„Књига о Хорацију“, Београд, Луча, библиотека Задруге професорског друштва, 1935.
„I ja ću se pokazati dostojnim svoga dobrotvora. Ali neću da mi se samo poklanja, nego i da me poštuju. Ako želiš da budem neprekidno uza te, vrati mi moju staru snagu, vrati mi one bujne crne vlasi oko moga niskog čela, vrati mi zvonki glas i ljupkost moga osmjeha mi vrati.“
Horacije, „Jedan prekor Meceni“, preveo Nikola Šop
U vrijeme izlaska knjige o kojoj sada pišem, njen autor bio je profesor latinskog jezika u Beogradu, gdje je bio i diplomirao. Pisao je već poeziju, objavljivao, bio blizak poetici francuskog pjesnika Fransisa Žama, s kojim se i dopisivao. Volio bih vidjeti neko od tih pisama, da li su spominjali Isusa i običan svijet, svakodnevni život, i naročito već slavnu Žamovu knjigu „Molitva da sa magarcem odem u raj“. Taj uticaj Žama na neke naše pjesnike uočio sam i u prvoј knjizi Skendera Kulenovića, „Ocvale primule“, koji je pohađao travničku Gimnaziju gdje je mogao da dođe u kontakt sa Žamovom tada slavnom knjigom „Le Deuil des primevères“ (Tuga jaglaca) jer je Žam, poput Klodela, bio omiljen katolički pjesnik.
Knjiga, koju ću predstaviti sada, sa tako jednostavnim naslovom, „Књига о Хорацију“, od vremena kupovine, u nekom antikvarijatu, bila је i ostala meni veoma draga. Volio sam latinske pjesnike, ma koliko se oni oslanjali na starogrčke, jer su bili puni života. Upravo tu stranu pokazuje čitaocu i Nikola Šop. Na početku je Svetonijev kratki tekst „Biografija Horacijeva“ koji nam pokazuje slavnog pjesnika kao čovjeka koji se borio za svoj status privilegovane osobe, ma koliko se na njega vršio pritisak od strane njegovog pokrovitelja, Mecene, i Avgusta. Ali, njegova je slava već tada bila tako velika da su ga obojica više štitili nego što bi ga opterećivali nekom praktičnom službom na dvoru. Naprotiv, živio je povučeno, na svom imanju, onako kako se živjelo u to vrijeme. Zatim slijede Šopova kratka poglavlja iz pjesnikovog života, stavljena pod jedno „Kvint Horacije Flak“.
Horacije je prošao za ono vrijeme redovno školovanje mladića visokog roda. Bila su to burna vremena. Šop ih opisuje ovako: „Kao mladić od 18 ili 20 godina, on je mogao da vidi u Rimu sav užas poroka, koji su, u gradovima daleko od bojišta bili isto što i pustoš iza krvavog ratnog pohoda.“
Školu poredi gotovo sa školom iz svog vremena: „ U uzanom krugu školskih učionica ipak je koliko toliko bio sačuvan stari red i predavanja su tekla svojim tokom, kao što to obično biva. Tako je Horacije mogao izvjesno vrijeme provesti u učenju. Sa ostalim rimskim mladićima slušao je predavanja ne samo iz predmeta koji se tiču praktičnog života, kao što je, na primjer, pravo, nego i književnost sa filozofijom. Pošto je Horacije već kod oca naučio čitati i pisati, on je u Rimu slušao predavanja iz gramatike i retorike. Tu je spadalo čitanje pjesnika, učenje istorije, tumačenje riječi i izgovor.“ Na kraju ovog školovanja, napredniji mladići odlazili su u Atinu da slušaju filozofiju. Šop citira Horacija: „Malo poslije otišao sam u Atenu da slušam filozofiju, da bih mogao razlikovati šta je krivo, a šta pravo.“ Naravno, Horacija je više privukla grčka poezija kojoj se posebno predao a koju, inače, nisu ni poznavali dobro latinski pjesnici.
