„Kavalov jek“, kao knjiga, ali i kao stvarni jek u meni je. Kao osmozom zvuk se raširio i tu nastanio. S njim i neizbježni svijet onoga koji ga je izmamio da se javi u neko nedoba, među svijetom koji jedva da i pamti riječi kojiima se opisuje. Jer sve je u riječima, Borhesovski, one u sebi kriju smisao svoga postojanja kao smisao i našeg postojanja. Ta veza je trajnija nego što se etnomuzikološki objašnjava i prihvata. Ona je veza i sa ostalim riječima koje su se našle u pjesničkoj zbirci Srđana Sekulića kao kakvom balkanskom spomenaru.
Smisao pjevanja ne može se odgonetnuti odjednom, niučemu. Pjesnik traga kroz jezik, na prvom mjestu, potom religiju, ili prosto vjeru, da bi došao do naizgled jednostavnog, ali veoma složenog odgovora, kao u bajkama. Ima kod Srđana Sekulića mnogo toga što povezuje na bohesovski način svijet bajki i pjesnikov svijet, prvenstveno njegov zanat, kojim se, opet uz Božiju pomoć, dolazi do stihova ove vrste:
„Nađoh u tebi
Svu radost što svet
Pružiti može meni.
Korenu stremi“
U većini svojih pjesama Sekulić uspostavlja mitske slike i odnose. Prvo porodica, majka, ostala rodbina, potom zemlja, hraniteljica, ona koja nam obnavlja snagu, pa voda kao kiša, da, i ljubav bez koje ništa ne može, sve umijeće rimovanja ostaje prazno, nema u njemu supstance od koje će se stvoriti stih. Posebno se stvara mitski oreol oko izbjeglištva, odnosa između kosovske i vojvođanske ravnice. Ništa Sekulić nije u nasilnoj seobi izgubio a da se ne pojavljuje u njegovoj poeziji, time on obnavlja svoj svijet, koji nije i svijet njegovih bližnjih. Oni mogu da uđu u njegov svijet, ali ostaje zagonetno da li on može da uđe u njihov svijet da bi im vratio zavičaj. Jer njihov je zavičaj jedan, a pjesnik ima više zavičaja, zavisno od njegove imaginativne snage. I ne samo imaginativne snage, nego od unutrašnjeg opredjeljenja, razrešenja stalne dihotomije, koja polazi od šta sam a završava sa čiji sam. Piše:
„U meni se vodi večna
borba.
Borba između Halake i Hagade.
Između Zakona i Legende.
Proze i poezije.“
„Šestougaoni stub“, pjesma višeznačna, čvrsta, vibrirajuća, moćna. U njoj smo svi, jednako narod i njegovi sveštenici, jednako skloni zaboravu, jednako skloni razapinjanju, uništavanju, nipodaštavanju.Naizgled sve se zbiva u Vrbasu, ali Vrbas je samo izgovor da se napiše pjesma koja će se događati reklo bi se u svim varošicama, gradovima, ma kako se oni zvali.
„Kroz istoriju smo
naučili da je najlakše
viknuti:
Raspni ga!“
S lakoćom Sekulić prelazi prostor i posmatra svijet drugog proroka i drugih običaja. Poslije grada Vrbasa u Vojvodini, evo nas u Zenici, u pjesmi pod naslovom „Rahmetli Muhamed“. Pjesma posvećena zaboravljenom piscu Muhamedu Kondžiću, čiju sudbinu Sekulić pruža i kroz jevrejsku knjigu, da bi je učinio svetom. Svaka dobra pjesma i jeste sveta. On povezuje temelj imena koje je sveto, sa onim što je životna realija.
