Prije godinu dana preminuo je Mirko Marjanović pisac, urednik u sarajevskoj „Svjetlosti“crtač i dizajner mnogih knjiga. Naša saradnja bila je duga i veoma prijatna. Danas mi se čini da je saradnja sa izdavačima i njihovim urednicima bila daleko bolja nego danas. Neko bi rekao da je sve nekada bilo bolje nego danas.Ali, o tome neću ovdje pisati. Hoću samo da se prisjetim ovih desetak godina dopisivanja, čitanja uzajamno na Facebooku, ali najviše čitanja onoga što smo obojica pisali na „Ajefelovom mostu“. Ovom prilikom kombinovaću nešto neobično, naše dopise i uzajamna čitanja, što je na kraju dalo i neki vid saradnje. Naše dopisivanje počinje datumom koji je ispod ovog uvoda, dakle prije 12 godina. Bila je to prijatna i korisna saradnja. Naravno, neću vam kopirati sve poruke, nekoliko prvih a potom one za ovu priču bitne poruke. Mislim da vrijedi ovo pročitati, da biste bar donekle vidjeli na koji način smo se dopisivali i šta je iz svega toga i proizišlo. Na kraju, poslije poruka koje su veoma dramatične, dajem moj prikaz jedne veoma značajne knjige Mirka Marjanovića. Prisjetimo se korespondencije nekadašnjih pisaca koja je gotovo nestala, osim, možda Basare i Jergovića, pa prihvatite i ovakve razgovore, kojih svakako ima, ali uglavnom brzo nestaju. A valjalo bi ih sačuvati. Idemo redom sa onim redom kako to čini.
(Napomena priređivača: Da bi se olakšalo čitanje, uklonjene su riječi koje se ponavljaju, a iz kojih je jasno tko što govori, a umjesto toga su Mirkove poruke označene plavom bojom, a Rankove crnom.)
24.11.12. 09:56
Dragi Mirko,
Jutarnji pozdrav,
U dopisivanju sa Milošem Okukom, pitao sam ga u vezi sa edicijom u kojoj je on učestvovao, a ti si bio jedan od vodećih ljudi, Hrvatska književnost u BiH, pošto bismo mi ovdje htjelo da pokrenemo ediciju Srpska književnost u BiH i dobro bi nam došla vaša iskustva. Prvenstveno ako imate neka početna načela, koja bismo mi mogli da koristimo, drugo, kako bismo došli do objavljenih knjiga vaše edicije? Mi bismo to naravnom kupili. Mislim da nije problem da se to preuzme ako ima mjesto u Sarajevu, da se baš ne šalje. Pozdrav i očekujem odgovor.
Pozdrav, Ranko. U ediciji Hrvatska književnost BiH u 100 knjiga, koju sam utemeljio u sarajevskoj Matici hrvatskoj u vrijeme kad sam bio njezin predsjednik (1996.-2000.) do sada je objavljena 31 knjiga. Dakako da postoje načela na kojima je ona rađena. Sve ti mogu poslati kasnije, a sada ću ti poslati uz poruku popis svih objavljenih knjiga s kraćim izvodima iz recenzija i tekstova priređivača. Bilo bi dobro da sličnu ediciju pokrenete i vi u Banja luci, pa da se vidi kakvo to književno blago ovdje imamo. Nažalost, moja je edicija trenutno zaustavljena. Reći ću ti jednom zašto, riječ je o novcu za njezinu realizaciju. Ovaj komplet od 31 knjige mogu spremiti za zebe besplatno, a preuzeti se može u Matici hrvatskoj, Vrazova 7, telefon: 550 835, poslovna tajnica: Eleonora Trlin. Moj broj u stanu: 033 543 676. Sad ću ti poslati popis knjiga uz poruku na faceu.
Evo ti, Ranko, popis objavljenih knjiga edicije HKBiH u 100 knjiga. Moj mail: mirkomarjanovic0@gmail.com Najbolje bi bilo da kontaktiramo mailovima. Pozdrav.
Evo ti, Ranko, i radna verzija prospekta edicije koja još nije tiskana, s mojim predgovorom i kriterijima prema kojima su u ediciju uvršteni pisci i definirani svi tomovi. Jedan je ovakav prospekt i objavljen 2001. godine, s njim je započela realizacija edicije, ovaj još nije, a bit će čim bude usvojen i čim ponovno krene realizacija edicije. Svako dobro!
Ne znam kako mi je promakao ovaj tekst o Oljači, tek sam ga sada pročitao. Svo vrijeme rata pitao sam se što je snjim, je li u B. Luci ili u Beogradu. Bili smo i ostali prijatelji, najednom je naše prijateljstvo stalo, ugasilo se kad je bilo na vrhuncu. Muk. Ni dezinformacije nisu dolazile do mene, totalna informativna blokada pune tri i pol godine. Mladen Oljača je za mene bio otkriće na dvije razine: bio je kao pisac nov u ondašnjoj socrealistinoj književnosti, srećom kratkoga daha, bio je i kao komunista posve drukčiji od onih krutih čuvara novog poretka. Ima i treća strana njegove ličnosti: bio je sjajan usmeni pripovjedač, uz bok Ćamilu i Nenadu Radanoviću. Ne znam kako je i gdje umro, gdje njegova Tanja, je li još živa, gdje je njegov sin. Srdačan pozdrav.
25.10.21. 18:16
Prijateljski pozdrav, drago mi je da si pročitao moj tekst. Dobro si ocijenio Mladena, bio je on takva ličnost, kako su mene krstili, berluskonijevcem. Otvoren, srdačan, raspoložen za priču. Kada se preselio u Banjaluku često smo se viđali, šahirali i besjedili. Tanja je bila veliki Miloševićev privrženik i to je kvarilo naš odnos, jer sam ja otvoreno govorio protiv njega. Na kraju se on toliko naljutila na mene da nije odobrila televizijsku emisiju u kojoj bih razgovarao sa Mladenom idući putevima njegovog života na Kozari. Mladen je imao rak debelog crijeva, i to je bila prilika da ostane na traci. Tanja je umrla, njegov sin je otišao u Beograd, bio je prilično mutan, ja sam više komunicirao sa njihovom snahom. Inače je bio društveno veoma koristan.
