Na putu za Makačkalu

Iz romana “Vjetrogonja Babukić i njegovo doba”

 

Dagestanski Tupoljev 154 rula se sve brže niz pistu. Motori urlaju kao izbezumljeni slonovi, putnička kabina se trese, drhti kao skotna kuja, a uzlijetanje ovoga tužnog čudovišta čini se krajnje neizvjesnim. Starački prsti prebiru brojanice, težak miris kerozina prodire kroz podove, popuštaju varovi aluminijskih ploča, djeca se zavlače majkama pod košulje, progrizaju kožu, ulaze u krvotok i nestaju u damarima njihovih podivljalih srca…   

Tu 154 na putu za Makačkalu prvi je, nakon okončanja štrajka, dobio dozvolu za polijetanje, zato što se na frankfurtskome aerodromu zatekao protiv svih pravila, kao iznenadni, kasno otkriveni uljez u njemačkome zračnom prostoru, kojeg se što prije, i po mogućnosti da nitko ne sazna, treba osloboditi, ali i zato što ni u kontrolnom tornju, ni u tehničkim službama i među aerodromskim mehaničarima, nitko zapravo nije bio siguran da će dagestanski zrakoplov zbilja uspjeti za uzleti. Govorkalo se da će se stari tupoljev raspasti i eksplodirati nasred uzletne piste, ili malo dalje, u poljima prema gradu.

Mehaničar koji mu je zavirio u motore, veteran aerodromskih službi Joseph Bellow, kaže da takvo što nije vidio ni u plovećih, ni vozećih, a kamoli u letećih vozila: izgledali su, ti motori, kao u kakvoga dotrajalog traktora, koji upravo ore svoju posljednju brazdu. Sažalio se nad avionom stari Bellow, više nego nad sedamdeset devet putnika za Makačkalu, koji su u vrijeme štrajka, bili zaključani u prostoriji za pušače, i čuvala su ih dvojica aerodromskih policajaca, jer su se ilegalno našli na njemačkome teritoriju, pa je trebalo voditi računa da tu i ne ostanu. Bellowa, koji je, ustvari, bio Rus, Josif Anastasjevič Belov, a u Njemačku je emigrirao kao sovjetski regrut, s puškom i u uniformi, ti ljudi nisu nimalo zanimali, kao što čovjeka često izgubi interes za one koje sustigne sudbina koju je sam jedva izbjegao. Nitko za teško bolesne nema tako malo razumijevanja kao onaj tko je, po mogućnosti čudom, upravo ozdravio. Ali Tu 154, stari dobri tupoljuša, avion njegove mladosti, čudo sovjetske nauke i tehnike, putujuća strijela proleterskoga internacionalizma, on je u Bellowu budio one najdublje ljudske osjećaje, kakvi se jave pred starost, u vrijeme kada je čovjek još uvijek živ, ali oko njega sve je mrtvo i postoji samo u sjećanjima i uspomenama.

Stari je emigrant skinuo bijelu radnu rukavicu i golom je rukom milovao zamašćenu unutrašnjost avionske turbine:

– Tupoljuša, dragi moj tupoljuša… – rasplakao se onako ruski, nad otvorenim grobom sovjetske avionske industrije i nad samim sobom, nad svojom mladošću i ludom glavom koja ga je odvela u tuđinu.

Za to vrijeme, sedamdeset devet ljudi, odreda ruskih državljana, Avara, Kamika i Čečena, stisnuli su se na sjedalima kod izlaza A 89, dok su oko njih, hineći opuštenost, šetkali aerodromski policajci. Nisu ih više bila dvojica, nego je nesretne Dagestance opkolio cijeli vod, s automatskim puškama na prsima, jer se strahovalo da bi se nekako, nekim čudom, među putnicima mogla raširiti vijest o stanju u kojem se pred polijetanje nalazi TU 154, i da bi neki među njima bijegom mogli potražiti spas. Policija je bila vrlo oprezna, ništa se nije prepuštalo slučaju.

– Oni neće bježati, ne morate ih čuvati! – obratio se na visokom njemačkom, onom kakav govore junaci u romanima Thomasa Manna, policijskome zapovjedniku, suhonjavom i bezbradom mladiću.

– Vi to znate? – pogledao ga je s visina kakve čovjeku može pružiti samo policijska ili vojna uniforma.

– Da, oprostite, ali znam.

– Odakle znate, možda vi poznajete nekoga od ovih ljudi?

– Sve ih znam. Do jednoga.

– Da i vi niste Čečenac?

– Oni su iz Dagestana, po narodnosti većinom i nisu Čečenci. Ali nije to važno. Ne morate znati njihovo porijeklo da biste ih poznavali.

– Je li? – iskreno se začudio mladić u uniformi.

– Da. To su ljudi iz Auschwitza. Ili iz Treblinke, svejedno. Sigurno ste ih mnogo puta vidjeli na televiziji. Vi ste odrasli u Njemačkoj? Ako ste odrasli u Njemačkoj morali ste ih vidjeti.

– Odrastao sam u Dresdenu i nikad ih nisam vidio. Zašto spominjete konclagere? Uostalom, što vi tu radite, molim vas udaljite se na propisno odstojanje!

– A koliko, po vašem mišljenju, treba biti propisno odstojanje? I koje propise mogu u vezi toga da konsultiram?

Babukić se tako uživio u razgovor i zapiljio se u lice tog idiota, ustvari u krupnu crvenu bubuljicu sa žutim vrhom, okruglim kao pun mjesec, da nije ni primijetio kada su se odnekud stvorila dvojica onižih, četvrtastih muškaraca, u sivim odijelima. Iz lijevog uha su im, obojici, virili podebeli spiralni kablovi, nalik onima na slušalicama starinskih telefona.

– Pođite s nama! – osjetio je vrlo snažan stisak palcem i srednjakom na bicepsu desne ruke.

Bolno je jauknuo, pa opsovao na južnonepalskom narječju (kad god se sukobi s policijom, redarima ili neovlaštenim nasilnicima, Babukić psuje na južnonepalskom, uvjeren da ga neprijatelji neće razumjeti…), a onda je pomislio da se u policijskim školama sigurno uči ovaj zahvat i da je ovaj tip sigurno dobio peticu iz ćapavanja građanina-civila za mišić, u svrhu privođenja i utjerivanja redarstvenoga autoriteta.

Ubacili su ga u sobicu bez prozora i posjeli na kampersku stolicu na rasklapanje. Ničega osim te stolice nije bilo u prostoriji.

– Dokumente na pregled, vaš pasoš?

– A tko ste vi da mi pregledavate pasoš?

– Vi niste tu da bi postavljali pitanja!

– A zbog čega sam onda tu?

– Uvrijedili ste službeno lice u obavljanju njegove dužnosti.

– Čime sam ga uvrijedio?

– Vaš pasoš, odmah!

Babukić je pomislio da bi ga Kockasti ponovo mogao uhvatiti za nadlakticu, i unaprijed ga je zabolilo, pa mu je pružio pasoš.

– Babukić? – kao da se iznenadio.

Pružio je dokument partneru, da i on pogleda.

– Babukić! – potvrdio je ovaj.

– Da, i što sad?

– Zašto ste vrijeđali njemačkoga policajca?

– Nikoga nisam vrijeđao.

– Zašto ste spominjali Auschwitz Birkenau?

– Birkenau nisam spomenuo.

– Zašto ste ga spominjali?

– Zato što sam u Auschwitzu vidio te ljude. I u Treblinki, Sobiboru, Dahauu… – prisjećao se Babukić.

– Bili ste tamo?

– Ne, sve sam to vidio na televiziji i na filmu.

– I sad ste prepoznali ljude s televizije? – cinično se osmijehivao Kockasti. Onaj drugi, koji je također bio kockast, četvrtast, ali njega nećemo tako zvati, jer uglavnom šuti i ne preuzima inicijativu pa nam i nije važan, potvrdno je klimao glavom, da naglasi pitanje.

– Da, svatko će ih prepoznati, tko god ih pogleda.

– Zašto ste njemačkom policajcu spomenuli Auschwitz Birkenau? – dreknu Kockasti.

– Nisam spomenuo Birkenau.

U sljedećem trenutku našem je Babukiću bljesnulo pred očima, i našao se na podu sa strašnim bolom u ramenu. Kao da se na njega srušio telegrafski stup.

Nad njim je stajao onaj drugi, kojem ćemo, ipak, smisliti nadimak, jer je, eto, preuzeo inicijativu, s sjajnim kožnatim pendrekom u ruci.

Nazvat ćemo ga Šutljivi.

-Zašto ste njemačkom policajcu spomenuli Auschwitz Birkenau? – mirnije je ponovio Kockasti. Zvučao je kao učitelj kada se sažali nad lošim đakom.

– Ne znam… – procvilio je Babukić.

– Bili ste nervozni, iscrpilo vas je čekanje izazvano štrajkom na aerodromu?

Babukić je sjedio na podu i nije se micao.

– Znam, to je strašno! – složio se Kockasti s nečim što nije izgovoreno.

Babukić je gledao u vrhove njegovih cipela. Crne, plitke i demodirane kožne cipele, vrlo slične svečanim cipelama vojnika JNA, u kojima se nedjeljom izlazilo u grad.

Nije ih očistio, pomisli Babukić, čudno kako ga je dežurni oficir mogao pustiti. Ili je dežurni kapetan Gutić, pijanac i depresivac, koji će si u trenucima krize, krajem 1990, u svojoj kancelariji, u Kasarni Slavko Rodić u Kninu, hicem iz službenog pištolja razljepiti mozak po stropu. Ali koja je ovo godina? 1984. ili 1985?…

– Koja je ovo godina? – izgovorio je na srpskohrvatskom.

– Molim? – začudio se Kockasti – Peter, pomozi gospodinu da ustane, vidiš da mu nije dobro! – naredio je Šutljivom.

Babukić je sjetio na kamperskoj stolici, koljena su mu podrhtavala, nije ih mogao smiriti, a u ramenu je i dalje osjećao strašnu bol. Kao da mu se između tetiva, kostiju, mišića i žila probijaju čvornati korjeni masline, i stablo izrasta iz njegova ramena.

Možda sad, ovoga trenutka, prolaze hiljade godina, pomislio je naš tužni i izgubljeni Babukić.

Policajaca u civilu, dvojice četvrtastih, od kojih se jedan zvao Peter, više nije bilo. Vrata sobice bila su otvorena, i tek tada je, osvrćući se, iza leđa, u uglu, zapazio starinsku plinsku grijalicu, priključenu na sivu, zahrđalu butansku bocu, s crvenom crtom po sredini. Mislio je da se takve boce već dugo ne koriste.

Došepesao je natrag do skupine putnika iz dagestanskog aviona, koje su i dalje čuvali aerodromski policajci, naoružani kratkim izraelskim automatskim puškama, kakve je viđao na televizijskim vijestima, u izvještajima o državnim udarima u siromašnim, iznutra zavađenim zapadnoafričkim državama.

– Želim putovati u Makačkalu, gdje mogu kupiti kartu? – teatralno se isprsio pred policijskim zapovjednikom, onim bezbradim mršavcem.

Osmijehnuo se cinično, kao da si je u grlo sasuo vrećicu limuntosa, ali mu nije odgovorio.

– Insistiram, budite ljubazni ako vam to ne čini preveliku muku: putovao bih u Makačkalu, u rusku saveznu državu Dagestan! – razmahao se rukama Babukić i trudio se biti tako glasan da ga svi čuju.

