Svjetlost neposredno prije svog opovrgnuća. Poput spore galije pomičem se kroz večer.
II
Miris jasmina je uže kojim se spuštaš natrag na vrt neizmjernih mogućnosti.
III
Miris božjeg drveta pokorio je sve ostale mirise. Njih dvoje stajali su u njemu. Uronjeni u nj kao u dah nevidljivog bića koje je zaplijenilo cijelu noć.
IV
Njezino tijelo i njezine usne bili su dio noći, ali i odvojeni od noći; jedva vidljivi. Lebdjeli su ispred njega u potpunom skladu s vremenom, koje dok spava, ne diše.
V
Nikada se nismo pomirili s onime što je oduzela i usporila zima. Sada prebrojavamo plijen – ponovo vraćeno, bez otpora vraćeno, vraćeno s neizgovorenim blagoslovom, vraćeno s radošću, vraćeno u nadi – i prstima pomičemo topli zrak, koji pomiče nas; mjesecima slične kamenju, naviklim na mirovanje.
VI
Neka glazba nešto opisuje. Neko disanje. Neko mirovanje. Neku težinu. Neku slobodu. Neke nesanjane snove. Neki šapat besmrtnosti. Neko pomicanje zraka iza zatvorenih očiju. Neko prolijevanje boja u zatamnjenom prostoru. Nešto, za što ne postoje riječi ni u jednom jeziku.
VII
Moja kći vozi skejt. Ostali svijet pritom potpuno nestaje, postaje svijet samo tog čina.
VIII
Noćni rituali
(Fotografiranje sjećanja)
Najprije ćeš otvoriti malu bočicu ambre, koju si kupio prije više desetljeća. Prineseš je nosu i duboko udahneš. Zatim ćeš čitati Varijacije na ljetni dan i Pjesme za preživljavanje ljeta. Zatim ćeš utonuti u vlastito sanjarenje. Zatim ćeš zaspati i knjiga će ti ispasti iz ruku.
Sretnik.
IX
Iza prozora smetnja, ili
blagoslov, ili oboje istovremeno;
kiša monotono pripovijeda polaganu priču.
Slušamo i u mislima pripovijedamo svoju
polaganu priču koju slušaju tišina
i kiša. Svaka za sebe. I obje istovremeno.
X
Na nebu raspršena tijela oblaka. Na nebu raspršeni tragovi mlažnjaka.
XI
Uvijek sam želio pisati poput Roberta Creeleyja.
Nikada nisam pisao poput Roberta Creeleyja.
Pitam se što bi na to rekao Robert Creeley.
Nemam ni najmanjeg pojma što bi na to rekao Robert Creeley.
XII
Miris kozje krvi je uže po kojem se spuštaš natrag u vrt neizmjernih mogućnosti.
XIII
Sonet
Munja je osvijetlila njezino tijelo. Osjećao je kako se pomiče pod njim. Kako se diže iz plahti, kao kad se riječna ptica diže s vode. Prisjetio se kako ju je prije nekoliko godina gledao kad je izlazila iz bazena, vraćala se u kraljevstvo sile teže i pustila da joj sunce suši kožu. Gledao ju je kao da želi da se dogodi ovo što se događalo sada, ove noći. Iako nije pomišljao da će se ikada dogoditi. A vremena da se smogne dogoditi tada je još bilo dovoljno. Je li znala da je gleda, dok je stajala na vrelim betonskim pločama i izvodila izražajni ples sa zrakom i ljetnim svjetlom? Munja je ocrtala njezino tijelo i njegovo tijelo. Gola tijela. Počela je kiša. Kretali su se sporo. Disali kao da noći dodaju nešto netvarno. Sjene su se utapale u zidovima. Njihov anđeo čuvar tada se još nije bojao tame.
XIV
Glasanje ptica iz šume, kao da se na velikom zelenom platnu žare
tobolci poljskog maka. Zvonjava crkvenih zvona kao signali pod vodom.
Jednolična buka prometa s obilaznice nalik ravnoj neprekinutoj crti na kardiogramu.
Kad svi ti zvukovi postanu istodobni, miješaju se među sobom stoljeća.
XV
Polako ćemo se približiti moru, kao da se bližimo
nekakvoj izvjesnoj budućnosti, koja čeka na nas – iste i promijenjene –
nepromijenjena. Zrak će biti miran i tih. Naša krv pospana.
Nježna. Utonula u razmišljanje bez misli.
