Na Zlarinu sam, u minijaturnoj sobi tijesnoga kamenog kućerka.
Nekoliko puta se dižem iz postelje, izlazim na taracu, pod tabanima ona je čvrsta i glatka – jedini je to ugodan osjećaj, slušam noćne zvukove, i vraćam se postelji koja je već sasvim mokra.
Zora je, i ne primijetim da sam zaspao.
Osjećam da se nešto loše zbiva. Ljudi je sve više, Sarajevo, Zagreb, ulice dvaju gradova nastavljaju se jedna na drugu, svijet je u opasnosti, tako je svima javljeno, a opasnost se može otkloniti samo ako me se ubije. U suprotnom, gotovo je, nestaje svijeta.
Bježim, osjećaj biva sve intenzivniji, raste u meni užas. U početku pomišljam da je ovo san, ali kako kad od vrućine ne mogu da spavam? Kasnije vidim da nije san.
Sve to traje veoma dugo. Minutama, satima i godinama. Bježim od sviju, i u tom se bježanju izmjenjuju znani i neznani progonitelji. Najgore je kad me gone oni koje sam volio.
Naglo se uspravljam u postelji, svud naokolo je neko prejako svjetlo, bljesak Sudnjega dana, grudi mi pritišće gvozdena čizma, mirišu lavanda i sol Mediterana, ali ja ne mogu da dišem.
Između dvije sam stvarnosti, jedna je uvjerljivija od druge.
Povjerujem u onu manje uvjerljivu i vraćam se.
Sljedećih noći, kroz mjesece i godine, san se ponavlja u slutnjama i fragmentima, ali nikad u cjelini.
Zlarin
Noć 26. na 27. juli 1997. vrela je i vlažna.
Na Zlarinu sam, u minijaturnoj sobi tijesnoga kamenog kućerka.
Nekoliko puta se dižem iz postelje, izlazim na taracu, pod tabanima ona je čvrsta i glatka – jedini je to ugodan osjećaj, slušam noćne zvukove, i vraćam se postelji koja je već sasvim mokra.
Zora je, i ne primijetim da sam zaspao.
Osjećam da se nešto loše zbiva. Ljudi je sve više, Sarajevo, Zagreb, ulice dvaju gradova nastavljaju se jedna na drugu, svijet je u opasnosti, tako je svima javljeno, a opasnost se može otkloniti samo ako me se ubije. U suprotnom, gotovo je, nestaje svijeta.
Bježim, osjećaj biva sve intenzivniji, raste u meni užas. U početku pomišljam da je ovo san, ali kako kad od vrućine ne mogu da spavam? Kasnije vidim da nije san.
Sve to traje veoma dugo. Minutama, satima i godinama. Bježim od sviju, i u tom se bježanju izmjenjuju znani i neznani progonitelji. Najgore je kad me gone oni koje sam volio.
Naglo se uspravljam u postelji, svud naokolo je neko prejako svjetlo, bljesak Sudnjega dana, grudi mi pritišće gvozdena čizma, mirišu lavanda i sol Mediterana, ali ja ne mogu da dišem.
Između dvije sam stvarnosti, jedna je uvjerljivija od druge.
Povjerujem u onu manje uvjerljivu i vraćam se.
Sljedećih noći, kroz mjesece i godine, san se ponavlja u slutnjama i fragmentima, ali nikad u cjelini.
Ne smijem na Zlarin.