Peter Handke je postao počasni građanin grada Beograda – nekoliko refleksija napisanih u Hrvatskoj
*
Ovih je dana austrijski pisac Peter Handke, zajedno s redateljem Nikitom Mihalkovim i norveškim političarem Tornvaldom Stoltenbergom, postao počasni građanin grada Beograda. To se odlikovanje dosad dodijelilo tek 27 puta. I ne samo to, nego je Handke dobio i ključeve grada, čast koja je pripala samo rijetkima koji su radili na dobrobit Beograda, ili na ugledu Srbije u svijetu. Ovdje, u Hrvatskoj, gdje živim, taj događaj nije bio vijest.
Diskusije o “tekstovima o Srbiji” koji su početkom devedesetih pretvorili ovog i u južnoslavenskim zemljama slavnog pisca u personu non grata, a koje su se kulminirale 1996. (kada je izašla knjiga: Pravda za Srbiju. Zimsko putovanje rijekama do Dunava, Save, Morave i Drine.)”, nakon što se u percepciji ljudi preobrazio od umjetnika u poludjelog autora skandala, ponovno su buknule 2005. (kada je posjetio Miloševića u Haagu) i 2006.(kada je sudjelovao na Miloševićevom pogrebu). Nakon toga su Handke i njegova literatura nestali iz javne diskusije. Njegove se knjige u Hrvatskoj više ne prevode (zadnji put 2008.) i ne čitaju, ne uzimajući u obzir nekoliko germanista i par onih koji knjige preko interneta nabavljaju iz Srbije. A zapravo, Peter Handke svoj prvi roman “Stršljeni” napisao je baš ovdje, u Hrvatskoj (tada Jugoslaviji). Bilo je to u srpnju i kolovozu 1964. godine na otoku Krku, vrlo blizu mjesta na kojemu danas živim. Onamo se povukao da bi nesmeteno radio na knjizi. Povukao se, dakle, u Jugoslaviju, koju će često tematizirati u svojoj književnosti, u zemlju koja više ne postoji i koja je nekad bila njegova “zemlja pisanja”, kako piše Malte Herwig u svojoj uzornoj biografiji “Meister der Dämmerung.(majstor sumraka) Peter Handke. Eine Biographie“ (DVA, München. 2011). Od Slovenije gdje se rodila njegova majka, preko Hrvatske, te prve pozornice pisanja, njegova su ga putovanja redovito vodila u ovu višenacionalnu državu, a osamdesetih je čak i propješačio cijelu zemlju, od Slovenije do Crne Gore. Kasnije, kada je u Njemačkoj odavno već bio slavni autor, njegovi komadi za kazalište, pripovijetke i romani prevođeni su i na srpskohrvatski jezik, te je tako sedamdesetih i osamdesetih i ovdje postao vrlo značajan pisac. Onaj tko se ozbiljno bavio literaturom, nužno je čitao Handkea.
Uzbuđenje kao motivacija za pisanje
Još od mladosti prate me njegove knjige, ali to je možda uobičajno, jer sam Njemica koja tek u posljednjih petnaestak godina njemačku književnu produkciju prati iz Hrvatske. Tri crte su meni (i drugima) činile Handkeove knjige jedinstvenim i novim: njegova radikalnost, nevjerojatna točnost i zaigranost njegovog jezika, i njegovo neprestano nastojanje da pišući iznova stvara svijet. Povodi njegovom pisanju i česti pokretači odabrane teme bili su oduševljenje, bijes i ljutnja. “Pjesnik mora biti uzbuđen da bi pisao”, omiljeni je citat što ga je Handke znao posuditi od Goethea. Uzbuđenje govori o unutarnjom sudjelovanju, o uznemirenosti kao preduvjetu za svako umjetničko stvaranje. Ovim uzbuđenjem, bijesom i ljutnjom u kazalištu i u romanima razotkrivao je ponore društava, dirao čitatelje i stjecao nadimak ratobornog pjesnika. Bijes je i bio povod njegovog opredjeljivanja na srpsku stranu tokom devedesetih. Iz današnje perspektive nesumnjiva ignorancija zapadne Europe i odbijanje diferenciranog bavljenja konfliktom u Jugoslaviji bili su samo izraz prevladajuće lijenosti, a ne volje i namjere da se propagira neka crno bijela slika. Nitko nije htio zastati i bolje se zagledati. A Handke se pozicionirao na stranu koja je u prevladajućem mišljenju bila strana počinjitelja, i s time se osudio na potpunu izolaciju koja traje sve do danas. “Ja sam uvijek na strani gubitnika”, i danas kaže Handke kada govori o balkanskim ratovima, o Kosovu ili o Nato-bombardiranju Beograda. Često to je dobra strategija kada se želi pogledati druga strana, ali kako saznati tko je gubitnik kada se na Balkanu, kamo god pogledi sežu, nalaze samo gubitnici? Tko je tu veći gubitnik? I ja sam se šokirala vidjevši kako autor, kojemu u prozi nijedna nijansa ne promakne, u ovom navodno crno-bijelom izboru, tako lako bira crnu stranu, i kako daje naslutiti da politiku Srbije bezuvjetno podržava (da tome nije bilo baš tako shvatit će onaj koji malo više čita). Svatko može o tome misliti što hoće, ali svejedno bi u demokratskim društvima trebalo biti moguće i takvo mišljenje.
