Iz ciklusa priča “Jastrebova koljena”, nastalih po pjesmama Jamesa Tatea, iz zbirke “Jastrebove uspomene”, štampanima u Mogućnostima, jesen 2011, u prijevodu Miloša Đurđevića
*
Iza moje kuće, u stražnjem dvorištu, bilo je to malo prije naše selidbe u grad, bio je pravi rajski vrt. I u njemu samo jedno stablo, okruženo svim divnim i divljim životinjama – kako spada, kako je red, kako već stoji u Bibliji. Nisam vjerovao u boga pa mi je bilo sasvim nejasno čime sam to zaslužio. Nakon nekog vremena odustao sam razbijati glavu time. Prihvatio sam situaciju kakva je. Nije mi bilo druge. Nije nam bilo druge. Bili smo tu gdje jesmo. U rajskom vrtu, među svim tim zvijerima, istjerani iz vlastite kuće. Bili smo stranci na vlastitom posjedu i nismo se znali baš ponašati.
Kralj svih životinja nam je pristupio te poželio dobrodošlicu.
– Nisam vas do sada vidio. Mora da ste prvi put ovdje?! – bio je jako ljubazan.
– Nažalost da, jer ne smijemo više u svoju kuću – odgovorio sam mu.
– Oh, da. To je nesretni Jack. Ne zamjerite mu. Posvađao se sa svojom majkom i sada mu treba vlastiti prostor.
– Vi ga poznajete? – začudila se moja žena, držeći bebu u naručju.
– Kako ne. On je jedan od nas. Ali evo njegove majke, ona će vam to najbolje znati – pokazao je lav na ženku gorile što nam je upravo prišla.
Gorila je bila jako nesretna zbog svojeg sina pa nas je zamolila može li ona usvojiti našu bebu. Podsjećala ju je na jednu njenu davnu bebu koju je izgubila nesretnim slučajem, negdje, nije se više sjećala ni kad je to bilo. Pristali smo. Znali smo da će mala imati dostojnu pažnju, mi ćemo pak imati više vremena za sebe, a ni gorila neće daleko. Svi smo se trebali držati zajedno.
Zvijeri su nas primile kao svoje, u tom vrtu sa samo jednim stablom. Jack nas je promatrao kroz prozore i trošio moj viski. Znali smo ga o večeri vidjeti, kroz osvijetljena okna, kako putuje, previše pije, slika. Prošlo je kroz našu kuću i mnoštvo golih žena. Jackovoj majci to je teško padalo.
Prolazili su mjeseci i naša curica je napredovala sve više, dok je gorila kopnila. Jack je pio na prozoru. Jednog dana poštar mu je pozvonio na vratima, pardon, našim vratima. Nosio je obavijest da mu je majka umrla. Jack nije ni suzu prolio, ali se u njemu otvorila crna rupa koju ništa nije moglo ispuniti. Zato nije ni došao na majčin pogreb. Grozio se rupa.
Gorilu smo dostojno pokopali pod susjedov zid. Beba se vratila nama. Jedva smo je prepoznali.
U kući se Jack, od previše crnih rupa u sebi, počeo tresti i drhtati. Te je noći lav rekao da je dosta i divlje su zvijeri provalile u kuću. Izvukle su Jacka i odnijele ga daleko, napuštajući našu kuću i naš vrt. U jednom momentu, čas prije nego su nestali u noći, učinilo mi se kako nam Jack maše, kao da nam želi zahvaliti na našoj gostoljubivosti. Prema njemu i njegovim zvijerima.
– Htjela sam ti odmah reći, čim sam ga vidjela, kako me na nekog podsjeća. Samo nisam bila sigurna – mojoj je ženi proradio kliker. – E, sad znam… U našoj je kući živio sam Tarzan!
– Jane se, i tako, udala za drugoga! – nadodao sam, ulazeći u kuću.