Dalje slijede poglavlja „Sastanak sa Brutom“, vrijeme vojnog služenja, „Kobni došljak“, gdje se opisuje Horacijeva vezanost za vojskovođu Bruta. Slijedi poglavlje „U bitci kod Filipa“, potom „Povratak u Rim“. Zatim „Prve pjesme“ o kojima Šop piše veoma znalački, ulazeći gotovo do detalja u ondašnjih život. On slijedi pjesnika, kao njegova sjenka, “ Pjesnik ni sebe ne izdvaja iz tog društva“. Zatim dolazi više poglavlja u kojima čitamo kako Horacije polako postaje značajan pjesnik i dobija privilegije pošto je jedno vrijeme bio pisar moćnog Mecene, koji ga uvodi i u carsko društvo Avgusta, a čije će ime ostati kroz vijekove kao znak podrške mladim u njihovom školovanju. Šop piše: „August je zaista vrlo korisno odigrao svoju carsku ulogu. To je na Horacija najviše i djelovalo da mu je prišao sasvim iskreno i sa divljenjem.“
Uvažavan kao pisac satira, Horacije ih ubrzo napušta i počinje da piše ode. „Laća se svoga glavnog posla i svoje davnašnje želje da grčku liriku presadi na italijansko tle. Da pred rimsku publiku iznese nove strofe, novi ritam i metar, za koji još nisu čuli. Do tada Rimljani nisu skoro ni imali lirske poezije, u najužem smislu.“ Šop znalački govori o Horacijevim odama, koje su imale i kroz istoriju mnogo privrženika ali i kritičara, koji su osporavali neke, govoreći o tome da su pune nezgrapnih mjesta, pa ne djeluju onako kako bi djelovale bez njih, što posredno govori da su ih kasnije kvarili prepisivači, sve dotle da jedan broj oda i nije Horacijev.
Za epistole Šop govori sve najpohvalnije. Tu se vidi Horacijeva genijalnost. Tu je Horacije već u zrelim, pa i poodmaklim godinama, kada piše poznato djelo „De arte poetica“, o pjesničkoj umjetnosti. Posmatrajući sada cjelokupno djelo Šop govori i o Haracijevoj životnoj filozofiji, koja se nije ograničavala na jedan filozofski pravac, nego je prihvatao od svakoga ponešto, kako to obično pjesnici i čine. Što se morala tiče, tu je prisutna „aurea mediocritas“, zlatna sredina. Drugačije ne bi ni preživio sve to što se dešavalo u njegovo vrijeme. Tako i o ljubavi u njegovom životu, Šop piše: „Istraživali su po njegovom intimnom životu, naročito ljubavne odnose, koji se mogu nazreti iz njegovih ljubavnih pjesama. U njima spominje nekih deset ženskih imena. Dakle, jednostavan zaključak. Već broj pokazuje koliko je Horacije uživao u ženama.“
Treći, veliki odjeljak, govori prema naslovu: „Horacije kroz vijekove u Evropi“. Na prvom mjestu je, prirodno, „U Italiji“, gdje je Horacije uticao na mnoge mislioce i pjesnike, pa je poslije Vergilija sigurno najznačajniji rimski pjesnik. Zanimljiva je Šopova opaska: „Po ritmu Horacijevih ljubavnih pjesama, pobožni kaluđeri nizali su stihove Majci Božjoj. U samome renesansu, i pored svih pokušaja da se obnove svi rimski rodovi, podražavanje Horacija nije ušlo u modu. Latinski jezik se učio u školi, tako da je Horacijeva poezija, njegova metrika, uticala na prigodne pjesničke tvorevine, sve do nestanka latinskog jezika kao temeljnog jezika Italije, ali i jezika obrazovanog evropskog sloja. Ipak, kao zakašnjeli eho javiće se kod velikog pjesnika Kardučija, koji preuzima Horacijevu metriku uklapajući je sa „italijanskom ritmikom“, i piše svoje „Varvarinske ode“, iz kojih nastaju škole čije će trajanje opstati sve do pojave francuskih simbolista. Od hrvatskih pjesnika Šop navodi Tresić-Pavićićeve ode.