U kretanje bez pomicanja. U isijavanje
bez plamena. Veličanstvenost sunca i neba
razastrt će se po našoj koži – čista veličanstvenost ljeta;
Miris božjeg drveta vraća mu je iznova i iznova – nepromijenjenu –, iako ona, koja je još samo dijelom ona, ne zna ništa o tome. Za nju je
nevažan, kao što su za njega nevažne neke druge žene – kojima mirisi drugog drveća vraćaju njega – nepromijenjenog. I on ne zna ništa o tome.
XVII
Noć je bila tiha a knjiga za njega prvi put stvarna. Čitao je – uvjeren sam da su gotovo sve naše tuge trenuci napetosti što ih osjećamo
kao uzetost, jer više ne čujemo naše otuđene osjećaje kako žive. Zato što smo sami s onim stranim, koje je ušlo u nas; zato što nam je na tren
oduzeto sve blisko i uobičajeno; zato što smo zastali usred prijelaza, gdje ne možemo ostati. To je bio on i ta knjiga je bila napisana za njega.
Nikada je prije toga tako nije vidio. Ponavljala ga je i on je ponavljao nju. Tog lipnja svjetlost je imala drukčiji okus, i san je prešao u
umor, i ljetne noći, koje su slijedile u svom tihom tisućljetnom nizu, nije osjetio kao savršenstvo misli.
Sve prisno i uobičajeno bilo je oduzeto. Dok je čitao, zvijezde nad njim otkrivale su svoju blijedu golotinju koju nije primjećivao – nije mogao
reći tko je došao, nikada neće moći reći tko je došao, a ukazivalo je na to da u njega ulazi budućnost, da bi se
u njemu preobrazila davno prije nego što će se stvarno dogoditi. Knjiga je bila stvarna i on stvaran u njoj; dostatnost savršenstva.
XVIII
Mirisi; ponovo u nosu – u drugo osjetilo začaran Proustov popodnevni ritual – prošlo se vrijeme budi i blješti – poput dalekog zvjezdanog kraka. Odlama se i odvaja od zaborava što ga je jednom davno uronio u mrak.
Tko daruje te bljeskove? Lebdenje? Nenadanu milost? Širiš nosnice; na te sipe glazba, lica, tijela i dodiri – susrećeš se – ne kao osoba, više kao osjećaj – oduzmeš se – načas ti je vraćen svaki visoki trenutak.
Ne postoje pravila ni redoslijed, ni pripreme uma na te dolaske. Nema satnice, ni obećanja, ni jamstva. Sve je čudo, koje zbiva se kad se miris pojavi i zastane
dah, kad se smekša svjetlo – rasprostru sati – uspori krv, kada anđeosko krilo promiješa zrak, u plavet se propne i potom tiho – na neznani broj dana – u sjećanje utone.
XIX
Moja kći jaše konja. U vrelom ljetnom zraku s njim je slivena. Prvi put spoznajem da radi nešto što sam ne znam i nikada neću znati.
Moja kći jaše konja. Gotovo u galopu. Ostali svijet pri tome potpuno nestaje, pretvarajući se u svijet samo tog čina – u svijet mog čistog divljenja.
XX
Ljetna šuma je dom. Gradi duge zelene tunele
kroz koje se pomičemo, poput svjetla kroz kristal.
Naš je hod samotna molitva – vraća čvrstoću i spokoj.
XXI
Malo je nedostajalo da ne zaspim, ali oči su bile još pune sunca, no polako sam ipak gubio svijest. Slatkoća koja u toj dobi prati počinak nakon svakog umora u meni, tako je živa, kao sasvim samostalna slika, kao da sam sada pored onog drugog tijela kojeg više nema.
Italo Svevo (Zeno Cosini)
XXII
Svaka knjiga ima svoje godišnje doba. U lipnju i srpnju čitaju se talijanski romani.
XXIII
Poljski mak je ocvao.
Vratio se u mirovanje. U učenja
predaka. U veliki plan počinka i obnove.
Sada kraj kolnih putova isijava
ljubičasta modrina cikorije; mog drugog najdražeg cvijeta.
Visoko vrijeme
I
Svjetlost neposredno prije svog opovrgnuća.
Poput spore galije pomičem se kroz večer.
II
Miris jasmina je uže
kojim se spuštaš
natrag na vrt neizmjernih mogućnosti.
III
Miris božjeg drveta pokorio
je sve ostale mirise.
Njih dvoje stajali su u njemu.
Uronjeni u nj
kao u dah nevidljivog bića
koje je zaplijenilo cijelu noć.
IV
Njezino tijelo i njezine usne
bili su dio noći,
ali i odvojeni od noći;
jedva vidljivi.
