Olesja Jaremčuk, Naši drugi. Priče o ukrajinskoj raznolikosti, 2021.
Pitanje koje si postavljam od samoga početka besprizorne agresije jačega na slabijeg susjeda neraskidivo je povezano s lošom savješću – koja u dobroj mjeri prožima i Zapadni govor o Ukrajini. Maksimalno pojednostavljeno to pitanje glasi: Kako je bilo moguće tako zanemariti jednu zemlju i njezinu povijest i kulturu? Kako je bilo moguće pasti u rusku zamku u tolikoj mjeri da se, makar i na trenutak, zanemari svo zlo koje propali imperij pod palicom povjesničara-amatera prosipa svijetom i kaže, makar i tiho, samome sebi da je riječ o internom sukobu, a ne o rušilačkom i razularenom napadu zemlje koja nastupa u obličju razbjesnjelog kabadahije, barbara presvučenog u religiozno-ideološku nošnju navodnoga osloboditelja svijeta? Kako? Najsretniji bih bio kada bih samome sebi mogao odgovoriti. Ovako ostaje „ne znam“ koje već dvije i pol godine kompenziram onim što mi nekako najbolje pristaje – učenjem. Djelomične rezultate toga procesa može se slijediti u ovoj rubrici. Ono što ostaje izvan nje (jer sve što sam saznao na razne načine i u raznim prigodama ne može se u potpunosti izložiti) gradi bazu na koju se naslažu slojevi spoznaja, često zasnovanih na analogijama ili na usporedbama s ranije stečenim znanjem. Prije svega onim o Rusiji čija se negativna aura sada ocrtava u svoj svojoj jasnoći, a opasnost koja iz nje zrači prema cijelome svijetu toliko je očita da ju se ne mora (baš uvijek) tematizirati.
Analogija koju sam spomenuo odnosi se na prilično davnu lektiru knjige „Ne znamo više tko smo.“ Zaboravljene manjine na Balkanu švicarskog novinara i kulturologa Cyrilla Stiegera iz 2017. U njoj se na upečatljiv način izvještava o gotovo nevjerojatnoj raznolikosti manjina na Balkanu, o opasnosti koja im prijeti, posebice zbog gubljenja identiteta do kojega dolazi kako u neumoljivim procesima asimilacije tako i u oduzimanju ekonomske osnovce za život. Neumorni će nas Stiegerov put kroz područja koja smatramo svojima, a o kojima ponekad tako malo znamo, iznova upoznati s Torbešima, Gorancima, Aromunima, Istrorumunjima, Pomacima… Svaka će od njegovih reportaža baciti svjetlo na ono što je vrijedno a prijeti da padne u zaborav. Upravo u takvim tekstovima, praćenim preciznim fotografskim zapisima, čuva se dio onoga što će u svojemu realnome obličju najvjerojatnije, prije ili kasnije, nestati. Stieger crta geografsku kartu manjina, pruža fascinantnu sliku u kojoj se stapaju suprotnosti – izolacija i otvaranje prema drugima, čuvanje vlastitoga i prihvaćanje tuđega koje onda postaje sve manje tuđe… To je konstelacija u kojoj je mogućno stvoriti džepove otpora prema nasilju većine. Hoće li se taj otpor moći realizirati i zadržati dulje vrijeme jest pitanje na koji odgovor može dati tek konkretna povijesna situacija.