Nijedna nagrada bez skandala
Nagrade i odlikovanja Handkeovog književnog stvaranja redovito su izazivala kontroverze. Povodom nominacije za nagradu Heinrich Heine u Düsseldorfu (2006) došlo je do široke javne diskusije. Na kraju je Handke odbio nagradu. Prije nekoliko mjeseci, u septembru 2014., primio je u Norveškoj najviše dotiranu kazališnu nagradu u Europi, nagradu Ibsen. Neviđeni val ogorčenja norveškog društva sručio se na žiri. Nazvali su Handkea “fašistom”, čovjekom koji je pomagao narodu koljača. Čak je i predsjednik norveškog PEN kluba William Nygaard izjavio da su Handkeovi stavovi “prešli sve granice slobodnog mišljenja”. Tko je čitao Handkeove knjige, tko zna njegove tekstove i slušao je intervjue s njim zna da je ta zamjerka nepravedna. Možda su njegovi stavovi problematični, moždu su njegovi argumenti slabi i neprihvatljivi, možda su čak i krivi, ali skandal je u tome što ih nije smio izgovoriti. Pisac Karl Ove Knausgård, koji je držao laudatio za nagradu Ibsen, bio je jedan od rijetkih koji su to naglas rekli: “Naše sudove ne smiju voditi emocije i moralni osjećaji, nego isključivo zakoni. Što se god dešava, to mora biti nepobitno. I to se jednako odnosi na pravo na slobodno mišljenje.”
Kako stoji recepcija u Hrvatskoj?
Ni status počasnog građanina Beograda, ni Handkeovo primanje u SANU (2012), ni nagrada Ibsen ovdje u medijama nisu zabilježeni. Ne zbog toga što se nešto želi zatajiti, nego zato što to jednostavno nikog ne zanima. Handke je nestao iz hrvatske percepcije, za razliku od ostatka Europe, gdje očito još uvijek može protresti javnost. To vrijedi i za druge zemlje bivše Jugoslavije. Čak ga ni srpska književna scena više ne shvaća ozbiljno, ako ne uzimamo u obzir pohvale pisaca bliskih vlasti, koji se okupe pri uručenju odlikovanja u beogradskoj gradskoj vijećnici i čiji kriteriji za odabir nagrađenih vjerojatno nisu samo umjetnički motivirani. Najgore što je njegova literatura tu ostala bez ikakvog značaja. Handke je svojim djelovanjem stvarao neke neizbrisive slike i predodžbe. Sudjelovanjem na Miloševićevom pogrebu na primjer. Što je god tamo tražio (kaže da to nije našao), time je stvorio sliku u glavama ljudi, sliku sebe na Miloševićevom sprovodu. I ta je slika odavno zatrpala i prekrila njegovo djelo.
Ponavljanje je važan motiv njegove književnosti, i taj motiv razvijao je upravo u ranim knjigama koje su bile pod utjecajem jugoslavenskih putovanja. Na primjer priča istog naslova (Ponavljanje, 1986), ta zbirka “momenata epifanije kada se, odjednom, nešto što je već bilo prije vremena, ponavlja u drugoj verziji, i kada imamo osjećaj da u ljudskom životu postoji neka vrsta unutarnje povezanosti.” (Noch einmal im Neunten Land: Razgovori s Jožom Horvatom, 1993)
Ponavljanje neke druge vrste događa se kada se danas ovdje govori o Handkeu ili njegovim knjigama. Njegova pojava svaki se čas iznova materijalizira na Miloševićevom lijesu, i to ne u drukčijoj verziji, nego uvijek isto, svaki put on vadi papirić iz džepa i čita riječi koje preminulog čak niti ne hvale, riječi napisane na srpskom, s greškama tako da ga oni kojima je čitao u prvom trenutku nisu ni mogli razumjeti. I ta slika je tako jaka. Ta slika će svaki put prekriti njegovu literaturu i činiti je beznačajnom.
A beznačajna književnost, tako se nažalost mora gledati, izgubljena je književnost.
