Božićna priča objavljena u Večernjem listu 24.12.2021.
Godina nije bila rodna. Proljetos mraz je usred ožujka potukao behar, najednom je bilo dvadeset ispod nule, muški su jutrom stajali nijemo po šljivicima, žene su grlile stabla i naricale, kao da su, božemiprosti, pobenavile, pa oplakuju sinove koji su se pretvorili u smrznute voćke. Po laticama i tučcima mrtvih cvjetova inje se skupilo tako da su na čas, tog jutra, izgledali kao kristalne perle na visećim svijećnjacima kakvoga kraljevskog dvorca. Dan kako bude odmicao, i zemlja se grijala, tako će jedan za drugim pootpadati. Oko podne već je bilo oko nule, a do večeri će zapuhati jugo, i svijet će ogrijati onom bolesnom toplinom, koja najavi sezonu proljetnih sahrana. Umirat će i staro, i mlado, ne dočekavši zrelo ljeto i jesen, to doba kad proljetni mrazovi dođu na naplatu.
Mi nismo brinuli. Skoro da nam je bilo i drago. Kad selo strada, dobro je u gradu, kao što je i njima tamo dobro kad nas strefi rudarska nesreća, ili kad se radnici dignu na bunu, pa car odgovara batinom. Sad je dobro, mislili smo u te dane ožujskog mraza, nas Franjo Josip od gladi i pomora čuva, a nisu nam, boguhvala, glave od behara!
Godina je to bila 1912. Na istoku se ratovalo, udružio se, kažu, Srbin s Bugarinom, da Turčina u Aziju stjera. Nama svejedno, mi se Turčina oslobodili, tome je trideset i pet godina skoro, pa nam pomalo već i tuga neka za njim. U vezirska doba, dan je trajao koliko danas sedmica dana traje. I sve se moglo stići. Ali, opet, i muka, nevolja, glad, trajali bi sedam puta duže nego što traju danas.
Kako je Turčin otišao, tako je, sa carskom vlašću, iz Slovenije došao naš otac, budući djed i pradjed, da u Sarajevu kuje opkove, kvake i čavle za sarajevsku katedralu, a poslije da u Zenicu dođe i upozna našu mater, buduću babu i prababu, koja je za njega bila Turkinja, premda se Bogu i križu molila. Nju je oženio, nas je narodio, četvoricu braće i sestricu Katarinu. Ona će na svetu Katu, kad u nas opet zazimi, navršiti šesnaest.
U Bosni se otac i propio. Pio je on i ranije, zar bi kovač mogao biti da ne pije, ali ne onako kako se u Bosni pije. Čim zazimi, sunce tu zalazi dva sata ranije nego igdje na svijetu. Planine su to, pa ima za što i da zađe. Na petroleju se štedi, voštanice u čas sagore, svijeće lojanice su skupe, a rakija je jeftina. I što će čovjek, naročito ako se rodio daleko odavde, nego da pije i da gorko žali što je poslušao carsku i Božju, i što je došao u Bosnu da kuje kvake na katedrali. E, krvavu ti kvaku jebem! – vikao je oko ponoći. Mi ga nismo razumjeli, zavlačili bismo se duboko pod jorgane, u nadi da nas neće pronaći.
A on je, otac naš Slovenac, tuđin tu na kraj svijeta, degenečio našu mater, psovao je nekim strašnim psovkama iz svoga rodnog kraja, i izazivao njezinog turskog Boga, njezinog turskog Krista, da tu pred njega stane, ako ga ima! I tako ju je mlatio, znajući da turski Krist ne postoji, i da mu neće doći na oči ili u san! Iz očaja ju je tukao, a ona je šutke trpila, da nas djecu ne uznemiri. Iz daljine bismo, kroz debele perine, čuli njegove psovke, kao da stižu iz daleke zemlje, utišane velikim snijegom koji je posvuda pao, i čuli smo bubotke u nepravilnom ritmu, kao da nešto u zemlju pod nama udara, pa smo zamišljali da je tako, samo da ne mislimo da nam to otac tuče mater. Najgore bi je tukao u onih devet mjeseci koliko je nosila svakog od nas. I dok bi zazivao njezinog turskog Krista da se javi, suze bi mu izbijale i tekle niz njegove strašne crne obraze. Kako se turski Krist nije javljao, tako bi on sve jače udarao, dok u jednom trenutku ne bi zaspao. Samo bi pao preko nje. A ona se do jutra ne bi micala, u strahu da se otac ne probudi.
Nas je drukčije tukao. Bili smo slabi, nijedan nije za kovača, a što će kovač sa sinovima koji nisu za kovačkog zanata, nego ih tući. Mislili smo da tako i drugi očevi sinove mlate. Bili smo krivi što smo razočarali oca pa se nismo rodili kršni i jaki.
Katarinu nije tukao. Nju je, još kao malu curicu, gledao sa strahom. Ona sve čuje, sve vidi i sve pamti. Ona je, činilo mu se, sam turski Krist. Bila je tanka i visoka. Za glavu viša od Franje, koji je najviši bio među nama muškima. I bila je lijepa na neki nepriličan i opasan način. Nije ljepota za sirotinju, gradsku ili seosku, a nije ni za kćeri pijanih kovača, Slovenaca.
Mati nam je umrla 1908. Otac neko vrijeme nije imao što tući, a onda se vratio nama. Franjo je pobjegao u Tolmin, najmlađi bio pa je mogao. Poslije je pošao u gimnaziju u Pazinu. Znalo se tad da on neće ni u rudnik, ni u kovačnicu. Izvukao se. Drago nam bi, i nedrago. On se spasio, a mi ostadosmo. Samo je sestri bilo do kraja drago. I samo mu se ona, kada je stigao u Travnik, da tu završi gimnaziju, jer je tako bilo jeftinije, nije radovala. Pravili smo se da ne znamo zašto. Pa bi joj govorili da se odrekla brata rođenoga.
Njega više nije udario. Jest, jednom je digao bio ruku, ali mu je ruka ostala u zraku. Kao da dohvaća paučinu pod tavanicom. Onda ju je spustio, zbunjen kao da je zamahnuo na dragoga Boga, pa se Bog na njega osvrnuo i podviknuo: Jožek, majka mu stara, što ti to radiš? Kao dijete bio je u tom času naš hudi otac, nemoćno mu se dječaštvo u pogledu poznalo, ali odmah zatim se dozvao k sebi, pa je jednoga od nas tresnuo nadlanicom posred lica, onako kako je to inače činio. I time mu je izbio iz glave taj jedini trenutak miline i samilosti koji je sin neoprezno za njega osjetio.