– Ljudi, želim u Makačkalu, ali mi efendija s puškom ne želi pomoći i reći mi gdje da kupim kartu! – povikao je na ruskom.

Pa na farziju.

Na čečenskom.

I na književnom arapskom, kao iz romana Nagiba Mahfuza.

Mladića u uniformi oblio je ledeni znoj. Zavrtjelo mu se u glavi od prijetećih stranih riječi, od tog arapskog dahtanja i ruskog jecanja, i činilo se da bi mogao pasti u nesvijest.

Taj nedužni, malo priglupi dječak, rodom iz neke istočnonjemačke zabiti, blizu granice s Poljskom, odrastao u Dresdenu, zove se Horst Wisniewski, i dok u rukama steže izraelsku automatsku pušku, on pred sobom vidi vraga. Sitnog i neuglednog, u odjelcu prekratkih rukava i nogavica, zaprljanih koljena kao da je klečao u javnome nužniku, i rasporka sumnjivo žućkastog, đavo nema rep ni papke, čak i ne izgleda strašno, više kao beskućnik, auslender, čovjek bez papira, nula i ništica, ali glasovi koji iz njega izlaze i koji se ne sklapaju u razumljive riječi, nego se samo ritmično nižu, kao prijetnje s istoka, ti glasovi, Horst u to nimalo ne sumnja, glasovi su vraga.  

Čuvši tih nekoliko razumljivih riječi, putnici dagestanskog zrakoplova nisu se pomaknuli, niti su Babukiću pokušali odgovoriti, dobaciti mu nešto ili mu na bilo koji način pokazati da su ga čuli. Ali kao da su im oči najednom zasjale, električne su igračke koje je netko uključio u struju i sada rade, dio su istoga svijeta, nalik drugim ljudima na aerodromu i svojim revnim čuvarima u čistim sivo-zelenim uniformama. Nisu više tuđinci, izvanzemaljci, sivi i žuti poput zidnih slikarija u seoskoj crkvi, lica prebrisanih dimom svijeća, mrtvi.

Baš lijepo, ohrabrio se Babukić, o koja ljepota! Ljudi su živi i više neće biti dovoljno da ih se sahrani, nego će biti potrebno i da ih se prethodno likvidira, ubije, ucmeka, eliminira, liši života, gurne u smrt, ukloni i smakne, a to uopće nije jednostavno. U današnjem svijetu, naročito nakon što je onaj melankolični Arapin sjurio avion u jedan od dva sveta američka tornja, ljude nije lako likvidirati, ubiti, ucmekati, eliminitati, lišiti života, gurnuti u smrt, ukloniti i smaknuti, ukoliko to neće izgledati kao kompjutorska igra. A kada sedamdeset devet ljudi stoji ispred izlaza na aerodromsku pistu, okruženo dobro naoružanim policijskim vodom, koji će ih natjerati da se ukrcaju u neispravnoga tupoljušku, to onda nije baš nimalo nalik kompjutorskoj igri.

– Zaista vam nije lako! – ponovo će na njemačkome, policijskom zapovjedniku.

– Ja vas razumijem i mislim da vam samo ja mogu pomoći – nastavio je tišim glasom, nastojeći da s Horstom uspostavi pristniji odnos – zato bi bilo dobro da mi kažete gdje bih mogao kupiti kartu za Makačkalu, jer u suprotnom neće biti dobro ni vama ni meni. I znate što je u tome zanimljivo: neće nam biti dobro iz istog razloga. Savjest, dragi gospodine, mučit će nas savjest. Tipična njemačka boljka! U mom slučaju, istina, nije njemačka, nego moja osobno. Savjest kao alergija na život i na različite životne pojave, koju ne može otkloniti nijedan poznati medikament.

– Zašto ste tako uporni? – Horst je zvučao nemoćno.

– Nemam drugog izlaza. Moram se ukrcati u Tu 154! Zajedno sa svim ovim ljudima. Postoji, istina je, još jedna mogućnost: da se nitko ne ukrca u avion za Makačkalu i da ove ljude pustite na miru. Neka se raziđu i razmile po Frankfurtu i Njemačkoj. Sedamdeset devet sirotih Dagestanaca, ruskih državljana, ne bi baš ništa promijenilo u vašem načinu života, niti bi itko u Frankfurtu osjetio neku promjenu…

– To ne dolazi u obzir!

– Znam, baš sam htio reći da je ta mogućnost samo teoretska. I ako je već tako, olakšajte stvar i pustite me da odletim skupa s njima u Makačkalu. Postupite li tako, sve ćete zaboraviti, sutra se nećete ni sjećati u čemu ste sudjelovali.

– Samo u provođenju zakona! Ne insinuirajte, samo u provođenju zakona! – Horst se iznervirao.

Dvojica kockastih, od kojih se jedan zvao Peter, stajali su nekoliko koraka dalje i čekali na zapovjednikov mig, pa da se bace na Babukića.

– Naravno, dragi gospodine Wisniewski, mogu li vas zvati Horst?, naravno da vi samo provodite zakon, i moram vam reći: to sjajno činite! Ali čovjek je nesavršena, slaba životinja, otupljenih čula, male pameti i ogromnog srca…

– Odakle znate moje ime? – uplašio se policajac.

– Pa, piše vam na džepu uniforme! Wisniewski…

– Ali ne piše Horst!

– Pretpostavio sam da biste mogli biti Horst. To dobro zvuči.

– Lažete!

– Da, priznajem, uhvatili ste me, lažem… Znam da se zovete Horst jednako kao što znam da će i vas i mene mučiti savjest ako me ne pustite da odletim u Makačkalu.

Kao da je u tom trenutku mladome njemačkom policajcu Horstu Wisniewskom  puklo pred očima, svijet se izokrenuo nad njim, nešto se ponovo poremetilo u vremenskom slijedu, brzini i smjeru kretanja kazaljke na satu i listova na kalendaru, pa je kratkim metalnim kundakom snažno udario Babukića posred grudne kosti, jednom, drugi put, i opet, a zatim nogama, vrhom teške vojničke čizme u vrat, pa još jednom, u lice, prije nego što se Babukić digao s poda, i odgurao ga tako, bez avionske karte i propusnice za ulazak u zrakoplov, među putnike dagestanskog zrakoplova.

S poda su ga podigla dvojica muškaraca, starcu je moglo biti preko osamdeset, a drugi je bio srednjih godina, možda četrdesetih ili pedesetih, to se kod sirotinje teško može znati.

Bio je ošamućen, metalni okus bio mu je na jeziku. Pomislio je da je zima, sedamdeset i neke, vrlo je hladno, a on je sa školom u posjeti muzeju revolucije, i vrhom jezika dodiruje topovsku cijev. To je bilo sve čega se mogao sjetiti, iako nije bio siguran je li mu se sve pričinilo ili je nekada bio dječak koji jednoga ledenog zimskog dana, možda pred Dan republike, 29. novembra, ili na Dan armije, 22. decembra, liže ledenu topovsku cijev. Ničega se Babukić nije sjećao, ničega prije onoga dana kada je s aerodroma Brnik uzletio prema nebu, a nije dobro pamtio ni ono što mu se kasnije događalo. Samo bi mu, katkad, pred očima bljesnuo neki zabilježen fragment, kadar, scena, ili apsurdna i nevjerojatna životna situacija, kao iz priča Julija Cortazara, koja bi se odmah zatim izgubila u nepodnošljivom žamorenju pedeset jednoga živoga i četiri mrtva jezika (četvrti mrtvi bio je aramejski), koliko ih je Babukić znao tog dana u Frankfurtu, kada se našao među dagestanskim putnicima.

Metalni okus, okus topovske cijevi iz djetinjstva, zapravo je bio okus krvi.

Horst Wisniewski mu je u naletu bijesa razbio usnu i slomio nosnu kost, pa mu se krv slijevala u usta i u grlo. Kada bi govorio, pljuckao je sugovornike sitnim crvenim kapljicama. Ali oni su se, iz gostoljubivosti ili iz nekog drugog razloga, pravili kao da to ne primjećuju, i puštali su Babukića da ih škropi svojom krvlju.

Desetak minuta kasnije, Babukić je progovorio svoj pedeset drugi jezik. Bio je to jugozapadni dijalekt avarskoga jezika, kojim je govorila sitna starica, ne viša od vrtnog patuljka, po imenu Baja. Rekla mu je da ima sto i dvije godine, bila je u posjeti praunuku, koji živi u Chicagu, u Americi ju je zatekao Jedanaesti septembar, i već godinama se pokušava vratiti kući, ali ne uspijeva.

Pitao ju je kako je tako stara uopće mogla i poći na tako dalek put. Baja se nasmijala i rekla mu da se u njezinom slučaju starost ne mjeri i ne iskazuje kao kod drugih ljudi.

– Ja sam nešto drugo! – rekla je s ponosom.

– Svatko to može za sebe reći. Svaki je čovjek nešto drugo! – mudrovao je i pljuckao Babukić.

– Naravno, naravno, dragi! – odgovorila je Baja i pokušala ga zagrliti, ali on je bio negdje gore.

Tada mu je ispričala nešto u što naš Babukić, koliko god bio lakovjeran i mahnit, nije baš lako mogao povjerovati. I još uvijek, dok se priča događa, on ne vjeruje u ono što mu je Baja rekla.

– Ja sam po profesiji vještica. Znam, to kod vas kršćana i Jevreja, a vi ste kršćanin, niste li?, vrlo, vrlo, vrlo čudno zvuči. Ali u gradu iz kojeg sam ja, u Dagestanu općenito, među obrazovanim svijetom nije neobično biti vještica. I nitko ne nalazi ništa neobično u toj profesiji. To je, recimo, kao biti pilot neispravnog aviona, koji bi trebao iz Frankfurta poletjeti za Makačkalu. Vi znate da je avion neispravan? Naravno da znate, ali šutite o tome pred ovim ljudima. Dosta im je njihove muke i nesreće, ne treba im još i to da će uskoro, kako sada stvari stoje, svi do jednoga izginuti.

– Dakle, vještica stogodišnjakinja, to mi želite reći?

– Da, ali krivo ste shvatili stvari. Nije važno koliko mi je godina. Ili je važno, ali u nekom drugom smislu. Saslušajte me…

I tako je Babukiću Baja ispričala priču o tome što u Dagestanu, na Kavkazu, uglavnom među Avarima i u malenim i skrivenim gradovima na jugu bivšega Sovjetskog Saveza, zapravo znači školovati se za vješticu.

U početku, njezina ga je priča nervirala, kao što je i nas iznervirala, ali ju nismo mogli preskočiti, i pomišljao je da je baba Baja komprimirani, dagestanski, New age, Harry Potter. Nije, međutim, imao kamo pobjeći, morao ju je slušati sve dok mu njezina priča nije postala logična, pa vjerojatna, pa fascinantna i na kraju, kao vrhunac, neporecivo istinita.

U Dagestanu, Čečeniji, Južnoj Osetiji, Gruziji, među muslimanima, ali i među kršćanima, te na sjeveru Irana, kod zoroastrejaca i muslimana, postoji tajna tisućugodišnja vještičja tradicija, započeta joj u davna, predabrahamovska, vremena matrijarhata. Po pećinama, u planinskim zabitima, izvan svih puteva ili iza visokih zidova velikaških imanja i u napuštenim vilama, što su ih krajem devetnaestog stoljeća gradili ekscentrični francuski i britanski putnici po orijentu, postoje škole u kojima se djevojčice odgajaju i školuju za to čudno i u osnovi savršeno beskorisno zanimanje. Jer avarske vještice, za razliku od europskih – ako su takve ikada postojale – kao i od vještica iz dječjih romana i pripovijesti, te iz holivudskih filmova, ni na koji način ne utječu da druge ljude, niti u odnosu na njih imaju ikakvih moći. Smisao njihovog školovanja je, između ostaloga, i u tome da se oslobode i one prirodne, svim ljudima svojstvene potrebe da se miješaju u tuđe živote, pa čak i u živote svojih bližnjih.

