Zamišljam svoj bruh. Izgleda kao veliki korijen neoguljenog đumbira koji me žulja u desnoj preponi. Osjetim svaku kvrgu te drvenaste proklete stvari koja iznutra iritira moje tijelo.
Zamišljam kamen u svom desnom bubregu. Pod utjecajem ljekara i njihovih asocijacija, izgleda kao glatko zrno biserno bijele riže. Znam i osjećam da nije takvo;
da je nepravilno, oštro, crno, ali u bolovima čekam da ga krvavo izmokrim.
Nepodnošljiva je vrućina i salijevam hladnu vodu u svoje suho tijelo. Zamišljam svoje ždrijelo i jednjak: podsjećaju me na velike komade junećeg mesa koje viđam u mesarama. Zamišljam kako te suhe zidove mesa koji vode do mog želuca natapa voda. Vidim kako meso postaje tamnije, crvena boja intenzivnija, ali potom se suši i dobiva prvobitnu boju. Potrebno mi je još vode. Potrebno mi je još boje.
Zamišljam korijen osmice koju treba izvaditi iz gornje vilice. Izgleda poput malih kljova ili kuka, šta li su već, koje viđam na ženskim ogrlicama od drveta ili slonove kosti. Podsjeća me na oštre rožnate kandže divljih zvijeri koje će kidati moju vilicu dok ih zubar bude drobio i čupao u isto vrijeme.
Zamišljam transaminaze, te mistične jetrene enzime koji su ponekad povišeni u mojoj krvi. Izgledaju poput gustih naftnih mrlja koje plutaju na površini krvi, a iznad njih grakću galebovi, ti bijeli lešinari.
Zamišljam svoju unutarnju krv. Ne onu iz prsta koja poteče kada se porežem na konzervu: ova je crna, vrela i gusta, a kad se prospe, zamagljuje vid i izaziva mučninu.
Zamišljam svoje kosti koje se vrte oko svoje ose i drobe hrskavicu dok imam visoku temperaturu. Tražim položaj koji će ih smiriti, koji će im goditi dok se uvrću kao da će same iz sebe iscijediti znoj.
Zamišljam svoj pankreas. Zelene je boje. Zamišljam jetru, oblika je Sjeverne Amerike. O srcu ne razmišljam mnogo, jer sam vidio njegove slike. I stvarne i one simboličke.
Zamišljam čak i svoje misli. Izgledaju poput slova u najobičnijem fontu. Ograničene u riječima i rečenicama.
Razmišljam o sebi. Tu sam unutra, odmah iza očiju kroz koje posmatram svijet, te se slijevam niz grlo do stisnutih grudi. Tu sam, ne znam da li je to duša ili nešto drugo, ali znam da sam tu, samo što ne mogu da zamislim oblik. Kojeg li sam ja oblika?
I onda se gledam u ogledalu. Prepoznajem lice, ali ne vidim sebe.
Kada duže gledam sopstveno lice u ogledalu, pokušavajući da vidim iza njega, da prepoznam sebe, u tijelu ispred ogledala, u meni, u sebi kojeg ne vidim, stvara se užasavajuća nelagoda, poput one koju izaziva pucanje kosti. I onda odustanem.
Zamišljam svoje sitne bolesti, svoju unutrašnjost, svoje organe; dajem im oblik i osobine, dajem im teksturu, vlažnost i miris. Zamišljam čak i apstraktne misli, koje su ništa više nego riječi, ali ne mogu da zamislim sebe.
Znam da nisam nijedna od tih ćelija, da nisam hrskavica, kost, da nisam meso, da nisam tijelo koje vidim u ogledalu.
Tu sam, znam da sam tu, ali ne mogu da zamislim kako izgledam.
Tijelo i ja
Zamišljam svoj bruh. Izgleda kao veliki korijen neoguljenog đumbira koji me žulja u desnoj preponi. Osjetim svaku kvrgu te drvenaste proklete stvari koja iznutra iritira moje tijelo.
Zamišljam kamen u svom desnom bubregu. Pod utjecajem ljekara i njihovih asocijacija, izgleda kao glatko zrno biserno bijele riže. Znam i osjećam da nije takvo;
da je nepravilno, oštro, crno, ali u bolovima čekam da ga krvavo izmokrim.
Nepodnošljiva je vrućina i salijevam hladnu vodu u svoje suho tijelo. Zamišljam svoje ždrijelo i jednjak: podsjećaju me na velike komade junećeg mesa koje viđam u mesarama. Zamišljam kako te suhe zidove mesa koji vode do mog želuca natapa voda. Vidim kako meso postaje tamnije, crvena boja intenzivnija, ali potom se suši i dobiva prvobitnu boju. Potrebno mi je još vode. Potrebno mi je još boje.
Zamišljam korijen osmice koju treba izvaditi iz gornje vilice. Izgleda poput malih kljova ili kuka, šta li su već, koje viđam na ženskim ogrlicama od drveta ili slonove kosti. Podsjeća me na oštre rožnate kandže divljih zvijeri koje će kidati moju vilicu dok ih zubar bude drobio i čupao u isto vrijeme.
Zamišljam transaminaze, te mistične jetrene enzime koji su ponekad povišeni u mojoj krvi. Izgledaju poput gustih naftnih mrlja koje plutaju na površini krvi, a iznad njih grakću galebovi, ti bijeli lešinari.
Zamišljam svoju unutarnju krv. Ne onu iz prsta koja poteče kada se porežem na konzervu: ova je crna, vrela i gusta, a kad se prospe, zamagljuje vid i izaziva mučninu.
Zamišljam svoje kosti koje se vrte oko svoje ose i drobe hrskavicu dok imam visoku temperaturu. Tražim položaj koji će ih smiriti, koji će im goditi dok se uvrću kao da će same iz sebe iscijediti znoj.
Zamišljam svoj pankreas. Zelene je boje. Zamišljam jetru, oblika je Sjeverne Amerike. O srcu ne razmišljam mnogo, jer sam vidio njegove slike. I stvarne i one simboličke.
Zamišljam čak i svoje misli. Izgledaju poput slova u najobičnijem fontu. Ograničene u riječima i rečenicama.
Razmišljam o sebi. Tu sam unutra, odmah iza očiju kroz koje posmatram svijet, te se slijevam niz grlo do stisnutih grudi. Tu sam, ne znam da li je to duša ili nešto drugo, ali znam da sam tu, samo što ne mogu da zamislim oblik. Kojeg li sam ja oblika?
I onda se gledam u ogledalu. Prepoznajem lice, ali ne vidim sebe.
Kada duže gledam sopstveno lice u ogledalu, pokušavajući da vidim iza njega, da prepoznam sebe, u tijelu ispred ogledala, u meni, u sebi kojeg ne vidim, stvara se užasavajuća nelagoda, poput one koju izaziva pucanje kosti. I onda odustanem.
Zamišljam svoje sitne bolesti, svoju unutrašnjost, svoje organe; dajem im oblik i osobine, dajem im teksturu, vlažnost i miris. Zamišljam čak i apstraktne misli, koje su ništa više nego riječi, ali ne mogu da zamislim sebe.
Znam da nisam nijedna od tih ćelija, da nisam hrskavica, kost, da nisam meso, da nisam tijelo koje vidim u ogledalu.
Tu sam, znam da sam tu, ali ne mogu da zamislim kako izgledam.