*
Pakirali smo sve stvari. Bili smo spremni za selidbu. Izišli smo u naš vrt, pozdraviti ga po posljednji put. Na našem usamljenom drvu crvenio se samo jedan plod. Jedna jedina jabuka. Sočna jabuka. Ništa neobično jer se radilo o stablu kajsije. Nisam skidao pogleda s nje.
– Želiš li je pojesti? – ponudio sam se.
– Taman, prije bih umrla! – bila je malo nervozna pred put.
Napravili smo kolicima počasni krug vrtom. Mojim su se mislima stali šetati Adam i Eva, premda nisam vjerovao u biblijske pričice.
– Znaš, ovuda prolazi trasa glavne auto-ceste. Bilo bi je šteta ostaviti tim drumskim razbojnicima – vratio sam se opet na jabuku.
– Ako ne prestaneš o toj blesavoj jabuci, ubraću je i pojesti! – bila je skroz nervozna.
– Pa idi! – rekao sam.
– E pa, samo gledaj! – prkosno se zaputila prema rtu vrta.
– Ali prvo se svuci. Pođi gola! – izazvao sam je.
To ju je zaustavilo. Pogledala me kao da sam pao s Marsa, a onda je jednostavno sva odjeća spala s nje. I ja sam u trenutku bio isti. Zaboravili smo na selidbu, na bebu i kolica. Pod stablom kajsije, pomogao sam joj dohvatiti jabuku. Ja sam je grickao, lickao, umivao se, dok se ona zabavljala nabreklim plodom. Svatko je uživao u svojem rakursu. Nismo bili daleko od kraja, kad nas je poklopila strašna grmljavina.
– Čuješ li? Što je to? – vikala je.
Nisam je čuo od buke. Moment kasnije ogromni bager nam je provalio u vrt, lomeći pred sobom i stablo i gorilin grob i svašta. Jedva smo mu uspjeli pobjeći.
Veliki jastreb zgrabio je našu bebu iz kolica prije nego su se prevrnula.
Bojnik i nazivnik rajskog rta
Iz ciklusa priča “Jastrebova koljena”, nastalih po pjesmama Jamesa Tatea, iz zbirke “Jastrebove uspomene”, štampanima u Mogućnostima, jesen 2011, u prijevodu Miloša Đurđevića
*
Iza moje kuće, u stražnjem dvorištu, bilo je to malo prije naše selidbe u grad, bio je pravi rajski vrt. I u njemu samo jedno stablo, okruženo svim divnim i divljim životinjama – kako spada, kako je red, kako već stoji u Bibliji. Nisam vjerovao u boga pa mi je bilo sasvim nejasno čime sam to zaslužio. Nakon nekog vremena odustao sam razbijati glavu time. Prihvatio sam situaciju kakva je. Nije mi bilo druge. Nije nam bilo druge. Bili smo tu gdje jesmo. U rajskom vrtu, među svim tim zvijerima, istjerani iz vlastite kuće. Bili smo stranci na vlastitom posjedu i nismo se znali baš ponašati.
Kralj svih životinja nam je pristupio te poželio dobrodošlicu.
– Nisam vas do sada vidio. Mora da ste prvi put ovdje?! – bio je jako ljubazan.
– Nažalost da, jer ne smijemo više u svoju kuću – odgovorio sam mu.
– Oh, da. To je nesretni Jack. Ne zamjerite mu. Posvađao se sa svojom majkom i sada mu treba vlastiti prostor.
– Vi ga poznajete? – začudila se moja žena, držeći bebu u naručju.
– Kako ne. On je jedan od nas. Ali evo njegove majke, ona će vam to najbolje znati – pokazao je lav na ženku gorile što nam je upravo prišla.
Gorila je bila jako nesretna zbog svojeg sina pa nas je zamolila može li ona usvojiti našu bebu. Podsjećala ju je na jednu njenu davnu bebu koju je izgubila nesretnim slučajem, negdje, nije se više sjećala ni kad je to bilo. Pristali smo. Znali smo da će mala imati dostojnu pažnju, mi ćemo pak imati više vremena za sebe, a ni gorila neće daleko. Svi smo se trebali držati zajedno.
