Ne može da spava, ustaje i uključuje računalo. Na Jergovićevom webu dočekuju ga Dimenzije Predraga Fincija. Riječ u njima prodrla u prostore koji su njezine dodire čekali dugo. I nebo mu napokon pokazalo sve svoje zvijezde. Rasvijetlile zemlju na kojoj čovjek svakodnevno ostavlja korake. Ostali na njoj i svi njegovi tragovi. Vrijeme ih sve pamti, samo u njega treba zaroniti. Nema ga, kad je bilo, koliko je staro, gdje se izgubio njegov početak? Vrijedi li tražiti izgubljeno? Može li se uopće izgubljenom približiti misao? U kojem vremenu je misao? U prošlosti ili u sadašnjosti? Postoji li prostor bez prostora, misao bez misli, vrijeme bez vremena, dimenzija bez dimenzije? Što je s onim što misao još nije iskazala i što riječ nije ni dotakla?
Odvaja se od nečega vrlo značajnog, još nagađa što je to.
Ostavlja računalo uključenim i vraća se u krevet. Opet ne može da spava. San luta prostorima polusvijesti i budnosti, nikako da u njega potone. Postoje i druge dimenzije: dimenzije progonstva, patnje, boli, tuge, radosti, smijeha, očaja, gladi, izgubljenosti, sjećanja… Pliva kroz davni razgovor s autorom Dimenzija u sarajevskoj kavani Imperijal. Pišem, u Londonu stalno pišem, ali gdje objavljivati? U Londonu nemam gdje objavljivati, tamo samo čitam i pišem. A koliko ostaješ u Sarajevu, kad ćeš nazad u London? Šute obojica. A gdje ti objavljuješ, ima li se gdje objavljivati u Sarajevu? Kakvo je stanje u Svjetlosti? Ne zna. I on stalno piše, i ne gubi nadu da će to jednoga dana netko ipak i objaviti. Sad ni on ništa ne objavljuje. Sad radi toga ne može da spava, sad s autorom Dimenzija filozofira i pjeva.
Ispod pokrivača je i dalje budan, dugo, dugo, sa sviješću bez dimenzija i vremena. Kao na ljuljašci. Skuplja oči u koje navaljuje jutarnja svjetlost. Iz kojeg prostora, iz koje dimenzije, iz kojega vremena? Tone u san, potom se budi i ustaje.
Otvara svoj status na facebooku: Dobro jutro, prijatelju, dobra ti je ta Dimenzija. I filozofira i pjeva. Prijatelj ga ne čuje. Sa svojom dragom u nekoj londonskoj ulici sigurno još uvijek spava. Potakao i njega da filozofira i pjeva i otišao na počinak. U svim dimenzijama i u svim vremenima. U svemu i u ničemu. U stvarnosti i iza nje. U iskustvu i iznad njega. U metafizici. I u njegovoj protekloj noći bez sna iz kojeg još nije izronio u sunčano jutro. Vratio ga mistici postojanja, tajnama prostora, misli i vremena. I sad čvrsto spava. U jutru punom svjetla. U riječima kojima ga na faceu budi, dok, siguran je, i u snu filozofira i pjeva. U mnogim dimenzijama. I o mnogim sarajevskim danima. Od sarajevskog djetinjstva pa sve do progona u London gdje piše i u snu. Gdje čita i u snu i tako se spašava progonstva, patnje, boli, tuge, radosti, smijeha, očaja, izgubljenosti, sjećanja, tuđine… Objavljuje u Sarajevu i Zagrebu kao nikad. I tako stalno umnožava svoje dimenzije.
Lijepo je živjeti i pisati u Londonu, a razmišljati o Sarajevu. Lijepo je živjeti i pisati i u Sarajevu i razmišljati o Londonu. U svim dimenzijama i vremenima zajedničkog bola.
I filozofira i pjeva
Ne može da spava, ustaje i uključuje računalo. Na Jergovićevom webu dočekuju ga Dimenzije Predraga Fincija. Riječ u njima prodrla u prostore koji su njezine dodire čekali dugo. I nebo mu napokon pokazalo sve svoje zvijezde. Rasvijetlile zemlju na kojoj čovjek svakodnevno ostavlja korake. Ostali na njoj i svi njegovi tragovi. Vrijeme ih sve pamti, samo u njega treba zaroniti. Nema ga, kad je bilo, koliko je staro, gdje se izgubio njegov početak? Vrijedi li tražiti izgubljeno? Može li se uopće izgubljenom približiti misao? U kojem vremenu je misao? U prošlosti ili u sadašnjosti? Postoji li prostor bez prostora, misao bez misli, vrijeme bez vremena, dimenzija bez dimenzije? Što je s onim što misao još nije iskazala i što riječ nije ni dotakla?
Odvaja se od nečega vrlo značajnog, još nagađa što je to.
Ostavlja računalo uključenim i vraća se u krevet. Opet ne može da spava. San luta prostorima polusvijesti i budnosti, nikako da u njega potone. Postoje i druge dimenzije: dimenzije progonstva, patnje, boli, tuge, radosti, smijeha, očaja, gladi, izgubljenosti, sjećanja… Pliva kroz davni razgovor s autorom Dimenzija u sarajevskoj kavani Imperijal. Pišem, u Londonu stalno pišem, ali gdje objavljivati? U Londonu nemam gdje objavljivati, tamo samo čitam i pišem. A koliko ostaješ u Sarajevu, kad ćeš nazad u London? Šute obojica. A gdje ti objavljuješ, ima li se gdje objavljivati u Sarajevu? Kakvo je stanje u Svjetlosti? Ne zna. I on stalno piše, i ne gubi nadu da će to jednoga dana netko ipak i objaviti. Sad ni on ništa ne objavljuje. Sad radi toga ne može da spava, sad s autorom Dimenzija filozofira i pjeva.
Ispod pokrivača je i dalje budan, dugo, dugo, sa sviješću bez dimenzija i vremena. Kao na ljuljašci. Skuplja oči u koje navaljuje jutarnja svjetlost. Iz kojeg prostora, iz koje dimenzije, iz kojega vremena? Tone u san, potom se budi i ustaje.
Otvara svoj status na facebooku: Dobro jutro, prijatelju, dobra ti je ta Dimenzija. I filozofira i pjeva. Prijatelj ga ne čuje. Sa svojom dragom u nekoj londonskoj ulici sigurno još uvijek spava. Potakao i njega da filozofira i pjeva i otišao na počinak. U svim dimenzijama i u svim vremenima. U svemu i u ničemu. U stvarnosti i iza nje. U iskustvu i iznad njega. U metafizici. I u njegovoj protekloj noći bez sna iz kojeg još nije izronio u sunčano jutro. Vratio ga mistici postojanja, tajnama prostora, misli i vremena. I sad čvrsto spava. U jutru punom svjetla. U riječima kojima ga na faceu budi, dok, siguran je, i u snu filozofira i pjeva. U mnogim dimenzijama. I o mnogim sarajevskim danima. Od sarajevskog djetinjstva pa sve do progona u London gdje piše i u snu. Gdje čita i u snu i tako se spašava progonstva, patnje, boli, tuge, radosti, smijeha, očaja, izgubljenosti, sjećanja, tuđine… Objavljuje u Sarajevu i Zagrebu kao nikad. I tako stalno umnožava svoje dimenzije.
Lijepo je živjeti i pisati u Londonu, a razmišljati o Sarajevu. Lijepo je živjeti i pisati i u Sarajevu i razmišljati o Londonu. U svim dimenzijama i vremenima zajedničkog bola.
10.XI.2017.