Samo najdarovitije djevojčice, između pete i sedme godine, mogu ući u ove škole, položiti zavjet i pristati na tešku pokoru koju vještičarenje donosi. A dar se mjeri strahom od smrti. Što se taj strah, svojstven ljudskoj vrsti, ranije pojavi, što je izraženiji i što ga djevojčica zna jasnije iskazati, to je veći njezin talent.

Djevojčice koje budu primljene, školuju se za vješticu punih sedamnaest godina. Za to vrijeme nemaju kontakta s porodicom i s vanjskim svijetom, ne uče pisati, računati ili se moliti Bogu, ali nakon što polože sve ispite, obično kao dvadestpetogodišnjakinje vraćaju se svojim porodicama, ako im porodice još uvijek postoje, ako ih nisu pomorile bolesti ili ako se muški nisu poženili a ženske poudavale, i tada se, u toj već zakašnjeloj dobi za ženu u tim krajevima svijeta, pokušavaju udati.

One kojima se posreći, obično se udaju za udovce, maloumnike, manijake i nastrane mladiće iz bogatijih kuća, koji svoju sklonost muškome spolu prikrivaju vjenčanjem  za vješticu. U Dagestanu se, kaže Baja, muškarce koji su nesposobni za vojsku i za život, ili koji od rana pokazuju sklonost nasilju, kriminalu i neurednom životu, odvajkada ženilo vješticama. One su bile njihove kućne robinje, koje su se o njima brinule, a oni su ih zlostavljali, tukli i na kraju ubijali, kada bi im dodijao život s njima. Bile su bezvjernice, neznabožkinje, pa se njihova smrt ne bi nikoga ticala.

Vještice su mogle umrijeti jednino tako, nasilnom smrću.

Sedamnaest godina učile su kako da izbjegnu svaku ljudsku bolest, epidemiju kuge, tifusa, tuberkuloze, infarkt, tumor, čir na želucu, fatalnu eksploziju žilice u mozgu, i da svaku bolest, i starenje, pretvore u proces koji je suprotan procesu stvaranja života. Sa svakom godinom, i svakom gripom koju bi, poput zrcala, odbila od sebe, vještica se smanjivala.

Nokat po nokat, pedalj po pedalj, kako bi prolazile godine, desetljeća, a u sretnica i stoljeća, vještice su se smanjivale, sve dok ne bi postale tako malene da ih neki neoprezan ukućanin ukućanin zgazi i zdrobi, ili dok ih ne pojede kućni mačak, štakor, pauk… Jedna Sabih, iz Makačkale navršivši sedamsto pedeset godina bila je već tako malena i sitna da ju je pojeo kućni mrav, usmrtivši je, prethodno, svojom mravljom kiselinom, najjačim od svih poznatih otrova. Dogodilo se to 1919, u vrijeme kada su Sovjeti uspostavili vlast u Dagestanu i kada su kulacima i buržoaziji otimana njihova imanja. Sabihin daleki potomak, Sergej Aleksejevič Darmolatov, advokat i sudac carskoga suda, koji se o njoj dugo brinuo, pazeći da je ne usmrti i ne pojede neki insekt, bio je osuđen na smrt i pogubljen. Nekoliko dana kasnije, u njihovom domu pojavio se prvi, a zatim drugi pa treći i stoti mrav. Uzalud je Sabih bježala i skrivala se. Golem je bio njezin strah od smrti, silna je bila Sabihina želja za životom. Stradala je, striktno govoreći, kao jedna od milijuna bezimenih žrtava komunističkoga terora. Možda i najsitnija žrtva komunizma.

Baji su se oči punile suzama dok je govorila o Sabih. Kakva nesreća, Bože, kakva nesreća, tako skončati život! Golemo zlo je u ljudima i u mravima.

Babukić ju je gledao začuđeno, još uvijek nepovjerljiv prema njezinoj priči. Policajci su i dalje šetkali s automatskim puškama na gotovs, vjernici su od duga vremena nizali zrna drvenih i jantarnih brojanica, majke su dojenčad prislanjale na gole grudi, i više se nitko nije sramio, jer se između njih i neopkoljenog svijeta stvorio zid, i činilo se da on u ovome životu ne može biti srušen ili preskočen. Samrtnici više nemaju srama, ili njihov sram poprima obličja kakva živi ne mogu razumjeti.

Jedna talijanska katolička redovnica, putnica na letu za Mumbai, sklonila je pogled s golih grudi mlade Avarke. Nikada nećemo saznati što je pomislila.

Živeći tako, između patnje i besmrtnosti, avarske su vještice ostale nepoznate ostatku svijeta. Najprije je, stoljećima, tajnu trebalo čuvati, sve do pada komunizma i nestanka Sovjetskog Saveza, nakon čega je tajna postala sigurna, jer nitko u nju više ne bi povjerovao.

– Strašno je to, draga gospođo Baja, strašno!- Babukić je grlio staricu, kao da grli zrak, jer mu se ona, onako malena, već gubila u zagrljaju.

– Plašite li se smrti? – upitao ju je.

– To je moje zvanje – odgovorila mu je žalosno – strah od smrti je moje zvanje.  Za to sam se školovala.

Policajcima je već postalo dosadno. Šetkali su u krug, kao da opkoljavaju sedamdeset devet, sada već osamdeset putnika za Makačkalu, i krug je postajao sve uži. Ljudi su se zgurali jedni uz druge, žene grlile djecu, stiskale ih u naručju, kao da ih pokušavaju zaštititi tako što će ih vratiti u sebe, starci su prebirali brojanice, a oni mlađi i hrabriji mrko su mjerkali Nijemce u uniformama, kao da će ih svakog trenutka zaskočiti i ščepati zubima za vrat.

– Kako ste uopće sletjeli u Frankfurt? Kako ste se našli u njemačkome zračnom prostoru? – čudio se Babukić i starici postavljao pitanja na koja ona nije imala odgovore.

Baja je slijegala ramenima i smiješila se u nekoj do tada neviđenoj izmjeni stida i straha.

Plašila se smrti, taj strah je, uostalom, bio u temelju njezina zvanja i njezine zemaljske misije, strah od smrti bio je sam smisao Bajinog postojanja, tako da joj je pomisao da će se ukrcati u tupoljušku, i da će tupoljuška pasti i prije nego što je poletio, eksplodirat će i svi će do jednoga izgorjeti okupani kerozinom, bila strašnija nego ikome od putnika. Nećemo pretjerati ako kažemo da se Baja više plašila skore smrti, nego što se smrti plašio itko od desetina milijardi ljudi koji su živjeli i umirali nakon što je prvi čovjek nastao od majmuna ili nakon što je Bog od blata načinio Adama, a od Adamova rebra Evu. Možda je takav strah osjećala Sabih, prije nego što će ju otrovom ubiti kućni mrav, Azra, iz koje je pauk isisao utrobu i s utrobom dušu, Sarah, koju su mladu kamenovali, Tamara, kojoj je čekist, kao njemačkoj i američkoj špijunki, ispalio metak u potiljak, možda je takav strah osjećala svaka kavkaska, dagestanska, čečenska vještica, kada bi je stigla nasilna smrt, jedina smrt od koje vještice mogu nastradati, ali nijedna se obična žena u povijesti nije toliko plašila kao Baja.  

Ali strah se, ipak, izmijenjivao sa stidom. U trenucima kada bi se stidila, Baja se nije bojala. Ali tad bi joj se činilo kako je stid strašniji i od smrtnoga straha.

Čega se Baja tako stidila?

Kada to ovako pitamo, nema odgovora ili ga nitko, pa ni sama starica, ne može znati.

– Pa to je užasno! – urlao je Babukić na ruskom – okruženi ste nacističkim stražarima, koji se spremaju da vas pogube, i nimalo nisu zbog toga uzmenireni, a vi se umjesto njih stidite. To je stvarno strašno! Nisam vjerovao da je to istina, da su logoraši umirali od stida i prije nego što Ciklon B procuri iz tuševa, a sad vidim da je tako. Gospode, to je strašno! – ponavljao je Babukić i teatralno se hvatao za grudi.

Policajci nisu znali što da poduzmu. Stezali su svoja oružja i okretali glave od Babukića. Pravili su se da ga nema, da ne postoji. Uvijek se u ovakvoj situaciji pojavi netko za koga bi bilo bolje da ne postoji, a eto, ipak postoji, i tu se ne može ništa.

Ali Bajin stid bio je pomalo različit od stida kolone koja upravo sad, u ovome trenutku, 1942., 1943. ili 1944, odlazi na tuširanje i umire od stida, cijela kolona, jer netko od ovih ljudi s oružjem, ili onih gore, s mitraljezima na stražarnicama, doista misli da ih je prevario i da svi oni, goli, obrijanih glava, sa smrdljivim sapunčićima u rukama, vjeruju da će iz tuševa poteći voda. Strašan je to stid, Europa veći nije upoznala, ali Baja se ne stidi tim stidom, ona nema ničega zajedničkog s krakovskom učiteljicom Rebekom Ruth Altberger, ni s Marijom Bijelić, šnajdericom iz Novske, Ileanom Gross, profesoricom etike iz Bukurešta, ni sa svih sedam stotina žena, koje se pomiču prema prostorijama za tuširanje u času u kojem se, šezdesetak godina kasnije, Avarka Baja, kojoj ni prezimena ne znamo, vještica kojoj je njezin vještičji tajni zanat obećao biblijsku dugovječnost, stidi pred spuštenim cijevima njemačkih policajaca.

Ona se stidi jer je avarski jedini jezik koji zna, stidi se jer već mjesecima putuje i svi koje je srela misle da je glupa ili da je barem okužena, pošto govori taj svoj jedini jezik i ne razumije ni riječi bilo kojeg drugog jezika, pa čak ni ruskog, ona se stidi jer se ljudi odmiču, jer bježe, prave se da je nema, stidi se jer je žensko i jer je dobra i pobožna muslimanka, a u njezinoj je vjeri, kao i u svakoj drugoj vjeri u jednoga Boga i u praoca Abrahama, upisano da čestit čovjek ima uvijek razloga za stid i da se dobri od zlih razlikuju po tome što se dobri stalno zbog nečega stide, stidi se Baja, jer šta da radi drugo, ovako malena i ustrašena pred smrću, nego da se stidi, a stid ju je malo i zato što su svi okolo, po ovom lijepom i prostranom staklenom aerodromu ljepše obučeni od nje, stidi se što nema načina, nema ni riječi da im kaže: o ljudi, o žene drage, kako ste vi samo lijepi i kako se lijepo nosite, Bog neka vas poživi!

Stidi se Baja i zbog nečega što se ne može izgovoriti, iako bi trebalo, i što izgovorivim biva tek nakon što kolone golih ljudi, žena obrijanih glava, uđe u prostoriju s tuševima, a zatim kroz visoki dimnjak sune u nebo. Tek nakon što postanu bezimeni, jedinice u broju od pet, šest, stotinu milijuna, tek tada njihov stid postaje izgovoriv. Stid milijuna kojima se lagalo da će iz tuševa poteći voda. Stid za one koji su mislili da će se povjerovati u njihovu laž.

