Maestro Želimir

Druge godine nakon završenog rata u Bosni (1997.) moja mlađa kći, učenica sedmog razreda osnovne škole, svakodnevno mi je, po povratku iz škole, pričala šta su taj dan radili na nastavi. Tog ponedjeljka veli da su na satu maternjeg jezika iz lektire razgovarali o pjesmama Maka Dizdara, na satu matematike rješavali su jednačine sa dvije nepoznate, a iz biologije slušali predavanje o kičmenjacima.

– Koje ste sate još imali? – pitam je a ona, onako stidljivo veli:

– Imali smo i muzičko vaspitanje, ali nismo ništa radili.

– Kako možete da na satu ništa ne radite? – pitam ponovo.

– Lijepo! – veli ona te nastavlja – Nastavnik Željko je poslao jednog učenika da mu kupi kutiju cigareta, sarajevske “Drine” i on je izašao vani da puši a nama je rekao da nešto čitamo…

Nastavnika Željka (pravog imena Želimir) decenijama i veoma dobro poznajem. Mada nekoliko godina stariji od mene, imali smo nekih zajedničkih, dodirnih tačaka, naprimjer, susretali smo se tih šezdesetih godina proteklog stoljeća češće na ulici a rijetko na igrankama, jer je dolazio u Dom “Partizana”, gdje je bio plesnjak, jedino kad bi on svirao sa svojim bendom AŽD (ansambl sa njegovim inicijalima). Ponekad bi, istina, pred kraj igranke, negdje pred ponoć, svraćao iz šetnje da pogleda instrumente benda koji bi te večeri zabavljao mlade Kakanjce.

Ja sam potom otišao da završim srednju školu u Travniku, gdje sam upoznao članove grupe “Veziri” na čelu sa Josipom Pejakovićem, a Željko u Split na studij Muzičke akademije. Otada smo se viđali možda samo jednom godišnje i to ljeti, kad je on dolazio kući preko ferija.

No, početkom druge polovine šezdesetih godina za ljubitelje muzike Željko je postao glavna tema u malom rudarskom gradu. U valu pojave električnih gitara i pojačala, na koja su instrumenti bili priključeni (često po dva na jedan zvučnik, zajedno sa vokalom), a u oskudnosti nove vrste instrumenata u gradu, Željko se upustio u avanturu zvana električna gitara: konstruisao je sam i tako je počela priča o njemu kao muzičaru-praktičaru i inovatoru. Jedne večeri pojavio se s tom giratom na pozornici “Partizana” sa svojim sastavom, svirajući repertoar “The Shadowsa”, poput “Apachea”, “Atlantisa”, “Summer Holiday” i domaćih sastava, pjevajući pomalo stidljivo i neke hitove Cliffa Richarda. Onako visok i mršav, sa preozbiljnom i utegnutom pozom tijela, djelovao je pomalo poput onih britanskih gitarista iz podruma koji su svoju evropsku slavu stekli njišući se sa gitarom na pozornici. On je u toj pozi izgledao pomalo ukočen sa pokretima robota, bez imalo živosti. Ne sjećam se ko je sve činio taj njegov bend, ali pamtim da je za novu 1967. godinu u gradu razvalio tadašnji vokalno-instrumentalni ansambl “Crne bisere” i dva ključna gitarista (Ivica i Šiforija) prešla su nakratko da s njim sviraju.

Tako je Željkova gitara imala i zvaničnu promociju na toj novogodišnjoj svirci, mada je povremeno nešto štetkala i pomalo prekidala zvuk, ali su magneti i vibrator ipak funkcionirali. Mislim da je to bio njegov ostvareni životni san da sa instrumentom, koji je sam konstruisao, zasvira na igranci u “Partizanu”.

Ohrabren ovim prvijencem, Željko se kasnije upustio i u drugu avanturu – izradu pojačala za gitaru, jer je “fender” bio skup a teško se mogao i uvesti iz Austrije i Italije. Nije se proslavio sa pojačalom; jedno mu se gotovo zapalilo; nakon pojave dima u njemu ugašeno je prije nego je došlo do većih posljedica.