Izgubljen u zemlji svog pisanja
Peter Handke je postao počasni građanin grada Beograda – nekoliko refleksija napisanih u Hrvatskoj
*
Ovih je dana austrijski pisac Peter Handke, zajedno s redateljem Nikitom Mihalkovim i norveškim političarem Tornvaldom Stoltenbergom, postao počasni građanin grada Beograda. To se odlikovanje dosad dodijelilo tek 27 puta. I ne samo to, nego je Handke dobio i ključeve grada, čast koja je pripala samo rijetkima koji su radili na dobrobit Beograda, ili na ugledu Srbije u svijetu. Ovdje, u Hrvatskoj, gdje živim, taj događaj nije bio vijest.
Diskusije o “tekstovima o Srbiji” koji su početkom devedesetih pretvorili ovog i u južnoslavenskim zemljama slavnog pisca u personu non grata, a koje su se kulminirale 1996. (kada je izašla knjiga: Pravda za Srbiju. Zimsko putovanje rijekama do Dunava, Save, Morave i Drine.)”, nakon što se u percepciji ljudi preobrazio od umjetnika u poludjelog autora skandala, ponovno su buknule 2005. (kada je posjetio Miloševića u Haagu) i 2006.(kada je sudjelovao na Miloševićevom pogrebu). Nakon toga su Handke i njegova literatura nestali iz javne diskusije. Njegove se knjige u Hrvatskoj više ne prevode (zadnji put 2008.) i ne čitaju, ne uzimajući u obzir nekoliko germanista i par onih koji knjige preko interneta nabavljaju iz Srbije. A zapravo, Peter Handke svoj prvi roman “Stršljeni” napisao je baš ovdje, u Hrvatskoj (tada Jugoslaviji). Bilo je to u srpnju i kolovozu 1964. godine na otoku Krku, vrlo blizu mjesta na kojemu danas živim. Onamo se povukao da bi nesmeteno radio na knjizi. Povukao se, dakle, u Jugoslaviju, koju će često tematizirati u svojoj književnosti, u zemlju koja više ne postoji i koja je nekad bila njegova “zemlja pisanja”, kako piše Malte Herwig u svojoj uzornoj biografiji “Meister der Dämmerung.(majstor sumraka) Peter Handke. Eine Biographie“ (DVA, München. 2011). Od Slovenije gdje se rodila njegova majka, preko Hrvatske, te prve pozornice pisanja, njegova su ga putovanja redovito vodila u ovu višenacionalnu državu, a osamdesetih je čak i propješačio cijelu zemlju, od Slovenije do Crne Gore. Kasnije, kada je u Njemačkoj odavno već bio slavni autor, njegovi komadi za kazalište, pripovijetke i romani prevođeni su i na srpskohrvatski jezik, te je tako sedamdesetih i osamdesetih i ovdje postao vrlo značajan pisac. Onaj tko se ozbiljno bavio literaturom, nužno je čitao Handkea.
Uzbuđenje kao motivacija za pisanje
Još od mladosti prate me njegove knjige, ali to je možda uobičajno, jer sam Njemica koja tek u posljednjih petnaestak godina njemačku književnu produkciju prati iz Hrvatske. Tri crte su meni (i drugima) činile Handkeove knjige jedinstvenim i novim: njegova radikalnost, nevjerojatna točnost i zaigranost njegovog jezika, i njegovo neprestano nastojanje da pišući iznova stvara svijet. Povodi njegovom pisanju i česti pokretači odabrane teme bili su oduševljenje, bijes i ljutnja. “Pjesnik mora biti uzbuđen da bi pisao”, omiljeni je citat što ga je Handke znao posuditi od Goethea. Uzbuđenje govori o unutarnjom sudjelovanju, o uznemirenosti kao preduvjetu za svako umjetničko stvaranje. Ovim uzbuđenjem, bijesom i ljutnjom u kazalištu i u romanima razotkrivao je ponore društava, dirao čitatelje i stjecao nadimak ratobornog pjesnika. Bijes je i bio povod njegovog opredjeljivanja na srpsku stranu tokom devedesetih. Iz današnje perspektive nesumnjiva ignorancija zapadne Europe i odbijanje diferenciranog bavljenja konfliktom u Jugoslaviji bili su samo izraz prevladajuće lijenosti, a ne volje i namjere da se propagira neka crno bijela slika. Nitko nije htio zastati i bolje se zagledati. A Handke se pozicionirao na stranu koja je u prevladajućem mišljenju bila strana počinjitelja, i s time se osudio na potpunu izolaciju koja traje sve do danas. “Ja sam uvijek na strani gubitnika”, i danas kaže Handke kada govori o balkanskim ratovima, o Kosovu ili o Nato-bombardiranju Beograda. Često to je dobra strategija kada se želi pogledati druga strana, ali kako saznati tko je gubitnik kada se na Balkanu, kamo god pogledi sežu, nalaze samo gubitnici? Tko je tu veći gubitnik? I ja sam se šokirala vidjevši kako autor, kojemu u prozi nijedna nijansa ne promakne, u ovom navodno crno-bijelom izboru, tako lako bira crnu stranu, i kako daje naslutiti da politiku Srbije bezuvjetno podržava (da tome nije bilo baš tako shvatit će onaj koji malo više čita). Svatko može o tome misliti što hoće, ali svejedno bi u demokratskim društvima trebalo biti moguće i takvo mišljenje.
