Nije mu mnogo godina, nije ni loša zdravlja, no svejedno mu je liječnik rekao neka se pripremi, neće još dugo. Slutite li vi to raketu, geler, upita ga zbunjen, ne bi li sve okrenuli na šalu. Ali doktor samo obori pogled, udari se stisnutom šakom o grudi, reče srce.
Za srce se nikad ne zna.
U prvi se mah usplahiri, pa pomisli da stari liječnik griješi, ali se ubrzo zatim pomiri. Toliki umiru u ratu, žene, djeca, mladi, jednako umiru kukavice i junaci, pa kako da on sad od svoje obične i mirnodopske smrti stvara silan problem, a ljudima oko sebe muku.
Ništa nije rekao ženi i djeci, neka im to bude iznenađenje. Smrt od srca uvijek je iznenađenje. Tako i u ratu.
Odmah je sutradan namjerio otići ispovjedniku. Njemu da kaže, kao što je pristojno i higijenski, kao što je uostalom i običaj: sve ono što zna, što mu se u životu dogodilo i što je toliko dugo skrivao, a što nikako ne bi smjelo da umre skupa s njim. Čovjek je vlasnik tih materijalnih sitnica, koje se njegovom smrću pretvaraju u drage uspomene njegovim bližnjim, ili u smeće koje što prije valja spaliti ili baciti, ali nije čovjek vlasnik uspomena, sjećanja i doživljaja. Sve to, vrlo podrobno, valja predati na znanje ispovjedniku, on da kasnije vidi što je vrijedno, što je za čuvanje, a što možemo slobodno zaboraviti, mi čija muka ostaje da živi u opsađenom gradu.
Ali kao za vraga, kao da je neprijatelj nešto znao, sutra je započela sezona velikog granatiranja. Možda potraje dan, možda tri, možda i čitavih mjesec dana. Jednom, pete godine rata, granate su tri mjeseca sipale s neba, tako da nismo mogli pomoliti nos iz kuće i iz podruma. Tri mjeseca nismo tada vidjeli bijela dana.
Neće, valjda, opet toliko.
Sjedio je u kuhinji, u odijelu za kancelariju, šešir je držao pred sobom na stolu, preko podlaktice mu je visio kišobran. Žena ga je u čudu gledala. Djeca su mu se igrala oko nogu. Čekam, rekao je, čim prestane pucnjava da požurim u ured! Podigla je obrve, pa ga još jednom osmotrila, kao rentgenskim pogledom razabrala mu je sve životne laži, možda je našao drugu, možda se kocka, možda će u prvu kafanu… Ne, ne, odmahivao je onom rukom, tako da mu je kišobranska drška kliznula niz podlakticu, moram u kancelariju, važno je.
Srce bi mu povremeno ustreperilo poput leptira. Uhvatio bi se tad za grudi, da ga zaustavi, da mu ne pobjegne, sve misleći da se negdje unutra u njemu osipa šareni prah s leptirovih krila.
Srećom granate su padale samo dva dana. I nije tresnula nijedna raketa.
Čim se utišalo, istrčao je van i odjurio poput mladića. Ispovjednik, visok i snažan čovjek, u crnom, savršeno čistom odijelu, na kojem je nije razaznavala nijedna trunka prašine, ustao je od stola i pružio mu ruku. Ruka mu je bila topla i golema. Kao tri ruke običnog čovjeka. Dok su se rukovali, prsti mu se pružiše skoro sve do njegova lakta.
Pa su sjeli, svatko sa svoje strane stola. Njegova stolica je škripala, čulo se iz nje samrtno drvo hrasta, dok je ispovjednikova stolica nakon sjedanja mukom zamuknula. Kao da njezino drvo nikad nije bilo živo.
Ispovjednik je otvorio bilježnicu, veliku, trgovačku, s crvenom crtom koja se spušta niz desnu četvrtinu stranice, kliknuo je kemijskom olovkom, običnom predratnom, reklamnom. Njega je to pomalo razočaralo. Očekivao je nalivpero.
Rekao mu je ono što mu se činilo važnim.
Ispovjednik je sve zapisao: dva i pol reda.
I, što dalje?, pitao je.
Ostalo je nevažno, poneki sitni strah, radost, otplaćeni krediti, podmireni dugovi…
Ispovjednik je, nadnesen nad bilježnicu, podigao obrve i uzdahnuo.
Srce, kažete?
Srce.
Pa kud u ratu srce?
Eto.
I samo ovo, na kraju.
Slegnuo je ramenima. Pa se sjetio žene. Možda ju je, makar zaobilazno, trebao upitati. Sigurno bi se sjetila još nečega.
A ja, vidite, mnogo teže, mnogo gore, za tri ovakve sveske…
Ah, ote mu se, pa kako?
Ako me ubije, reče ispovjednik, ili ako me kao vas presiječe srce, u gadnoj ću nevolji biti. Izdajnik, a ne ispovjednik! Nemam se kome ispovjediti nego sebi. To činim svakoga dana, premda je uludo. Ispovijedam se onome tko umire skupa sa mnom. A to je glupo i nekorisno.
Da, reče, baš nekorisno!
U to ispovjednik okrenu svoju bilježnicu pa je gurnu prema njegovoj strani stola. I kliknu kemijskom, da mu je pruži takvu, ugašenu, isključenu.
Pa da on u sljedećem trenutku klikne.
I da tako postane ispovjednik, kojemu srce više nijednom ne zatreperi poput leptira.