25.10.21. 18:48
Hvala ti za ovu informaciju. Srdačno te pozdravljam.
25.10.21. 19:08
Čuvajte se.
25.10.21. 19:37
I ti. Nemirna vremena traju.
8.8.22. 09:37
Sretno, dragi Ranko.
8.8.22. 10:05
Hvala, dragi Mirko.
21.8.22. 20:35
Dragi Ranko, završio sam kratki roman Uskrsnuće živih, naravno, još ću ga malo dorađivati. Na Ajfelovom mostu objavio sam nekoliko njegovih poglavlja, neka su sasvim blizu konačne verzije, neka su bila skice tih poglavlja. Primijetio sam da si neka od njih lajkao, danas, na Ajfelovom mostu, sa zakašnjenjem, pročitah tvoju pjesmu Proljeće 2020. Toliko je s duhom i idejom ovog mog romana bliska da mi se činilo, dok sam je čitao, da je njegov dio. Dvojim da je cijelu stavim kao moto ovog mog proznog teksta; da li bi mi to dozvolio ako se na to definitivno odlučim?
Roman ima 82 stranice, sva su poglavlja u njemu dorađena za konačnu verziju, ako hoćeš, mogu ti ga poslati.
21.8.22. 20:58
Dragi Mirko, bilo bi mi drago da koristiš moju pjesmu ako ti odgovara. Mene trenutno muče posljedice Kovida, pa ništa ne šaljem Miljenku. On je dragocjenost. Prijateljski pozdrav. Čuvaj se.
Pjesma ti je izvanredna. Ako se za nju odlučim, javit ću ti. Hvala. Želim ti što brži bijeg od korone. Moja supruga je u postkoroni neprepoznatljiva, zbrka u glavi, još se s njom bori. Ja sam, hvala Bogu, dobro, s drugim zdravstvenim problemima. Čuvaj se!
Baš tako. Ne mogu to opisati. Smeta mi što se ne mogu koncentrisati. Pozdrav.
Želim ti brz povratak na stanje prije korone. Demon.
Vrlo žilav demon.
Ja sam pokušao neku korekturu, ali sam odustao.
21.8.22. 21:40
Imaš li neku terapiju?
Imao sam jak antibiotik šest dana a bio sam u Prolom Banji. Jedva sam se vratio svojim autom, pa sam obilazio naše doktore, i čekao da se zlo povuče. Rentgen pluća laboratorije, i vitamine. Evo četiri sedmice. Sada sam bolje, ali ne potpuno.
Vjerujem da ćeš uskoro biti sasvim dobro. To ti iskreno želim.
Hvala ti. Vjerujem da će i tvoja supruga proći ovo iskušenje. Pozdravi je posebno.
22.8.22. 16:34
Napokon. Nagrada velikog imena velikom pjesniku. Eto te u društvu onih s kojima si rastao kao pjesnik: D. Trifunović, S. Tontić… Iskreno čestitam. Krila i za povratak u dobro zdravlje prije korone.
22.8.22. 17:17
Hvala, dragi druže. Iznenađen sam ovom nagradom, ali mi se cijelo jutro vrzma po glavi naš jučerašnji razgovor. Čudna je povezanost ljudskih svjetova, ma koliko oni bili ipak samotni. Još da me prođe potpuno ova boleština mogao bih da budem zadovoljan. Pozdrav.
22.8.22. 20:35
Ako ikad uspiješ pročitati Uskrsnuće živih, primijetit ćeš što i ja da je tvoja pjesma nevjerojatnom energijom vezana za njega. Kad sam ovaj svoj tekst priveo kraju (vratit ću mu se možda samo još jednom), pročitao sam tvoju pjesmu na Miljenkovoj stranici i osjetio u njoj nešto mistično što i u tekstu ovog svog romana, koji govori o životu starog bračnog para u vrijeme lockdowna u svome stanu. Onda saznam za tvoje i moje supruge post kovid stanje, i tu vrstu veze… da, čudna je povezanost ljudskih svjetova…. Svunoć sanjam Vitomira Lukića, danas za tvoju veliku nagradu… Ne daj se, otkači tog demona što prije…
22.8.22. 21:00
Hvala ti, ovo moje se stanje stalno mijenja, pomisliš sada je prošlo loše, a ono se sutra vrati. To su kod mene sasvim malo povišene temperature.
22.8.22. 21:22
Ljilja je bez temperatura, bit ćeš i ti. Neću te više zamarati, i odmor je lijek. Neka ti je laka noć!
22.8.22. 22:07
Živio!