Pred Katarinom se nakon majčine smrti sklanjao u mračnije dijelove kuće, negdje u sjenu, ili u oganj, bljesak i tutnjavu kovačnice. Kada bi mu se riječju obratila, ili kad bi mu donijela užinu na posao, ne bi joj odgovorio. Previdio bi je i prečuo, kao da je gluh i slijep. Ona bi se, nesretnica, tada mrznula od straha, pa bi joj se učinilo da je već nema, ako joj otac, koji sve zna i svime vlada, pokazuje da je nema.
Iako je nikad nije udario, Katarina ga se najviše plašila.
Druge godine po materinoj smrti otac je u našu kuću doveo Anđu. Sitnu, ružnjikavu činovničku raspuštenicu, rodom odnekud preko Save, dobre duše i malih prohtjeva, koja se nikad nije smijala i nije znala reći r, nego bi govorila jajndlika, Kjist, jopotajnica, judnik i željezaja. Anđu smo svi zvali Žena. Samo ju je Katarina zvala Anđa. Žena je za oca i sve nas kuhala, prala i ribala. Držala je kuću, kako se to onda govorilo, a da ništa zauzvrat nije očekivala, niti se čemu od nas nadala. Je li nju tukao? Bit će da jest, ali Žena je bila tako malo u nama prisutna da to nismo primjećivali.
Uostalom, tukao je i nas, pa šta bi nas onda bilo briga za nju. I tukao nam je mater, muklo, kao da teški bubotci s neba udaraju o zemlju. Jedino Katarinu nikad nije udario.
S vremenom ruka mu je otežala. Nije nas više tukao svojom muškom kovačkom snagom, nego su njegove nadlanice po našim licima padale silom gravitacije. To je zemlja uzvraćala udarce.
I onda je potkraj tog kišnog ljeta 1912, nakon što je u ožujku mraz potukao behar, i nakon što se na stablima jabuka nije vidjelo nijednoga ploda, dok su šljive rodile urijetko, bolesnim i natrulim plodovima, sitnim poput mošnji tuberkuloznog djeteta, Katarina krenula da bubri. Krajem studenog četrnaestu će navršiti, pa se raširila u bokovima, pod muškim je košuljama sakrivala dojke – otkad nam je mater umrla, Katarina bi oblačila ono što bismo nas četvorica prerasli, samo bi glavu pokrila maramom – i nije više bila onako tanka i prava. Sestrino djevojaštvo umjesto da nas obraduje, nas kao da je obespokojilo. Čak mi se znalo učiniti i da Žena zabrinuto odmahuje glavom, i da je u prolazu zaklanja od očeva pogleda. Nije trebalo, jer on Katarinu, bezbeli, nije ni vidio.
Plašili smo se da je takvu, zadjevojčenu, ne počne kako ne treba gledati, pa da ne učini nešto. Od te misli, nesrećne i lude, nastala bi oluja u srcu i glavi. Nisi više bio od ovoga svijeta, i sve što bi ti na um padalo bilo bi da ćeš ubiti oca ako ju samo jednom pogleda. Njega, međutim, nije bilo briga. On je, bit će, i dalje mislio po svom, i plašio se po svom, premda se, eto, kći njegova sve više od turskoga Krista pretvarala u tursku Mariju.
Ali Katarina nije prestajala bujati. Kada se sredinom listopada po okolnim brdima prosuo ruj, i sve je planulo u predsmrtnom jesenjem plamenu, ona se već tako raširila i narasla da je krenula rašivati one najveće Karlove košulje, pa u njih umetati još platna, da se njime može pokriti. Gledali smo je, ne shvaćajući ništa. A ona je šutjela, danima ju nitko nije čuo da progovori riječi, pa bi, sva lakoprsta, napuhana kao svinjski mjehur poslije klanja, letjela po kući i po kovačnici.
A onda je jedne nedjelje, početak je to već bio novembra, kad obično zastudeni u Bosni i možeš se nadati prvome snijegu, dok je otac pijano hrkao s hrastova stola, na koji se pijan svalio, Žena ulovila Katarinu, zgrabila je za mišice i upitala: Koji ti je ovo učinio?
A ona, tako ulovljena, ništa ne odgovara, ali suze ne pušta. Nas trojica – Franje u tom času nije bilo u kući – kamenimo se kao nišani na mezarju, svaki se na svoju stranu nakrivio, i s istovremenim unutarnjim ozarenjem i užasom shvaćamo ono što smo ne shvaćajući već tjednima gledali. Taj osjećaj nikada neću zaboraviti, i nikad mi se više neće ponoviti – ni kada mi se budu rađala djeca, ni kada se mojoj djeci budu rađala djeca, ni kada se djeci moje djece djeca budu rađala, a ja sam već odavno gomilica kostiju u jednom od zaboravljenih zeničkih i kakanjskih grobova, nikad ja, niti itko moj, neće osjetiti to ozarenje kakvo smo osjetili kada nam je od očiju do pameti došlo da je naša petnaestogodišnja sestrica noseća. I s tim ozarenjem užas, jer to što je noseća znači i da je mrtva. Samo što se još ne zna – jer čovjek samo u ovakvoj pripovijesti unaprijed nešto može znati, ali u životu ništa unaprijed ne zna – kako će izgledati i od čega će nastati Katarinina smrt. Bili smo još djeca, premda smo sva četvorica već bili mladići, pa nismo znali da takva smrt samo od jednoga nastaje: od sramote. Najveći jad i nesreća, najgore zlo u životu, izlazili su iz sramote. Samo besraman je mogao biti rahatan i sretan.
Koji ti je ovo učinio, pitala je Žena našu Katarinu. Pa smo je to i mi pitali. I govorili smo joj da nam to mora reći, jer ako kaže, sve će dobro biti i sve će po redu poteći. Ama da je bečki princ, ima da te ženi. A mi ćemo te do oltara dopratiti: ehej, četvorica braće, nije to mala šala! Ona se na to k’o i osmjehnula, možda se i nasmijala, bila je u tom malenom djeliću vremena sretna, zamišljajući svoju svadbu, i nas četvoricu na svadbi, da bi se odmah zatim nazad iz te sreće vratila. Nikoji mi nije ovo učinio, rekla je. I svaki bi put isto ponavljala sljedećih dana i tjedana, kad god bismo je sva četvorica zajedno, ili jedan po jedan, ili sama Žena, u očaju ispitivali koji joj je to učinio. Nikoji, nikoji, nikoji, u suzama je odvraćala sestrica naša Katarina.