Dok god im se znaju imena, ili ih je malo, šačica jada na putu za Makačkalu, njihov je stid mutan i nejasan. Stid vještice Baje.

***

Dugo se već čekalo otkako je spiker na njemačkome i engleskom jeziku oglasio kraj štrajka i najavio prvi let: Tupoljev 154 poletjet će za Makačkalu. Nije rečeno kada, vrijeme u Frankfurtu još uvijek nije ništa značilo, nisu pokrenuti digitalni satovi, kompjutorski sustav još uvijek je bio mrtav, a prešućeno je i to odakle je Tupoljev 154 doletio, kako je doletio i kako se uopće i našao u njemačkome zračnom prostoru.

Prvi put je, u povijesti frankfurtskoga aerodroma, jedan zrakoplov trebao poletjeti prema glavnome gradu ruske savezne republike Dagestan. Ovo je najfrekventnija zračna luka u Europi, možda i na svijetu, zabilježeni su, u proteklih osamdesetak godina, letovi prema skoro svim velikim i malim aerodromima, onima koji su imali minimalne tehničke mogućnosti da dočekuju avione i onima koji takvih mogućnosti nisu imali, ali se još nije dogodio let za Makačkalu.

Netko je, kažu, telefonirao u Berlin, u ministarstvo prometa, i pitao što da se radi. Ministar je, priča se, u rano jutro telefonirao kancelarki, digao je iz kreveta, i pitao je što da se radi, na što je ona ljutito odgovorila: neka leti! Zatim se vratila u postelju, ali više nije mogla zaspati. Poslije je, za svaki slučaj, nazvala u Bruxelles, i nekoj tajnici kazala da će s frankfurtskoga aerodroma Tupoljev 154 poletjeti za Makačkalu, pa neka to prenese svima kojima bi ova informacija mogla biti važna. Naravno, tajnica ju nije razumjela, a kako bi ako je ni mi ne razumijemo, ali je, u strahu da ne izgubi posao, cijelo jutro telefonirala, nazivala je uglednike, šefove obavještajnih službi, ministre, čak je, greškom, nazvala i Pizzeriju Napoli, iz koje bi, kada ostanu prekovremeno na poslu, naručivali picu, i svima je prenosila ono što je poručila njemačka kancelarka.

U trenucima kada 1942., 1943. ili 1944. Rebeka Ruth Altberger, Marija Bijelić i Ileana Gross zakoračuju u prostoriju za kolektivno tuširanje i umiru od stida, a Avarka Baja, čiji kalendar pokazuje šezdesetak godina više, stidi se najviše u životu, već barem stotinjak muškaraca i žena, starih i mladih, zdravih i bolesnih širom Europe zna da će avion za Makačkalu uskoro poletjeti. Ili je već poletio. I ne znaju što bi s tom informacijom. Luđu i besmisleniju vijest od ove još nisu čuli. Što se to dogodilo s njemačkom kancelarkom da prenosi aerodromske informacije. Je li to neka tajna šifrirana poruka? Ili je jutros sišao s uma? Bit će, ipak, da se radi o tome da je sustav proizveo višak informacija. To će nas na kraju i uništiti. Svijet neće stradati u atomskoj kataklizmi, kao što se donedavno mislilo. Uništit će ga mnogo gora, informatička eksplozija. Samo će jednoga dana, u istom trenutku, eksplodirati svi kompjuteri. A s njima i svi ljudski mozgovi. To će se dogoditi. A ovo je, možda, početak. Njemačka kancelarka najavila je let za Makačkalu. Pa kud baš za Makačkalu!

Naravno, nitko nije znao za razloge zbog kojih se let tako dugo odlagao. Od prve najave prošla su već tri i pol sata. Aerodromski je narod već postajao nervozan, nadigli su se i putnici iz trećega svijeta, uglavnom muslimani, Arapi, koji su prethodno danima sjedili ispred dućana s fotografskom opremom, aerodromskih restorana i seks šopova, uz staklene izloge i ispred aerodromskih zahoda, zapravo gdje god se po podu moglo posjedati, i činilo se da ih nije briga koliko će sve ovo trajati, ali nakon što nije uzlijetao avion za Makačkalu, i oni su krenuli na šaltere informacija i šaltere za preuzimanje propusnica za izlazak na pistu, da se raspituju do kad će sve ovo trajati, kada će biti na redu njihov let, da odu s ovoga šejtanskog mjesta.

Tupoljev 154 nije polijetao jer ga je Fritz Schuster sa svojom ekipom mehaničara uporno pokušavao popraviti.

Evo kako je bilo: nakon što je stari Joseph Bellow, glavni mehaničar, stari ruski emigrant, sa suzama u očima izjavio da tupoljuški nema pomoći, a zatim je, uz fatalizam sovjetskoga generala na Staljingradu, zrakoplov i sedamdeset devet putnika (s našim Babukićem osamdeset) prepustio njihovoj sudbini, pojavio se Schuster, mlad i šutljiv čovjek, o kojem se malo znalo jer nikada o sebi nije govorio, i kao da ništa nije ni bilo, i kao da nadređeni nije rekao da zrakoplovu nema pomoći i da mu, praktično, nijedan motor ne radi kako treba, započeo je s popravkom.

Fritz Schuster je, kako piše u policijskoj zabilješki od 17. travnja 1992, bio “nogometni navijač, huligan, psihopat”, pet godina ranije osuđen na dvadesetogodišnju kaznu zatvora, zbog ubojstva policajca, za vrijeme utakmice njemačkoga kupa između Hanovera i St.Paulija. U presudi piše da je skautski nož, dužina oštrice sedamnaest centimetara, zario u trbuh pozornika V.W, koji ga je zatekao u stadionskom nužniku, kako pokušava preprodati paketić s dva grama heroina. Fritz nikada nije priznao zločin, za vrijeme suđenja i kasnije, u zatvoru, govorio je da se radi o namještaljki.

Nikada, ali baš nikada, jedan navijač St.Paulija nije ubio čovjeka. Navijači St.Paulija  nisu ubojice, nisu nasilnici. Mi ne tučemo navijače protivničkih klubova, ne nosimo noževe i boksere, mi nemamo šake da njima udaramo. Mi imamo šake da s njima naporno radimo šest dana u tjednu, da bi smo sedmoga dana, kada ološ i malograđani odlaze u crkvu, kupili kartu i navijali za svoj klub. Mi smo proleteri, nemamo što da izgubimo osim St.Paulija!, izjavio je Fritz Schuster novinari Sterna, koji ga je posjetio u pritvoru, predstavljajući se kao njegov mlađi brat. Fritzova je fotografija objavljena na naslovnoj stranici magazina, i tako je on postao zvijezda njemačkih tabloida za ljeto 1987.

Prije nego što je ubio čovjeka – ili ga, možda, i nije ubio? – Fritz Schuster studirao je portugalski jezik i književnost, volontirao u narodnoj kuhinji, bio član Komunističke partije Njemačke i radio kao svodnik u hamburškoj luci. Njegove djevojke, i same navijačice St. Paulija, oživjele su iz one jedne priče Danila Kiša, objavljene u knjizi Enciklopedija mrtvih, u kojoj pratimo sahranu bezimene lučke kurve. Djevojčice na pragu adolescencije, heroinske ovisnice, zaražene HIV-om, vulgarne djevojčure, koje su se prokurvale jednom davno, čisto iz estetskih razloga, da bi mogle psovati i da bi svojim grubim altovima s kraja na kraj luke proklinjali hrvatske mornare koji su pobjegli na brod, a da im nisu platili, i ženturače koje su prešle klimakterij, i već su bile na pragu starosti, pa su mušterije privlačile bizarnim vještinama, nevjerojatnim fiziološkim sposobnostima i talentima, poput grofice Sofije, osamdesetogodišnje stare Ruskinje, koja je umrla proljetos od srčane kapi, a bila je slavna po tome što je u svoju stražnjicu mogla primiti dvije, kao za molitvnu sklopljene, velike mornarske šake, ili jednu manju mušku glavu.

O kako mračno beše u odajama grofice Sofije
I tesno, i tiho, kao u mrtvoj muzičkoj kutiji
O kako je gluho u debelom crevcu grofice Sofije
U Kijevu, Odesi, u Magadanu, na kraju veka…

Pjevao je beogradski pjesnik, ćelav i jajoglav, bivši mornar, ali mu nisu vjerovali da je ćelom orobio anus najstarije hamburške kurve, iako ga je, u ona predratna doba, u Klubu književnika, u Francuskoj 7, bilo popaljivo slušati, dok mu se lubanja presijavala na električnom svjetlu, kao da je namazana vazelinom. Poznavao je pjesnik i Olginog svodnika Fritza Schustera, koji je završio u zatvoru jer je ubio policajca, ali u ona predratna vremena, ispunjena mržnjom i testosteronom, taj dio priče nikoga nije zanimao.

Bile su dobre u duši sve Fritzove kurve. Vjerne St.Pauliju i svome svetom zanatu, zaštićene prezirom bogatih i nedarovitih, odlazile su na utakmice, vodile ljubav po škverovima, među kontejnerima s drvnom građom, krijumčarenom drogom i mrtvim Nigerijcima, stradalim u pokušaju da se dokopaju slobodnog svijeta. I nikome nisu učinile zlo, osim što su okolo prenosile spolne bolesti, triper, sifilis, sidu, ali ni to nije izazivalo preveliku zabrinutost u luci, među mornarima, u Hamburgu, kod onih koji su, čeznući za avanturama avanturama dalekih mora, doprli tek do lučkih kurvi. A Fritza su odreda voljele, onom ljubavlju kojom se vole samo otac, brat, sin. Povjeravale su mu se, vodile ga sa sobom u kupovinu, kod njega čuvale novac. On, zapravo, i nije bio pravi svodnik, nego anđeo čuvar, koji ih je štitio od drugih svodnika. Ali nemojmo dalje o tome, ne predajimo se Babukićevoj naivnosti, pa zar svaki svodnik ne bi za sebe ustvrdio to isto, da je anđeo čuvar, koji svoje žene štiti od svakoga zla.

Kada ga ne bi bilo u luci ili na fakultetskim predavanjima, kada nije bio po partijskim sastancima ili u javnoj kuhinji, za kazanom iz kojega su pakleno zaudarale svinjske iznutrice, Fritz Schuster provodio je vrijeme na kauču, čitajući Fernanda Pessou, njegove zagonetne, melankolične pjesme, koje bi ga sasvim ispunile – kao pjesnikova ćelava glava grofičino debelo crijevo – i u njemu više nije bilo mjesta za privatne brige, strahove i strepnje, nego bi se sav sveo na Pessoinu imaginaciju. Malo je takvih pjesnika, koji čovjeka mogu sasvim ispuniti i odvratiti od života.

Na kraju, možda je Fernando Pessoa kriv što je Fritz Schuster ubio policajca.

Postao je neoprezan, kao što neoprezan može biti onaj tko više nema briga ili tko se istinski zna diviti pjesničkom geniju, pa svesti vlastitu sudbinu na raspored stihova i ritam riječi, na ljepotu sroka i pjesničke slike. Pritom, manje je važno je li Fritz doista zarinuo nož u policajčev trbuh, ili mu je sve to namjestila konkurencija da bi poslije preuzeli njegove djevojčice i djevojčure, njegove čudovišne babetine, s vulvama velikim i tamnim poput gorskih špilja, u mekoti čijih bezubih usta muškarci su osjećali blaženstvo bešike, lakoću kolijevke. Što god bilo, kriv je Pessoa.