4.9.22. 12:55
Dragi Ranko, nadam se da se uspješno oslobađaš napasti imenovane kao covid 19. Tvoju pjesmu Proljeće 2020 ugradio sam u svoje Uskrsnuće živih na dva mjesta: kao moto i u tekst 3. poglavlja. Evo kako to izgleda u trećem poglavlju Posljednji čovjek i posljednja žena: Kad sam se odmarao od svetih knjiga, skakutao sam po raznim portalima. Gotovo svakodnevno sam se družio i s tekstovima svojih kolega na blogu Miljenka Jergovića i njegove supruge Ane Bogišić otvorenog za autore iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Toga dana, po povratku iz MA NARDE, čim sam Mariji Magdaleni u kuhinji predao vrećice prepune namirnicama, požurio sam u svoju radnu sobu, svome računalu. Svoj prvi posjet zaustavio sam na Jergovićevom blogu, nekoliko puta sam se na njemu vraćao pjesmi Ranka Risojevića, koju sam kasnije pronašao i na Facebooku. Njezina me je duhovna energija omamljivala nečim tako srodnim sa svim onim što sam proživljavao od samog početka sučeljavanja s virusom iz daleke Kine. Čitao sam je i čitao, nije mi davala mira ni kad sam je prestao čitati. Sva njezina zvona ječala su i u mome srcu i u mojoj duši. Napokon, svoje novo čitanje te pjesme i na Facebooku morao sam prekinuti, Marija Magdalena se kraj mene zaustavila s pitanjem u koji smo to novi dan već zakoračili. – U srijedu. – Mislim i na datum i mjesec? Nikako da to kraj šporeta utvrdim… – 15. travanj. – A što to danas čitaš dok ja u kuhinji spremam ručak? Što te je to jače od naše ljubavi odvojilo od mene? – Hoćeš li da to pročitaš? – Ma, znaš da ne vidim čitati. – Oprosti, uvijek to zaboravim! Nikako da se pomirim s novim stanjem tvog vida. Čitam jednu sjajnu pjesmu. – Čija je? – Ranka Risojevića, mog prijatelja s Faceooka. U njoj je sva energija koja me raspinje kao Isusa Krista s magarcem na ulici bez Ausweisa… – Što? Zar se ta pjesma baš tako zove? – Proljeće 2020, tako se ta pjesma zove. Hoćeš li da je pročitam? – Hoću. Proljeće 2020 Zavjese nema, sve je sada scena, Ista je i drama svuda po svijetu, Svi mi skupa publika smo njena, I glumci što se primiču marketu. Iz novih samica pjesma se ori, Čak i pljesak stiže stražarima. Ne više Onom, što vjeru stvori, Klanjamo se novim titanima. Ima li Gospod ulogu u drami? Ili je u izolaciji, A mi smo opet jednako sami, Kao što bjesmo, nekad u raciji – Na ulicu sada ne smije starac, Ausweis treba Isus i magarac. Moć pjesme da samo s nekoliko stihova zamijeni roman od više stotina stranica ušutkala je u meni potrebu da Mariji Magdaleni, nakon čitanja, opisujem sva njezina značenja. I ona je bila ušutkana, jer, sve joj je rekla pjesma, ona joj je, kao i meni, sve svoje stranice otvorila, nisu ih trebale čitati njezine polumrtve oči. Šutnja je zamijenila riječi oboma, tako je pjesma u nama slavila svoju pobjedu svojim izronom iz stvarnosti koja je cijelom svijetu bila prijetnja, pa čak i Isusu i njegovom magarcu bez Ausweisa na pustoj ulici. Sigurnost su i oni nalazili samo u svojim samicama, u izolaciji, izvan stvarne drame. Šutnja kao duboka voda, zapravo, sve nam je govorila. Kad mi se činilo da oboje tonemo prema njezinom nepoznatom dnu, putovanje je zaustavio neočekivani plač. – Bože, zašto si mi oduzeo vid? – jecala je Marija Magdalena. – Moć stiha i knjige više nikada neću ni dodirnuti bez tvoje pomoći, stari moj. Strašna je to kazna, ne zaboravljaj to nikad! Bio sam i dalje nijem, na dubinama velike vode te velike pjesme, izvan scene umrtvljene stvarnosti, kroz koju su se muvali svakojaki stražari i titani. Srdačan pozdrav. Mirko
***
Pjesma je, dakle, na početku romana kao moto i u tekstu trećeg poglavlja koje ti šaljem i cijeloga.
Dragi Mirko, čitao sam sve što si objavio u tekstu o vremenu Kovida i svojoj junakinji Mariji Magdaleni. Kakvo simbolično ime! Počaš
Počašćen sam mjestom koje si namijenio mojoj pjesmi. Ne mogu da otvorim tekst na kraju, pa te molim da mi pošalješ na mail ranko.risojevic gmail.com. Znak stoji između imena i gmail.com. Ne mogu da ga otkucam. Pročitao sam jutros i tvoj tekst o Nobelu, zaista svakog tjera na razmišljanje.
Uspio sam da otvorim tekst pa ne treba da ga šalješ na moj mail.. Što se zdravlja tiče, bolje sam.
4.9.22. 14:29
Raduje me da si bolje. Pozdrav, odoh na popodnevni odmor.
Roman je konačno gotov. Svi njegovi tekstovi u poglavljima koji su objavljivani na Miljenkovom blogu su su redefinirani i usklađeni u konačnoj verziji.
Izvrsno. Odmarajte.
4.9.22. 20:38
Dragi Mirko, baš si me višestruko uzbudio ovim tekstom koji mi je tako blizak. Ja sam te 2020. godine vodio dnevnik, svakodnevno, ali nisam znao da će me virusčekati u ovoj godini, u banji koju sam ranije volio. Napisao si zaista izvrstan tekst, o mojoj pjesmi ne mogu da govorim, Miljenko je tada nisao svoj komentar koji je bio prepozitivan. Čekam knjigu, unaprijed je osjećam kao sliku jednog vremena koje nas je potpuno izmijenilo. Prijateljski pozdrav.
Hvala ti, ponavljam: pjesma ti je izvrsna. U ne bi li u zadnjem stihu glagol trebati mogao biti u trećem licu množine “trebaju” umjesto “treba”? Oprosti na ovoj opasci. Romanu je ova tvoja pjesma najbliži rod, i brat i sestra, i majka i otac. Eto, zato sam je odmah prihvatio objeručke.
Greška na početku druge rečenice: Ne bi li u zadnjem stihu…
Možeš da promjeniš ako tako osjećaš. Ja sam mislio da svaki ima svoj. Pjesma to dopušta ali dajem ti slobodu.
Ne, ne, neću ja ništa mijenjati u ovoj tvojoj pjesmi. Ostaje kako jest u verziji autora.
Pjesma je objavljena i u listu Danas sa mojim komentarom.
Uz ovaj kratki roman, kod Seida su u Frakturi još dva moja kratka romana u konačnoj verziji – Puno je dobrih ljudi u Sarajevu je drugi, a treći A bilo nam je prokleto lijepo i u ratu. Hoće li ijedan od njih objaviti, i kada, ako hoće, ne znam. Sva tri ova rukopisa su i kod Jergovića.
Proljeće 2020 je antologijska pjesma sto posto, slažem se s Jergovićem.
To nam je sudbina. Naše je da pišemo. Pomalo smo i čudo u ovim godinama.