Na Katarinin imendan Franjo joj je došao govoriti da će je povesti u veliki grad, daleko dalje od svih gradova gdje bi ih mogli naći, mnogo dalje od Sarajeva, Ljubljane, Beča. I tamo će, u tom velikom gradu, daleko daljem od svih gradova, on njima reći da su njih dvoje muž i žena, i da je ovo njihovo dijete. Tako će živjeti, za sve druge kao muž i žena, a za sebe kao bratac i sestrica, i nikojeg time zakona, ljudskog ili božjeg neće prekršiti. On to zna, pa nije džaba tolike škole završio, pola svijeta od Bosne do Slovenije, i natrag, prošao, i do šestog razreda gimnazije stigao! Nigdje u svetim knjigama ne piše, govorio je Franjo Katarini, da brat i sestra ne mogu sina podizati, govoreći tuđemu svijetu da su muž i žena.
On je to ozbiljno mislio, pa bi tako i učinio. Ali Katarina nije htjela. I skrivala je ime onoga koji joj je to napravio, sve isto govoreći da nijenikoji. Bilo joj je četrnaest, i uzalud ćemo do kraja svojih života mi, njezina četiri brata, svaki za sebe, u svojoj samoći i pokraj svoje obitelji, pokušavati da zamislimo kako joj je bilo, uzalud će, čuvši o njoj, djeca naše djece i njihova djeca misliti o tome kakvo li je to bilo doba, i kakvi su bili u dobu kalendari, kad su četrnaestogodišnje djevojčice ostajale noseće u domovima ludih kovača. I sva četvorica nas, Katarinine braće, i Žena koja je prema njoj bila dobra kao da joj je bila mater, i bila je dobra kao da je i sama nosila tako nezakonitu djecu, znali smo nekako da Katarina nosi sina. I to će na jedak način znati naša djeca, do kojih će priča tko zna kojim putem doći, i djeca naše djece, i njihova djeca, svi, kojih se priča bude ticala, znat će za tog sina. Samo naš otac ništa neće znati.
On je do kraja nije primjećivao. Ako je što i vidio, potrudio se da ništa ne vidi i ne zna. Otac se do kraja plašio Katarine. A Žena, ona mu se nije usuđivala ništa reći. Nije mogla zanijeti, i zato ju je onaj muž, kojemu ne znamo imena, izbacio iz kuće, da bi je naš otac prihvatio i tukao, i da bi nam kuhala, prala i ribala, iako kuhati nije znala, a sad je svojim očima vidjela da veća je nesreća zanijeti, nego ne zanijeti.
Bili smo pa prošli kada je Katarine tog jutra nestalo iz kuće. Nestalo ju je još noćas, ili sinoć, ali nismo jedni druge tražili po leglima. Slutili smo što se dogodilo, iako nismo mogli znati. Otac je šutio. Nije rekao: Vratit će se ona. A nama je samo ta želja bila, da kaže: Vratit će se ona.
Tražili smo je naokolo po čaršiji. Raspitivali se, išli sve do Sarajeva, zavirivali po šipražju, po jamama i po pećinama, sve do Bijambara. Osluškivali smo klokot i orljavu preduboke Bosne, i s užasom slutili. Ili, možda, i nismo slutili. Od nje smo bili jedva stariji, ali naša je mašta bila djetinja. A u toj djetinjoj mašti bili smo krivi za ono što se Katarini dogodilo. Pa smo je u mislima i u praznim i pustim svojim molitvama molili da nam oprosti. Ona je, međutim, šutjela. Nije nam se javljala. I nikad se javiti neće.
Otac je rekao: Dijete moje, kćeri moja. Drugi bi, da su što rekli, u to vrijeme govorili: šćeri moja. Ali on, Slovenac, kojemu je jezik nas koje je tukao, i nje koju nije tukao, bivao zavazda tuđi, govorio je tako: kćeri moja. Zato smo nas trojica uvijek govorili šćeri, i ostali smo na rudniku i oko rudnika, samo je Franjo, željezničar, šef stanice i jedini gospodin među nama, govorio kćeri. Morao je tako. Takva je bila cijena njegova gospodstva. I zato je on, čini mi se, najteže kroz život nosio Katarininu žrtvu. Pa bi mi ga bilo žao. Mnogo je to teže nego raditi u rudniku. I jedini on od nas četvorice nikad se nije muški napio. Da ne bude sličan ocu. I da od njegove rakije Katarina još jednom ne strada.
Dijete moje, kćeri moja – tumarao je u kasnu jesen, dok su okolna sela već gladovala, naš otac po kući, tražeći svoju kćer u kredenci i iza duvara, među miševima. Tražio bi je on i ispod kreveta, ali tad još nismo imali krevete u kući, nego smo spavali naokolo, po leglima.
Tako je u gladi i u suhoj molitvi po ledenim crkvicama, što su se gušile u tamjanu i u dimu prebrzo sagorjela voska, teklo u Zenici, Travniku, Kaknju i Kraljevoj Sutjesci došašće godine 1912. Iščekivalo se rođenje djeteta, još jedna gladna usta imala su doći na svijet. Sljedećeg proljeća, akobogda, neće biti takvog mraza, cvjetovi će zametnuti plod, i taj plod će do ljeta da sazre, pa će se živi, bude li još živih, a dosad ih je uvijek bilo, do sita najesti i nažderati, pa će naokolo teći u proljevima, jadna li im majka živima, koliko i mrtvima!
Žena je kroz posljednju predbožićnu sedmicu na kamaru skupljala zrna našeg siromaštva. Tukla je glave praznih oraha, odnekud je navukla malo brašna i bestilja, a braća su joj, gore od Doboja, poslala sivu i golovratu, mršavu živu kokoš. Nosila ju je na ledinu ispod kuće, da koka zoblje mrtve travke i pokoje neprobavljeno zrno iz životinjske balege, ne bi li se utovila, da nam svima mesa bude za Božić. Dok je kokoš glavinjala po smrznutoj zemlji, Žena je bdjela nad njom kao što nikad neće nad djetetom koje nije mogla imati.