Analogija bi se ovdje završila. Ukrajinska novinarka Oksana Jaremčuk, a o njoj danas želim govoriti, u svojoj knjizi ocrtava ukrajinske manjine. Neke od njih, za razliku od Stiegerovih, imaju u zaleđu domovinu, tako da im opstanak nije u potpunosti ugrožen. Razlog je tomu što se, ukoliko dođe do eskalacije nasilja, mogu odlučiti na promjenu teritorija, ma kako bolna ona bila. Riječ je o Poljacima, Česima, Šveđanima, Rumunjima, Mađarima, Židovima, Nijemcima koji govore švapski, Armencima. Osim toga pojavljuju se oni kojima sreća u formiranju vlastite države nije bila sklona: Romi i Tatari, turkofoni Mešeti, Vlasi, prastanovnici Ukrajine Gagauzi i brdski narod Karpata Huzuli. Kao i na Balkanu i tu se pojavljuju imena koja onima udaljenima jedva da nešto znače. Kao da se susrećemo s nekim plemenima koja su ostala stoljećima prikrivena u nedostupnim područjima iz kojih ih iščupati može tek radoznalost antropologa. Oksana Jaremčuk nije antropolog. Ona se svome „predmetu ispitivanja“ približava postupno, brižljivo, ispunjena empatijom. To joj omogućuje emocionalni pristup, ali istovremeno i distanciranost koja će ublažiti potencijalno patetičnu restaurativnu nostalgiju koja se obavija velom tuge za onim što je iščezlo a što je navodno bilo beskrajno bolje od onoga što nam je sada dopalo. U njezinoj se osnovi nalazi konzervativni pogled na svijet s ciljem uspostavljanja idealnoga poretka kakav je postojao u prošlosti.
Ničega od toga nema u objektivnim reportažama Oksane Jamerčuk. One se oslanjaju na tlo tvrdih, provjerljivih činjenica te rekonstruiraju povijesna zbivanja koja su dovela do migracija stanovništva, do njihovoga naseljavanja na području današnje Ukrajine. Te priče mogu se odnositi na davnu prošlost, ali isto tako i na prinudna iseljavanja potaknuta kataklizmama dvadesetog stoljeća. Bilo kako bilo, ono što je u njima dominantno jest pokušaj prevladavanja najčešće traumatskog doživljaja: napuštanja, protjerivanja, prisilnog iseljenja. Primjer je takvoga iskustva sudbina mešetske zajednice. Protjerivanje iz Mešetije, pradomovine koja se nalazi na tlu današnje Gruzije, u Drugom svjetskom ratu od strane sovjetskih vlasti, odvelo ih je do Uzbekistana u kojemu su postali žrtve pogroma te su spas, između ostalog, potražili u donjeckoj regiji Ukrajine. Tamo ih je smješteno nekih deset tisuća, dok ih je u izvornoj domovini ostalo tek nešto više od tisuću. Jaremčuk u svojoj reportaži vješto lavira između tragične prošlosti, prekarne sadašnjosti i neizvjesne budućnosti. Razgovori s pripadnicima i pripadnicama manjine koriste joj da osvijetli trenutačno stanje kroz prizmu onoga što se zbilo ranije, osobito kroz drastične prikaze pogroma koji su se, kao što to obično i biva, zbili bez vidljivog povoda u glavnome gradu Uzbekistana Taškentu 1989. Jedan je Mešet pretukao uzbečku prodavačicu, prevrnuo joj korpu s jagodama, a masa je počela pogrom koji je, kao što se poslije otkrilo, bio nagoviješten već 1988. pokličem: „Rusi u Rusiju, krimski Tatari na Krim“. Početak rata u Ukrajini označava novo iseljavanje, ovog puta u Tursku kamo je emigriralo nekoliko mešetskih obitelji. Tragedija se nastavlja.