Još kad bih ti opisao uvjete u kojima radim u ovom karakazanu… Ljilja je u postkovidu neprepoznatljiva osoba, sve je učim kao malo dijete, sve radim za oboje: nabavljam, čistim, perem, kuham… Zaboravlja, gubi stvari u stanu, tri put je do sada pala, prije 19 dana je dva puta pala u kupatilu, mijenjam ledene obloge, liječim, hranim… Već sam na izmaku snaga. Dva infarkta, u ratu i moždani udar… Sad ću malo odahnuti, posvetiti se Ljilji još više… Sami smo ovdje, njezini svi pomrli, moji svi u Hrvatskoj, Njemačkoj, Švicarskoj, nitko nam ne navraća, nikoga ne zanimamo ni mi ni ono što smo zajednički u 55 godina braka stekli… Neću dalje. Mirno spavaj, druže!
Divim ti se. Nemam prave riječi. Poslao sam Miljenku dvije pjesme baš o tome. Obje pesimistične Naprosto da se ispraznim. Odmori se.
***
Kraj dopisivanja, poslije ovih nekoliko godina, ali naše dopisivanja, saradnja i prijateljstvo je decenijsko. U to ime, ovoga puta, evo teksta koji je i Mirko naveo u jednoj svojoj poruci. Ja uglavnom imam sve svoje tekstove. Ovaj je objavljen u banjalučkom „Glasu“, pred rat, 27. aprila 1990. godine. A to je baš ovih dana trideset i četiri godine. A ove naše poruke posmatram kao i sve tekstove stavljene na Ajfelov most. Kao da smo uhvatili nešto vremena da ne prođe nezapaženo. A ovaj moj prikaz ima još nečega jugoslovenskog, poput vapaja. Pisac u Sarajevu, Hrvat, izdavač u Novom Sadu, Matica srpska; prikazivač, Srbin iz Banjaluke, objavljeno u banjalučkom listu. Toga više nema.
SVIJET KNJIGE
Preporučujemo
KRVAVA BALKANSKA SAGA
(Mirko Marjanović: „Topot divljih konja“, Matica srpska – Novi Sad, 1989)
Svojim najnovijjim romanom, „Topot divljih konja“, Mirko Marjanović iskazuje svoju punu romansijersku zrelost. Ovo složeno djelo je, na oдređeni način, znak zrelosti jedne literature koja je uspjela da postigne dаnas evropske domete i svojom se umjetničkom snagom preporučuje čitaocima kao istinski liтerarni događaj. „Topot divljiv konja“ je od onih, kod nas, rjeđih knjiga, gdje se aktuelnost sadržine nije izdigla iznad književne obrade poput nekog avetnog „višeg cilja“ ove ili one nacije.
Marjanović oblikuje ratne i poratne sudbine ljudi u malim hercegovačkim mjestima, Somartu i nešto većem Dargu, koncentrišući svoju pažnju na porodicu pokojnog Mate Jarine koja se raspada na dva svoja kraka zaslugom dvojice braće, Ilije ustaše i Martina lojalnog građanina zvaničnih vlasti bez stvarnog opredjeljenja za jedne ili druge, sa irazitim otklom od ekstremizma i jednihi drugih i trećih. Stoga on stradava u sva tri slučaja, spašavajući na kraju samo svoj goli život. ,
Pripovjedač je Andrija, Martinov sin, čiji je brat Ivan, dok Ilija ima sa ženom Delfom, dvoje djece, sina Stjepana i kćerku Klaru. Četvoro djece, četiri sudbine, u kojima se sustiču i grijeh oca i manitost vremena kroz koje su prošli ili prolaze. Stari Martin stradava od brata i zbog brata. Za brata on je izdajica hrvatskog naroda, za sve ostale on je zamaskirani ustaša, pošto mu je to brat. Kao u antičkoj tragediji, za Martina nema mirnog mjesta i jednostavnog rješenja.
Zbog muža, iako ne dijeli njegove ideje, Delfa gubi život u poslijeratnom vremenu ortodoksnog ispitivanja pravovjernosti novoj vlasti. Dvoje njene djece, čiji je otac emigrant u Americi, raspeto je između strica Martina i agresivnog političkog aktiviste Luke Perine i njegovog naredbodavca Gende. Mladi Stjepan ima naglašenu potrebu da dokazuje svoju privrženost novoj vlasti, dok će njegova sestra Klara postati Gendina ljubavnica. Tako se ovo dvoje Ilijine djece ukazuje kao tragičan proizvod vremena i njegovih nesporazuma. Vlast računa na takve duše i to joj ne ide na čast.
Na drugoj strani je pripovjedač, skeptični mladi intelektualac, čije su nevolje tipične za bezbroj sličnih intelektualaca rasutih po našim sivim provincijama. Kao profesor on će brzo doći pod udar partijca Luke Perine, jer svojim novinarsko-literarnim tekstovima dira svetinje novog vremena.
Priča poput muzičkog djela stremi svome krešendu, porodičnoj tragediji. Rastvarajući s anatomskom objektivnošću vrijeme i njegove sudionike, Mirko Marjanović rastvara jednu do danas tabu temu. On to, suprotno piscima tendenciozne feljtonistike, čini literarno ubjedljivo. Pisano odličnim stilom, bogatom leksikom, ovo djelo čitaoca ne može ostaviti ravnodušnim. Naprotiv, njegova stamenost ide ispred mnogih svjetski razvikanih bestselera, a niz prepoznatljivih činjenica mnogim će čitaocima sigurno značiti i više od literature. Iako na takve čitaoce pisac u trenutku nastajanja djela ne smije da misli, on na njih mora kasnije da računa. Niti jedno ljudsko djelo ne može da se izdvoji u svoj zrakoprazni prostor, u svoju kulu od slonove kosti. Ali, niti jednom se djelu ne može pristupiti s olako i unaprijed formiranim ocjenama/predrasudama. Upravo protiv takvih ocjena i takvih predrasuda bori se svako istinsko umjetničko djelo u koje treba s pravom ubrojati i roman „Topot divljih konja“. Nažalost, naše vrijeme pokazuje da od istorije nismo mnogo naučili. Hoće li nam umjetnost pomoći u osvješćivanju?
