Ugovor

Gotovo svaki dan vraća me temi starosti nemoćnoj da „gospodari“ sama sobom i svojim imetkom. Za održavanje velikog stana urednim kao nekad više nemamo snage, iscrpljeni i oboljeli oboje, bez bliže rodbine u blizini. Svi u novim državama, zabavljeni sami sobom, ne možeš ih zamijeniti bilo s kim koga i ne zanima s kakvim si mukama svoj imetak stjecao. To uznemirava i mene, ali odbacujem sva rješenja koja bi mogla biti pogubna za oboje. Otkad je odvjetnik u stanu saslušao tu našu priču i svojim oštrim pogledima ocijenio stanje u njemu, predložio ugovor o doživotnom izdržavanju, ona stalno o tome.  

– Čula sam jučer pred liftom razgovor majke i kćerke. Bila s okom i uhom kroz špijunku s njima nekoliko minuta, lift negdje zapeo, dugo ga čekale. Bože, mama, što mi svaki dan kvocaš s tim ugovorom: Kad ćemo ga potpisati ti i ja o doživotnom izdržavanju. Čemu žurba, odgovara joj kćer. Nervozna je, pocupkuje, pritiska dugme za poziv lifta. Saznala sam da ima još jednu kćer, stariju, s dvoje djece, mlađa je još uvijek neudana. 

–  Nešto slično pročitao sam jučer na jednom portalu, dogodilo se u mojoj Posavini. 

– Stvarno? Eh, što bih dala da je moj vid bar kao tvoj koji je također istrošen. 

– Odmah sam rekao: Nikakav ugovor ni sa svojim, ni s poznatim, ni s nepoznatim. Ostani u svome domu, svoj na svome, pa što ti bude! 

– Meni takav ugovor u razgovoru spomenu i neka stanarka s kata na hodniku.  

– Ni za živu glavu! 

– Štoooo?  

– Priča s portala me opominje da to ne činim. A žalosna je i potresna ta priča… Nipošto! Kad roditeljicu rođeno dijete iznevjerava i s ugovorom, kako će ugovoru ostati vjeran tko to nije? 

– Ma, i mene baš to nešto žulja.

  – Majka se oslonila na mlađu kćer i sklopila s njom ugovor o doživotnom izdržavanju. Dogovorila s njom da je vodi ljekaru kad god zatreba, da je diže iz kreveta, da joj kuha ručak, nabavlja sve što treba. Dobro je potrajalo dvije godine, onda se dogovor raspao. Majka ostala bez ičega, kćerka joj sve proćerdala i okrenula joj leđa. 

– Pa, to je okrutno, baš neljudski. 

– Sreća je da mi, ni s tvoje ni s moje strane, nemamo nikog bližnjeg zainteresiranoga za potpis takvog papira. 

– A i to je, brate, žalosno. 

– Ugovorom je bilo dogovoreno da ta jadna majka ostane u svom stanu, da neće u Dom za starije osobe, hoće da umre u svom stanu. Kad se dogovor raspao, kćer je majci preporučila Doma za starije i nemoćne osobe, smrt sirotice bez nje u blizini. Sad su na sudu.

– Boožžeeee!

Sličan razgovor, velim, vodimo  svaki dan. Dojadilo. Od jučer izbjegavam objašnjenja koja stalno traži. Zašto ne pristajem ni na kakve ugovore neka to sama dokučiti. Ponekad je sažaljevam, starci to zaslužuju, a njihovo društvo smo odavno oboje. Nemoćni da usisamo trosoban stan, oslobodimo namještaj od prašine koja u Sarajevo posljednjih godina stiže čak iz Afrike. Otkako se već drugu godinu ne mičemo iz stana, sve nam nabavlja dobri Ismet iz ulice Nerkeza Smailagića, zvani Pipo, povremeno je u toj ulozi i Sejo, susjed iz prizemlja. Vitrinama u mojoj radnoj sobi koje jedva trpe teret brojnih knjiga odavno ne prilazim, nemam snage da ih jednu po jednu, kao nekad, čestito obrišem, i one su prašnjave. Paučina i prašina svugdje, na parketu, ormarima pretrpanim garderobom i posteljinom, ona to i ne vidi, mene kraj ormara noge drže uspravnim tek koji minut, odmah klecaju. Snaga iz njih davno istekla. Ispod kreveta u spavaćoj sobi ne smijem ni zaviriti, na prozorima je staklo umazano, zidovi su s crnilom od centralnog grijanja. Kad smo ih ono zadnji put krečili? Na svim mjestima susret s bubašvabama koji joj prešućujem. Nalazim ih u kuhinji, sudoperu, u ladicama ormara kad mijenjam presvlaku. Njihov sitni izmet je rasut i u kupatilu, tko zna, možda je u njemu i njihovo buduće potomstvo. Dvoje staraca, stan zapušten, neusisan mjesecima, nitko neće ni za novac…

