Da bar

Otac je moj
rođen u malom selu
Dabar u Lici
i možda bi bilo
bolje za svijet
da nije nikuda
ni otišao

gradovi nude ćelije
iza bezbrojnih prozora
grobove za život
mirise kuhinja
i uvelih žena
po stubištima

kradu prostor
od neba

za plačljivo sunce
u malo lokve
na kraju ulice

sve je u gradu monument
vrijeme okaljano dogmom

samo sam jednom
bio u Dabru
spavao u krevetu
na zakošenom podu

ujutro smo popili
kakao s netom pomuženim mlijekom

Vincent je mnogo kasnije
naslikao tu sobu
u kojoj sam sanjao
svoje lice.