Gagauzi su vjerojatno etnički najzanimljiviji od svih. Etnogeneza im je nerazjašnjena, tako da ih u Turskoj smatraju Turcima koji su kristijanizirani u Bugarskoj, dok se u Bugarskoj misli obrnuto, oni su Bugari koji su napustili svoj jezik, ali zadržali vjeru. Doista, jezik im je sličan turskome, ali Besarabija kao vječita domovina omogućuje razumijevanje tegobne borbe za identitet u kojoj se od nečega odustaje kako bi se nešto, što se smatra važnijim, sačuvalo. Granice su se mijenjale, nestajale, povlačene su nove, a u doba Sovjetskog Saveza granica između Moldavije i Ukrajine nije ni postojala, tako da su se Gagauzi slobodno kretali s jedne na drugu stranu, nešto što se podrazumijevalo u povijesti multinacionalne Besarabije. Povlačenje granica nakon pada Željezne zavjese, nastajanje novih država, dovelo je do podjele gagauskoga pučanstva tako da ih je u Moldaviji ostalo oko 150000, a u Ukrajini 30000. Njihov kulturalni razvitak u nezavisnoj Ukrajini protječe bez poteškoća, tiskaju se knjige na gagauskom jeziku, održavaju koncerti i izložbe, a upraviteljica jedinog kulturnog centra Olha Kulaksis pripovijeda o najpoznatijem pjesniku Dmitriju Karačobanu. O svome narodu veli sljedeće: „Gagauzi posjeduju prastaru povijest. U Budžaku, na području između delte Dunava, Dnjestra i Crnog mora, izronili smo nakon preseljenja 1811, mada su naši preci – Pečenezi, Oguzi, Polovceri – ovdje živjeli prije tisuća godina. Gagauzi su se u Besarabiji naselili bliže vodi. A tu je jezero Jalpuh, voda je blizu. Doista, stoji li se na ulazu u selo može se misliti da se nalazi na obali mora.“
U Našim drugima smjenjuje se napete pripovijesti o nacionalnim manjinama, pripovijesti ispresijecane progonima i nasiljem, ali nakraju uvijek bar donekle optimistične, s naglaskom na želji da se ostane tamo gdje jest i gdje se živjelo od pamtivijeka. To je osnova za život u jednoj demokratskoj zemlji kojoj nije stalo do etničkih čišćenja, do asimilacija i uništavanja identiteta. Bez, u jednu riječ, svega onoga čemu je stanovništvo Ukrajine (skupa sa svojim nacionalnim manjinama) izloženo na područjima koje je ponovno probuđeni imperij (točnije: onoga što bi imperij željelo biti po diktatu kremaljskog povjesničara-amatera i njegovih adlatusa) doveo pod svoju privremenu kontrolu. Što će se zbiti kada se barbarska razularena vojna sila prinudi na povlačenje, ne može se predvidjeti. No primjer raspadnute Jugoslavije i onoga što je nakon nje nastalo u etničkome smislu ne sluti na dobro. Oni koji su jednom otišli teško se vraćaju makar im demokratske strukture i obećale potpunu sigurnost i život u okvirima vlastitog identiteta isprepletenog s drugima. Život kao naši drugi.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/56
Olesja Jaremčuk, Naši drugi. Priče o ukrajinskoj raznolikosti, 2021.
Pitanje koje si postavljam od samoga početka besprizorne agresije jačega na slabijeg susjeda neraskidivo je povezano s lošom savješću – koja u dobroj mjeri prožima i Zapadni govor o Ukrajini. Maksimalno pojednostavljeno to pitanje glasi: Kako je bilo moguće tako zanemariti jednu zemlju i njezinu povijest i kulturu? Kako je bilo moguće pasti u rusku zamku u tolikoj mjeri da se, makar i na trenutak, zanemari svo zlo koje propali imperij pod palicom povjesničara-amatera prosipa svijetom i kaže, makar i tiho, samome sebi da je riječ o internom sukobu, a ne o rušilačkom i razularenom napadu zemlje koja nastupa u obličju razbjesnjelog kabadahije, barbara presvučenog u religiozno-ideološku nošnju navodnoga osloboditelja svijeta? Kako? Najsretniji bih bio kada bih samome sebi mogao odgovoriti. Ovako ostaje „ne znam“ koje već dvije i pol godine kompenziram onim što mi nekako najbolje pristaje – učenjem. Djelomične rezultate toga procesa može se slijediti u ovoj rubrici. Ono što ostaje izvan nje (jer sve što sam saznao na razne načine i u raznim prigodama ne može se u potpunosti izložiti) gradi bazu na koju se naslažu slojevi spoznaja, često zasnovanih na analogijama ili na usporedbama s ranije stečenim znanjem. Prije svega onim o Rusiji čija se negativna aura sada ocrtava u svoj svojoj jasnoći, a opasnost koja iz nje zrači prema cijelome svijetu toliko je očita da ju se ne mora (baš uvijek) tematizirati.