Kako ona iz dana u dan nastavlja produbljivati tu svoju temu, tako ja od nje bježim. Čim joj se vratim, ostavim je na kauču, krenem prvo do kuhinje, zaustavim se kod frižidera u njoj, odatle do svoje radne sobe, biblioteke, pa u blagovaonicu… Iz frižidera obično uzmem kolač, bilo što za prežvakat, jedem u hodu, žvačem ga i u svojoj radnoj sobi. Na policama vitrine koja pokriva cijeli zapadni zid, od poda do stropa, uvijek tražim neku svoju knjigu, da saznam u kakvom je stanju, vraćam se s njom u blagovaonicu na čijem su velikom stolu već tanjuri i pribor za ručak. To je ona pripremila čim je izašla iz kreveta, tako navikla. Premoren od hodanja, napokon sam opet uz nju. Iznenađen, da ne preplašim neočekivane goste, spuštam tijelo u velikoj sobi na stolicu za odmor polako. Dok to činim, pogled i dalje držim na vođi gostiju, uljezima iz tek napuštenih prostora. Trznem se kao od ružnog sna, riječ zaustavim u grlu. Ne mogu da prihvatim takvu drskost, taj neumjesni marš tih sitnih stvorenja. Krupan, udomaćen, u društvu svojih nekoliko drugara, baraba, bez žurbe na parketu, na njemu su svi kao njegovi budući vlasnici … Iz godine u godinu ih je sve više; otkud su došli? Smješkam se od muke, cijedim kroz zube:

 – Sve mi se čini, draga moja ženo, da smo i nas dvoje davnih dana već potpisali taj ugovor. 

– Kako to misliš? 

– Tako. 

Šutnja. U šutnji sam opet zakovan kao u škrinju, vratila me u nju ta iznenađujuća drskost uljeza. Ipak prvi progovaram:

– Sve što mislimo da je stečeno za života samo naše, varamo se, draga moja ženo. 

Njoj je i dalje takav moj govor zbunjujući. 

– Nije mi to posve jasno – ponavlja više puta. Nekad lucidna, u svemu samostalna i sigurna, sada ovisna o meni u svemu i u malo izvrnutom razgovoru.

– Onda ti ne mogu pomoći. Pametna si, visoko obrazovana, sve znaš što i ja. 

Ona već grca.

– Ponovi, molim te. Što me stalno ostavljaš bez jasnog odgovora. Nisam više što sam nekad bila. Stara sam i zbunjena… 

Razumijem njezine muke, ali ne popuštam. Moramo oboje očvrsnuti, pred nama su još teži starački dani. Neka se potrudi, neka i to shvati! Pa mi je, onda, mnogo žao, smetnuo sam s uma da je poluslijepa. Da ne vidi one barabe na parketu kao njegove buduće gospodare. Pratim kamo će te barabe, hoće li pod trosjed, na kojem se ona svakodnevno popodne odmara… Ona već plače, kao malo dijete glasno, od žalosti što ne može samostalno da dokuči značenja mog jezika. I barabe su preplašene tim plačem, bježe pod trosjed, za tren s parketa nestaju ti potpisnici našeg ugovora, za koje je on, kao važni papir, imaginaran, ipak moćan ma gdje da jesu. A velik je naš stan, i kao da je već i njihov, nije samo naš. M smo u njemu tek privremeno, poluživi, s mnogo papira, s malo doživotne sigurnosti. Eto, to je ta starost, to je ta još jedna priča o našemu imetku. 

 

Mirko Marjanović 28. 01. 2023.