No, time njegova popularnost u gradu nije splasnula. Kao apsolvent na Muzičkoj akademiji, otišao je u svojim idejama još i dalje, i po eksperimentiranju i geografski (van zavičaja), te se kao kompozitor pojavio na tadašnjem popularnom muzičkom festivalu mladih u Subotici, gdje je osvojio jednu od nagrada. Ne sjećam se ni kako se zvala i ko je pjevao.

To su bila dva njegova najveća izleta (naravno i dometa) kao muzičara-praktičara. Završetkom Akademije, vratio se u rodni grad, gdje se zaposlio u osnovnoj školi predavajući muzičko vaspitanje. Ne znam kakav je bio metodičar i koliko su osnovci stekli muzičkog temelja u svom obrazovanju. Nekoliko puta sam tih (kasnih sedamdesetih) godina s njim šetao gradom, pričajući naravno o muzici. Interesovalo me njegovo poimanje muzičkog kontrapunkta, pa ga pitam kako taj pojam definiše. Ne pamtim njegov doslovni odgovor, ali otprilike rekao mi je da u kontrapunktu bas dionica i gitarska dionica imaju potpuno različit tok, dok bas svira istu dionicu koju ponavlja tokom cijele melodije, dotle gitara na refrenu počinje „hromatsko dizanje“. Onda mi je pojasnio da to znači da melodija koja se svira uz temu, ritmički joj kontrastira (imaju različiti ritam, dopunjujući je). Harmonijski obje su podudarne, jer to i moraju biti budući da traju istovremeno, pojasnio je.

Desetak, pa možda i više godina Željka nisam susretao u gradu, znajući ipak da je tu, zaposlen u osnovnoj školi. Kad sam ga susreo tih ratnih godina u rodnom gradu, stasom je izgledao sasvim drugačije od one ličnosti koju pamtim odranije; mršav pomalo poguren i mislima odsutan, ne bi me ni pozdravio da mu se nisam javio.

– Gdje si, Stari? – izustio je svoju staru frazu s kojom je počinjao konverzaciju otkako ga poznajem. Znao sam još ranije da u njegovom životu postoje dvije faze: stavaralačka i ona druga, u kojoj lebdi negdje u oblacima. Sjetio sam se misli psihologa koji tvrde da veliki stvaraoci žive na bridu između nebeskih visina i kobnih ponora. U gradu se upravo pričalo da je psihička nestabilnost karaterisala i njegovog oca Antu, koji je krajem dvadesetih ili početkom tridesetih godina proteklog stoljeća – vrijeme kad je grad nastajao – došao u Kakanj i sagradio kuću, stiješnjenu danas između novosagrađenih zgrada, tu uz zgradu Policije (naspram Nikolića kuće). Nikada nisam uspio saznati odakle je došao njegov tata, koji se uvijek držao gospodski uglađen u odijelu, sa bijelom košuljom i kravatom.

Taj moj ratni susret s njim trajao je veoma kratko, tek onoliko koliko je trebalo da razmijenimo nekoliko konvencionalnih rečenica, jer sam ga “izvagao” da nije za ozbiljnu priču. Ne sjećam se da smo se kasnije viđali, a i ja sam se potom veoma brzo vratio u Sarajevo, te je i slučajno susretanje bilo nemoguće.

Vrijeme je neumitno teklo i Željka nikada više nisam susreo. Čini mi se da su bile prve godine novog milenija kad sam posjetio sestru u Kaknju od koje sam saznao da je Željko, nakon što je otišao u invalidsku penziju, veoma brzo, zauvijek napustio ovaj svijet. Sa sobom je odnio i sve te događaje po kojima ga starija generacija Kakanjaca pamti, kao i one iz osnovne škole.

Ako bilo ko u Kaknju bude nekada pisao historiju ovdašnje zabavne muzike, ne mislim da će moći zaobići Želimira, muzičara koji je u gradu napravio prvu električnu gitaru.

Raif Čehajić 07. 03. 2015.