Ispovjednik
Nije mu mnogo godina, nije ni loša zdravlja, no svejedno mu je liječnik rekao neka se pripremi, neće još dugo. Slutite li vi to raketu, geler, upita ga zbunjen, ne bi li sve okrenuli na šalu. Ali doktor samo obori pogled, udari se stisnutom šakom o grudi, reče srce.
Za srce se nikad ne zna.
U prvi se mah usplahiri, pa pomisli da stari liječnik griješi, ali se ubrzo zatim pomiri. Toliki umiru u ratu, žene, djeca, mladi, jednako umiru kukavice i junaci, pa kako da on sad od svoje obične i mirnodopske smrti stvara silan problem, a ljudima oko sebe muku.
Ništa nije rekao ženi i djeci, neka im to bude iznenađenje. Smrt od srca uvijek je iznenađenje. Tako i u ratu.
Odmah je sutradan namjerio otići ispovjedniku. Njemu da kaže, kao što je pristojno i higijenski, kao što je uostalom i običaj: sve ono što zna, što mu se u životu dogodilo i što je toliko dugo skrivao, a što nikako ne bi smjelo da umre skupa s njim. Čovjek je vlasnik tih materijalnih sitnica, koje se njegovom smrću pretvaraju u drage uspomene njegovim bližnjim, ili u smeće koje što prije valja spaliti ili baciti, ali nije čovjek vlasnik uspomena, sjećanja i doživljaja. Sve to, vrlo podrobno, valja predati na znanje ispovjedniku, on da kasnije vidi što je vrijedno, što je za čuvanje, a što možemo slobodno zaboraviti, mi čija muka ostaje da živi u opsađenom gradu.
Ali kao za vraga, kao da je neprijatelj nešto znao, sutra je započela sezona velikog granatiranja. Možda potraje dan, možda tri, možda i čitavih mjesec dana. Jednom, pete godine rata, granate su tri mjeseca sipale s neba, tako da nismo mogli pomoliti nos iz kuće i iz podruma. Tri mjeseca nismo tada vidjeli bijela dana.
Neće, valjda, opet toliko.
Sjedio je u kuhinji, u odijelu za kancelariju, šešir je držao pred sobom na stolu, preko podlaktice mu je visio kišobran. Žena ga je u čudu gledala. Djeca su mu se igrala oko nogu. Čekam, rekao je, čim prestane pucnjava da požurim u ured! Podigla je obrve, pa ga još jednom osmotrila, kao rentgenskim pogledom razabrala mu je sve životne laži, možda je našao drugu, možda se kocka, možda će u prvu kafanu… Ne, ne, odmahivao je onom rukom, tako da mu je kišobranska drška kliznula niz podlakticu, moram u kancelariju, važno je.
Srce bi mu povremeno ustreperilo poput leptira. Uhvatio bi se tad za grudi, da ga zaustavi, da mu ne pobjegne, sve misleći da se negdje unutra u njemu osipa šareni prah s leptirovih krila.
Srećom granate su padale samo dva dana. I nije tresnula nijedna raketa.
Čim se utišalo, istrčao je van i odjurio poput mladića. Ispovjednik, visok i snažan čovjek, u crnom, savršeno čistom odijelu, na kojem je nije razaznavala nijedna trunka prašine, ustao je od stola i pružio mu ruku. Ruka mu je bila topla i golema. Kao tri ruke običnog čovjeka. Dok su se rukovali, prsti mu se pružiše skoro sve do njegova lakta.
Pa su sjeli, svatko sa svoje strane stola. Njegova stolica je škripala, čulo se iz nje samrtno drvo hrasta, dok je ispovjednikova stolica nakon sjedanja mukom zamuknula. Kao da njezino drvo nikad nije bilo živo.
Ispovjednik je otvorio bilježnicu, veliku, trgovačku, s crvenom crtom koja se spušta niz desnu četvrtinu stranice, kliknuo je kemijskom olovkom, običnom predratnom, reklamnom. Njega je to pomalo razočaralo. Očekivao je nalivpero.
Rekao mu je ono što mu se činilo važnim.
Ispovjednik je sve zapisao: dva i pol reda.
I, što dalje?, pitao je.
Ostalo je nevažno, poneki sitni strah, radost, otplaćeni krediti, podmireni dugovi…
Ispovjednik je, nadnesen nad bilježnicu, podigao obrve i uzdahnuo.
Srce, kažete?
Srce.
Pa kud u ratu srce?
Eto.
I samo ovo, na kraju.
Slegnuo je ramenima. Pa se sjetio žene. Možda ju je, makar zaobilazno, trebao upitati. Sigurno bi se sjetila još nečega.
A ja, vidite, mnogo teže, mnogo gore, za tri ovakve sveske…
Ah, ote mu se, pa kako?
Ako me ubije, reče ispovjednik, ili ako me kao vas presiječe srce, u gadnoj ću nevolji biti. Izdajnik, a ne ispovjednik! Nemam se kome ispovjediti nego sebi. To činim svakoga dana, premda je uludo. Ispovijedam se onome tko umire skupa sa mnom. A to je glupo i nekorisno.
Da, reče, baš nekorisno!
U to ispovjednik okrenu svoju bilježnicu pa je gurnu prema njegovoj strani stola. I kliknu kemijskom, da mu je pruži takvu, ugašenu, isključenu.
Pa da on u sljedećem trenutku klikne.
I da tako postane ispovjednik, kojemu srce više nijednom ne zatreperi poput leptira.