Sjećanje na prijatelja
Prije godinu dana preminuo je Mirko Marjanović pisac, urednik u sarajevskoj „Svjetlosti“crtač i dizajner mnogih knjiga. Naša saradnja bila je duga i veoma prijatna. Danas mi se čini da je saradnja sa izdavačima i njihovim urednicima bila daleko bolja nego danas. Neko bi rekao da je sve nekada bilo bolje nego danas. Ali, o tome neću ovdje pisati. Hoću samo da se prisjetim ovih desetak godina dopisivanja, čitanja uzajamno na Facebooku, ali najviše čitanja onoga što smo obojica pisali na „Ajefelovom mostu“. Ovom prilikom kombinovaću nešto neobično, naše dopise i uzajamna čitanja, što je na kraju dalo i neki vid saradnje. Naše dopisivanje počinje datumom koji je ispod ovog uvoda, dakle prije 12 godina. Bila je to prijatna i korisna saradnja. Naravno, neću vam kopirati sve poruke, nekoliko prvih a potom one za ovu priču bitne poruke. Mislim da vrijedi ovo pročitati, da biste bar donekle vidjeli na koji način smo se dopisivali i šta je iz svega toga i proizišlo. Na kraju, poslije poruka koje su veoma dramatične, dajem moj prikaz jedne veoma značajne knjige Mirka Marjanovića. Prisjetimo se korespondencije nekadašnjih pisaca koja je gotovo nestala, osim, možda Basare i Jergovića, pa prihvatite i ovakve razgovore, kojih svakako ima, ali uglavnom brzo nestaju. A valjalo bi ih sačuvati. Idemo redom sa onim redom kako to čini.
(Napomena priređivača: Da bi se olakšalo čitanje, uklonjene su riječi koje se ponavljaju, a iz kojih je jasno tko što govori, a umjesto toga su Mirkove poruke označene plavom bojom, a Rankove crnom.)
24.11.12. 09:56
Dragi Mirko,
Jutarnji pozdrav,
U dopisivanju sa Milošem Okukom, pitao sam ga u vezi sa edicijom u kojoj je on učestvovao, a ti si bio jedan od vodećih ljudi, Hrvatska književnost u BiH, pošto bismo mi ovdje htjelo da pokrenemo ediciju Srpska književnost u BiH i dobro bi nam došla vaša iskustva. Prvenstveno ako imate neka početna načela, koja bismo mi mogli da koristimo, drugo, kako bismo došli do objavljenih knjiga vaše edicije? Mi bismo to naravnom kupili. Mislim da nije problem da se to preuzme ako ima mjesto u Sarajevu, da se baš ne šalje. Pozdrav i očekujem odgovor.
Pozdrav, Ranko. U ediciji Hrvatska književnost BiH u 100 knjiga, koju sam utemeljio u sarajevskoj Matici hrvatskoj u vrijeme kad sam bio njezin predsjednik (1996.-2000.) do sada je objavljena 31 knjiga. Dakako da postoje načela na kojima je ona rađena. Sve ti mogu poslati kasnije, a sada ću ti poslati uz poruku popis svih objavljenih knjiga s kraćim izvodima iz recenzija i tekstova priređivača. Bilo bi dobro da sličnu ediciju pokrenete i vi u Banja luci, pa da se vidi kakvo to književno blago ovdje imamo. Nažalost, moja je edicija trenutno zaustavljena. Reći ću ti jednom zašto, riječ je o novcu za njezinu realizaciju. Ovaj komplet od 31 knjige mogu spremiti za zebe besplatno, a preuzeti se može u Matici hrvatskoj, Vrazova 7, telefon: 550 835, poslovna tajnica: Eleonora Trlin. Moj broj u stanu: 033 543 676. Sad ću ti poslati popis knjiga uz poruku na faceu.
Evo ti, Ranko, popis objavljenih knjiga edicije HKBiH u 100 knjiga. Moj mail: mirkomarjanovic0@gmail.com Najbolje bi bilo da kontaktiramo mailovima. Pozdrav.
31 KNJIGA EDICIJE.doc
3,49 MB
24.11.12. 16:11
Evo ti, Ranko, i radna verzija prospekta edicije koja još nije tiskana, s mojim predgovorom i kriterijima prema kojima su u ediciju uvršteni pisci i definirani svi tomovi. Jedan je ovakav prospekt i objavljen 2001. godine, s njim je započela realizacija edicije, ovaj još nije, a bit će čim bude usvojen i čim ponovno krene realizacija edicije. Svako dobro!
PROSPEKT, radna verzija, za Risojevića.doc
188,5 KB
8.8.21. 12:03
Sretan ti rođendan, dragi prijatelju.
Hvala, dragi Mirko!
25.10.21. 17:43
Ne znam kako mi je promakao ovaj tekst o Oljači, tek sam ga sada pročitao. Svo vrijeme rata pitao sam se što je snjim, je li u B. Luci ili u Beogradu. Bili smo i ostali prijatelji, najednom je naše prijateljstvo stalo, ugasilo se kad je bilo na vrhuncu. Muk. Ni dezinformacije nisu dolazile do mene, totalna informativna blokada pune tri i pol godine. Mladen Oljača je za mene bio otkriće na dvije razine: bio je kao pisac nov u ondašnjoj socrealistinoj književnosti, srećom kratkoga daha, bio je i kao komunista posve drukčiji od onih krutih čuvara novog poretka. Ima i treća strana njegove ličnosti: bio je sjajan usmeni pripovjedač, uz bok Ćamilu i Nenadu Radanoviću. Ne znam kako je i gdje umro, gdje njegova Tanja, je li još živa, gdje je njegov sin. Srdačan pozdrav.
25.10.21. 18:16
Prijateljski pozdrav, drago mi je da si pročitao moj tekst. Dobro si ocijenio Mladena, bio je on takva ličnost, kako su mene krstili, berluskonijevcem. Otvoren, srdačan, raspoložen za priču. Kada se preselio u Banjaluku često smo se viđali, šahirali i besjedili. Tanja je bila veliki Miloševićev privrženik i to je kvarilo naš odnos, jer sam ja otvoreno govorio protiv njega. Na kraju se on toliko naljutila na mene da nije odobrila televizijsku emisiju u kojoj bih razgovarao sa Mladenom idući putevima njegovog života na Kozari. Mladen je imao rak debelog crijeva, i to je bila prilika da ostane na traci. Tanja je umrla, njegov sin je otišao u Beograd, bio je prilično mutan, ja sam više komunicirao sa njihovom snahom. Inače je bio društveno veoma koristan.