Šop izvrsno povezuje staru dubrovačku liriku i italijansku književnost koja je doživjela svoj humanizam, svoj preporod. „I Dubrovnik ima svoje doba humanizma, koje je poteklo iz neposrednog dodira sa starom klasičnom literaturom. Književnost na narodnom jeziku javlja se u Dubrovniku tek poslije pisanja na latinskom. Iz toga se može zaključiti da su i kasniji pjesnici, koji su pisali na narodnom jeziku, vrlo dobro poznavali klasičnu literaturu.“ Učeni Milan Rešetar u svojoj „Antologiji dubrovače lirike“ u izdanju „Srpske književne zadruge“, još 1894. godine slično ističe u svom predgovoru. O tome je pisao i Jireček u svojoj istoriji dubrovačke književnosti. Šop pronalazi uticaje latinskih pisaca uopšte na dubrovačke liričare. „Ima, na primjer, jedna pjesma Đora Držića, u kojoj se moli bogu mora Neptuna i bogu vjetrova Eolu da njegovom prijatelju dadu na putu povoljan vjetar:
„ …Molit tu Neptuna: O bože Neptune, i ti s njim Eole, čin‘ vjetar da dune sad njemu od zdole, da hrabar moj pride, ki er je pošao…“
Šop najdetaljnije piše o uticaju latinskih pjesnika, naročito Horacija, na gotovo sve dubrovačke liričare, citirajući više odlomaka iz njihovih pjesama.
On vrlo detaljno govori i o uticaju rimskih pjesnika, prvo Vergilija, što je bila posljedica Danteovog uticaja, potom Horacija sve do Andrea Šenijea. Šop piše o naročito velikom uticaju Horacija na Boaloa koji je svoje stavove o poeziji naslonio na Horacijevu „De arte poetica“. Čak je napisao i dijaloško djelo u kome je Horacije jedan od likova.
Horacije je uticao i na njemačke pjesnike, sve do Getea, o čemu Šop takođe znalački piše. „Horacijeva ‘De arte poetica‘ bila je kao biblija. U mnogim raspravama, u žučnim polemikama, pa čak i u šalama navođeni su i podražavani stihovi iz te male knjižice. Gete, na primjer, u jednom pismu iz Lajpciga daje humorističan opis Gotšeda. U toj pjesmici, on se služi Horacijevim stihovima, pa poslije sam nastavlja na latinskom.“
Još dva zanimljiva jezička prostora obuhvatio je Nikola Šop svojom knjigom, ruski i mađarski, povezujući prvo pojavljivanje Horacija kao pisca koji utiče na domaću poeziju i uopšte književnost. Nama je naravno zanimljivije šta potom Šop uzima za bitnu informaciju svome čitaocu. To je izvrstan tekst „Horacije u Dositejevom putničkom kovčežiću“, u kome već na početku ide u suštinu odnosa srpskog pisca i prosvjetitelja i Horacija.
„Ne možemo ovdje da ne istaknemo koliko je Dositej u svojim zrelim godinama bio sličan Horaciju, po svome stavu u životu i svome načinu življenja. Neizvještačen i dosljedan racionalist, on je znao da uskladi svoj život, primajući oduševljeno ideje osamnaestog vijeka, koji je donosio duhovno oslobođenje i preporod u svemu.“ I još: „Dositej obožava Josipa II, jer on sprovodi baš one ideje, koje su i njemu vrlo bliske. Od starih klasičnih pisaca, novo doba je iznijelo i oživjelo Horacija, jer je svojom poezijom najviše odgovarao duhu tadanjeg građanskog staleža.“ Potom Šop ukratko govori o Dositejevom školovanju, početku učenja latinskog jezika u Irigu, sasvim privatno. Kada napusti manastir, Dositej upija znanje na sve strane, naročito u Beču, gdje može da čita prevode Horacija, a potom u Njemačkoj gdje se njegovo znanje bogati sistematičnije. Šop piše. „ Pomišljajući na domovinu, Dositej kaže: ‘kad će u onim prekrasim zemljama ovakva učilišta biti? Kad će se i ona mladež s ovakovim naukama nastojaviti?“
Nikola Šop pokazuje u svom tekstu velike simpatije prema Dositeju, njegovoj strasti za učenjem, i značaju njegovih knjiga, o čijem uspjehu sam Dositej je sa strahom razmišljao, znajući koji duh i koja klima vlada tamo u Srbiji. U svojim spisima često citira Horacija, pa tako u svom spisu „O dobrodjetelji“, Dositej govori o šestoj i poslednjoj „predugotovitelnoj dobrodjetelji“ koja se zove „mužestvo“. Šop navodi: „Kaže da je to ‘‚viteška dobrodjetelj, kojoj Horacije onu prekrasnu svedodžbu daje, govoreći
Si fractus illbatur orbis, Impavidum ferient ruinae. Zgruvato nebo da se nad njim sruši, Stra‘a njegovoj ne zadade duši.