Analogija koju sam spomenuo odnosi se na prilično davnu lektiru knjige „Ne znamo više tko smo.“ Zaboravljene manjine na Balkanu švicarskog novinara i kulturologa Cyrilla Stiegera iz 2017. U njoj se na upečatljiv način izvještava o gotovo nevjerojatnoj raznolikosti manjina na Balkanu, o opasnosti koja im prijeti, posebice zbog gubljenja identiteta do kojega dolazi kako u neumoljivim procesima asimilacije tako i u oduzimanju ekonomske osnovce za život. Neumorni će nas Stiegerov put kroz područja koja smatramo svojima, a o kojima ponekad tako malo znamo, iznova upoznati s Torbešima, Gorancima, Aromunima, Istrorumunjima, Pomacima… Svaka će od njegovih reportaža baciti svjetlo na ono što je vrijedno a prijeti da padne u zaborav. Upravo u takvim tekstovima, praćenim preciznim fotografskim zapisima, čuva se dio onoga što će u svojemu realnome obličju najvjerojatnije, prije ili kasnije, nestati. Stieger crta geografsku kartu manjina, pruža fascinantnu sliku u kojoj se stapaju suprotnosti – izolacija i otvaranje prema drugima, čuvanje vlastitoga i prihvaćanje tuđega koje onda postaje sve manje tuđe… To je konstelacija u kojoj je mogućno stvoriti džepove otpora prema nasilju većine. Hoće li se taj otpor moći realizirati i zadržati dulje vrijeme jest pitanje na koji odgovor može dati tek konkretna povijesna situacija.
Analogija bi se ovdje završila. Ukrajinska novinarka Oksana Jaremčuk, a o njoj danas želim govoriti, u svojoj knjizi ocrtava ukrajinske manjine. Neke od njih, za razliku od Stiegerovih, imaju u zaleđu domovinu, tako da im opstanak nije u potpunosti ugrožen. Razlog je tomu što se, ukoliko dođe do eskalacije nasilja, mogu odlučiti na promjenu teritorija, ma kako bolna ona bila. Riječ je o Poljacima, Česima, Šveđanima, Rumunjima, Mađarima, Židovima, Nijemcima koji govore švapski, Armencima. Osim toga pojavljuju se oni kojima sreća u formiranju vlastite države nije bila sklona: Romi i Tatari, turkofoni Mešeti, Vlasi, prastanovnici Ukrajine Gagauzi i brdski narod Karpata Huzuli. Kao i na Balkanu i tu se pojavljuju imena koja onima udaljenima jedva da nešto znače. Kao da se susrećemo s nekim plemenima koja su ostala stoljećima prikrivena u nedostupnim područjima iz kojih ih iščupati može tek radoznalost antropologa. Oksana Jaremčuk nije antropolog. Ona se svome „predmetu ispitivanja“ približava postupno, brižljivo, ispunjena empatijom. To joj omogućuje emocionalni pristup, ali istovremeno i distanciranost koja će ublažiti potencijalno patetičnu restaurativnu nostalgiju koja se obavija velom tuge za onim što je iščezlo a što je navodno bilo beskrajno bolje od onoga što nam je sada dopalo. U njezinoj se osnovi nalazi konzervativni pogled na svijet s ciljem uspostavljanja idealnoga poretka kakav je postojao u prošlosti.
Ničega od toga nema u objektivnim reportažama Oksane Jamerčuk. One se oslanjaju na tlo tvrdih, provjerljivih činjenica te rekonstruiraju povijesna zbivanja koja su dovela do migracija stanovništva, do njihovoga naseljavanja na području današnje Ukrajine. Te priče mogu se odnositi na davnu prošlost, ali isto tako i na prinudna iseljavanja potaknuta kataklizmama dvadesetog stoljeća. Bilo kako bilo, ono što je u njima dominantno jest pokušaj prevladavanja najčešće traumatskog doživljaja: napuštanja, protjerivanja, prisilnog iseljenja. Primjer je takvoga iskustva sudbina mešetske zajednice. Protjerivanje iz Mešetije, pradomovine koja se nalazi na tlu današnje Gruzije, u Drugom svjetskom ratu od strane sovjetskih vlasti, odvelo ih je do Uzbekistana u kojemu su postali žrtve pogroma te su spas, između ostalog, potražili u donjeckoj regiji Ukrajine. Tamo ih je smješteno nekih deset tisuća, dok ih je u izvornoj domovini ostalo tek nešto više od tisuću. Jaremčuk u svojoj reportaži vješto lavira između tragične prošlosti, prekarne sadašnjosti i neizvjesne budućnosti. Razgovori s pripadnicima i pripadnicama manjine koriste joj da osvijetli trenutačno stanje kroz prizmu onoga što se zbilo ranije, osobito kroz drastične prikaze pogroma koji su se, kao što to obično i biva, zbili bez vidljivog povoda u glavnome gradu Uzbekistana Taškentu 1989. Jedan je Mešet pretukao uzbečku prodavačicu, prevrnuo joj korpu s jagodama, a masa je počela pogrom koji je, kao što se poslije otkrilo, bio nagoviješten već 1988. pokličem: „Rusi u Rusiju, krimski Tatari na Krim“. Početak rata u Ukrajini označava novo iseljavanje, ovog puta u Tursku kamo je emigriralo nekoliko mešetskih obitelji. Tragedija se nastavlja.