25.10.21. 18:48
Hvala ti za ovu informaciju. Srdačno te pozdravljam.
25.10.21. 19:08
Čuvajte se.
25.10.21. 19:37
I ti. Nemirna vremena traju.
8.8.22. 09:37
Sretno, dragi Ranko.
8.8.22. 10:05
Hvala, dragi Mirko.
21.8.22. 20:35
Dragi Ranko, završio sam kratki roman Uskrsnuće živih, naravno, još ću ga malo dorađivati. Na Ajfelovom mostu objavio sam nekoliko njegovih poglavlja, neka su sasvim blizu konačne verzije, neka su bila skice tih poglavlja. Primijetio sam da si neka od njih lajkao, danas, na Ajfelovom mostu, sa zakašnjenjem, pročitah tvoju pjesmu Proljeće 2020. Toliko je s duhom i idejom ovog mog romana bliska da mi se činilo, dok sam je čitao, da je njegov dio. Dvojim da je cijelu stavim kao moto ovog mog proznog teksta; da li bi mi to dozvolio ako se na to definitivno odlučim?
Roman ima 82 stranice, sva su poglavlja u njemu dorađena za konačnu verziju, ako hoćeš, mogu ti ga poslati.
21.8.22. 20:58
Dragi Mirko, bilo bi mi drago da koristiš moju pjesmu ako ti odgovara. Mene trenutno muče posljedice Kovida, pa ništa ne šaljem Miljenku. On je dragocjenost. Prijateljski pozdrav. Čuvaj se.
Pjesma ti je izvanredna. Ako se za nju odlučim, javit ću ti. Hvala. Želim ti što brži bijeg od korone. Moja supruga je u postkoroni neprepoznatljiva, zbrka u glavi, još se s njom bori. Ja sam, hvala Bogu, dobro, s drugim zdravstvenim problemima. Čuvaj se!
Baš tako. Ne mogu to opisati. Smeta mi što se ne mogu koncentrisati. Pozdrav.
Želim ti brz povratak na stanje prije korone. Demon.
Vrlo žilav demon.
Ja sam pokušao neku korekturu, ali sam odustao.
21.8.22. 21:40
Imaš li neku terapiju?
Imao sam jak antibiotik šest dana a bio sam u Prolom Banji. Jedva sam se vratio svojim autom, pa sam obilazio naše doktore, i čekao da se zlo povuče. Rentgen pluća laboratorije, i vitamine. Evo četiri sedmice. Sada sam bolje, ali ne potpuno.
Vjerujem da ćeš uskoro biti sasvim dobro. To ti iskreno želim.
Hvala ti. Vjerujem da će i tvoja supruga proći ovo iskušenje. Pozdravi je posebno.
22.8.22. 16:34
Napokon. Nagrada velikog imena velikom pjesniku. Eto te u društvu onih s kojima si rastao kao pjesnik: D. Trifunović, S. Tontić… Iskreno čestitam. Krila i za povratak u dobro zdravlje prije korone.
22.8.22. 17:17
Hvala, dragi druže. Iznenađen sam ovom nagradom, ali mi se cijelo jutro vrzma po glavi naš jučerašnji razgovor. Čudna je povezanost ljudskih svjetova, ma koliko oni bili ipak samotni. Još da me prođe potpuno ova boleština mogao bih da budem zadovoljan. Pozdrav.
22.8.22. 20:35
Ako ikad uspiješ pročitati Uskrsnuće živih, primijetit ćeš što i ja da je tvoja pjesma nevjerojatnom energijom vezana za njega. Kad sam ovaj svoj tekst priveo kraju (vratit ću mu se možda samo još jednom), pročitao sam tvoju pjesmu na Miljenkovoj stranici i osjetio u njoj nešto mistično što i u tekstu ovog svog romana, koji govori o životu starog bračnog para u vrijeme lockdowna u svome stanu. Onda saznam za tvoje i moje supruge post kovid stanje, i tu vrstu veze… da, čudna je povezanost ljudskih svjetova…. Svunoć sanjam Vitomira Lukića, danas za tvoju veliku nagradu… Ne daj se, otkači tog demona što prije…
22.8.22. 21:00
Hvala ti, ovo moje se stanje stalno mijenja, pomisliš sada je prošlo loše, a ono se sutra vrati. To su kod mene sasvim malo povišene temperature.
22.8.22. 21:22
Ljilja je bez temperatura, bit ćeš i ti. Neću te više zamarati, i odmor je lijek. Neka ti je laka noć!
22.8.22. 22:07
Živio!
