Irena Lukšić

Ako znam išta onda posve sigurno znam da se nikada nismo upoznali. Nitko nas nije doveo jedno pred drugo, natjerao nas da pružimo po desnu ruku i izgovorimo sve što se u tim prilikama govori, a što ljude zatim obaveže. Makar i na to da ubrzo zaborave da su se ikad upoznali.

Ali mi nismo.

Jednom mi je, međutim, prišla nakon književnog predstavljanja na kojem sam govorio nešto o nekome, odavno već nije važno što i o kome, i u svom sam govoru izgovorio da se nešto dogodilo u Dugoj Resi.

Prijekornog izraza lica, koji možda i nije bio tako prijekoran, jer isti sam izraz viđao na njezinim fotografijama iz novina, hladnoga, činilo mi se uvrijeđenog tona u glasu, rekla je samo:

– Nije u Dugoj Resi, treba u Duga Resi!

Samo to, te se okrenula i otišla, da nikada ne razmijenimo ni riječi.

U danima njezine smrti, u ganutim porukama onih koji su je znali i voljeli, u novinskim nekrolozima, bilješkama na Internetu, posvuda, bilo je napisano da je Irena Lukšić umrla u Dugoj Resi.

Dramaturški razlog našega kratkog, nekoliko sekundi dugog poznanstva, jest da na kraju svih krajeva njezinim glasom kažem:

– Nije u Dugoj Resi, treba u Duga Resi!

 

Miljenko Jergović 17. 03. 2019.