Normalno je da tinejdžeri bez pravog razloga planu, ali kad sam vidio Petrinu ozbiljno ljutitu facu i čuo lupanje vratima, zanimalo me što se dogodilo. Čuj tata, onaj glupan mi je prvo rekao da mu treba dvije minute da nekaj instalira, a onda je odjednom rekao da ne može, neka čekam i sad si ja ne mogu prebaciti Lady Gagu na mobitel! Pa ne može mi to radit, tata, kaj je njemu? Kome, pitam zabrinuto? Gnjavi te neki dečko u školi? Ma, neee – komp.
Da mi je netko rekao kako će se moja djeca svađati s računalom kao da je član obitelji, rekao bih da je lud. Ipak, čini se da zbog sadržaja i načina komunikacije u dječjim očima moderni “gedžeti” postaju sve sličniji nama.
Količina vremena provedena na kompjutoru posebna je tema. Pokušavam ih kontrolirati da ne bulje cijeli dan u monitor. Teška je to bitka, no oni se toliko užive u virtualni svijet da je to ponekad zanimljivo gledati. Filip je u “Age of Empires” fazi. Posebno je osjetljiv na nepravdu u međunarodnim odnosima. Stalno ima pitanja s tematikom iz Domovinskog rata, koje onda primjenjuje na sve svoje povijesne imperijalne bitke. Bez obzira na to što u igrici ratuju i ostali narodi, u našoj kući na kraju uvijek pobijede – Hrvati. Tata, danas sam bil “Turac”, bilo nas je manje i pobedil sam, ali i oni su “naši” – jelda jesu?! Jesu sine, jesu – rekoh zadovoljan što se bar jednom neću morati opravdavati što dijete nepotrebno opterećujem pričama iz devedesetih.
*
Stavi ruku na vrući štednjak
Dobronamjerni prijatelji i članovi obitelji sažalili su se nad mojim neznanjem o novim, naprednim generacijama i predložili mi literaturu eminentnih autora koji se bave odgojem. Inače vjerujem kompjutorašima koji kažu: If everything fails – try the manual, iliti – ako ništa ne funkcionira, probaj pročitati upute. Na žalost, u rodilištu mi nisu dali upute.
Najviše su me oduševile stručne upute o tome što učiniti kad se jako razljutimo na djecu. Dakle, kada vas dječica dovedu do ludila, umjesto da ih nedajbože udarite,vi:
1. Otiđite iz sobe, što dalje, ali – ne ostavljajte ih same (?)
2. Šećite, trčite, duboko dišite i brojite do 100 (oprez – ja sam umalo hiperventilirao)
3. Napravite si toplo piće uz omiljenu glazbu (bez pomoći)
4. Tuširajte se zamišljajući kako voda ispire vašu ljutnju (i pod tušem sam vikao na njih, izgledalo je vrlo glupo)
5. Učlanite se u sportsku aktivnost ili na strani jezik (kod mene ne vrijedi, ludilo me prođe prije nego se učlanim)
6. Neka ih povremeno netko drugi čuva (baka je spas)
Sve mi se to učinilo sličnim zadatkom kao i postizanje apsolutnog jedinstva s prirodom, pa sam Petru i Filipa pitao za mišljenje o navedenim metodama, uključujući opise slučajeva kada roditelji tuku djecu.
Petra mi je rekla – umjesto da nas kazniš – stavi ruku na vrući štednjak, a Filip se smijao kao lud i trčao za mnom vičući – šupi me, šupi me, bio sam zločest! Ne znam. Čini mi se da ove moje ni znanost ne može ukrotiti.
*
Izjavio da želi biti kao Hitler. Uf, blago meni…
Gledali smo s klincima poznati SF hit “Alien”. Možda nije baš još primjeren za njih, ali se čini da današnja djeca vole čudovišta i nemaju zbog njih noćne more.
U čuvenoj sceni kada se odvratno čudovište približava Sigourney Weaver i čini se da će je pojesti, Filip nonšalantno pita: – Tata, jesu to oni protiv kojih si se i ti borio u ratu? Naravno da sam nakon toga trpio kritike, jer – kako sam to odgojio dijete?! Kako im zapravo objasniti rat, ili složena društvena zbivanja, a uz to ih odgojiti da sutra budu politički korektni građani?
Kada je na televiziji u nekoj sapunici čuo srpski jezik, sa zanimanjem je pitao – kako to oni čudno pričaju? Nakon objašnjenja da se radi o srpskom jeziku koji je sličan hrvatskom, Filip veli: – Čekaj malo, pa to nisu Srbi, ovo su sasvim normalni ljudi.
Da je to netko čuo, zaključio bi da se kod nas doma mogu čuti samo ortodoksne šovinističke teorije, iako o ratu s njima uvijek razgovaramo pažljivo kako prirodno dječje pojednostavljivanje ne bi izazvalo zabunu.
Međutim, borba protiv okruženja u kojem ne postoje sive zone je svakodnevna. Zato se nisam ni začudio kad je, inspiriran kompjutorskim igricama i komentarima starijih zaljubljenika u simulacije Drugog svjetskog rata, zaključio – ja bi htio bit k’o Hitler, jer je on imal najjaču vojsku!
E sad je dosta, upisat ću ga u pionire i raspitati se postoji li politička nastava za prvaše!