4.9.22. 12:55
Dragi Ranko, nadam se da se uspješno oslobađaš napasti imenovane kao covid 19. Tvoju pjesmu Proljeće 2020 ugradio sam u svoje Uskrsnuće živih na dva mjesta: kao moto i u tekst 3. poglavlja. Evo kako to izgleda u trećem poglavlju Posljednji čovjek i posljednja žena: Kad sam se odmarao od svetih knjiga, skakutao sam po raznim portalima. Gotovo svakodnevno sam se družio i s tekstovima svojih kolega na blogu Miljenka Jergovića i njegove supruge Ane Bogišić otvorenog za autore iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Toga dana, po povratku iz MA NARDE, čim sam Mariji Magdaleni u kuhinji predao vrećice prepune namirnicama, požurio sam u svoju radnu sobu, svome računalu. Svoj prvi posjet zaustavio sam na Jergovićevom blogu, nekoliko puta sam se na njemu vraćao pjesmi Ranka Risojevića, koju sam kasnije pronašao i na Facebooku. Njezina me je duhovna energija omamljivala nečim tako srodnim sa svim onim što sam proživljavao od samog početka sučeljavanja s virusom iz daleke Kine. Čitao sam je i čitao, nije mi davala mira ni kad sam je prestao čitati. Sva njezina zvona ječala su i u mome srcu i u mojoj duši. Napokon, svoje novo čitanje te pjesme i na Facebooku morao sam prekinuti, Marija Magdalena se kraj mene zaustavila s pitanjem u koji smo to novi dan već zakoračili. – U srijedu. – Mislim i na datum i mjesec? Nikako da to kraj šporeta utvrdim… – 15. travanj. – A što to danas čitaš dok ja u kuhinji spremam ručak? Što te je to jače od naše ljubavi odvojilo od mene? – Hoćeš li da to pročitaš? – Ma, znaš da ne vidim čitati. – Oprosti, uvijek to zaboravim! Nikako da se pomirim s novim stanjem tvog vida. Čitam jednu sjajnu pjesmu. – Čija je? – Ranka Risojevića, mog prijatelja s Faceooka. U njoj je sva energija koja me raspinje kao Isusa Krista s magarcem na ulici bez Ausweisa… – Što? Zar se ta pjesma baš tako zove? – Proljeće 2020, tako se ta pjesma zove. Hoćeš li da je pročitam? – Hoću. Proljeće 2020 Zavjese nema, sve je sada scena, Ista je i drama svuda po svijetu, Svi mi skupa publika smo njena, I glumci što se primiču marketu. Iz novih samica pjesma se ori, Čak i pljesak stiže stražarima. Ne više Onom, što vjeru stvori, Klanjamo se novim titanima. Ima li Gospod ulogu u drami? Ili je u izolaciji, A mi smo opet jednako sami, Kao što bjesmo, nekad u raciji – Na ulicu sada ne smije starac, Ausweis treba Isus i magarac. Moć pjesme da samo s nekoliko stihova zamijeni roman od više stotina stranica ušutkala je u meni potrebu da Mariji Magdaleni, nakon čitanja, opisujem sva njezina značenja. I ona je bila ušutkana, jer, sve joj je rekla pjesma, ona joj je, kao i meni, sve svoje stranice otvorila, nisu ih trebale čitati njezine polumrtve oči. Šutnja je zamijenila riječi oboma, tako je pjesma u nama slavila svoju pobjedu svojim izronom iz stvarnosti koja je cijelom svijetu bila prijetnja, pa čak i Isusu i njegovom magarcu bez Ausweisa na pustoj ulici. Sigurnost su i oni nalazili samo u svojim samicama, u izolaciji, izvan stvarne drame. Šutnja kao duboka voda, zapravo, sve nam je govorila. Kad mi se činilo da oboje tonemo prema njezinom nepoznatom dnu, putovanje je zaustavio neočekivani plač. – Bože, zašto si mi oduzeo vid? – jecala je Marija Magdalena. – Moć stiha i knjige više nikada neću ni dodirnuti bez tvoje pomoći, stari moj. Strašna je to kazna, ne zaboravljaj to nikad! Bio sam i dalje nijem, na dubinama velike vode te velike pjesme, izvan scene umrtvljene stvarnosti, kroz koju su se muvali svakojaki stražari i titani. Srdačan pozdrav. Mirko
***
Pjesma je, dakle, na početku romana kao moto i u tekstu trećeg poglavlja koje ti šaljem i cijeloga.
Posljednji čovjek i posljednja žena.doc
78 KB
4.9.22. 13:43
Dragi Mirko, čitao sam sve što si objavio u tekstu o vremenu Kovida i svojoj junakinji Mariji Magdaleni. Kakvo simbolično ime! Počaš
Počašćen sam mjestom koje si namijenio mojoj pjesmi. Ne mogu da otvorim tekst na kraju, pa te molim da mi pošalješ na mail ranko.risojevic gmail.com. Znak stoji između imena i gmail.com. Ne mogu da ga otkucam. Pročitao sam jutros i tvoj tekst o Nobelu, zaista svakog tjera na razmišljanje.
accounts.google.com
Uspio sam da otvorim tekst pa ne treba da ga šalješ na moj mail.. Što se zdravlja tiče, bolje sam.
4.9.22. 14:29
Raduje me da si bolje. Pozdrav, odoh na popodnevni odmor.
Roman je konačno gotov. Svi njegovi tekstovi u poglavljima koji su objavljivani na Miljenkovom blogu su su redefinirani i usklađeni u konačnoj verziji.
Izvrsno. Odmarajte.
4.9.22. 20:38
Dragi Mirko, baš si me višestruko uzbudio ovim tekstom koji mi je tako blizak. Ja sam te 2020. godine vodio dnevnik, svakodnevno, ali nisam znao da će me virusčekati u ovoj godini, u banji koju sam ranije volio. Napisao si zaista izvrstan tekst, o mojoj pjesmi ne mogu da govorim, Miljenko je tada nisao svoj komentar koji je bio prepozitivan. Čekam knjigu, unaprijed je osjećam kao sliku jednog vremena koje nas je potpuno izmijenilo. Prijateljski pozdrav.
Hvala ti, ponavljam: pjesma ti je izvrsna. U ne bi li u zadnjem stihu glagol trebati mogao biti u trećem licu množine “trebaju” umjesto “treba”? Oprosti na ovoj opasci. Romanu je ova tvoja pjesma najbliži rod, i brat i sestra, i majka i otac. Eto, zato sam je odmah prihvatio objeručke.
Greška na početku druge rečenice: Ne bi li u zadnjem stihu…
Možeš da promjeniš ako tako osjećaš. Ja sam mislio da svaki ima svoj. Pjesma to dopušta ali dajem ti slobodu.
Ne, ne, neću ja ništa mijenjati u ovoj tvojoj pjesmi. Ostaje kako jest u verziji autora.
Pjesma je objavljena i u listu Danas sa mojim komentarom.
Uz ovaj kratki roman, kod Seida su u Frakturi još dva moja kratka romana u konačnoj verziji – Puno je dobrih ljudi u Sarajevu je drugi, a treći A bilo nam je prokleto lijepo i u ratu. Hoće li ijedan od njih objaviti, i kada, ako hoće, ne znam. Sva tri ova rukopisa su i kod Jergovića.
Proljeće 2020 je antologijska pjesma sto posto, slažem se s Jergovićem.
To nam je sudbina. Naše je da pišemo. Pomalo smo i čudo u ovim godinama.