Ponavljao je, pred sudom, u zatvoru, svakome tko ga je htio slušati, da nije kriv i da navijač St.Paulija ne može ubiti, a onda je odustao. Nitko mu nije vjerovao, ili je bilo svejedno vjeruju li mu. Fritz je shvatio da mu je život promijenio tok, kao rijeka koju su graditelji hidrocentrale preusmjerili u novo korito, shvatio je da je stvar bespovratna, da je uzaludan svaki trud, da će poludjeti ako nastavi, ili će zaista nekoga ubiti. Pomirio se i prihvatio sudbinu kao što tijelo prihvaća novu košulju, na čiju se krutost danima navikava, da bi se na kraju sjedinilo s njom.

Zaboravio je da je ikada studirao književnost i portugalski. Postao je ravnodušan prema pjesništvu onako kako bivši pušač, težak plućni bolesnik, biva ravnodušan prema cigaretama. Zaboravio je i Pessou, i to da mu je taj čudoviti lisabonski činovnik nešto u životu značio. Fritz Schuster naučio je biti indiferentan. Najduže mu je trebalo da zaboravi svoje kurve, ali na kraju se i to dogodilo. Kad je i njih zaboravio, Fritz više nije bio anđeo čuvar. Postao je pravi svodnik. Kao što to muški većinom i jesu, ali im se to zanimanje nikad ne ostvari.

Njemu je, međutim, bilo zapisano da i to bude.

Nakon što se pomirio da je s prošlošću gotovo, da nikada neće biti profesor književnosti i da se neće preseliti u Portugal, promijeniti ime, uzgajati grožđe i proizvoditi zeleno vino, Fritz je u zatvoru postao zaštitnikom dvojice mladića. Rumunja Nicua, baletana koji je dopao robije jer je pokušao prošvercati pola kilograma heroina. Uhitili su ga na frankfurtskome aerodromu kada se vraćao iz New Yorka. Drogu su mu pronašli u želucu i osudili su ga na devet godina zatvora.

I Osmana, mladoga Kurda, osuđenog zbog sitnih krađa po berlinskim podzemnim željeznicama.

Mladi i tankovijasti, djevojačkih bokova i lijepih lica, Nicu i Osman izazvali su opću pozornost čim su stigli u zatvor. Bilo je to u rano proljeće, nakon duge, hladne i snježne zime, kada se priroda počela buditi u dušama i tijelima zatvorskih veterana, višestrukih ubojica, silovatelja, balkanskih ratnih zločinaca, karijernih psihopata, od kojih su neki tu bili već duže od deset godina.

A u zatvoru se nešto u čovjeku promijeni. Patrijarhalni muževi, mužijačine koje provedu život vrebajući i zaskakujući ženke, zakleti heteroseksualci i najodlučniji mrzitelji pedera, naročito vjerni kršćani, katolici i pravoslavci više nego protestanti, ali i muslimani i ono malo Židova, najednom se promijene, pa u svakome svom fizički malo slabijem sudrugu i supatniku, pa još ako je zgodnijih crta lica ili raskošnijih guzica, oni vide idealan objekt svoje seksualne požude. Najednom im se ti nesretnici više svide, fatalnije ih privuku, nego sve ženke koje su im ikada pred očima prošetale. Tko zna zašto se i kako to dogodi, ali rijetki su takvi koji će se oduprijeti ovom iskušenju. Ili koji će osjećati potrebu da se odupru. Nitko od njih za sebe neće priznati da ga muškarci privlače, neće u sebi otkriti homoseksualca, i dalje bi ubili nekoga tko bi ih greškom nazvao pederom, buzerantom, toplim bratom, ali nakon što izađu iz zatvora, sa čežnom se sjećaju svojih ljubavnika, njihovih usta i stražnjica, a naročito njihovih duša, koje su kao duše ranih kršćanskih mučenika osjetile svo zlo i svu bol ovoga svijeta. (O, kako samo naš Babukić ovog časa čezne da se nađe na njihovom mjestu…)

Dvojicu takvih, Nicua i Osmana, Fritz Schuster uzeo je u zaštitu. Učinio je to zato što mu je u zatvoru bilo dosadno, a možda i zato što je Fritz oduvijek bio dobar čovjek.

I kako to obično biva u svim zatvorima na svijetu, kada se jači i moćniji sažali nad slabijima, on uskoro postaje njihov svodnik. Najprije Nicu, koji je imao iskustva iz kazališnih garderoba, vlasuljarnica i šminkernica širom istočne Europe, i čiji život bi bio tuga i nesreća da nije plesa i otvrdlog tuđeg spolovila, i da nije njegova beskrajnog talenta za obje stvari, koji je, kao što to već odavno znamo, skončao u avionu što ga je Mohamed Atta zabio u sjeverni neboder njujorškoga Svjetskog trgovinskog centra, a nakon Nicua, nekoliko tjedana kasnije i Osman, koji onako nevin i blago mentalno zaostao, prije dolaska u zatvor nije ni znao da postoje muškarci koje privlače drugi muškarci, obojica su uskoro postali Fritzove kurve. Najprije tako što je, premda ni njega nikada nisu privlačili muškarci, prihvatio Nicuovu zahvalnost, i uzeo ga je, za vrijeme nedjeljnog odmora, presamićenog preko perilice u vešeraju, predajući se čudesnoj baletanovoj vještini da svinkterom ukrug sve brže masira glavić i ljubavnika time dovodi do izbezumljenja, a nakon toga i tako što je Fritz prihvatio da drugim zatvorenicima, za ozbiljan novac ili veću uslugu, otkriva Nicuovu tajnu. I tako je Rumunj svojim kružnim mišićem, kao hulahupom, vješto obigravao oko tankih i debelih, starih i mladih, osjetljivih i neosjetljivih, izbrazdanih ožiljcima, prljavih, govnjivih, lijepih, čistih, uščuvanih i dobrostojećih kuraca, obrezanih i neobrezanih, crnačkih i bjelačkih, kineskih, vijetnamskih korejskih glavića, glavića na kojima su tetovirani kukasti križevi i glavića krupnih kao mačja glava, i ustrajno je u tome uživao, kao što se slabi i nemoćni često na kraju  nauče uživati u svojoj patnji, pa se onda iz toga rodi potreba za pripovijedanjem, epovi i veliki romani, kultura jednoga jezika, identitet. A iz identiteta, opet, unatrag nastaju razlozi za ratove, intimne ljudske nesreće, tjeskobe i ostale duševne smetnje, koje u čovjeku stvore i potrebu za narkoticima, što ih baletan Nicu pokušava prenijeti iz New Yorka u Europu. Njemačka policija ga hapsi, sutkinja Nicua kažnjava drakonskom kaznom (prigušeni ili otvoreni šovinizam prema onima iz istočne Europe), nakon čega se Nicu uči uživati u patnji, dok svojim jedinstvenim svinkterom, tim devetim čudom svijeta, munjevito kruži oko robinjaških glavića, kao što zemlja kruži oko sunca. Iz patnje nastaje potreba za pripovijedanjem, epovi i romani, kultura jednoga jezika, razlog za rat i unutrašnju čovjekovu tjeskobu… I tako u beskraj, u samsari, u kružnom kretanju, u vječnom vraćanju istog… Sve dok u jednom trenutku, koji će tek doći, ili je nepovratno minuo, Mohamed Atta ne sjuri avion u neboder.

Onda, Osman!

U svojoj muci Osman neće naći užitka. U duši nevin i elementaran, okrugle, dlakave stražnjice, kretnji u kojima nema baš nimalo lakoće i sklada, nerasplesanih gena, sramežljiv i neprivlačan, postat će zatvorska mašina za seks. Dok je prema Nicuu svatko morao nešto osjećati, a zatvorenici se boje svojih osjećaja, baš kao i pacijenti doktora Freuda dok se već star i bolestan sprema da napusti Beč, prema Osmanu nitko nije osjećao ništa. Dali bi Fritzu novac, drogu, cigarete, dali bi mu ono čime su plaćali uslugu, i potom su bez riječi prikazili Kurdu i gurali svoj organ u njega, kao da se na taj način samo žele riješiti neke tjelesne patnje. A on bi ih, redom, spremno trpio, katkad bi mu potekle suze ili bi jauknuo zbog predebelog komada mesa, i to je bilo sve.

Kurd nije znao da mu u životu može biti bolje, nije znao da mu ti ljudi rade nešto što se obično ne radi. Mislio je da je tako u zatvoru, da je tako u Njemačkoj, u Europi, ili nije mislio ništa, nego je svoju nevolju prihvaćao onako kako mu je dolazila, ali se nikada nije navikao, niti će mu kada biti lakše. Osman je živio u paklu, ali, srećom, nije znao da je to pakao. Da je znao, sigurno bi sišao s uma, umro bi od fizičkih ili mentalnih patnji, ili bi se ubio. Trpio je i trpjet će do kraja svoje robije, a možda i duže, sve dok ga dobri Bog ili slučajnost, sve dok ga dobri ljudi od patnje ne oslobode.

Fritz Schuster nije žalio Osmana. Niti ga je volio. Nakon što je završio u zatvoru, pod optužbom da je ubio policajca, Fritz više nije ni volio, ni žalio svoje kurve. Od anđela čuvara pretvorio se u svodnika. Tako je prekraćivao zatvorske dane, mjesece i godine. Ali nije Fritz postao zao. Kao što ni ranije nije bio dobar. Živio je u skladu s okolnostima, onako kako se moglo a da se ne poludi.

Svativši da se u životu neće baviti književnošću, neće više čitati Pessou, jer ga je Pessoa doveo do višegodišnje zatvorske kazne, a nije se želio baviti svodništvom i kada izađe iz zatvora, Fritz Schuster se odlučio nanovo školovati u zatvoru.

Odabrao je mehaničarski zanat. Ne zato što bi mu se najviše svidio, nego zato što je bio prvi na listi zanimanja, izvješenoj na oglasnoj ploči ispred zatvorske trpezarije. Drugi na listi bio je frizerski zanat. A šišati ljude i dodirivati tuđa masna i prhutava tjemena njemu se učinilo toliko odvratnim da nije htio dalje ni čitati.

Dakle, bit će mehaničar!

Vrlo brzo se pokazalo da je Fritz Schuster rođen samo s dva stvarna talenta: na svijetu je on bio idealni, posvećeni i jedini čitatelj Fernanda Pessoe, i bio je genij u popravljaju kvarova u motoru. Matematika mu nije išla, za fiziku se nije zanimao, imao je dvije lijeve ruke pa ništa korisno s njima nije znao učiniti, rođeni antitalent za crtanje, kao i za pjevanje i glazbu, ali pod njegovim su rukama različiti motori, kamionski, automobilski, motori na motociklima, izvanbrodski motori, dizel motori na manevarskim lokomotivima, te na kraju helikopterski i avionski motori, bivali poput glasovira pod prstima genijalnih glasovirača. Očas bi im, svakom, pronalazio kvar, i svaki bi lako popravljao, čak i kada pri ruci ne bi bilo rezervnih dijelova, nego bi izmišljao i improvizirao.