U pjesmi „Fitur“, naziv zagonetan, riječ zagonetna, koja je zapela za pjesnički duh Srđana Sekulića, jeste samo još jedan pojam, u ovom slučaju iz rječnika Cincara, gotovo iščezlog naroda. Kao i u većini pjesama ove zbirke on tu riječ prisvaja kao riječ svojih predaka, kao dio velikog rječnika njegove prošlosti. A pjesma njegova govori o jednom uhvaćenom trenutku u zavičaju Maka Dizdara, majstora starih riječi, predačkog rječnika. Tu je srž njegove poetike:
„učim jezik svojih predaka“
Slično se susreće u pjesmi „Vulpe“, u oba slučaja javlja se duh jednog iščezlog naroda koji je živ dok žive njegove riječi. Za Sekulića to su riječi i njegovih predaka. A cincarski putevi su teško dostupni. Na tom putu, zapravo, tim putevima, svaka riječ ima mitski oreol, na koji se onda naslanjaju priče i legende.Za pjesnika se lijepe te priče, on ih pretvara u svoj rodoslov, u svoju poetsku prošlost.
Srđan Sekulić povezuje prebogati balkanski jezički prostor pjesmama u kojima se bratimi sa pjesnicima i pamjatnicima različith naroda i religija, jer on tu sve naprosto prihvata kao svoje, tu uopšte nema nikakve dileme. Po tome me podsjeća na zaboravljenog srpskog prevodioca Dragišu Stanojevića, koji je u svoje slobodne prepjeve velikih pjesničkih djela uzimao jednako riječi ekavske, ijekavske, ikavske, ne vodeći računa o Vukovom upozorenju da se ne miješaju narječja. Srđan Sekulić ide korak dalje, on miješa jezike i nasljeđa, prihvatajući sve ono moćno što ga privlači kao njegovo. Kao u pjesmi „Podosoje i fra Karlo“, koju završava:
„a ti ćeš u crkvici Sv. Nikole
zapaliti voštanicu
da gori za njega
i za Jurišića Karla
Pisca i fratra
brata do brata“
To je suština njegove poetike u „Kavalovom jeku“, to „brata do brata“, bar kako je ovaj čitalac shvata i prihvata, kao jek vremena i naroda. Poezija koja protresa čitaoca kao mali jezikotres.
Zapis o poetskom svijetu Srđana Sekulića
„Kavalov jek“, kao knjiga, ali i kao stvarni jek u meni je. Kao osmozom zvuk se raširio i tu nastanio. S njim i neizbježni svijet onoga koji ga je izmamio da se javi u neko nedoba, među svijetom koji jedva da i pamti riječi kojiima se opisuje. Jer sve je u riječima, Borhesovski, one u sebi kriju smisao svoga postojanja kao smisao i našeg postojanja. Ta veza je trajnija nego što se etnomuzikološki objašnjava i prihvata. Ona je veza i sa ostalim riječima koje su se našle u pjesničkoj zbirci Srđana Sekulića kao kakvom balkanskom spomenaru.
Smisao pjevanja ne može se odgonetnuti odjednom, niučemu. Pjesnik traga kroz jezik, na prvom mjestu, potom religiju, ili prosto vjeru, da bi došao do naizgled jednostavnog, ali veoma složenog odgovora, kao u bajkama. Ima kod Srđana Sekulića mnogo toga što povezuje na bohesovski način svijet bajki i pjesnikov svijet, prvenstveno njegov zanat, kojim se, opet uz Božiju pomoć, dolazi do stihova ove vrste:
„Nađoh u tebi
Svu radost što svet
Pružiti može meni.
Korenu stremi“
U većini svojih pjesama Sekulić uspostavlja mitske slike i odnose. Prvo porodica, majka, ostala rodbina, potom zemlja, hraniteljica, ona koja nam obnavlja snagu, pa voda kao kiša, da, i ljubav bez koje ništa ne može, sve umijeće rimovanja ostaje prazno, nema u njemu supstance od koje će se stvoriti stih. Posebno se stvara mitski oreol oko izbjeglištva, odnosa između kosovske i vojvođanske ravnice. Ništa Sekulić nije u nasilnoj seobi izgubio a da se ne pojavljuje u njegovoj poeziji, time on obnavlja svoj svijet, koji nije i svijet njegovih bližnjih. Oni mogu da uđu u njegov svijet, ali ostaje zagonetno da li on može da uđe u njihov svijet da bi im vratio zavičaj. Jer njihov je zavičaj jedan, a pjesnik ima više zavičaja, zavisno od njegove imaginativne snage. I ne samo imaginativne snage, nego od unutrašnjeg opredjeljenja, razrešenja stalne dihotomije, koja polazi od šta sam a završava sa čiji sam. Piše:
„U meni se vodi večna
borba.