Zaista najdetaljnije Šop izlaže značaj Horacijeve poezije i njegovog života u Dositejevom stvaranju svog pogleda na svijet a naročito obrazovanje. Šop piše dalje: „Dositej vjeruje da je prosvjećeni despotizam ona dobra sila koja će narode povesti pravoj sreći…Za njega je Petar Veliki ‘blaženi i preblaženi veliki car‘‚; Katarina II je ‘şeverna Semiramida‘‚ a Fridrih Veliki ‘premudri i dobri kralj“. Izvrstan je Šopov zaključak ovog poglavlja o Dositeju:
„Mudri Dositej dobro je pogodio kako će se najkorisnije crpsti mudrost iz starih klasika. Da se i dalje išlo tim putem, pseudoklasicizam se ne bi razvio u jedno slijepo podražavanje, u kome se oduševljenje za Horacijem pretvorilo u pravu horaciomaniju.“
Govoreći dalje o „Dvije publike“ Šop opisuje duhovnu situaciju u Srbiji i Vojvodini u ta vremena kada se knjiga prodavala na vašarima i to kakva knjiga, uglavnom bezvrijedna. Ipak, stvarala se nova čitalačka publika, „Vašari i trgovci zamijenili su manastire i crkvene porte“. Šop govori o početcima izdavaštva u Vojvodini, naročito u Novom Sadu, navodeći knjižara Jankovića, ali i u Beogradu, gdje je bio poznat Gligorije Vozarović, koji su istovremeno bili i knjižari i izdavači. Oni su izdavali vrijednu literaturu. S druge strane postojali su u ta vremena knjižari torbari, spominje se slijepac Jeremija, koji je hodao po vašarima i prodavao svoja epska sočinjenija. I pravi knjižari koristili su vašare da bi prodavali svoje knjige. Takve su bile navike naroda. Nažalost, gora situacija bila je u Beogradu gdje se nije uopšte znalo za Horacija dok u Novom Sadu njegovo „ime odjekuje u mnogim odama“.
Vrlo značajno, u to vrijeme gotovo otkrivajuće poglavlje, pod naslovom „Ode, Lukijan i Vuk“ Šop piše o prepisci između Vuka Stefanovića Karadžića i tada najpoznatijeg i najučenijeg srpskog pjesnika i monaha Lukijana Mušickog. Citati iz pisama ovih prijatelja zaista su sjajni, ali ovdje da navedem samo jedan, iz pisma Lukijana Vuku.. „Učite italijansku gramatiku i latinsku povtorite. Nemojte zaboraviti onu hvalu Horacijevu: Vixi puellis nuper idoneus – Et militavi non sine gloria. (Živio sam nekada drag djevojkama i slavno sam vojevao.). Po tom su metrumu toržestvene ode moje Dositeju, Vitkoviču, Vuku, Živkoviću, Kopitaru, Gagiču i duhu mojemu“.
Šop piše o vremenu Vuka i Lukijana, pa i Savi Mrkalju koji je hvalio italijanski jezik govoreći da je on proizišao iz latinskog, citirajući i sam Horacija: „O Matre pulchra Filia pulchrior. (O kćeri ljepša od svoje lijepe majke.) Rasprave o jeziku i poetici u to vrijeme, isključivo u Vojvodini, gotovo da ne mogu bez citiranja Horacija. To najbolje govori o njegovoj popularnosti i njegovom značaju u to vrijeme među Srbima. Kakve su Lukijanove ode? Evo šta piše Nikola Šop, kao pjesnik i kao znalac latinskih pjesnika.