Tako je nastupio i badnji dan. Otac je, kao i svakoga dana, od ranog jutra bio u kovačnici. Kovao je i nalijevao se rakijom. Turao pijanu glavu u oganj, godinama smo vjerovali da će ona rakija iz njega planuti, ali nije planjivala, koliko god bi se vatri približio. Žena je redila po kući, da nam bude lijepo za Božić, kokoš joj se vrzmala oko nogu, nas trojica smo nekoliko puta išli do rudnika i od rudnika, Franjo je oko podne stigao iz Travnika. I sve je bilo kao što obično za Božić biva otkako je Žena stigla u kuću. Samo Katarine nije bilo, a mi smo se pravili kao da nam to nije stalno na pameti…
Bilo je pola četiri kada se otac mrtav pijan, barem dva sata prije vremena, dovukao iz kovačnice. Prvo što smo vidjeli bilo je da ruke niz njega vise kao dvije mrtve ribe. Nikad nisu tako. Zakrkljao je iz grla, kao da bi nešto rekao, ali jezik mu je bio mrtav kao i šake, koje najednom nisu više tukle. Ovo on umire, pomislili smo, svaki za sebe. I možda smo to poslije jedan drugome naglas priznali. Možda i nismo. Ali ostalo je da smo sva četvorica mislili, dok je onako prevaljen na leđa, polugol, ležao na hrastovu stolu, da nam otac upravo umire. Zatim je kretao glavom, pogledom tražeći ženu. Našao ju je, i ruka se digla da ju pozove. Ona mu je, strepeći, prišla, umjesto da udari ona joj se ruka spustila na rame, Žena se nagnula prema njegovim usnama. Nešto joj je mrtvim jezikom govorio, nakon čega je vrisnula.
Prvo što sam pomislio bilo je: vrišti da bi se osjetila nečijom materom! To mi je na pameti, čini mi se, bilo i prije nego što mi je do pameti došlo da mi je sestra mrtva. Prije nego što sam rođenu sestru požalio, zlobu sam osjetio prema Ženi, koja je vrištala poput matere kada joj jave da joj se dijete utopilo. Iako nikome nije mogla biti mater, jer nikoga nije rodila. Grizla me ta misao godinama. I kad bi prevršilo, išao bih u crkvu da se ispovijedam. Svaki put na ispovijedi bih tu istu stvar na jednak način izgovorio.
Katarinu su našla djeca. Haljina joj se zadigla preko glave i zakačila se za šiblje uz nadošluvodu, taman tamo gdje se Lašva ulijeva u Bosnu. Da ju je matica veće rijeke prihvatila, možda je ne bi ni našli. Mislili smo o tome, nas četvorica braće, i pred san bi nam i u dnevne sanjarije dolazilo kakav bismo život sestrici svojoj zamišljali, i kakav bi joj život kroz nas potekao, e da je nikada nisu našli. Znam da nije kršćanski mrtvome željeti da ostane neotkriven i nesahranjen, a naročito kršćanski nije poželjeti to rođenoj sestri, ali ja i tako nisam neki vjernik. Nisu ni moja braća. Ali i kada bih bio, mirne bi se duše i punog srca u pakao zaputio zaželivši u svakom trenutku svoga svjesnog života, te u svakome svom snu, sestrici svojoj Katarini da je nikad ne pronađu i da slobodno, dok god smo živi, zamišljamo kako je sretna na nekom Mejtašu, Vratniku i Bistriku, u nekim rajnim amerikama i afrikama, sa sinom kojeg ćemo prepoznavati u svakom djetetu, mladiću i zrelom čovjeku s kojim se budemo mimoilazili.
Glave sakrivene zadignutom haljinom, gola, golemoga okruglog trbuha, modro-bijela, ležala je Katarina u Lašvi, dok joj je rijeka sabirala i razabirala noge kao da pleše.
Naša sestra nikad nije plesala, niti je ikad ikoga vidjela kako pleše. Nije znala za ples.
Donijeli su je u našu kuću, i polegli na stol na kojem bi otac ležao kada bi se pijan umorio od kovanja i od degenečenja žene i djece. Fra Stipan nije htio Katarinu sahranjivati na Božić. Nego je ležala, do uza vrat pokrivena jedinom bijelom plahtom koju smo imali u kući. Žena je tiho kukala, a nas četvorica i peti među nama, otac, šutjeli smo na početku svojih gorkih i nepopravljivih krivnji, što su činile onu veliku zajedničku krivnju koja nas je povezivala. Jedino će oca njegova krivnja proći. U rakiji i u ognju kovačnice on će se lako sroditi sa svojim paklom.
Usred noći otac i dvojica braće pozaspali su jedan za drugim, samo smo Franjo i ja ostali budni. Prišao sam stolu, zavukao ruku pod plahtu, i spustio dlan na okrugli Katarinin trbuh. Vjerovao sam da ću je tako u sebi utješiti. Nikada nisam ništa hladnije dotakao.
Trideset i jednu godinu kasnije, otac se potkraj preduge svoje starosti pijan vraćao kući. Pao je u snijeg koji je, mekan i tih, napadao sredinom prosinca, te je u tom snijegu i zaspao. Nije se, međutim, nasmrt smrznuo, kao što bi običan čovjek, nego se nakon nekog vremena probudio, i nastavio glavinjati do kuće. Ali dobio je upalu pluća. Smjestili su ga onako starog, skoro devedeset mu je već bilo, u zeničku bolnicu, među ranjene domobrane i ustaše. Našli su mu mjesto u sobi s tuberanima, odmah uz peć, tamo gdje nitko nije mogao ležati. On jest, bio je kovač. Prva dva dana bio je na umoru. Doktor, neki Židov što su ga poslali iz Zagreba da po Bosni liječi sifilis, dobar i nasmrt uplašen čovjek s kojim je malo tko razgovarao, jer su se ljudi plašili da ih se ne prokaže kao Židove jer sa Židovom razgovaraju, rekao nam je da otac neće dočekati sljedeće jutro. Mi smo mu se i na tom zahvaljivali. Franjo se rukovao s njim. Doktor je bio dirnut. Pa je otac preživio tu noć, i još jednu, i još jednu. Zatim je već ustao iz postelje, pa je išao sve do prozora, i kroz prozor je balavurdiji dobacivao kune da odu do bolničke apoteke i kupe mu medicinskog alkohola, da pije. Oni boljeg srca bi mu išli po alkohol. Drugi bi samo pokupili kune. Na kraju više nije bilo onih koji su imali srca. I otac je iznenada umro. Taman kada se učinilo da se već sasvim oporavio.
Dogodilo se to na Božić 1943. Pokopali smo ga sljedeće jutro. Grobari su, poput djece, dugo kopali u snijegu, sve dok nisu došli do zemlje. Žena je tiho plakala, crna Žena na bijelom snijegu, a onda bi prestajala plakati kada bi netko slučajno zagazio u snijeg iznad Katarinina groba, i podviknula bi: Pazi, čovječe Božji, gaziš po mrtvima! I tako više puta, prije nego što smo oca sahranili, i prije nego što je i njegov grob zatrpao taj veliki snijeg.
