Putovati ne volim:
Od mene ostane ja goli
Što me, sobom, neprestano truje.
Meni je bez mene svagda ledno.
Iščezne miris tuje
Što mene i mene vezuje
Da ujedno
Do kraja vječnosti huje.
Prosto ne mogu da ne zebem,
Nema šta da me grije,
Jer moja duša svagda, očigledno,
Odbija sa mnom da putuje.
I uzaludu, kada se vraćam kući,
Šapućem sebi: ne svijet
Nego sama sebe
Spoznaj po njemu lutajući.
Putovati ne volim,
Ali umijem odavde, ko iz tuđine,
Naški potok slušati
Dok ne prestanu teći sati.
Čak ono što biti ne može i bude i mine
Bez opiranja. Ostane ja goli
U kome svaki prolet bubice
Probudi po jednu nježnost
Sitnu ko i njen povod. Trefove djeteline
Berem i zaboravim na kratko, da svijet ubice
Drže u šapama. Čak bivam zadovoljan Pustinjom ko žukva Leopardijeva.
I svejedno je ispod vječnoga svoda
Gdje stojiš i kud se dijevaš:
Znaš da ni jedna pod nebesima voda
Ne umije da teče beznadežno.
A to je božja volja.
10. I ti ćeš brzo u penzionere
Zalazak. Oblačje plamti
Kao čoha Strahinićeva.
Kao u čekaonici doma zdravlja,
Na klupi u parku penzioneri. U svakog lice
Budinog pristalice.
Već stoljećima smrt čekaju.
Ništa se više ne snijeva.
Ništa se ne pamti
Da se ni zbog čeg ne kaju.
I sve sliči pomalo cirkusu gdje u lavlja
Usta glava se sa osmijehom stavlja.
U njima jamačno imade još
Čovjeka, ali čini se ko da
Nije ga ostalo ni za groš.
Ili spava: ne bi ga prenuo đavao
Trubom otetom od Gavrila.
S tih lica koja su sve više rila,
Izbrisano je šta je ko davao,
Šta uzimao. Sve ih izdade,
Osim dosadne trpnje. I svako je slobodan,
Napokon. To jest bez nade.
To jest bez vjere.
I ti ćeš brzo u penzionere.
11. A smrt će reći kao Krleža
______U turobne ure i strasne minute _______________Ujević
Sve se zaboravlja.
I Lovćen lošeg. I krtičnjak dobra.
Četiri nahije i sedam dahija.
Minuti sreće i tjedni očaja.
Voće iz ada koje ruka obra
Sa grana iz raja.
Bezliječne tuge kojim su me slavlja
Tuđa trovala. I u noći slušam
Sve spokojnije, jata duša
Mojih mrtvih, sve plahija,
Koja se, iz onosvjetskih tmica
Čiji suhi vali već plave mi ležaj,
Jadaju poput barskih ptica
Koje su u zoru bjelokrila jata
Crnih labudova ponad Karpata.
A smrt će reći kao Krleža Bok, mali. Sem došel.
_______
Znam, tamo
Na kapiji, što u fesliđenu,
Sva je, i s adesiranim psima
Dočekaće me Mikail Aranđel,
Sa očima ko u Mašanove Anđe.
Dobrim. Potom, u za to predviđenu
Izbicu će me uvesti. A po stolu
Rasuta moja prijeteća pisma
Upućena njemu, Petru Apostolu.
“Sve ti bogovo,
Šta je ovo?”
“Starost, šta će biti? I iz očaja.
Te sam retke nizo
Kad od života ostane ti samo
Pogled u retrovizor”.
“Loše sročeno. Jako loše”.
I znam da ću, kad me Jahvi
Predstave, zatečenkliknuti: “Ah, vi?”
A on će, dok broji šuplje groše,
Kazati: “Ah, i ja!”
A potom, duševan kao Gogoljev spahija:
“Ako je volji, šolju čaja?”
A ja ću, ne glasom
No lasom –
Ma ne. Već glasom kakav je gušava
Babeljeva Dvorja imala, njega sa šalom
Koji ko da je pleten kroza suze,
Pitaću: “U tvom gestapou
Moju sjenku ko će
Da saslušava?”
Svidjela bi se ova gesta Pou.
Možda ću, u tom trenu, čuti Muze.
Njine aplauze.
Jer u stihu se zabranjeno voće
Vječito kušalo.
U mladosti sam, stotinama noći i dana,
U golog sebe bio zbijen bolom
Na užičici. Nigdje poznaka od ičeg dušinoga.
Slijep za sve, i božje i vražje, uokolo.
Da se crnomodri pred očima, za to bješe dana
Treća sunčeva planeta. Preostane
Od tebe tek bolno meso čija noga
Posrće kroz Saharu. To su časi
Kad sam preuzak i misao se javi:
To sam ja pravi. Sin čovječji pravi
Da je kad sve suvišno s njega spane,
Kad mu se uzmu svi ukrasi,
A preostane tek ovo bijedno do neba,
Svejedno što ne mogu i što ne treba
Nikad na takvog sebe ne pristanem.
Inventura u šezdeset petoj/3
(bilješke za poemu)
9. Putovanja
Putovati ne volim:
Od mene ostane ja goli
Što me, sobom, neprestano truje.