„Kod Lukijana je saživljavanje sa Horacijem nešto sasvim drugo od njegovog suhog podražavanja. U prvome vidimo jednog kulturnog i vrlo učenog čovjeka, sa dosta prečišćenim ukusom, u drugome , jednog imitatora, bez duha i osjećaja za mjeru.“ Dalje to Šop obrazlaže na izvanredan način i to se može smatrati jednom od najboljih kritika ili prikaza poezije Lukijana Mušickog. Govoreći o Lukijanovom prevođenju Horacija, on zaključuje da je bolje što ga nije preveo.
U sljedećm tekstu, „Lukijan i njegovih šest učenika“, Šop izvrsno pokazuje to vrijeme imitiranja Horacija, koje ide čak dotle da zanemarujući srpski jezik i srpsku stvarnost, mladi sljedbenici Mušickog pišu ode na latinskom jeziku. U toj grupi bili su Jovan Subotić i Nikanor Grujić, a najpoznatiji je Jovan Hadžić. Šop još piše: „Mladi gimnazijalci šetali su se, noseći pod rukom Horacijevu knjigu: divili se njegovom slavnom podražavaocu Lukijanu i povodili se za njegovim imitacijama“. Čak i Branko Radičević nije ostao pošteđen iz toga. I on je spjevao odu mitropolitu Stratimiroviću. Naravno, to nije moglo dugo da traje, oni bogatiji podražavaoci Horacija i Lukijana, nisu stvorili ništa, jer nisu bili u kontaktu sa narodom, dok su siromašniji, osjetivši sirovi i surovi život, svoju poeziju romantičarski okrenuli tom životu. Šop u te smješta Branka Radičevića i Đuru Jakšića.
Nikola Šop pred kraj svoje knjige o Horaciju navodi srpske prevodioce, redom Jovana Hadžića, za koga kaže da je uspio u prevođenju kratkih pjesama. Potom navodi u cjelini prevode tih uspjelijih pjesama koje zaista i danas dobro zvuče.
Zatim slijedi, kao malo iznenađenje poglavlje o prevodima Sterije Popovića, koji se jedno vrijeme bavio Horacijem. O tim prevodima, između ostalog, Šop piše: „Sterija odbacuje potpuno formu Horacijevog izraza, da bi prevodeći i sam pjevao. Ti njegovi ‘prevodi‘, to su zapravo pjesme, napisane potpuno pod uticajem Horacija.“ Zatim slijedi nekoliko pjesama u Sterijinom prevodu, ili prepjevu. Ovaj dio Šop završava prikazujući i prevode Stevana Lazića, o kome se ništa posebno povoljno ne može reći. Ali Šop pronalazi prave riječi da situira Lazićeve prevode, koje je kao knjigu objavila „Matica srpska“: „Ipak je Lazićeva knjiga važna jer je to prvi prevod sviju Horacijevih oda kod nas. (…) Ali ne vidimo ni poslije tolikih prevođenja da je Lazić stekao, iz negipkog prevođenja svojih prethodnika, neko iskustvo, koje bi ga učinilo pravim prevodiocem umjetnikom. Jer, ne smijemo zaboraviti da je i vještina prevođenja, jedna umjetnost. I to je jedna naročita vrsta stvaranja.“
Na kraju knjige Nikola Šop objavljuje svoje prevode nekoliko Horacijevih pjesama na zaista izvrstan način. Evo Epistole prirodi.
