Pronose se glasovi da su noćas sedmorica slikara
sanjali isti san. Nakon što se tankom i nevidljivom pokazala
Zvonimirova crta i nakon što je zakazalo tajno
Hitlerovo oružje i zamukle su glasine da nam se s istoka
spasonosna bliži silna japanska vojska, nakon što ne bi
mesije i majka se Marija na zemlju ne spusti da spasi
da među grudi svoje vječno mlijekonosne utrpa, ugrije, utješi
sve redom nas Hrvate, i spasi nas od pogibelji koja slijedi
nakon što ni od čega ne bi ništa i rasu se država
kao da je od pepela samog sačinjena, jutros se pustim pronese
Zagrebom da su sedmorica slikara, redom im nabrojiše imena
prošle noći isti sanjali san: fotelja u pustom gornjogradskom
stanu, kog napustiše žurno njegovi stanari, tišina i muk
današnjega dana, osmoga svibnja četrdeset pete, i u fotelji
zaboravljena, plava gitara. Oni koji su u gradu ostali
i strah sad svatko svoj strahuje, dok se iz predgrađa već čuje
šenluk slobode, razmatraju tiho, da ih ne čuje tko
što bi mogao značiti san, što je gitara plava, koju usni
svih sedam hrvatskih slikara
Plava gitara 2
Prvo što je učinila narodna vlast, bilo je da za primjer
strijelja nekoliko nasumce odabranih narodnih izdajnika
(njemačku kurvu Fifi, u godinama već, i nije šteta što je
ubiše, jer je odavno nikakva bila njezina produktivnost, pa se
strijeljanje to prije opisati da kao otpis zastarjeloga
tiskarskog stroja, nego smrt krštena stvora, za njom i pjesnika
Vilima, modernista, koji je sastavljao nerimovane rugalice
na srpski i židovski račun, i prozaista Budaka, tog nasmrt
dosadnog književnog stvora, nalik bezazlenom amerikanskom
rakunu il lasici našoj domaćoj, i još neke kojima se imena
i zvanje ne pamte više). A nakon toga, kada se strah uvukao
u te drevne horvatske kosti, pa je junačan Zagreb zacvokotao
svojim vještačkim gebisima (ah te trule kosti, ah ti lažni zubi!)
komesar za kulturu Narodne armije, neki brkat i mračan
lički Srbin naredio je da mu se privedu svi zagrebački moleri
krečmajstori, ličioci, soboslikari, firmopisci i ikonopisci, grafičari
i propali studenti bečke ili minhenske akademije, portretisti
kralja Aleksandra i poglavnika Pavelića, službenici iz muzeja
princa Pavla, koji po prevratu klisnuše u Zagreb, općenito svi
koji se smatraju slikarima, ili ih je ikada u životu, makar i greškom
netko smatrao slikarima, pa kada su mu dovedeni svi oni
a bilo je takvih, bogme, skoro i dvije stotine duša, rekao im je
svima ovako: ja ne znam koja od vas sedmorica usniše takav san
plavu gitaru u gospodskoj fotelji, i to u noć pred oslobođenje
ali od danas pa do kraja svijeta, da se ustaški zločin pamti
i neka nijednom od vas ne padne na um da crta, slika il gradi
plavu gitaru. To reče komesar, mračan i brkat, lički Srbin neki
Plava gitara od tih je vremena tajni znamen i znak, čežnja, tlapnja i razlog
njihove mržnje mračne. Pred očima im je stalno, ali crtati ne smiju
slikati, graditi plavu gitaru
I dvije pjesme Nane Mazutha
Plava gitara
Pronose se glasovi da su noćas sedmorica slikara
sanjali isti san. Nakon što se tankom i nevidljivom pokazala
Zvonimirova crta i nakon što je zakazalo tajno
Hitlerovo oružje i zamukle su glasine da nam se s istoka
spasonosna bliži silna japanska vojska, nakon što ne bi
mesije i majka se Marija na zemlju ne spusti da spasi
da među grudi svoje vječno mlijekonosne utrpa, ugrije, utješi
sve redom nas Hrvate, i spasi nas od pogibelji koja slijedi
nakon što ni od čega ne bi ništa i rasu se država
kao da je od pepela samog sačinjena, jutros se pustim pronese
Zagrebom da su sedmorica slikara, redom im nabrojiše imena
prošle noći isti sanjali san: fotelja u pustom gornjogradskom
stanu, kog napustiše žurno njegovi stanari, tišina i muk
današnjega dana, osmoga svibnja četrdeset pete, i u fotelji
zaboravljena, plava gitara. Oni koji su u gradu ostali
i strah sad svatko svoj strahuje, dok se iz predgrađa već čuje
šenluk slobode, razmatraju tiho, da ih ne čuje tko
što bi mogao značiti san, što je gitara plava, koju usni
svih sedam hrvatskih slikara
Plava gitara 2
Prvo što je učinila narodna vlast, bilo je da za primjer
strijelja nekoliko nasumce odabranih narodnih izdajnika
(njemačku kurvu Fifi, u godinama već, i nije šteta što je
ubiše, jer je odavno nikakva bila njezina produktivnost, pa se
strijeljanje to prije opisati da kao otpis zastarjeloga
tiskarskog stroja, nego smrt krštena stvora, za njom i pjesnika
Vilima, modernista, koji je sastavljao nerimovane rugalice
na srpski i židovski račun, i prozaista Budaka, tog nasmrt
dosadnog književnog stvora, nalik bezazlenom amerikanskom
rakunu il lasici našoj domaćoj, i još neke kojima se imena
i zvanje ne pamte više). A nakon toga, kada se strah uvukao
u te drevne horvatske kosti, pa je junačan Zagreb zacvokotao
svojim vještačkim gebisima (ah te trule kosti, ah ti lažni zubi!)
komesar za kulturu Narodne armije, neki brkat i mračan
lički Srbin naredio je da mu se privedu svi zagrebački moleri
krečmajstori, ličioci, soboslikari, firmopisci i ikonopisci, grafičari
i propali studenti bečke ili minhenske akademije, portretisti
kralja Aleksandra i poglavnika Pavelića, službenici iz muzeja
princa Pavla, koji po prevratu klisnuše u Zagreb, općenito svi
koji se smatraju slikarima, ili ih je ikada u životu, makar i greškom
netko smatrao slikarima, pa kada su mu dovedeni svi oni
a bilo je takvih, bogme, skoro i dvije stotine duša, rekao im je
svima ovako: ja ne znam koja od vas sedmorica usniše takav san
plavu gitaru u gospodskoj fotelji, i to u noć pred oslobođenje
ali od danas pa do kraja svijeta, da se ustaški zločin pamti
i neka nijednom od vas ne padne na um da crta, slika il gradi
plavu gitaru. To reče komesar, mračan i brkat, lički Srbin neki
Plava gitara od tih je vremena tajni znamen i znak, čežnja, tlapnja i razlog
njihove mržnje mračne. Pred očima im je stalno, ali crtati ne smiju
slikati, graditi plavu gitaru