U Tešnju ćemo se naći s Amirom Brkom, prošetati čaršijom, pokupiti primjerke “Gurbeta” i zbornika o mom djelu, koji su objavljeni u izdanju tešanjskog Centra za kulturu i obrazovanje, prespavati, te jutrom poći nazad u Zagreb.
Tako je, govorim, bilo planirano.
Od plana se nije previše odstupilo, ali sve je moralo malo drukčije biti.
Vozili smo se onim putem kojim smo upravo u ovo doba godine nekad išli u Sarajevo, do granice na Brodu – na kojoj skoro da nije bilo ni žive duše – a onda polako, kroz Posavinu, preko Dervente i Doboja, pa kod Šija na Tešanj. Malo se toga na ovom putu u posljednjih šest godina promijenilo, samo što je zelenilo šiblja i ševarja dublje, a ruševine prethodnog svijeta skoro su već sasvim srasle s predjelom. I da, pojavile su se neke nove ploče s nazivima mjesta, i dobrodošlicom na više jezika.
A Tešanj onakav je isti kakvog sam ga jednog prosinca ostavio, samo osunčaniji i ljetniji. Rijeka, koju sam greškom nazvao potokom, pa je to Amir primijetio, sasvim je presušila. Kula nad čaršijom i dalje monumentalna i cijela.
S Aidom i Amirom prošetali smo do mezara Muse Ćazima Ćatića. Na žalost renoviran u posljednja doba socijalizma, pa su nišani pobodeni u neki sumnjiv mramorni pravokutnik, kao u okamenjen led. Amir opisuje kako je Musin mezar prije izgledao i izgovara ime arhitekta koji ga je popravljao.
Poslije smo u restoranu Ukus, u Bukvi, koji je, kao i pokrajnji hotel u kojem ćemo zanoćiti, dobio naziv po nekadašnjoj, naravno propaloj tvornici namještaja. Lijepo mjesto, dobra hrana. Mezimo do kasne večeri, uz dobru rakiju od jabuka. Popili smo nekoliko bokalića, ali ću se s jutra buditi čio i bistar.
Pričamo o ljudima, o našem prostoru i o vremenu. Dok slušam njih dvoje, više mi puta na um pada kako mi ovog nedostaje. Ali iskustvo govori da se to nedostajanje ne da drukčije nadomještati, nego ovako. U rijetkim prilikama, nakratko.
U srijedu ćemo se još jednom vidjeti, tek da se pozdravimo.
Na povratku opet nikog nije bilo na granici.
Knjige zbog kojih smo išli na ovaj put priredile su nam lijep izlet.
Izlet u Tešanj
kratak izvještaj
Prošlog utorka išlo se u Tešanj.
U Tešnju ćemo se naći s Amirom Brkom, prošetati čaršijom, pokupiti primjerke “Gurbeta” i zbornika o mom djelu, koji su objavljeni u izdanju tešanjskog Centra za kulturu i obrazovanje, prespavati, te jutrom poći nazad u Zagreb.
Tako je, govorim, bilo planirano.
Od plana se nije previše odstupilo, ali sve je moralo malo drukčije biti.
Vozili smo se onim putem kojim smo upravo u ovo doba godine nekad išli u Sarajevo, do granice na Brodu – na kojoj skoro da nije bilo ni žive duše – a onda polako, kroz Posavinu, preko Dervente i Doboja, pa kod Šija na Tešanj. Malo se toga na ovom putu u posljednjih šest godina promijenilo, samo što je zelenilo šiblja i ševarja dublje, a ruševine prethodnog svijeta skoro su već sasvim srasle s predjelom. I da, pojavile su se neke nove ploče s nazivima mjesta, i dobrodošlicom na više jezika.
A Tešanj onakav je isti kakvog sam ga jednog prosinca ostavio, samo osunčaniji i ljetniji. Rijeka, koju sam greškom nazvao potokom, pa je to Amir primijetio, sasvim je presušila. Kula nad čaršijom i dalje monumentalna i cijela.
S Aidom i Amirom prošetali smo do mezara Muse Ćazima Ćatića. Na žalost renoviran u posljednja doba socijalizma, pa su nišani pobodeni u neki sumnjiv mramorni pravokutnik, kao u okamenjen led. Amir opisuje kako je Musin mezar prije izgledao i izgovara ime arhitekta koji ga je popravljao.
Poslije smo u restoranu Ukus, u Bukvi, koji je, kao i pokrajnji hotel u kojem ćemo zanoćiti, dobio naziv po nekadašnjoj, naravno propaloj tvornici namještaja. Lijepo mjesto, dobra hrana. Mezimo do kasne večeri, uz dobru rakiju od jabuka. Popili smo nekoliko bokalića, ali ću se s jutra buditi čio i bistar.
Pričamo o ljudima, o našem prostoru i o vremenu. Dok slušam njih dvoje, više mi puta na um pada kako mi ovog nedostaje. Ali iskustvo govori da se to nedostajanje ne da drukčije nadomještati, nego ovako. U rijetkim prilikama, nakratko.
U srijedu ćemo se još jednom vidjeti, tek da se pozdravimo.
Na povratku opet nikog nije bilo na granici.
Knjige zbog kojih smo išli na ovaj put priredile su nam lijep izlet.