Hladni trbuh sestre Katarine
Božićna priča objavljena u Večernjem listu 24.12.2021.
Godina nije bila rodna. Proljetos mraz je usred ožujka potukao behar, najednom je bilo dvadeset ispod nule, muški su jutrom stajali nijemo po šljivicima, žene su grlile stabla i naricale, kao da su, božemiprosti, pobenavile, pa oplakuju sinove koji su se pretvorili u smrznute voćke. Po laticama i tučcima mrtvih cvjetova inje se skupilo tako da su na čas, tog jutra, izgledali kao kristalne perle na visećim svijećnjacima kakvoga kraljevskog dvorca. Dan kako bude odmicao, i zemlja se grijala, tako će jedan za drugim pootpadati. Oko podne već je bilo oko nule, a do večeri će zapuhati jugo, i svijet će ogrijati onom bolesnom toplinom, koja najavi sezonu proljetnih sahrana. Umirat će i staro, i mlado, ne dočekavši zrelo ljeto i jesen, to doba kad proljetni mrazovi dođu na naplatu.
Mi nismo brinuli. Skoro da nam je bilo i drago. Kad selo strada, dobro je u gradu, kao što je i njima tamo dobro kad nas strefi rudarska nesreća, ili kad se radnici dignu na bunu, pa car odgovara batinom. Sad je dobro, mislili smo u te dane ožujskog mraza, nas Franjo Josip od gladi i pomora čuva, a nisu nam, boguhvala, glave od behara!
Godina je to bila 1912. Na istoku se ratovalo, udružio se, kažu, Srbin s Bugarinom, da Turčina u Aziju stjera. Nama svejedno, mi se Turčina oslobodili, tome je trideset i pet godina skoro, pa nam pomalo već i tuga neka za njim. U vezirska doba, dan je trajao koliko danas sedmica dana traje. I sve se moglo stići. Ali, opet, i muka, nevolja, glad, trajali bi sedam puta duže nego što traju danas.
Kako je Turčin otišao, tako je, sa carskom vlašću, iz Slovenije došao naš otac, budući djed i pradjed, da u Sarajevu kuje opkove, kvake i čavle za sarajevsku katedralu, a poslije da u Zenicu dođe i upozna našu mater, buduću babu i prababu, koja je za njega bila Turkinja, premda se Bogu i križu molila. Nju je oženio, nas je narodio, četvoricu braće i sestricu Katarinu. Ona će na svetu Katu, kad u nas opet zazimi, navršiti šesnaest.
U Bosni se otac i propio. Pio je on i ranije, zar bi kovač mogao biti da ne pije, ali ne onako kako se u Bosni pije. Čim zazimi, sunce tu zalazi dva sata ranije nego igdje na svijetu. Planine su to, pa ima za što i da zađe. Na petroleju se štedi, voštanice u čas sagore, svijeće lojanice su skupe, a rakija je jeftina. I što će čovjek, naročito ako se rodio daleko odavde, nego da pije i da gorko žali što je poslušao carsku i Božju, i što je došao u Bosnu da kuje kvake na katedrali. E, krvavu ti kvaku jebem! – vikao je oko ponoći. Mi ga nismo razumjeli, zavlačili bismo se duboko pod jorgane, u nadi da nas neće pronaći.
A on je, otac naš Slovenac, tuđin tu na kraj svijeta, degenečio našu mater, psovao je nekim strašnim psovkama iz svoga rodnog kraja, i izazivao njezinog turskog Boga, njezinog turskog Krista, da tu pred njega stane, ako ga ima! I tako ju je mlatio, znajući da turski Krist ne postoji, i da mu neće doći na oči ili u san! Iz očaja ju je tukao, a ona je šutke trpila, da nas djecu ne uznemiri. Iz daljine bismo, kroz debele perine, čuli njegove psovke, kao da stižu iz daleke zemlje, utišane velikim snijegom koji je posvuda pao, i čuli smo bubotke u nepravilnom ritmu, kao da nešto u zemlju pod nama udara, pa smo zamišljali da je tako, samo da ne mislimo da nam to otac tuče mater. Najgore bi je tukao u onih devet mjeseci koliko je nosila svakog od nas. I dok bi zazivao njezinog turskog Krista da se javi, suze bi mu izbijale i tekle niz njegove strašne crne obraze. Kako se turski Krist nije javljao, tako bi on sve jače udarao, dok u jednom trenutku ne bi zaspao. Samo bi pao preko nje. A ona se do jutra ne bi micala, u strahu da se otac ne probudi.
Nas je drukčije tukao. Bili smo slabi, nijedan nije za kovača, a što će kovač sa sinovima koji nisu za kovačkog zanata, nego ih tući. Mislili smo da tako i drugi očevi sinove mlate. Bili smo krivi što smo razočarali oca pa se nismo rodili kršni i jaki.
Katarinu nije tukao. Nju je, još kao malu curicu, gledao sa strahom. Ona sve čuje, sve vidi i sve pamti. Ona je, činilo mu se, sam turski Krist. Bila je tanka i visoka. Za glavu viša od Franje, koji je najviši bio među nama muškima. I bila je lijepa na neki nepriličan i opasan način. Nije ljepota za sirotinju, gradsku ili seosku, a nije ni za kćeri pijanih kovača, Slovenaca.
Mati nam je umrla 1908. Otac neko vrijeme nije imao što tući, a onda se vratio nama. Franjo je pobjegao u Tolmin, najmlađi bio pa je mogao. Poslije je pošao u gimnaziju u Pazinu. Znalo se tad da on neće ni u rudnik, ni u kovačnicu. Izvukao se. Drago nam bi, i nedrago. On se spasio, a mi ostadosmo. Samo je sestri bilo do kraja drago. I samo mu se ona, kada je stigao u Travnik, da tu završi gimnaziju, jer je tako bilo jeftinije, nije radovala. Pravili smo se da ne znamo zašto. Pa bi joj govorili da se odrekla brata rođenoga.
Njega više nije udario. Jest, jednom je digao bio ruku, ali mu je ruka ostala u zraku. Kao da dohvaća paučinu pod tavanicom. Onda ju je spustio, zbunjen kao da je zamahnuo na dragoga Boga, pa se Bog na njega osvrnuo i podviknuo: Jožek, majka mu stara, što ti to radiš? Kao dijete bio je u tom času naš hudi otac, nemoćno mu se dječaštvo u pogledu poznalo, ali odmah zatim se dozvao k sebi, pa je jednoga od nas tresnuo nadlanicom posred lica, onako kako je to inače činio. I time mu je izbio iz glave taj jedini trenutak miline i samilosti koji je sin neoprezno za njega osjetio.