Njegove iscjeliteljske moći vrlo su brzo postale legendarne, ne samo u zatvoru, nego i u okolnim selima, gdje je Fritz po pozivu odlazio – nakon što bi seljaci za to izmolili i potplatili direktora zatvora – da popravlja traktore, kombajne, motokultivatore, i da razgovara sa strojevima kao da su živi, pa će progovoriti što ih boli i muči. Prema jednom mercedesovom ili opelovom motoru, koji je zaribao jer vozač nije ni primijetio da mu je iscurilo ulje, Fritz je osjećao ono što više nije mogao osjetiti prema ljudima.

Zbog motora je, vjerojatno, nagrađen i izvanrednim skraćenjem zatvorske kazne, ili se, možda, ipak otkrilo da on nije ubojica i da je nepravedno osuđen, pa je cijelu stvar bilo najlakše zataškati tako što će se osuđenika pustiti na slobodu.

Šta god bilo, čim je izašao, Fritz Schuster je upisao školu za aviomehaničare. Tamo se navikao da s ljudima ne razgovara. Znali su da je ležao u zatvoru radi ubojstva, pa su ga u prvo vrijeme izbjegavali, a kada su se navikli na njega, više mu nije bilo do priče. Šutio je i radio, nije imao ambicija da postane šef, nikada se nije bunio zbog plaće – na kraju će mu zbog toga biti i najniža među plaćama mehaničara na frankfurtskome aerodromu – nego se zavlačio u motore zrakoplova, kao da zalazi u ljudske duše, i sve ga je manje zanimao svijet koji je postojao izvan tih motora.

Nadređeni ga nisu voljeli, ali su ga morali podnositi. U slučaju izvanrednih okolnosti, ako se dogodi nešto nepredviđeno, recimo ukoliko se pokvari predsjednički avion nekoga afričkog diktatora, čije je dulje zadržavanje u Njemačkoj apsolutno nepoželjno, ali ništa poželjnija nije ni nesreća u kojoj bi dotični poginuo. Jedini je on poznavao baš sve motore, a ti su diktatori znali letjeti u vrlo čudnim zrakoplovima, u čijim su utrobama često zvrljali i brundali motori bez ikakvih atesta, pa čak i motori koji nisu opisani u stručnoj literaturi i za koje se, zapravo, ne bi ni znalo da se, eto, ne pokvariše tu, u Frankfurtu.

Fritz Schuster imao je svoju stalnu ekipu, koja je brojnošću varirala od deset do trideset pet ljudi, uglavnom nesvršenih aviomehaničara, propalih studenata mašinstva i raznih čudaka, koji su dane provodili u nekakvom zabačenom internom bifeu, gdje su se na smrt opijali, čekajući da ih pozovu na zadatak. Bilo je među njima Fritzovih zatvorskih drugova, nezaliječenih narkomana, svakojakih bjegunaca od zakona, muslimana s ozbiljnom ambicijom da postanu teroristi i bijelih protestanata s još ozbiljnijom ambicijom da postanu piloti i da iz zraka ubijaju muslimane, kao i emigranata iz istočne Europe, armijskih aviomehaničara, koji u Njemačkoj rade i borave na crno, pa se od policije više sakrivaju nego ubojice, dileri i pljačkaši banaka. Svi oni bili su Fritzovih zaposlenici. On ih je plaćao, uprava aerodroma s njima nije imala ništa, osim što je postojao dogovor, kojeg su se svi držali, da su ljudi Fritza Schustera nedodirljivi. Ustvari, nevidljivi. Svi su se pravili, uključujući i aerodromsku policiju, kao i agente imigrantskih službi, koji su okolo vršljali maskirani u turiste i aerodromske čistačice, da ne primijećuju ljude Fritza Schustera. Prepoznavalo ih se po crvenim akreditacijama, na kojima ništa nije pisalo. Samo je u lijevom gornjem uglu bila mala crno-bijela fotografija vlasnika akreditacije.

Svoje usluge Fritz Schuster naplaćivao je direktno, od vlasnika ili korisnika zrakoplova. Ili bi mu novac, uvijek keš, u kovčežiću donosili neimenovani državni službenici, agenti tajnih službi, činovnici koji se ne bi ni predstavili, a predstavljali su nekoga kome je baš jako stalo da avion što prije poleti.

Nije ga zanimalo za koga rade svi ti ljudi koji su plaćali njegove usluge. Uzimao je novac, i bilo mu je savršeno svejedno. Niti ga je za njih itko išta pitao, niti  bi Fritz ikome polagao račune. Bio je sretan što ni oni o njemu ne znaju ništa.

Dugo je trajala pomutnja i raspitivanje, pa i prava mala istraga, oko toga tko je Fritza Schustera platio da pokuša popraviti dagestanski Tupoljev 154. Avioni predugo nisu letjeli, rasli su interni dugovi, putnici su bili sve nervozniji, zaprijetio je kolaps europskoga zračnog prometa, jer je Frankfurt bio i ostao najvažnije raskršće europskih zračnih puteva i  letovi se nisu mogli do u beskraj preusmjeravati na Beč i Munchen, a Tupoljev 154 nikako da se skloni s piste. Jedino u što su baš svi bili sigurni bilo je da Fritz nije besplatno popravljao tupoljušku. On nikada nije besplatno radio. Ali tko bi platio avion za sedamdeset devetero bijednika, siromaha i auslendera, koje odred policije čuva da se ne dokopaju slobode?

Avionski motor Tu-154, proizveden u proljeće 1980. bio je savršeno pokvaren.

Fritz još nije vidio takvoga savršenstva među motorima. I nakon dugih godina, najednom mu je ponovo Fernando Pessoa bio na umu. Nijedan se avionski motor nije mogao mjeriti s njegovim pjesama, s nekoliko stotina savršenih Pessoinih pjesama. Ali je savršenstvo ovoga kvara bilo savršenije od bilo kojeg stiha, savršenije od jezika koji je organiziran u idealnu jezičnu formu, u ono nakon čega jezik više nema potrebu za govorom.

Fritz Schuster bio je impresioniran.

Pod prstima mu, kao da su od paučine, pucaju zupčasti remenovi, vijci se lome čim po njima kucne ćekićem, krilca elisa izobličena su i otpadaju čim se motor pokrene. I sve je umazano motornim uljem i kolomašću, svud se okolo širi težak vonj raspadanja. A strojevi, kao i ljudski leševi, raspadaju se sentimentalno i patetično, i pretvaraju se u načela i metafore, pa ovo više nije samo tužni tupoljuška, u čijoj će utrobi, kao u jeftinom mrtvačkom kovčegu, za dobro Europe i slobodnoga svijeta, umrijeti sedamdeset devet putnika za Makačkalu, i osamdeseti naš Babukić, nego to zaudara povijest našega vijeka, to se s nagriženim remenima starinskog motora u prašinu rasipa veliki Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika, i svaka pojedinačna ljudska nesreća i stradanje bivaju dio nekoga općeg stanja, neke truleži i rasula.

I uzalud on traži čvrstu tačku, traži mjesto od kojega će da započne s popravkom. Za što god se uhvati, po čemu god kucne svojim čekićem, to se raspada, rasipa, i u sljedećem trenutku već ga nema. Ali Fritz se ne prestaje nadati, ne prestaje vjerovati da čvrsta tačka, ipak, postoji, jer za sve na svijetu, vjeruje on, što postoji i što ne postoji, postoji čvrsta tačka. Samo Bog nema čvrste tačke, a motori tupoljuške, zlosretnog T-154, proizvedenog prije trideset i koju godinu, za života Leonida Iljiča Brežnjeva, pouzdano nisu Bog.

Dok on tako kucka svojim čekićem i razgovara s motorom, najprije na njemačkom, a zatim i na nekom izmišljenom jeziku koji Fritzu zvuči kao ruski, njegovi su se radnici razmilili po pisti, poput razigrane štenadi, i bave se nekim svojim poslovima.

Jedan je izvadio švicarski nožić i njime čisti nokte. Čini to vrlo pomnjivo, mrgodi se dok vrhom noža, jednoga za drugim, skida crne polumjesece. Onjuši svakog, oštricu očisti o hlače, i prelazi na sljedeći. Na kraju, kao u nekom predapokaliptičnom hororu, u bliskoistočnoj priči o kijametskom danu, iščezava deset crnih polumjeseca, i ostaju samo masne i žuljave ljudske šake, nokti u dnu kojih bujaju bolne i upaljene zakonktice.

A drugi, crnac s fizionomijom masovnog ubojice, ogroman, ćelav, vojni aviomehaničar pristigao iz neke centralnoafričke carevine ili vradžbine, sjedi leđima naslonjen na tupoljuškin kotač i čita knjigu: englesko izdanje Proustovog Puta k Swanu.

Jedan sitni, kosooki, nekoliko metara dalje guli naranču. Guli je tako da mu ostaje jedna tuga i neprekinuta traka kore. U tome je vješt, često on naranču guli, i trudi se da traka ispadne što duža.

Skoro sasvim ćelavi mladić, fizionomijom Poljak, rumeni se kao da je izgorio na suncu. Odlazi u hlad, i sjeda ispred velike staklene stijene, providnog zida iza kojeg su natiskani putnici, dvjestotinjak ih je barem, s davno otkazanog leta za Montreal. Zure u Poljakova leđa, dok se on polako leđima, a onda i tjemenom, naslanja na staklo. Izlogu prilazi dječačić, tamnoput, vjerojatno Indijac, i pokušava ga dozvati. Kucka po staklu, ali čovjek s druge strane ga ne čuje. Onda počinje divlje udarati po staklu, ali ga Poljak i dalje ne čuje. Dječaku prilazi žena u trapericama i majici na kojoj piše White Keys i odvodi ga uplakanog. Poljak se ne miče, sjedi i čeka što će odlučiti šef.

A on ne odustaje.

Fritz Schuster ne osjeća da prolazi vrijeme. Ne primjećuje ljude oko sebe,  radnike koji ga diskreno pokušavaju požuriti, ne osjeća vibriranje mobilnog telefona u džepu hlača, a kada se pojavi Joseph Bellow s porukom uprave aerodroma, on samo diže ruku, kao da ga želi utišati.

– Kažu vam da odustanete – tiho će Bellow – bit ćete isplaćeni u punom iznosu, samo odustanite!

Ali Fritz i dalje ruku drži visoko u zraku, kao da sluša motor koji mu nešto govori.

– Molim vas, gospodine Schuster…

Joseph Bellow govorio je gramatični tačnim njemačkim jezikom, i svaki mu je naglasak bio na svome mjestu, uostalom u Njemačkoj živi već duže od pola života, ali zvučni suglasnici su mu umekšani, kao da se stalno obraća djetetu.

– Što hoćete od mene? Od čega da odustanem?

– Zar ne vidite da se motor raspada?

– Mislite ono: prah si bio, u prah ćeš poći? – zamišljeno je uzvratio.

Bellow se zbunio. Ne zna što te riječi znače. Mladi komsomolac nije poznavao  Bibliju, a kasnije, kao izbjeglica u Njemačkoj, nije imao potrebu o tome išta znati.

Zurio je u Schustera i pokušavao se nečemu domisliti. Rekli su mu da tog čovjeka skloni s piste i on to mora učiniti.

– Prah si bio i u prah ćeš se pretvoriti? Gospodine Bellow, vi ne razumijete o čemu govorim? Vjerujete li u Boga?

– Nisam siguran.

– Znači svejedno vam je?

– Mislim da jest.

– Dobro, i meni je. – pomirljivo je uzvratio i htio se vratiti motoru.

– Insistiram!

– O, kakva ceremonijalna riječ, gospodine Bellow, kao da se spremate izazvati me na dvoboj!