Borba između Halake i Hagade.
Između Zakona i Legende.
Proze i poezije.“
„Šestougaoni stub“, pjesma višeznačna, čvrsta, vibrirajuća, moćna. U njoj smo svi, jednako narod i njegovi sveštenici, jednako skloni zaboravu, jednako skloni razapinjanju, uništavanju, nipodaštavanju. Naizgled sve se zbiva u Vrbasu, ali Vrbas je samo izgovor da se napiše pjesma koja će se događati reklo bi se u svim varošicama, gradovima, ma kako se oni zvali.
„Kroz istoriju smo
naučili da je najlakše
viknuti:
Raspni ga!“
S lakoćom Sekulić prelazi prostor i posmatra svijet drugog proroka i drugih običaja. Poslije grada Vrbasa u Vojvodini, evo nas u Zenici, u pjesmi pod naslovom „Rahmetli Muhamed“. Pjesma posvećena zaboravljenom piscu Muhamedu Kondžiću, čiju sudbinu Sekulić pruža i kroz jevrejsku knjigu, da bi je učinio svetom. Svaka dobra pjesma i jeste sveta. On povezuje temelj imena koje je sveto, sa onim što je životna realija.
U pjesmi „Fitur“, naziv zagonetan, riječ zagonetna, koja je zapela za pjesnički duh Srđana Sekulića, jeste samo još jedan pojam, u ovom slučaju iz rječnika Cincara, gotovo iščezlog naroda. Kao i u većini pjesama ove zbirke on tu riječ prisvaja kao riječ svojih predaka, kao dio velikog rječnika njegove prošlosti. A pjesma njegova govori o jednom uhvaćenom trenutku u zavičaju Maka Dizdara, majstora starih riječi, predačkog rječnika. Tu je srž njegove poetike:
„učim jezik svojih predaka“
Slično se susreće u pjesmi „Vulpe“, u oba slučaja javlja se duh jednog iščezlog naroda koji je živ dok žive njegove riječi. Za Sekulića to su riječi i njegovih predaka. A cincarski putevi su teško dostupni. Na tom putu, zapravo, tim putevima, svaka riječ ima mitski oreol, na koji se onda naslanjaju priče i legende. Za pjesnika se lijepe te priče, on ih pretvara u svoj rodoslov, u svoju poetsku prošlost.
Srđan Sekulić povezuje prebogati balkanski jezički prostor pjesmama u kojima se bratimi sa pjesnicima i pamjatnicima različith naroda i religija, jer on tu sve naprosto prihvata kao svoje, tu uopšte nema nikakve dileme. Po tome me podsjeća na zaboravljenog srpskog prevodioca Dragišu Stanojevića, koji je u svoje slobodne prepjeve velikih pjesničkih djela uzimao jednako riječi ekavske, ijekavske, ikavske, ne vodeći računa o Vukovom upozorenju da se ne miješaju narječja. Srđan Sekulić ide korak dalje, on miješa jezike i nasljeđa, prihvatajući sve ono moćno što ga privlači kao njegovo. Kao u pjesmi „Podosoje i fra Karlo“, koju završava:
„a ti ćeš u crkvici Sv. Nikole
zapaliti voštanicu
da gori za njega
i za Jurišića Karla
Pisca i fratra
brata do brata“
To je suština njegove poetike u „Kavalovom jeku“, to „brata do brata“, bar kako je ovaj čitalac shvata i prihvata, kao jek vremena i naroda. Poezija koja protresa čitaoca kao mali jezikotres.