Pred Katarinom se nakon majčine smrti sklanjao u mračnije dijelove kuće, negdje u sjenu, ili u oganj, bljesak i tutnjavu kovačnice. Kada bi mu se riječju obratila, ili kad bi mu donijela užinu na posao, ne bi joj odgovorio. Previdio bi je i prečuo, kao da je gluh i slijep. Ona bi se, nesretnica, tada mrznula od straha, pa bi joj se učinilo da je već nema, ako joj otac, koji sve zna i svime vlada, pokazuje da je nema.
Iako je nikad nije udario, Katarina ga se najviše plašila.
Druge godine po materinoj smrti otac je u našu kuću doveo Anđu. Sitnu, ružnjikavu činovničku raspuštenicu, rodom odnekud preko Save, dobre duše i malih prohtjeva, koja se nikad nije smijala i nije znala reći r, nego bi govorila jajndlika, Kjist, jopotajnica, judnik i željezaja. Anđu smo svi zvali Žena. Samo ju je Katarina zvala Anđa. Žena je za oca i sve nas kuhala, prala i ribala. Držala je kuću, kako se to onda govorilo, a da ništa zauzvrat nije očekivala, niti se čemu od nas nadala. Je li nju tukao? Bit će da jest, ali Žena je bila tako malo u nama prisutna da to nismo primjećivali.
Uostalom, tukao je i nas, pa šta bi nas onda bilo briga za nju. I tukao nam je mater, muklo, kao da teški bubotci s neba udaraju o zemlju. Jedino Katarinu nikad nije udario.
S vremenom ruka mu je otežala. Nije nas više tukao svojom muškom kovačkom snagom, nego su njegove nadlanice po našim licima padale silom gravitacije. To je zemlja uzvraćala udarce.
I onda je potkraj tog kišnog ljeta 1912, nakon što je u ožujku mraz potukao behar, i nakon što se na stablima jabuka nije vidjelo nijednoga ploda, dok su šljive rodile urijetko, bolesnim i natrulim plodovima, sitnim poput mošnji tuberkuloznog djeteta, Katarina krenula da bubri. Krajem studenog četrnaestu će navršiti, pa se raširila u bokovima, pod muškim je košuljama sakrivala dojke – otkad nam je mater umrla, Katarina bi oblačila ono što bismo nas četvorica prerasli, samo bi glavu pokrila maramom – i nije više bila onako tanka i prava. Sestrino djevojaštvo umjesto da nas obraduje, nas kao da je obespokojilo. Čak mi se znalo učiniti i da Žena zabrinuto odmahuje glavom, i da je u prolazu zaklanja od očeva pogleda. Nije trebalo, jer on Katarinu, bezbeli, nije ni vidio.
Plašili smo se da je takvu, zadjevojčenu, ne počne kako ne treba gledati, pa da ne učini nešto. Od te misli, nesrećne i lude, nastala bi oluja u srcu i glavi. Nisi više bio od ovoga svijeta, i sve što bi ti na um padalo bilo bi da ćeš ubiti oca ako ju samo jednom pogleda. Njega, međutim, nije bilo briga. On je, bit će, i dalje mislio po svom, i plašio se po svom, premda se, eto, kći njegova sve više od turskoga Krista pretvarala u tursku Mariju.
Ali Katarina nije prestajala bujati. Kada se sredinom listopada po okolnim brdima prosuo ruj, i sve je planulo u predsmrtnom jesenjem plamenu, ona se već tako raširila i narasla da je krenula rašivati one najveće Karlove košulje, pa u njih umetati još platna, da se njime može pokriti. Gledali smo je, ne shvaćajući ništa. A ona je šutjela, danima ju nitko nije čuo da progovori riječi, pa bi, sva lakoprsta, napuhana kao svinjski mjehur poslije klanja, letjela po kući i po kovačnici.
A onda je jedne nedjelje, početak je to već bio novembra, kad obično zastudeni u Bosni i možeš se nadati prvome snijegu, dok je otac pijano hrkao s hrastova stola, na koji se pijan svalio, Žena ulovila Katarinu, zgrabila je za mišice i upitala: Koji ti je ovo učinio?
A ona, tako ulovljena, ništa ne odgovara, ali suze ne pušta. Nas trojica – Franje u tom času nije bilo u kući – kamenimo se kao nišani na mezarju, svaki se na svoju stranu nakrivio, i s istovremenim unutarnjim ozarenjem i užasom shvaćamo ono što smo ne shvaćajući već tjednima gledali. Taj osjećaj nikada neću zaboraviti, i nikad mi se više neće ponoviti – ni kada mi se budu rađala djeca, ni kada se mojoj djeci budu rađala djeca, ni kada se djeci moje djece djeca budu rađala, a ja sam već odavno gomilica kostiju u jednom od zaboravljenih zeničkih i kakanjskih grobova, nikad ja, niti itko moj, neće osjetiti to ozarenje kakvo smo osjetili kada nam je od očiju do pameti došlo da je naša petnaestogodišnja sestrica noseća. I s tim ozarenjem užas, jer to što je noseća znači i da je mrtva. Samo što se još ne zna – jer čovjek samo u ovakvoj pripovijesti unaprijed nešto može znati, ali u životu ništa unaprijed ne zna – kako će izgledati i od čega će nastati Katarinina smrt. Bili smo još djeca, premda smo sva četvorica već bili mladići, pa nismo znali da takva smrt samo od jednoga nastaje: od sramote. Najveći jad i nesreća, najgore zlo u životu, izlazili su iz sramote. Samo besraman je mogao biti rahatan i sretan.
Koji ti je ovo učinio, pitala je Žena našu Katarinu. Pa smo je to i mi pitali. I govorili smo joj da nam to mora reći, jer ako kaže, sve će dobro biti i sve će po redu poteći. Ama da je bečki princ, ima da te ženi. A mi ćemo te do oltara dopratiti: ehej, četvorica braće, nije to mala šala! Ona se na to k’o i osmjehnula, možda se i nasmijala, bila je u tom malenom djeliću vremena sretna, zamišljajući svoju svadbu, i nas četvoricu na svadbi, da bi se odmah zatim nazad iz te sreće vratila. Nikoji mi nije ovo učinio, rekla je. I svaki bi put isto ponavljala sljedećih dana i tjedana, kad god bismo je sva četvorica zajedno, ili jedan po jedan, ili sama Žena, u očaju ispitivali koji joj je to učinio. Nikoji, nikoji, nikoji, u suzama je odvraćala sestrica naša Katarina.