Gagauzi su vjerojatno etnički najzanimljiviji od svih. Etnogeneza im je nerazjašnjena, tako da ih u Turskoj smatraju Turcima koji su kristijanizirani u Bugarskoj, dok se u Bugarskoj misli obrnuto, oni su Bugari koji su napustili svoj jezik, ali zadržali vjeru. Doista, jezik im je sličan turskome, ali Besarabija kao vječita domovina omogućuje razumijevanje tegobne borbe za identitet u kojoj se od nečega odustaje kako bi se nešto, što se smatra važnijim, sačuvalo. Granice su se mijenjale, nestajale, povlačene su nove, a u doba Sovjetskog Saveza granica između Moldavije i Ukrajine nije ni postojala, tako da su se Gagauzi slobodno kretali s jedne na drugu stranu, nešto što se podrazumijevalo u povijesti multinacionalne Besarabije. Povlačenje granica nakon pada Željezne zavjese, nastajanje novih država, dovelo je do podjele gagauskoga pučanstva tako da ih je u Moldaviji ostalo oko 150000, a u Ukrajini 30000. Njihov kulturalni razvitak u nezavisnoj Ukrajini protječe bez poteškoća, tiskaju se knjige na gagauskom jeziku, održavaju koncerti i izložbe, a upraviteljica jedinog kulturnog centra Olha Kulaksis pripovijeda o najpoznatijem pjesniku Dmitriju Karačobanu. O svome narodu veli sljedeće: „Gagauzi posjeduju prastaru povijest. U Budžaku, na području između delte Dunava, Dnjestra i Crnog mora, izronili smo nakon preseljenja 1811, mada su naši preci – Pečenezi, Oguzi, Polovceri – ovdje živjeli prije tisuća godina. Gagauzi su se u Besarabiji naselili bliže vodi. A tu je jezero Jalpuh, voda je blizu. Doista, stoji li se na ulazu u selo može se misliti da se nalazi na obali mora.“
U Našim drugima smjenjuje se napete pripovijesti o nacionalnim manjinama, pripovijesti ispresijecane progonima i nasiljem, ali nakraju uvijek bar donekle optimistične, s naglaskom na želji da se ostane tamo gdje jest i gdje se živjelo od pamtivijeka. To je osnova za život u jednoj demokratskoj zemlji kojoj nije stalo do etničkih čišćenja, do asimilacija i uništavanja identiteta. Bez, u jednu riječ, svega onoga čemu je stanovništvo Ukrajine (skupa sa svojim nacionalnim manjinama) izloženo na područjima koje je ponovno probuđeni imperij (točnije: onoga što bi imperij željelo biti po diktatu kremaljskog povjesničara-amatera i njegovih adlatusa) doveo pod svoju privremenu kontrolu. Što će se zbiti kada se barbarska razularena vojna sila prinudi na povlačenje, ne može se predvidjeti. No primjer raspadnute Jugoslavije i onoga što je nakon nje nastalo u etničkome smislu ne sluti na dobro. Oni koji su jednom otišli teško se vraćaju makar im demokratske strukture i obećale potpunu sigurnost i život u okvirima vlastitog identiteta isprepletenog s drugima. Život kao naši drugi.