Još kad bih ti opisao uvjete u kojima radim u ovom karakazanu… Ljilja je u postkovidu neprepoznatljiva osoba, sve je učim kao malo dijete, sve radim za oboje: nabavljam, čistim, perem, kuham… Zaboravlja, gubi stvari u stanu, tri put je do sada pala, prije 19 dana je dva puta pala u kupatilu, mijenjam ledene obloge, liječim, hranim… Već sam na izmaku snaga. Dva infarkta, u ratu i moždani udar… Sad ću malo odahnuti, posvetiti se Ljilji još više… Sami smo ovdje, njezini svi pomrli, moji svi u Hrvatskoj, Njemačkoj, Švicarskoj, nitko nam ne navraća, nikoga ne zanimamo ni mi ni ono što smo zajednički u 55 godina braka stekli… Neću dalje. Mirno spavaj, druže!
Divim ti se. Nemam prave riječi. Poslao sam Miljenku dvije pjesme baš o tome. Obje pesimistične Naprosto da se ispraznim. Odmori se.
***
Kraj dopisivanja, poslije ovih nekoliko godina, ali naše dopisivanja, saradnja i prijateljstvo je decenijsko. U to ime, ovoga puta, evo teksta koji je i Mirko naveo u jednoj svojoj poruci. Ja uglavnom imam sve svoje tekstove. Ovaj je objavljen u banjalučkom „Glasu“, pred rat, 27. aprila 1990. godine. A to je baš ovih dana trideset i četiri godine. A ove naše poruke posmatram kao i sve tekstove stavljene na Ajfelov most. Kao da smo uhvatili nešto vremena da ne prođe nezapaženo. A ovaj moj prikaz ima još nečega jugoslovenskog, poput vapaja. Pisac u Sarajevu, Hrvat, izdavač u Novom Sadu, Matica srpska; prikazivač, Srbin iz Banjaluke, objavljeno u banjalučkom listu. Toga više nema.
SVIJET KNJIGE
Preporučujemo
KRVAVA BALKANSKA SAGA
(Mirko Marjanović: „Topot divljih konja“, Matica srpska – Novi Sad, 1989)
Svojim najnovijjim romanom, „Topot divljih konja“, Mirko Marjanović iskazuje svoju punu romansijersku zrelost. Ovo složeno djelo je, na oдređeni način, znak zrelosti jedne literature koja je uspjela da postigne dаnas evropske domete i svojom se umjetničkom snagom preporučuje čitaocima kao istinski liтerarni događaj. „Topot divljiv konja“ je od onih, kod nas, rjeđih knjiga, gdje se aktuelnost sadržine nije izdigla iznad književne obrade poput nekog avetnog „višeg cilja“ ove ili one nacije.
Marjanović oblikuje ratne i poratne sudbine ljudi u malim hercegovačkim mjestima, Somartu i nešto većem Dargu, koncentrišući svoju pažnju na porodicu pokojnog Mate Jarine koja se raspada na dva svoja kraka zaslugom dvojice braće, Ilije ustaše i Martina lojalnog građanina zvaničnih vlasti bez stvarnog opredjeljenja za jedne ili druge, sa irazitim otklom od ekstremizma i jednih i drugih i trećih. Stoga on stradava u sva tri slučaja, spašavajući na kraju samo svoj goli život. ,
Pripovjedač je Andrija, Martinov sin, čiji je brat Ivan, dok Ilija ima sa ženom Delfom, dvoje djece, sina Stjepana i kćerku Klaru. Četvoro djece, četiri sudbine, u kojima se sustiču i grijeh oca i manitost vremena kroz koje su prošli ili prolaze. Stari Martin stradava od brata i zbog brata. Za brata on je izdajica hrvatskog naroda, za sve ostale on je zamaskirani ustaša, pošto mu je to brat. Kao u antičkoj tragediji, za Martina nema mirnog mjesta i jednostavnog rješenja.
Zbog muža, iako ne dijeli njegove ideje, Delfa gubi život u poslijeratnom vremenu ortodoksnog ispitivanja pravovjernosti novoj vlasti. Dvoje njene djece, čiji je otac emigrant u Americi, raspeto je između strica Martina i agresivnog političkog aktiviste Luke Perine i njegovog naredbodavca Gende. Mladi Stjepan ima naglašenu potrebu da dokazuje svoju privrženost novoj vlasti, dok će njegova sestra Klara postati Gendina ljubavnica. Tako se ovo dvoje Ilijine djece ukazuje kao tragičan proizvod vremena i njegovih nesporazuma. Vlast računa na takve duše i to joj ne ide na čast.
Na drugoj strani je pripovjedač, skeptični mladi intelektualac, čije su nevolje tipične za bezbroj sličnih intelektualaca rasutih po našim sivim provincijama. Kao profesor on će brzo doći pod udar partijca Luke Perine, jer svojim novinarsko-literarnim tekstovima dira svetinje novog vremena.
Priča poput muzičkog djela stremi svome krešendu, porodičnoj tragediji. Rastvarajući s anatomskom objektivnošću vrijeme i njegove sudionike, Mirko Marjanović rastvara jednu do danas tabu temu. On to, suprotno piscima tendenciozne feljtonistike, čini literarno ubjedljivo. Pisano odličnim stilom, bogatom leksikom, ovo djelo čitaoca ne može ostaviti ravnodušnim. Naprotiv, njegova stamenost ide ispred mnogih svjetski razvikanih bestselera, a niz prepoznatljivih činjenica mnogim će čitaocima sigurno značiti i više od literature. Iako na takve čitaoce pisac u trenutku nastajanja djela ne smije da misli, on na njih mora kasnije da računa. Niti jedno ljudsko djelo ne može da se izdvoji u svoj zrakoprazni prostor, u svoju kulu od slonove kosti. Ali, niti jednom se djelu ne može pristupiti s olako i unaprijed formiranim ocjenama/predrasudama. Upravo protiv takvih ocjena i takvih predrasuda bori se svako istinsko umjetničko djelo u koje treba s pravom ubrojati i roman „Topot divljih konja“. Nažalost, naše vrijeme pokazuje da od istorije nismo mnogo naučili. Hoće li nam umjetnost pomoći u osvješćivanju?