Na Katarinin imendan Franjo joj je došao govoriti da će je povesti u veliki grad, daleko dalje od svih gradova gdje bi ih mogli naći, mnogo dalje od Sarajeva, Ljubljane, Beča. I tamo će, u tom velikom gradu, daleko daljem od svih gradova, on njima reći da su njih dvoje muž i žena, i da je ovo njihovo dijete. Tako će živjeti, za sve druge kao muž i žena, a za sebe kao bratac i sestrica, i nikojeg time zakona, ljudskog ili božjeg neće prekršiti. On to zna, pa nije džaba tolike škole završio, pola svijeta od Bosne do Slovenije, i natrag, prošao, i do šestog razreda gimnazije stigao! Nigdje u svetim knjigama ne piše, govorio je Franjo Katarini, da brat i sestra ne mogu sina podizati, govoreći tuđemu svijetu da su muž i žena.
On je to ozbiljno mislio, pa bi tako i učinio. Ali Katarina nije htjela. I skrivala je ime onoga koji joj je to napravio, sve isto govoreći da nije nikoji. Bilo joj je četrnaest, i uzalud ćemo do kraja svojih života mi, njezina četiri brata, svaki za sebe, u svojoj samoći i pokraj svoje obitelji, pokušavati da zamislimo kako joj je bilo, uzalud će, čuvši o njoj, djeca naše djece i njihova djeca misliti o tome kakvo li je to bilo doba, i kakvi su bili u dobu kalendari, kad su četrnaestogodišnje djevojčice ostajale noseće u domovima ludih kovača. I sva četvorica nas, Katarinine braće, i Žena koja je prema njoj bila dobra kao da joj je bila mater, i bila je dobra kao da je i sama nosila tako nezakonitu djecu, znali smo nekako da Katarina nosi sina. I to će na jedak način znati naša djeca, do kojih će priča tko zna kojim putem doći, i djeca naše djece, i njihova djeca, svi, kojih se priča bude ticala, znat će za tog sina. Samo naš otac ništa neće znati.
On je do kraja nije primjećivao. Ako je što i vidio, potrudio se da ništa ne vidi i ne zna. Otac se do kraja plašio Katarine. A Žena, ona mu se nije usuđivala ništa reći. Nije mogla zanijeti, i zato ju je onaj muž, kojemu ne znamo imena, izbacio iz kuće, da bi je naš otac prihvatio i tukao, i da bi nam kuhala, prala i ribala, iako kuhati nije znala, a sad je svojim očima vidjela da veća je nesreća zanijeti, nego ne zanijeti.
Bili smo pa prošli kada je Katarine tog jutra nestalo iz kuće. Nestalo ju je još noćas, ili sinoć, ali nismo jedni druge tražili po leglima. Slutili smo što se dogodilo, iako nismo mogli znati. Otac je šutio. Nije rekao: Vratit će se ona. A nama je samo ta želja bila, da kaže: Vratit će se ona.
Tražili smo je naokolo po čaršiji. Raspitivali se, išli sve do Sarajeva, zavirivali po šipražju, po jamama i po pećinama, sve do Bijambara. Osluškivali smo klokot i orljavu preduboke Bosne, i s užasom slutili. Ili, možda, i nismo slutili. Od nje smo bili jedva stariji, ali naša je mašta bila djetinja. A u toj djetinjoj mašti bili smo krivi za ono što se Katarini dogodilo. Pa smo je u mislima i u praznim i pustim svojim molitvama molili da nam oprosti. Ona je, međutim, šutjela. Nije nam se javljala. I nikad se javiti neće.
Otac je rekao: Dijete moje, kćeri moja. Drugi bi, da su što rekli, u to vrijeme govorili: šćeri moja. Ali on, Slovenac, kojemu je jezik nas koje je tukao, i nje koju nije tukao, bivao zavazda tuđi, govorio je tako: kćeri moja. Zato smo nas trojica uvijek govorili šćeri, i ostali smo na rudniku i oko rudnika, samo je Franjo, željezničar, šef stanice i jedini gospodin među nama, govorio kćeri. Morao je tako. Takva je bila cijena njegova gospodstva. I zato je on, čini mi se, najteže kroz život nosio Katarininu žrtvu. Pa bi mi ga bilo žao. Mnogo je to teže nego raditi u rudniku. I jedini on od nas četvorice nikad se nije muški napio. Da ne bude sličan ocu. I da od njegove rakije Katarina još jednom ne strada.
Dijete moje, kćeri moja – tumarao je u kasnu jesen, dok su okolna sela već gladovala, naš otac po kući, tražeći svoju kćer u kredenci i iza duvara, među miševima. Tražio bi je on i ispod kreveta, ali tad još nismo imali krevete u kući, nego smo spavali naokolo, po leglima.
Tako je u gladi i u suhoj molitvi po ledenim crkvicama, što su se gušile u tamjanu i u dimu prebrzo sagorjela voska, teklo u Zenici, Travniku, Kaknju i Kraljevoj Sutjesci došašće godine 1912. Iščekivalo se rođenje djeteta, još jedna gladna usta imala su doći na svijet. Sljedećeg proljeća, akobogda, neće biti takvog mraza, cvjetovi će zametnuti plod, i taj plod će do ljeta da sazre, pa će se živi, bude li još živih, a dosad ih je uvijek bilo, do sita najesti i nažderati, pa će naokolo teći u proljevima, jadna li im majka živima, koliko i mrtvima!
Žena je kroz posljednju predbožićnu sedmicu na kamaru skupljala zrna našeg siromaštva. Tukla je glave praznih oraha, odnekud je navukla malo brašna i bestilja, a braća su joj, gore od Doboja, poslala sivu i golovratu, mršavu živu kokoš. Nosila ju je na ledinu ispod kuće, da koka zoblje mrtve travke i pokoje neprobavljeno zrno iz životinjske balege, ne bi li se utovila, da nam svima mesa bude za Božić. Dok je kokoš glavinjala po smrznutoj zemlji, Žena je bdjela nad njom kao što nikad neće nad djetetom koje nije mogla imati.
