je, možda, najvažnije za pjesnika, kao i za njegova čitatelja, u manje ispisanom jeziku, značenje kojom stotinkom sekunde kasni za samom riječju, i u tom kašnjenju stvara se prostor višestrukih i neočekivanih smislova. Slušajte, na primjer, pjesmu “Sa čelan”: “osan/ i stršljenima/ dilin vrtal/ i jutro/ cvit/ i zid/ zemlju/ i vodu/// sa čelan/ osan/ i stršljenima”.