Meni je bez mene svagda ledno.
Iščezne miris tuje
Što mene i mene vezuje
Da ujedno
Do kraja vječnosti huje.
Prosto ne mogu da ne zebem,
Nema šta da me grije,
Jer moja duša svagda, očigledno,
Odbija sa mnom da putuje.
I uzaludu, kada se vraćam kući,
Šapućem sebi: ne svijet
Nego sama sebe
Spoznaj po njemu lutajući.
Putovati ne volim,
Ali umijem odavde, ko iz tuđine,
Naški potok slušati
Dok ne prestanu teći sati.
Čak ono što biti ne može i bude i mine
Bez opiranja. Ostane ja goli
U kome svaki prolet bubice
Probudi po jednu nježnost
Sitnu ko i njen povod. Trefove djeteline
Berem i zaboravim na kratko, da svijet ubice
Drže u šapama. Čak bivam zadovoljan
Pustinjom ko žukva Leopardijeva.
I svejedno je ispod vječnoga svoda
Gdje stojiš i kud se dijevaš:
Znaš da ni jedna pod nebesima voda
Ne umije da teče beznadežno.
A to je božja volja.
10. I ti ćeš brzo u penzionere
Zalazak. Oblačje plamti
Kao čoha Strahinićeva.
Kao u čekaonici doma zdravlja,
Na klupi u parku penzioneri. U svakog lice
Budinog pristalice.
Već stoljećima smrt čekaju.
Ništa se više ne snijeva.
Ništa se ne pamti
Da se ni zbog čeg ne kaju.
I sve sliči pomalo cirkusu gdje u lavlja
Usta glava se sa osmijehom stavlja.
U njima jamačno imade još
Čovjeka, ali čini se ko da
Nije ga ostalo ni za groš.
Ili spava: ne bi ga prenuo đavao
Trubom otetom od Gavrila.
S tih lica koja su sve više rila,
Izbrisano je šta je ko davao,
Šta uzimao. Sve ih izdade,
Osim dosadne trpnje. I svako je slobodan,
Napokon. To jest bez nade.
To jest bez vjere.
I ti ćeš brzo u penzionere.
11. A smrt će reći kao Krleža
______U turobne ure i strasne minute
_______________Ujević
Sve se zaboravlja.
I Lovćen lošeg. I krtičnjak dobra.
Četiri nahije i sedam dahija.
Minuti sreće i tjedni očaja.
Voće iz ada koje ruka obra
Sa grana iz raja.
Bezliječne tuge kojim su me slavlja
Tuđa trovala. I u noći slušam
Sve spokojnije, jata duša
Mojih mrtvih, sve plahija,
Koja se, iz onosvjetskih tmica
Čiji suhi vali već plave mi ležaj,
Jadaju poput barskih ptica
Koje su u zoru bjelokrila jata
Crnih labudova ponad Karpata.
A smrt će reći kao Krleža
Bok, mali. Sem došel.
_______
Znam, tamo
Na kapiji, što u fesliđenu,
Sva je, i s adesiranim psima
Dočekaće me Mikail Aranđel,
Sa očima ko u Mašanove Anđe.
Dobrim. Potom, u za to predviđenu
Izbicu će me uvesti. A po stolu
Rasuta moja prijeteća pisma
Upućena njemu, Petru Apostolu.
“Sve ti bogovo,
Šta je ovo?”
“Starost, šta će biti? I iz očaja.
Te sam retke nizo
Kad od života ostane ti samo
Pogled u retrovizor”.
“Loše sročeno. Jako loše”.
I znam da ću, kad me Jahvi
Predstave, zatečen kliknuti: “Ah, vi?”
A on će, dok broji šuplje groše,
Kazati: “Ah, i ja!”
A potom, duševan kao Gogoljev spahija:
“Ako je volji, šolju čaja?”
A ja ću, ne glasom
No lasom –
Ma ne. Već glasom kakav je gušava
Babeljeva Dvorja imala, njega sa šalom
Koji ko da je pleten kroza suze,
Pitaću: “U tvom gestapou
Moju sjenku ko će
Da saslušava?”
Svidjela bi se ova gesta Pou.
Možda ću, u tom trenu, čuti Muze.
Njine aplauze.
Jer u stihu se zabranjeno voće
Vječito kušalo.
12. Ja pravi
_____Imaš, Marko, blago meni,
_____Ulkus bulbi duodeni.
__________Ljekar iz moje mladosti
U mladosti sam, stotinama noći i dana,
U golog sebe bio zbijen bolom
Na užičici. Nigdje poznaka od ičeg dušinoga.
Slijep za sve, i božje i vražje, uokolo.
Da se crnomodri pred očima, za to bješe dana
Treća sunčeva planeta. Preostane
Od tebe tek bolno meso čija noga
Posrće kroz Saharu. To su časi
Kad sam preuzak i misao se javi:
To sam ja pravi. Sin čovječji pravi
Da je kad sve suvišno s njega spane,
Kad mu se uzmu svi ukrasi,
A preostane tek ovo bijedno do neba,
Svejedno što ne mogu i što ne treba
Nikad na takvog sebe ne pristanem.