Zvijeri su nas primile kao svoje, u tom vrtu sa samo jednim stablom. Jack nas je promatrao kroz prozore i trošio moj viski. Znali smo ga o večeri vidjeti, kroz osvijetljena okna, kako putuje, previše pije, slika. Prošlo je kroz našu kuću i mnoštvo golih žena. Jackovoj majci to je teško padalo.
Prolazili su mjeseci i naša curica je napredovala sve više, dok je gorila kopnila. Jack je pio na prozoru. Jednog dana poštar mu je pozvonio na vratima, pardon, našim vratima. Nosio je obavijest da mu je majka umrla. Jack nije ni suzu prolio, ali se u njemu otvorila crna rupa koju ništa nije moglo ispuniti. Zato nije ni došao na majčin pogreb. Grozio se rupa.
Gorilu smo dostojno pokopali pod susjedov zid. Beba se vratila nama. Jedva smo je prepoznali.
U kući se Jack, od previše crnih rupa u sebi, počeo tresti i drhtati. Te je noći lav rekao da je dosta i divlje su zvijeri provalile u kuću. Izvukle su Jacka i odnijele ga daleko, napuštajući našu kuću i naš vrt. U jednom momentu, čas prije nego su nestali u noći, učinilo mi se kako nam Jack maše, kao da nam želi zahvaliti na našoj gostoljubivosti. Prema njemu i njegovim zvijerima.
– Htjela sam ti odmah reći, čim sam ga vidjela, kako me na nekog podsjeća. Samo nisam bila sigurna – mojoj je ženi proradio kliker. – E, sad znam… U našoj je kući živio sam Tarzan!
– Jane se, i tako, udala za drugoga! – nadodao sam, ulazeći u kuću.
*
Pakirali smo sve stvari. Bili smo spremni za selidbu. Izišli smo u naš vrt, pozdraviti ga po posljednji put. Na našem usamljenom drvu crvenio se samo jedan plod. Jedna jedina jabuka. Sočna jabuka. Ništa neobično jer se radilo o stablu kajsije. Nisam skidao pogleda s nje.
– Želiš li je pojesti? – ponudio sam se.
– Taman, prije bih umrla! – bila je malo nervozna pred put.
Napravili smo kolicima počasni krug vrtom. Mojim su se mislima stali šetati Adam i Eva, premda nisam vjerovao u biblijske pričice.
– Znaš, ovuda prolazi trasa glavne auto-ceste. Bilo bi je šteta ostaviti tim drumskim razbojnicima – vratio sam se opet na jabuku.
– Ako ne prestaneš o toj blesavoj jabuci, ubraću je i pojesti! – bila je skroz nervozna.
– Pa idi! – rekao sam.
– E pa, samo gledaj! – prkosno se zaputila prema rtu vrta.
– Ali prvo se svuci. Pođi gola! – izazvao sam je.
To ju je zaustavilo. Pogledala me kao da sam pao s Marsa, a onda je jednostavno sva odjeća spala s nje. I ja sam u trenutku bio isti. Zaboravili smo na selidbu, na bebu i kolica. Pod stablom kajsije, pomogao sam joj dohvatiti jabuku. Ja sam je grickao, lickao, umivao se, dok se ona zabavljala nabreklim plodom. Svatko je uživao u svojem rakursu. Nismo bili daleko od kraja, kad nas je poklopila strašna grmljavina.
– Čuješ li? Što je to? – vikala je.
Nisam je čuo od buke. Moment kasnije ogromni bager nam je provalio u vrt, lomeći pred sobom i stablo i gorilin grob i svašta. Jedva smo mu uspjeli pobjeći.
Veliki jastreb zgrabio je našu bebu iz kolica prije nego su se prevrnula.