od sprženih livada polomljenih ograda porušenih kuća provaljenih vrata u tuđinu
u autobusu pjesma složna iste riječi ista melodija a pjesma svakom njegova jednom radost sto puta tuga sve veća sve veća meni ni do čega vode me riječi nekim putem ne znam ni kuda ni dokle samo idu potpuno se izgubile nešto bi da kažu nevoljko ponavljaju pjesmu putnika (prvo tiho pa sve glasnije adio kerida i ko zna gdje i ko zna kad adio mare adio bella napoli pruži mi ruku prijatelju druže) mene nešto usred te galame pritislo da nije ne bih na putu bio u svojem bih domu sjedio čitao Platona samo smo sjena ideja udari me usred pjesme opet ta misao kao ostarjelog postolara čekić po prstima zasječe me britka riječ kao žilet što poreže dječaka kod prvog brijanja okrećem se oko sebe ne bih li ugledao ono što stvarno jest oko sebe vidim radosna lica „živni šta ti je nije kraj svijeta” ne smijem ljudima kvariti veselje neka ih neka im privida milo im što su blizu zapadnih granica bolje da ne znaju da se propast već desila sada je radost izbavljenja od ratnih nedaća lijepa pjesma nesreću prikrila zato je tolika galama kada pjesma jednom prestane neće im biti više do povratka domovina im nestala raj je bajka san maštarija odbjeglih buntovnih protjeranih stvaran je samo bijes pomama silnost novih bogova razbojnika političara ama ovi putnici u autobusu opet složno pjevaju kao da tamo od kuda su za njih doma još ima kao da ovo nije dugo putovanje u noć još im nije pri srcu da je ovo jednosmjerna ulica opora pjesma o rijeci koja se ne vraća nije ovo kao u filmu iz onih vremena ovo je skroz nova verzija odavno poznata priča samo bez ukrasa i sretnog kraja ovo je priča odlaska povijest ponovljena jednog te istog uvijek istog s tugom s gorčinom odavno dogođenog opet ponovljenog događaja nikada do kraja ispričana povijest istog a jedinstvenog uvijek jednako strašnog događaja uništenja zato ne postoji određena stanica samo tuđina vječno putovanje pjesnika bez napisanih pjesama mojih ubogih suputnika po rani rođaka putnika u jednom pravcu teško sebi reći nema nazad u žili kucavici me pritišće to mi sada i zauvijek sudbina to mi putanja sam sebi sam postao tuđina svoja vlastita utvara sjena Ideje o svijetu o sebi samom u drugom početku i uvijek najgorem od prvobitnog još gorem izgonu
U tuđinu
daleko, u neku daljinu
od sprženih livada polomljenih ograda porušenih kuća provaljenih vrata u tuđinu
u autobusu pjesma složna iste riječi ista melodija a pjesma svakom njegova jednom radost sto puta tuga sve veća sve veća meni ni do čega vode me riječi nekim putem ne znam ni kuda ni dokle samo idu potpuno se izgubile nešto bi da kažu nevoljko ponavljaju pjesmu putnika (prvo tiho pa sve glasnije adio kerida i ko zna gdje i ko zna kad adio mare adio bella napoli pruži mi ruku prijatelju druže) mene nešto usred te galame pritislo da nije ne bih na putu bio u svojem bih domu sjedio čitao Platona samo smo sjena ideja udari me usred pjesme opet ta misao kao ostarjelog postolara čekić po prstima zasječe me britka riječ kao žilet što poreže dječaka kod prvog brijanja okrećem se oko sebe ne bih li ugledao ono što stvarno jest oko sebe vidim radosna lica „živni šta ti je nije kraj svijeta” ne smijem ljudima kvariti veselje neka ih neka im privida milo im što su blizu zapadnih granica bolje da ne znaju da se propast već desila sada je radost izbavljenja od ratnih nedaća lijepa pjesma nesreću prikrila zato je tolika galama kada pjesma jednom prestane neće im biti više do povratka domovina im nestala raj je bajka san maštarija odbjeglih buntovnih protjeranih stvaran je samo bijes pomama silnost novih bogova razbojnika političara ama ovi putnici u autobusu opet složno pjevaju kao da tamo od kuda su za njih doma još ima kao da ovo nije dugo putovanje u noć još im nije pri srcu da je ovo jednosmjerna ulica opora pjesma o rijeci koja se ne vraća nije ovo kao u filmu iz onih vremena ovo je skroz nova verzija odavno poznata priča samo bez ukrasa i sretnog kraja ovo je priča odlaska povijest ponovljena jednog te istog uvijek istog s tugom s gorčinom odavno dogođenog opet ponovljenog događaja nikada do kraja ispričana povijest istog a jedinstvenog uvijek jednako strašnog događaja uništenja zato ne postoji određena stanica samo tuđina vječno putovanje pjesnika bez napisanih pjesama mojih ubogih suputnika po rani rođaka putnika u jednom pravcu teško sebi reći nema nazad u žili kucavici me pritišće to mi sada i zauvijek sudbina to mi putanja sam sebi sam postao tuđina svoja vlastita utvara sjena Ideje o svijetu o sebi samom u drugom početku i uvijek najgorem od prvobitnog još gorem izgonu