Lebdjeli su ispred njega
u potpunom skladu s vremenom,
koje dok spava, ne diše.
V
Nikada se nismo pomirili s onime
što je oduzela i usporila zima.
Sada prebrojavamo plijen – ponovo vraćeno,
bez otpora vraćeno,
vraćeno s neizgovorenim blagoslovom,
vraćeno s radošću, vraćeno u nadi –
i prstima pomičemo topli zrak,
koji pomiče nas;
mjesecima slične kamenju,
naviklim na mirovanje.
VI
Neka glazba nešto opisuje. Neko disanje.
Neko mirovanje. Neku težinu. Neku slobodu.
Neke nesanjane snove. Neki šapat besmrtnosti.
Neko pomicanje zraka iza zatvorenih očiju.
Neko prolijevanje boja u zatamnjenom prostoru.
Nešto, za što ne postoje riječi ni u jednom jeziku.
VII
Moja kći vozi skejt.
Ostali svijet pritom potpuno nestaje,
postaje svijet samo tog čina.
VIII
Noćni rituali
(Fotografiranje sjećanja)
Najprije ćeš otvoriti malu bočicu
ambre, koju si kupio prije više desetljeća. Prineseš
je nosu i duboko udahneš. Zatim
ćeš čitati Varijacije na ljetni dan i Pjesme
za preživljavanje ljeta. Zatim ćeš
utonuti u vlastito sanjarenje. Zatim ćeš zaspati
i knjiga će ti ispasti iz ruku.
Sretnik.
IX
Iza prozora
smetnja,
ili
blagoslov,
ili oboje
istovremeno;
kiša monotono
pripovijeda polaganu
priču.
Slušamo i
u mislima
pripovijedamo svoju
polaganu priču
koju slušaju
tišina
i kiša.
Svaka za sebe.
I obje istovremeno.
X
Na nebu raspršena tijela oblaka.
Na nebu raspršeni tragovi mlažnjaka.
XI
Uvijek sam želio pisati
poput Roberta Creeleyja.
Nikada nisam pisao
poput Roberta Creeleyja.
Pitam se
što bi na to rekao Robert Creeley.
Nemam ni najmanjeg pojma
što bi na to rekao Robert Creeley.
XII
Miris kozje krvi je uže
po kojem se spuštaš
natrag u vrt neizmjernih mogućnosti.
XIII
Sonet
Munja je osvijetlila njezino tijelo. Osjećao je kako se pomiče
pod njim. Kako se diže iz plahti, kao kad se riječna ptica
diže s vode. Prisjetio se kako ju je prije nekoliko godina
gledao kad je izlazila iz bazena, vraćala se u kraljevstvo
sile teže i pustila da joj sunce suši kožu. Gledao ju je
kao da želi da se dogodi ovo što se događalo sada, ove
noći. Iako nije pomišljao da će se ikada dogoditi. A vremena
da se smogne dogoditi tada je još bilo dovoljno. Je li znala
da je gleda, dok je stajala na vrelim betonskim pločama
i izvodila izražajni ples sa zrakom i ljetnim svjetlom? Munja
je ocrtala njezino tijelo i njegovo tijelo. Gola tijela. Počela
je kiša. Kretali su se sporo. Disali kao da noći dodaju
nešto netvarno. Sjene su se utapale
u zidovima. Njihov anđeo čuvar tada se još nije bojao tame.
XIV
Glasanje ptica iz
šume, kao da se na velikom
zelenom platnu žare
tobolci poljskog maka.
Zvonjava crkvenih zvona
kao signali pod vodom.
Jednolična buka prometa
s obilaznice nalik ravnoj
neprekinutoj crti na kardiogramu.
Kad svi ti zvukovi
postanu istodobni,
miješaju se među sobom stoljeća.
XV
Polako ćemo se
približiti moru,
kao da se bližimo
nekakvoj izvjesnoj
budućnosti, koja čeka na nas –
iste i promijenjene –
nepromijenjena.
Zrak će biti miran i tih.
Naša krv pospana.
Nježna. Utonula
u razmišljanje
bez misli.
U kretanje
bez pomicanja.
U isijavanje
bez plamena.
Veličanstvenost
sunca i neba
razastrt će se
po našoj koži –
čista veličanstvenost ljeta;
savršena u svojoj
mirnoj i pribranoj
vidovitosti.
XVI
Ailanthus altissima.
Philadelphus.
Lonicera fragrantissima.