Ja, otac/3
Kći urla i lupa vratima.
Normalno je da tinejdžeri bez pravog razloga planu, ali kad sam vidio Petrinu ozbiljno ljutitu facu i čuo lupanje vratima, zanimalo me što se dogodilo. Čuj tata, onaj glupan mi je prvo rekao da mu treba dvije minute da nekaj instalira, a onda je odjednom rekao da ne može, neka čekam i sad si ja ne mogu prebaciti Lady Gagu na mobitel! Pa ne može mi to radit, tata, kaj je njemu? Kome, pitam zabrinuto? Gnjavi te neki dečko u školi? Ma, neee – komp.
Da mi je netko rekao kako će se moja djeca svađati s računalom kao da je član obitelji, rekao bih da je lud. Ipak, čini se da zbog sadržaja i načina komunikacije u dječjim očima moderni “gedžeti” postaju sve sličniji nama.
Količina vremena provedena na kompjutoru posebna je tema. Pokušavam ih kontrolirati da ne bulje cijeli dan u monitor. Teška je to bitka, no oni se toliko užive u virtualni svijet da je to ponekad zanimljivo gledati. Filip je u “Age of Empires” fazi. Posebno je osjetljiv na nepravdu u međunarodnim odnosima. Stalno ima pitanja s tematikom iz Domovinskog rata, koje onda primjenjuje na sve svoje povijesne imperijalne bitke. Bez obzira na to što u igrici ratuju i ostali narodi, u našoj kući na kraju uvijek pobijede – Hrvati. Tata, danas sam bil “Turac”, bilo nas je manje i pobedil sam, ali i oni su “naši” – jelda jesu?! Jesu sine, jesu – rekoh zadovoljan što se bar jednom neću morati opravdavati što dijete nepotrebno opterećujem pričama iz devedesetih.
*
Stavi ruku na vrući štednjak
Dobronamjerni prijatelji i članovi obitelji sažalili su se nad mojim neznanjem o novim, naprednim generacijama i predložili mi literaturu eminentnih autora koji se bave odgojem. Inače vjerujem kompjutorašima koji kažu: If everything fails – try the manual, iliti – ako ništa ne funkcionira, probaj pročitati upute. Na žalost, u rodilištu mi nisu dali upute.
Najviše su me oduševile stručne upute o tome što učiniti kad se jako razljutimo na djecu. Dakle, kada vas dječica dovedu do ludila, umjesto da ih nedajbože udarite,vi:
1. Otiđite iz sobe, što dalje, ali – ne ostavljajte ih same (?)
2. Šećite, trčite, duboko dišite i brojite do 100 (oprez – ja sam umalo hiperventilirao)
3. Napravite si toplo piće uz omiljenu glazbu (bez pomoći)
4. Tuširajte se zamišljajući kako voda ispire vašu ljutnju (i pod tušem sam vikao na njih, izgledalo je vrlo glupo)
5. Učlanite se u sportsku aktivnost ili na strani jezik (kod mene ne vrijedi, ludilo me prođe prije nego se učlanim)
6. Neka ih povremeno netko drugi čuva (baka je spas)
Sve mi se to učinilo sličnim zadatkom kao i postizanje apsolutnog jedinstva s prirodom, pa sam Petru i Filipa pitao za mišljenje o navedenim metodama, uključujući opise slučajeva kada roditelji tuku djecu.
Petra mi je rekla – umjesto da nas kazniš – stavi ruku na vrući štednjak, a Filip se smijao kao lud i trčao za mnom vičući – šupi me, šupi me, bio sam zločest! Ne znam. Čini mi se da ove moje ni znanost ne može ukrotiti.
*
Izjavio da želi biti kao Hitler. Uf, blago meni…
Gledali smo s klincima poznati SF hit “Alien”. Možda nije baš još primjeren za njih, ali se čini da današnja djeca vole čudovišta i nemaju zbog njih noćne more.
U čuvenoj sceni kada se odvratno čudovište približava Sigourney Weaver i čini se da će je pojesti, Filip nonšalantno pita: – Tata, jesu to oni protiv kojih si se i ti borio u ratu? Naravno da sam nakon toga trpio kritike, jer – kako sam to odgojio dijete?! Kako im zapravo objasniti rat, ili složena društvena zbivanja, a uz to ih odgojiti da sutra budu politički korektni građani?
Kada je na televiziji u nekoj sapunici čuo srpski jezik, sa zanimanjem je pitao – kako to oni čudno pričaju? Nakon objašnjenja da se radi o srpskom jeziku koji je sličan hrvatskom, Filip veli: – Čekaj malo, pa to nisu Srbi, ovo su sasvim normalni ljudi.
Da je to netko čuo, zaključio bi da se kod nas doma mogu čuti samo ortodoksne šovinističke teorije, iako o ratu s njima uvijek razgovaramo pažljivo kako prirodno dječje pojednostavljivanje ne bi izazvalo zabunu.
Međutim, borba protiv okruženja u kojem ne postoje sive zone je svakodnevna. Zato se nisam ni začudio kad je, inspiriran kompjutorskim igricama i komentarima starijih zaljubljenika u simulacije Drugog svjetskog rata, zaključio – ja bi htio bit k’o Hitler, jer je on imal najjaču vojsku!
E sad je dosta, upisat ću ga u pionire i raspitati se postoji li politička nastava za prvaše!