Tako je nastupio i badnji dan. Otac je, kao i svakoga dana, od ranog jutra bio u kovačnici. Kovao je i nalijevao se rakijom. Turao pijanu glavu u oganj, godinama smo vjerovali da će ona rakija iz njega planuti, ali nije planjivala, koliko god bi se vatri približio. Žena je redila po kući, da nam bude lijepo za Božić, kokoš joj se vrzmala oko nogu, nas trojica smo nekoliko puta išli do rudnika i od rudnika, Franjo je oko podne stigao iz Travnika. I sve je bilo kao što obično za Božić biva otkako je Žena stigla u kuću. Samo Katarine nije bilo, a mi smo se pravili kao da nam to nije stalno na pameti…
Bilo je pola četiri kada se otac mrtav pijan, barem dva sata prije vremena, dovukao iz kovačnice. Prvo što smo vidjeli bilo je da ruke niz njega vise kao dvije mrtve ribe. Nikad nisu tako. Zakrkljao je iz grla, kao da bi nešto rekao, ali jezik mu je bio mrtav kao i šake, koje najednom nisu više tukle. Ovo on umire, pomislili smo, svaki za sebe. I možda smo to poslije jedan drugome naglas priznali. Možda i nismo. Ali ostalo je da smo sva četvorica mislili, dok je onako prevaljen na leđa, polugol, ležao na hrastovu stolu, da nam otac upravo umire. Zatim je kretao glavom, pogledom tražeći ženu. Našao ju je, i ruka se digla da ju pozove. Ona mu je, strepeći, prišla, umjesto da udari ona joj se ruka spustila na rame, Žena se nagnula prema njegovim usnama. Nešto joj je mrtvim jezikom govorio, nakon čega je vrisnula.
Prvo što sam pomislio bilo je: vrišti da bi se osjetila nečijom materom! To mi je na pameti, čini mi se, bilo i prije nego što mi je do pameti došlo da mi je sestra mrtva. Prije nego što sam rođenu sestru požalio, zlobu sam osjetio prema Ženi, koja je vrištala poput matere kada joj jave da joj se dijete utopilo. Iako nikome nije mogla biti mater, jer nikoga nije rodila. Grizla me ta misao godinama. I kad bi prevršilo, išao bih u crkvu da se ispovijedam. Svaki put na ispovijedi bih tu istu stvar na jednak način izgovorio.
Katarinu su našla djeca. Haljina joj se zadigla preko glave i zakačila se za šiblje uz nadošlu vodu, taman tamo gdje se Lašva ulijeva u Bosnu. Da ju je matica veće rijeke prihvatila, možda je ne bi ni našli. Mislili smo o tome, nas četvorica braće, i pred san bi nam i u dnevne sanjarije dolazilo kakav bismo život sestrici svojoj zamišljali, i kakav bi joj život kroz nas potekao, e da je nikada nisu našli. Znam da nije kršćanski mrtvome željeti da ostane neotkriven i nesahranjen, a naročito kršćanski nije poželjeti to rođenoj sestri, ali ja i tako nisam neki vjernik. Nisu ni moja braća. Ali i kada bih bio, mirne bi se duše i punog srca u pakao zaputio zaželivši u svakom trenutku svoga svjesnog života, te u svakome svom snu, sestrici svojoj Katarini da je nikad ne pronađu i da slobodno, dok god smo živi, zamišljamo kako je sretna na nekom Mejtašu, Vratniku i Bistriku, u nekim rajnim amerikama i afrikama, sa sinom kojeg ćemo prepoznavati u svakom djetetu, mladiću i zrelom čovjeku s kojim se budemo mimoilazili.
Glave sakrivene zadignutom haljinom, gola, golemoga okruglog trbuha, modro-bijela, ležala je Katarina u Lašvi, dok joj je rijeka sabirala i razabirala noge kao da pleše.
Naša sestra nikad nije plesala, niti je ikad ikoga vidjela kako pleše. Nije znala za ples.
Donijeli su je u našu kuću, i polegli na stol na kojem bi otac ležao kada bi se pijan umorio od kovanja i od degenečenja žene i djece. Fra Stipan nije htio Katarinu sahranjivati na Božić. Nego je ležala, do uza vrat pokrivena jedinom bijelom plahtom koju smo imali u kući. Žena je tiho kukala, a nas četvorica i peti među nama, otac, šutjeli smo na početku svojih gorkih i nepopravljivih krivnji, što su činile onu veliku zajedničku krivnju koja nas je povezivala. Jedino će oca njegova krivnja proći. U rakiji i u ognju kovačnice on će se lako sroditi sa svojim paklom.
Usred noći otac i dvojica braće pozaspali su jedan za drugim, samo smo Franjo i ja ostali budni. Prišao sam stolu, zavukao ruku pod plahtu, i spustio dlan na okrugli Katarinin trbuh. Vjerovao sam da ću je tako u sebi utješiti. Nikada nisam ništa hladnije dotakao.
Trideset i jednu godinu kasnije, otac se potkraj preduge svoje starosti pijan vraćao kući. Pao je u snijeg koji je, mekan i tih, napadao sredinom prosinca, te je u tom snijegu i zaspao. Nije se, međutim, nasmrt smrznuo, kao što bi običan čovjek, nego se nakon nekog vremena probudio, i nastavio glavinjati do kuće. Ali dobio je upalu pluća. Smjestili su ga onako starog, skoro devedeset mu je već bilo, u zeničku bolnicu, među ranjene domobrane i ustaše. Našli su mu mjesto u sobi s tuberanima, odmah uz peć, tamo gdje nitko nije mogao ležati. On jest, bio je kovač. Prva dva dana bio je na umoru. Doktor, neki Židov što su ga poslali iz Zagreba da po Bosni liječi sifilis, dobar i nasmrt uplašen čovjek s kojim je malo tko razgovarao, jer su se ljudi plašili da ih se ne prokaže kao Židove jer sa Židovom razgovaraju, rekao nam je da otac neće dočekati sljedeće jutro. Mi smo mu se i na tom zahvaljivali. Franjo se rukovao s njim. Doktor je bio dirnut. Pa je otac preživio tu noć, i još jednu, i još jednu. Zatim je već ustao iz postelje, pa je išao sve do prozora, i kroz prozor je balavurdiji dobacivao kune da odu do bolničke apoteke i kupe mu medicinskog alkohola, da pije. Oni boljeg srca bi mu išli po alkohol. Drugi bi samo pokupili kune. Na kraju više nije bilo onih koji su imali srca. I otac je iznenada umro. Taman kada se učinilo da se već sasvim oporavio.
Dogodilo se to na Božić 1943. Pokopali smo ga sljedeće jutro. Grobari su, poput djece, dugo kopali u snijegu, sve dok nisu došli do zemlje. Žena je tiho plakala, crna Žena na bijelom snijegu, a onda bi prestajala plakati kada bi netko slučajno zagazio u snijeg iznad Katarinina groba, i podviknula bi: Pazi, čovječe Božji, gaziš po mrtvima! I tako više puta, prije nego što smo oca sahranili, i prije nego što je i njegov grob zatrpao taj veliki snijeg.