Miris božjeg drveta vraća mu je iznova i
iznova – nepromijenjenu –, iako ona, koja je još samo
dijelom ona, ne zna ništa o tome. Za nju je
nevažan, kao što su za njega nevažne neke druge
žene – kojima mirisi drugog drveća vraćaju njega –
nepromijenjenog. I on ne zna ništa o tome.
XVII
Noć je bila tiha a knjiga za njega prvi put
stvarna. Čitao je – uvjeren sam da su gotovo sve
naše tuge trenuci napetosti što ih osjećamo
kao uzetost, jer više ne čujemo naše otuđene
osjećaje kako žive. Zato što smo sami s onim stranim,
koje je ušlo u nas; zato što nam je na tren
oduzeto sve blisko i uobičajeno; zato što smo zastali
usred prijelaza, gdje ne možemo ostati. To je
bio on i ta knjiga je bila napisana za njega.
Nikada je prije toga tako nije vidio. Ponavljala ga je
i on je ponavljao nju. Tog lipnja svjetlost
je imala drukčiji okus, i san je prešao u
umor, i ljetne noći, koje su slijedile
u svom tihom tisućljetnom nizu,
nije osjetio kao savršenstvo misli.
Sve prisno i uobičajeno bilo je oduzeto.
Dok je čitao, zvijezde nad njim otkrivale
su svoju blijedu golotinju koju nije primjećivao – nije mogao
reći tko je došao, nikada neće moći
reći tko je došao, a ukazivalo je na to
da u njega ulazi budućnost, da bi se
u njemu preobrazila davno prije nego što će se
stvarno dogoditi. Knjiga je bila stvarna
i on stvaran u njoj; dostatnost savršenstva.
XVIII
Mirisi; ponovo u nosu – u drugo osjetilo začaran
Proustov popodnevni ritual – prošlo se vrijeme budi i
blješti – poput dalekog zvjezdanog kraka. Odlama se i odvaja
od zaborava što ga je jednom davno uronio u mrak.
Tko daruje te bljeskove? Lebdenje? Nenadanu milost?
Širiš nosnice; na te sipe glazba, lica, tijela i dodiri –
susrećeš se – ne kao osoba, više kao osjećaj –
oduzmeš se – načas ti je vraćen svaki visoki trenutak.
Ne postoje pravila ni redoslijed, ni pripreme uma na te
dolaske. Nema satnice, ni obećanja, ni jamstva.
Sve je čudo, koje zbiva se kad se miris pojavi i zastane
dah, kad se smekša svjetlo – rasprostru sati – uspori krv,
kada anđeosko krilo promiješa zrak, u plavet se propne
i potom tiho – na neznani broj dana – u sjećanje utone.
XIX
Moja kći jaše konja. U vrelom ljetnom
zraku s njim je slivena. Prvi put spoznajem
da radi nešto što sam ne znam
i nikada neću znati.
Moja kći jaše konja. Gotovo u galopu.
Ostali svijet pri tome potpuno nestaje,
pretvarajući se u svijet samo tog čina –
u svijet mog čistog divljenja.
XX
Ljetna šuma je dom.
Gradi duge
zelene tunele
kroz koje se pomičemo,
poput svjetla
kroz kristal.
Naš je hod
samotna molitva –
vraća čvrstoću i spokoj.
XXI
Malo je nedostajalo da ne zaspim,
ali oči su bile još pune sunca, no
polako sam ipak gubio svijest.
Slatkoća koja u toj dobi prati
počinak nakon svakog umora u meni,
tako je živa, kao sasvim samostalna slika,
kao da sam sada pored onog drugog
tijela kojeg više nema.
Italo Svevo (Zeno Cosini)
XXII
Svaka knjiga ima svoje godišnje doba.
U lipnju i srpnju čitaju se talijanski romani.
XXIII
Poljski
mak
je ocvao.
Vratio se
u mirovanje.
U učenja
predaka.
U veliki plan
počinka i obnove.
Sada
kraj kolnih putova
isijava
ljubičasta modrina
cikorije;
mog drugog najdražeg cvijeta.
XXIV
Jarko sunce.
Usporeni
i smanjeni svijet.
Visoko ljeto
sakrilo se
u okus zrelih šljiva.
Otuda se
više nigdje
ne miče.
XXV
Prvi put ove godine
veliki se
žuti listovi
načas naslanjaju
na zrak
a onda –
nemoćni
u svojoj sudbini –
padaju.
Gledamo ih,
kao da se
pripremamo
da ponovo
počnemo
vježbati sjetu.
Preveo Edo Fičor