Identifikacija

Pedesete su, vrijeme uroka i baba gatara.

Pokušavali su imati djece, ali nije išlo.

Urok je prejak, uvjeravale su je komšinice.

Umrla je ne navršivši tridesetu, od jada.

On je od tog vremena počeo obilaziti milicijske stanice i prosekturu u podrumima koševske bolnice, raspitivati se kad će identifikacija.

Nestala nam je kćerka, govorio je, ali svi su znali da izmišlja, i začudo mu se nisu rugali, nego su ga sućutno puštali na identifikaciju, službenici i inspektori iz odjela za krvne delikte u formular bi upisali: nalaz negativan, i tako se nastavljalo godinama.

Radio je u Energoinvestu, odlazio na godišnje odmore, viđao se sa ženama. Živio je normalnim životom, u svemu, osim u tome što je barem jednom mjesečno odlazio u prosekturu, nadajući se da će identificirati svoje nerođeno dijete. Mrtvo.

Nastavio je i nakon odlaska u penziju.

Bilo je to vrijeme kada je milicija već postala policija, dva mjeseca prije prvih višestranačkih izbora, kada je, dodirnuvši obraz nepoznate utopljenice, rekao:

Ovo je moja Bojana!

Na riječ su mu predali leš žene koju nitko nije tražio, da ga u miru sahrani i ožali. Nisu ga pitali za papire.

Malo zatim je umro.

 

Miljenko Jergović 05. 07. 2020.