Nijedna nagrada bez skandala
Nagrade i odlikovanja Handkeovog književnog stvaranja redovito su izazivala kontroverze. Povodom nominacije za nagradu Heinrich Heine u Düsseldorfu (2006) došlo je do široke javne diskusije. Na kraju je Handke odbio nagradu. Prije nekoliko mjeseci, u septembru 2014., primio je u Norveškoj najviše dotiranu kazališnu nagradu u Europi, nagradu Ibsen. Neviđeni val ogorčenja norveškog društva sručio se na žiri. Nazvali su Handkea “fašistom”, čovjekom koji je pomagao narodu koljača. Čak je i predsjednik norveškog PEN kluba William Nygaard izjavio da su Handkeovi stavovi “prešli sve granice slobodnog mišljenja”. Tko je čitao Handkeove knjige, tko zna njegove tekstove i slušao je intervjue s njim zna da je ta zamjerka nepravedna. Možda su njegovi stavovi problematični, moždu su njegovi argumenti slabi i neprihvatljivi, možda su čak i krivi, ali skandal je u tome što ih nije smio izgovoriti. Pisac Karl Ove Knausgård, koji je držao laudatio za nagradu Ibsen, bio je jedan od rijetkih koji su to naglas rekli: “Naše sudove ne smiju voditi emocije i moralni osjećaji, nego isključivo zakoni. Što se god dešava, to mora biti nepobitno. I to se jednako odnosi na pravo na slobodno mišljenje.”
Kako stoji recepcija u Hrvatskoj?
Ni status počasnog građanina Beograda, ni Handkeovo primanje u SANU (2012), ni nagrada Ibsen ovdje u medijama nisu zabilježeni. Ne zbog toga što se nešto želi zatajiti, nego zato što to jednostavno nikog ne zanima. Handke je nestao iz hrvatske percepcije, za razliku od ostatka Europe, gdje očito još uvijek može protresti javnost. To vrijedi i za druge zemlje bivše Jugoslavije. Čak ga ni srpska književna scena više ne shvaća ozbiljno, ako ne uzimamo u obzir pohvale pisaca bliskih vlasti, koji se okupe pri uručenju odlikovanja u beogradskoj gradskoj vijećnici i čiji kriteriji za odabir nagrađenih vjerojatno nisu samo umjetnički motivirani. Najgore što je njegova literatura tu ostala bez ikakvog značaja. Handke je svojim djelovanjem stvarao neke neizbrisive slike i predodžbe. Sudjelovanjem na Miloševićevom pogrebu na primjer. Što je god tamo tražio (kaže da to nije našao), time je stvorio sliku u glavama ljudi, sliku sebe na Miloševićevom sprovodu. I ta je slika odavno zatrpala i prekrila njegovo djelo.
Ponavljanje je važan motiv njegove književnosti, i taj motiv razvijao je upravo u ranim knjigama koje su bile pod utjecajem jugoslavenskih putovanja. Na primjer priča istog naslova (Ponavljanje, 1986), ta zbirka “momenata epifanije kada se, odjednom, nešto što je već bilo prije vremena, ponavlja u drugoj verziji, i kada imamo osjećaj da u ljudskom životu postoji neka vrsta unutarnje povezanosti.” (Noch einmal im Neunten Land: Razgovori s Jožom Horvatom, 1993)
Ponavljanje neke druge vrste događa se kada se danas ovdje govori o Handkeu ili njegovim knjigama. Njegova pojava svaki se čas iznova materijalizira na Miloševićevom lijesu, i to ne u drukčijoj verziji, nego uvijek isto, svaki put on vadi papirić iz džepa i čita riječi koje preminulog čak niti ne hvale, riječi napisane na srpskom, s greškama tako da ga oni kojima je čitao u prvom trenutku nisu ni mogli razumjeti. I ta slika je tako jaka. Ta slika će svaki put prekriti njegovu literaturu i činiti je beznačajnom.
A beznačajna književnost, tako se nažalost mora gledati, izgubljena je književnost.
Beznačajno, to je skoro pa mrtvo.
*
Objavljeno na blogu ARD studija Beč