– Umoran sam, Schuster, strašno sam umoran, molim vas nemojte se šaliti sa mnom. Ostavite taj nesretni avion, pođite negdje na ručak, u provod, i zaboravite na njega.

– A putnici za Makačkalu, da li i njih da zaboravim? Koliko ih ima, devedeset, stotinu ili svih sto dvadeset?

– Ima ih sedamdeset devet.

– Odakle to znate? Raspitali ste se? Baš sedamdeset devet? A zašto ste se raspitivali, zašto vas je to zanimalo? Možda da saznate koliko će ljudi poginuti u strašnoj avionskoj nesreći koja se danas dogodila u blizini frankfurtske zračne luke i u kojoj je, kako javljaju agencije, poginulo sedamdeset devetero ljudi, muškaraca, žena, djece, većinom ruskih državljana, porijeklom iz Dagestana, Čečenije… Tako će večeras reći na televiziji, jesam li u pravu?

– Dragi Schuster, mi smo tu nemoćni. Vidite i sami u što su se pretvorili motori Tupoljeva 154. Taj starac je na izdisaju.

– Ali oni ljudi tamo, oni su, čini mi se, sasvim živi. Vrlo živahni, rekao bih. Da ih sad pustite, pretrčali bi pistu i nestali. Svaki od njih. Kao mačka među kantama za smeće, tako bi nestali.

– Slažem se s vama. Upravo tako. Kao mačke, sedamdeset devet mačaka.

– Koje su pobjegle iz šinteraja!

Fritz se iznenada nasmijao. Oraspoložila ga je ta gotovo nehotična slika mačaka koje bježe iz otvorenih živoderskih kaveza, rastrčale su se na sve strane i uskoro će se stopiti sa živim svijetom, s drugim mačkama i gradskim životinjama, i  nitko neće ni primijetiti da je u gradu sedamdeset devet mačaka više nego što ih je bilo. Isto bi bilo i s putnicima za Makačkalu kad bi im se smilovali i pustili ih da idu svojim putem. Da nije bilo tog napornog Rusa, starog pokvarenjaka Josepha Bellowa, nikad mu ne bi na um palo da nema razlike između mačaka lutalica i tih ljudi. Ne bi shvatio da se ravnoteža u prirodi i društvu neće poremetiti ako se izbjeglicama dopusti da više ne budu izbjeglice, nego da žive i sele se kamo god žele. Pa i u Frankfurt.

– Ja vas, mladiću, ne razumijem. Vi mi se izgleda rugate.

– Ne, gospodine Bellow, ali mi se čini da ste se vi dokopali zapada i slobode u istome ovakvom avionu.

– Nisam! Prešao sam granicu tako što sam se golim rukama držao za podvoz putničkog vagona. Tako je to bilo, dragoviću moj! A vi sad radite što vam je volja, ali zapamtite jednu stvar. Nećete promijeniti sudbinu tih ljudi.

U to vrijeme Babukiću je već postalo jako dosadno, ili se želio praviti važan pred Dagestancima, pa je demonstrativno zapalio cigaretu. Nije se mogao sjetiti puši li inače ili ne puši, ali cigareta nije imao, pa je za duhan molio Reufa, Čečenca duge i guste brade, koju je obojio kanom u crveno, skoro narančasto. Pružio mu je omot crvenog marlbora, u kojem su bile tri skoro zgnječene cigarete.

Htio je izvući jednu i vratiti mu kutiju, ali Reuf je samo odmahnuo rukom:

– Neće mi više trebati! – rekao je na ruskom.

– Meni hoće! – odgovorio je Babukić na čistom čečenskom.

Umjesto da se obraduje, Čečenac ga je podozrivo pogledao i nekoliko koraka se odmaknuo, ali nije mogao daleko, jer su policajci, valjda i oni u nekakvom strahu, sve više stezali obruč.

– Gledajte sad! – povikao je Babukić, izvadio upaljač iz džepa i pripalio cigaretu.

Vjerojatno bi manje iznenađenje i užas izazvao da je ugrabio ručnu bombu i iz nje izvukao upaljač.

– Gasi cigaretu, gasi cigaretu! Pušenje je zabranjeno! Gasi cigaretu! – razmahivao je svojim izraelskim automatom policijski zapovjednik, ali Babukić je, blažen kao što blažen samo Babukić zna biti kad provodi neku svoju djetinjariju, sisa penis nekome ljutitom ukrajinskom boksaču, koji bi ga najradije ubio udarcem pesnice u sljepoočnicu, ali je u strahu da mu šaljivdžija ne odgrize kurac, ili krade pasoš iz straženjega džepa debelog američkog turista, koji u Bankoku zavodi malodobnu konobaricu; uvijek u takvim situacijama lice mu se rastegne u isti ovaj osmijeh, i baš mu je svejedno što o njegovoj zapaljenoj cigareti misli taj drezdenski suhonjavac, jako ograničenih mentalnih sposobnosti, vođa redarstvenika zaduženih da čuvaju Dagestance, sve dok ih se ne smjesti u njihov leteći mrtvački kovčeg.

Pušio je i pušeći je tako dimio da bi mogao pobijediti na svjetskom prvenstvu u proizvodnji duhanskog dima. Toliko dima ne bi proizvelo ni deset prosječnih pušača s deset zapaljenih cigareta.

O kako mračno beše u odajama grofice Sofije
I tesno, i tiho, kao u mrtvoj muzičkoj kutiji
O kako je gluho u debelom crevcu grofice Sofije
U Kijevu, Odesi, u Magadanu, na kraju veka…

Pjevao je na sav glas Babukić, pjevao i pušio crveni marlboro, prvu cigaretu koju je čovječji sin zapalio na frankfurtskome aerodromu, izvan onih priručnih staklenih plinskih komora. Pjevao je pjesmu beogradskoga pjesnika, pijanice, mornara i svejeba, koji se nekoliko mjeseci pred rat vratio u Srbiju da na vjekovnom ognjištu crkne od side, i crkavao je, bogme, dugo, godinama, u siromaštvu, gladan i bez stana. Svakome koga bi zanimalo, pričao je o nekoj hamburškoj kurvi, koja je imala takvu pičku, vaginu, vulvu, da je u sebe primala cijelu njegovu glavu. I tako bi je, ćelav i jajoglav, jebao, i molio bi je svaki put da ga pusti u debelo crevce, sve dok grofica jednoga dana nije popustila…

Tako je pripovijedao pjesnik, a njegove stihove, posvećene hamburškoj kurvi Sofiji uglazbio je slavni beogradski skladatelj klasične i namjenske glazbe, nekoliko mjeseci nakon pjesnikove smrti. Song, raspjevan u kabaretskom stilu, ubrzo je postao jedna od kultnih postjugoslavenskih pjesama, čija se melodija čuje i pjevuši s kraja na kraj bivše države, i širom svijeta, gdje god je starih Jugoslavena.

Babukić ne pamti kada ju je i od koga čuo. Moglo je to biti jutros, jučer ili prije petnaest godina. Vrijeme za njega ne znači ništa. Babukić ne pamti, nema uspomena, ničega se ne sjeća. Tamo, u mraku moždanih krivina i uvrnuća, prolaza, tunela i mentalnih crijeva, tamo u mraku duše, gdje su drugima uspomene, Babukiću se nižu strani jezici, te pokoja knjiga, film ili pjesma, savršeno umjetničko djelo, cijelo i okruglo kao čovjekova tuga, cijelo i okruglo kao jezik sa svojom melodijom, ritmom i svim svojim riječima. E, ovo je, baš, jedna takva pjesma.

Babukić povlači dim, ne čuje viku policajaca, koji optrčavaju oko skupine uplašenih Dagestanaca, i skoro da će zapucati. Oni Babukića izguravaju, u strahu da bi ih Nijemci mogli zajedno s njim na licu mjesta strijeljati, ali Babukić se ne da, nego iz sveg glasa pjeva tu lijepu jugoslavensku pjesmu, vedru i žalosnu kao sudnji dan, kao trenutak u kojem svi ljudi na svijetu zajedno umiru, više nikoga nije strah i svi su u smrti slobodni:

O kako je zagušljiv vazduh u dupetu grofice Olge
Odavno već prozore ne otvara sluga njen
Kontesi staroj promaja prehladom preti
Dok marljivi crnac Tim kurcem joj puni crevo
I zagušljivo je svoj deci unutra
I čekaju da im u lica šikne
Crnčevo belo seme, u crevcu uskom
Ruske grofice stare, u Lenjingradu
U Ermitažu, jedne zime, na kraju veka
Aj, u Ermitažu na kraju veka…

I dok je Babukić uživao u preobražajima svoga glasa, u tenoru koji se pretvarao u koloraturni sopran, u sopran i u dječački sopran, u visok i lijep, nevino čist glas kastrata, od kojega se Dagestancima mrznula krv u žilama, a policajce je hvatao neljudski bijes, u času kada je započeo novu strofu i zapjevao o kako me žvače, žvače, žvače, svinkter grofice Olge, skočili su na njega, bacili ga na pod i ruke mu sputali na leđima.

Čuo je kako mu je nešto krcka u ramenu, kao da je na pustom betonskom hodniku zgazio čips, a onda ga je tako presijeklo da je na čas pomislio da su mu na mesarskom panju sjekirom odsjekli ruku.

U filmu Michaela Hanekea, prikazanom na festivalu u Cannesu, Ivan Boszicz, mesar iz Klagenfurta svome sedmogodišnjem pastorku, sinu njegove žene Klare i mjesnoga notara Alberta Schnablea, jedne mirne i puste ljetne subote, desnicu ruku postavlja na mesarski panj, dječak zatvori oči, očekujući, ispruženog dlana, očuhov rođendanski dar, i u tom mu trenutku mesar Ivan Boszicz jednim udarcem sjekire odsiječe ruku. Zatim odlazi u pokrajnju prostoriju i puca sebi u sljepoočnicu.

To su prve scene filma, koji je kod publike, ali i među kritičarima, u Cannesu 2019. izazvao burne reakcije. Nejasno je kakvu poruku ovakvim filmom Haneke šalje europskoj filmskoj i kulturnoj javnosti. “Ivan Mesar” započinje prizorima do sada neviđene brutalnosti, jer se odsijecanje ruke pokazuje u naturalističkom ključu, u parafrazi onih odvratnih snuff-pornografskih video inserata, koje su američki vojnici aranžirali i snimili za vrijeme napada na Iran, a koji su u ljeto 2015. izazvali krizu Ujedinjenih naroda, kada je dvadesetak, uglavnom muslimanskih i latinoameričkih zemalja najavljivalo napuštanje organizacije UN-a ukoliko se odgovornima za ubojstva i silovanja u Iranu ne bude sudilo pred međunarodnim sudom. Što god da je Haneke s ovakvim početkom htio reći, njegove su se namjere pokazale promašenim, jer se, nakon prve tri minute filma, na svečanoj premijeri u Cannesu ispraznilo barem pola dvorane. Gledatelji su izlazili užasnuti i kao da ih nije zanimao nastavak filma, ili su se plašili što bi tu još mogli vidjeti. Zgrozio ih je Hanekeov naturalizam ili, možda, prepoznatljivo jasna i nedvosmislena aluzija na scene u kojima američki vojnik siluje dvanaestogodišnju Iranku, dok joj njegov suborac odsijeca glavu. Ono što su vidjeli u prve dvije-tri minute “Ivana Mesara”, precizno: u 2,37 minuta, bilo je već viđeno, najprije na internetu, na nekoliko desetina tisuća web stranica koje su reproducirale američku snuff pornografiju, a zatim, naravno blago cenzurirano, uz obavezna zamagljivanja, i na svim svjetskim televizijama. Dovođenje jednoga globalnog skandala, koji je uzdrmao temelje svjetskoga poretka i doveo do ostavki američkoga državnog sekretara i ministra obrane, u kontekst mračne, sive i blatnjave austrijske i srednjoeuropske provincije, kojom je redatelj opsjednut u svim svojim filmovima, nejasno je i u kontekstu redateljskih postupaka i u kontekstu same naracije. Kakve bi veze mogao imati tihi i zatureni Klagenfurt, slovenski Celovec, s nastojanjima antiterorističke koalicije, predvođene Sjedinjenim Državama, da spriječi Teheran u izvjesnoj proizvodnji atomskoga oružja, te s incidentima koji su se pritom događali? Oni koji su u Cannesu već nakon početnih scena napustili projekciju, mogli su zaključiti – nikakve! I zapravo su bili u pravu.

Ništa osim potrebe za skandalom i, možda, nedostatka inspiracije ili kreativne krize u kojoj se Haneke našao nakon što je snimio dva remek djela europske kinematografije, “Bijelu vrpcu” i “Ljubav”, u nastavku filma nije moglo opravdati takav početak “Ivana Mesara”.

Nakon uvodnih naturalnih scena obojenih krvlju i jarkim bojama mesnice, slijedi klasični Hanekeov nastavak. Filmska je vrpca najednom siva i blijeda, na trenutke nam se čini kao da gledamo crnobijeli film ili čak neku televizijsku snimku iz vremena analognog signala. Redatelj spaja dva tehnički različita komada filmske vrpce, koji je međusobno na takav način “tuku” da Haneke s ovakvim zahvatom ne bi mogao proći ni na seminarskom ispitu na zagrebačkoj ili prištinskoj filmskoj akademiji. Ali on je to učinio “namjerno”, i kao jedan od najznačajnijih filmskih autora današnjice Michael Haneke ima pravo i na krajnje ekscentrične postupke i eksperimente. No, na ovom se mjestu moramo zaustaviti s pohvalama i popustima na račun stare slave.

U sivome nastavku filma priča se širi na prigratski kvart u kojem se nalazi mesnica Ivana, Johhanesa, Boszicza. Ljudi koji su kod njega kupovali meso, bolesno debela žena, čiji je muž lani stradao u prometnoj nesreći pa ne skida crninu, starac i starica, obojce školski učitelji u mirovini, samohrana majka dječaka koji u glazbenoj školi svira violinu, muškarac srednjih godina, u šumarskoj uniformi, sa značkom u zapučku, i još nekoliko manje upečatljivih protagonista i epizodista, razgovaraju o tome, prepiru se, istražuju, zašto je Ivan Mesar dječaku odsjekao ruku.

Sišao je s uma, ludi Južnjak, ludi Slaven, treba ih vratiti odakle su i došli, jer ćemo na kraju svi ostati bez ruku! Klara, ona je oduvijek laka ženska, maloga je dobila dok je još bila ljepotica, ali notar Albert nije ju htio ženiti, plašio se da je Klara prljava, a danas, danas Klara više nije tako lijepa, ali u glavi je i u duši ona ista. To Ivan Mesar nije mogao oprostiti, nije mogao preći preko toga, nakon što ju je u vlastitoj postelji zatekao s… (i tu se onda izmjenjuju imena muškaraca iz kvarta, stvarnih i izmišljenih, s kojima je Ivan Mesar zatekao Klaru, pa je, da se osveti dječakovoj majci, sedmogodišnjem Franzu odsjekao ruku) Demon, mali je bio demon, đavao, antikrist, vikao je šumar sa značkom u zapučku, očuh ga je zatekao kako piša po raspelu. Bila je nedjelja, Ivan i Klara vratili su se iz crkve, i zatekli tog malog antikrista kako piša. Skinuo je Sina Božjeg sa zida spavaće sobe i piša po njemu! U lice im je oboma nasmijao. Klara se srušila u nesvijest, a Ivan ništa nije rekao. Pomilovao je antikrista po glavi, nasmiješio mu se, i sutradan mu na prevaru odsjekao ruku. Nije ga želio ubiti a da prethodno ne provjeri je li Franz zaista antikrist, ako na mjestu odsječene ruke izraste nova, onda se nesumnjivo radi o antikristu. Ne izraste li, time se samo potvrđuje antikristovo lukavstvo, jer se pred ljudima prikazuje kao nemoćni, siroti dječak. Vikao je šumar sa značkom u zapučku, a sugovornici su mu se izmicali, jer bi šumar pljuckao dok je govorio…

Dva i pol sata, u histeričnom ritmu ali u iritantno sporoj izmjeni kadrova, teku i smjenjuju se teorije, mišljenja, konfabulacije na temu zašto je Ivan Mesar svome sedmogodišnjem pastorku odsjekao ruku. Obična ljudska lica, svakodnevne fizionomije i tipične susjedske biografije i sudbine u početku samo gnjave gledatelja. Likovi Michaela Hanekea su, kao ni u jednom njegovom ranijem filmu, naprosto dosadni. Ali u nizu ponavljanja, u repetitivnom ritmu, kada već po drugi ili treći put od istoga lika, uz neznatne modifikacije i pojačanu gradaciju iskaza, slušamo teoriju o zločinu Ivana Mesara, Hanekeovi likovi sve više iritiraju gledatelja, sve dok u samom finalu filma ne dođe do obrata u kojem se, jedan za drugim, bolesno debela žena, umirovljeni učiteljica i učitelj, samohrana majka, dječak s violinom i šumar sa značkom, ne pretvore u zlostavljače i negativce, gore od Ivana Boszicza, mesara. I na kraju, u iznenadnom završetku, u rezu usred replike maloga violinista, usred njegove rečenice, između platna i publike u zraku ostaje da visi pitanje: tko je u Hanekeovom filmu čija žrtva?

Moralni relativizam “Ivana Mesara”, zloupotreba djece i dječje patnje u vrlo “odrasloj” i opasnoj priči razlog su zašto Hanekeov film nakon premijere u Cannesu  nije nastavio put po europskim i svjetskim festivalima, niti je prikazan u njemačkim kinima…

U tom je trenutku Babukić došao svijesti. Rame ga je i dalje boljelo, a desna mu je ruka stajala u nekom neprirodnom položaju, savijena na leđima, mrtva. Srednjim je mrtvim prstom dodirivala Babukićevo živo lijevo uho.

Ležao je i gledao u strop, u bijele aerodromske neone, i bio je bijesan jer ga je netko prekinuo dok je čitao iznimno zanimljiv članak o novome filmu svoga omiljenog filmskog redatelja. Ima Babukić još omiljenih, i samo od kinorepertoara poznatih aviokompanija zavisi koji će mu redatelj u sljedećem trenutku biti omiljen, ali je bio toliko ljut da nikako nije mogao zaboraviti članak, nijednu riječ koju je pročitao dok je bio u nesvijesti.

Zatim se rastužio i zaplakao: daleka li je, Bože mili, 2019, i dugo je i neizvjesno čekanje novinskoga članka u kojem će anonimni filmski kritičar – naš Babukić nije stigao pročitati ni njegovo ime u dnu teksta, a već su ga probudili iz nesvjesti – sahraniti Michaela Hanekea i njegov nepodnošljivi moralni relativizam.

Dok su ga trojica policajaca trčeči nosila niz staklene hodnike, pa onda još dvostruko brže, niz pokretnu traku koja je vodila iz jedne u drugu aerodromsku zgradu, Babukićeva desnica se mrtvo klatila i vukla po podu, što je izazivalo užasnu bol. Vikao je, urlao i urlajući pjevao o debelom crijevu grofice Olge, i molio se nekome svom babukićevskom Bogu da se u njezinom crijevu uguši, da umre, da ga Bog oslobodi od tog strašnog bola.

Putnici su se osvrtali za tim čudnim prizorom, za trojicom snažnih, plavokosih divova u sivo-zelenim odorama, koji su podtrbuške, kao zaklanog telca, trkom nosili čovjeka koji je urlao i zavijao poput hodže s minareta.

Terorist, ludi terorist, mislili su, i nastavljali svojim putem.

Aerodrom se budio iz dugog sna, prošao je štrajk, ljudi su stajali u redovima za čekiranje, stjuardese u šarenim uniformama rastrčale su se na sve strane, brujali su zvučnici s različitim obavijestima, i ponovo su počela stizati upozorenja putnicima da prtljagu ne ostavljaju bez nazora, jer će biti uklonjena i uništena. Sve je bilo tako nepodnošljivo normalno i obično, čak i taj terorist – ubogi naš Babukić koji, samo mi to znamo, nije nikakav terorist – što su ga pronijeli neustrašivi njemački policajci, čuvari reda i mira na ovom najfrekventnijem aerodromu u Europi. Kao da se nakon dugog košmara, po svršetku nekoga velikog rata, svijet vraćao nekoj običnoj ljudskoj svakodnevici. Negdje u hladu, ispod montažnoga limenog sjenika koji je od očiju putnika trebao sakriti dijelove terminala A, od izlaza 1 do izlaza 32, koji se već nekoliko mjeseci obnavlja i adaptira, sjedili su Schusterovi ljudi.

Fritz se vratio iz Sonyjevog bescarinskog dućana s malim crnim radio aparatom, dizajniranim poput modela iz šezdesetih godina. Uključio ga je, i začulo se krčanje. Hodao je ukrug, pa cikcak, posrtao i dizao se, kao da mu se iznenada zanebesalo ili je izgubio razum. I dalje se čulo samo krčanje. A onda je, sasvim jasno, antena ulovila stanicu na kojoj su se čuli prvi taktovi Osme simfonije Gustava Mahlera.

– Mahler! – ozario se suhonjavi Berti, Slovenac, bivši pilot JNA, kojeg su u domovini tražili zbog ratnog zločina. Ispustio je kasetnu bombu posred školskog dvorišta, u nekom od jugoslavenskih ratova, ali se više nitko nije sjećao koji je to bio rat, a Berti nije htio da im kaže.

– Mahler? – pogledao ga je Fritz, a zatim je shvatio.

Malo zatim, u puni sat simfonija je prekinuta, i u prvim popodnevnim vijestima  javljeno je da se negdje u Rumunjskoj dogodila zrakoplovna nesreća. U padu Tupoljeva 154, na letu za Makačkalu, poginulo je 78 putnika. Dogodilo se čudo pa je nesreću preživjela jedna ženska osoba. Ali i nad čudom ima čuda: sto dvije su joj godine i upravo se, sudeći po pečatima u pasošu, vraćala iz Amerike. Spasitelji su je pronašli kako luta karpatskim planinskim besputima, gola, bez ijedne krpice na sebi, jer je prilikom nesreće na njoj izgorjela sva odjeća. Samo je s obje ruke stiskala svoj ruski pasoš i ponavljala nekoliko istih riječi nekoga nerazumljivog, vjerojatno i nepostojećeg jezika.

Tako je javio frankfurtski radio, nakon čega se, umjesto nastavka Mahlerove simfonije, začuo glas turskoga pjevača Tarkana, praćen zvukom neke primitivne ritam mašine. Fritz je duboko uzdahnuo i isključio radio aparat.

– Evo ga tebi! – viknuo je i dobacio Sonyja Slovencu Bertiju.