„Znaš li mjesto prijatnije od poljskog dobra? Gdje su blaže zime, gdje ugodniji dah povjetarca ublažava pomamnu žegu ljetnog sunca, čim osjeti samo njegove žarke, usijane zrake. Reci mi gdje je spokojan san slobodniji od teških briga. Zar je libijski mramor sjajniji od mirisnog poljskog cvijeća. I zar je voda, stjerana u olovne gradske cijevi bistrija od potoka što krivuda, niz padine žuboreći. I sami podižemo i gajimo šumicu oko šarenih stubova. I hvalimo kuću, iz koje puca pogled na daleka polja.“
Knjige iz moje biblioteke/2
NIKOLA ŠOP – KNJIGA O HORACIJU
„Књига о Хорацију“, Београд, Луча, библиотека Задруге професорског друштва, 1935.
„I ja ću se pokazati dostojnim svoga dobrotvora. Ali neću
da mi se samo poklanja, nego i da me poštuju.
Ako želiš da budem neprekidno uza te, vrati mi moju staru snagu,
vrati mi one bujne crne vlasi oko moga niskog čela,
vrati mi zvonki glas i ljupkost moga osmjeha mi vrati.“
Horacije, „Jedan prekor Meceni“, preveo Nikola Šop
U vrijeme izlaska knjige o kojoj sada pišem, njen autor bio je profesor latinskog jezika u Beogradu, gdje je bio i diplomirao. Pisao je već poeziju, objavljivao, bio blizak poetici francuskog pjesnika Fransisa Žama, s kojim se i dopisivao. Volio bih vidjeti neko od tih pisama, da li su spominjali Isusa i običan svijet, svakodnevni život, i naročito već slavnu Žamovu knjigu „Molitva da sa magarcem odem u raj“. Taj uticaj Žama na neke naše pjesnike uočio sam i u prvoј knjizi Skendera Kulenovića, „Ocvale primule“, koji je pohađao travničku Gimnaziju gdje je mogao da dođe u kontakt sa Žamovom tada slavnom knjigom „Le Deuil des primevères“ (Tuga jaglaca) jer je Žam, poput Klodela, bio omiljen katolički pjesnik.
Knjiga, koju ću predstaviti sada, sa tako jednostavnim naslovom, „Књига о Хорацију“, od vremena kupovine, u nekom antikvarijatu, bila је i ostala meni veoma draga. Volio sam latinske pjesnike, ma koliko se oni oslanjali na starogrčke, jer su bili puni života. Upravo tu stranu pokazuje čitaocu i Nikola Šop. Na početku je Svetonijev kratki tekst „Biografija Horacijeva“ koji nam pokazuje slavnog pjesnika kao čovjeka koji se borio za svoj status privilegovane osobe, ma koliko se na njega vršio pritisak od strane njegovog pokrovitelja, Mecene, i Avgusta. Ali, njegova je slava već tada bila tako velika da su ga obojica više štitili nego što bi ga opterećivali nekom praktičnom službom na dvoru. Naprotiv, živio je povučeno, na svom imanju, onako kako se živjelo u to vrijeme. Zatim slijede Šopova kratka poglavlja iz pjesnikovog života, stavljena pod jedno „Kvint Horacije Flak“.
Horacije je prošao za ono vrijeme redovno školovanje mladića visokog roda. Bila su to burna vremena. Šop ih opisuje ovako: „Kao mladić od 18 ili 20 godina, on je mogao da vidi u Rimu sav užas poroka, koji su, u gradovima daleko od bojišta bili isto što i pustoš iza krvavog ratnog pohoda.“
Školu poredi gotovo sa školom iz svog vremena: „ U uzanom krugu školskih učionica ipak je koliko toliko bio sačuvan stari red i predavanja su tekla svojim tokom, kao što to obično biva. Tako je Horacije mogao izvjesno vrijeme provesti u učenju. Sa ostalim rimskim mladićima slušao je predavanja ne samo iz predmeta koji se tiču praktičnog života, kao što je, na primjer, pravo, nego i književnost sa filozofijom. Pošto je Horacije već kod oca naučio čitati i pisati, on je u Rimu slušao predavanja iz gramatike i retorike. Tu je spadalo čitanje pjesnika, učenje istorije, tumačenje riječi i izgovor.“ Na kraju ovog školovanja, napredniji mladići odlazili su u Atinu da slušaju filozofiju. Šop citira Horacija: „Malo poslije otišao sam u Atenu da slušam filozofiju, da bih mogao razlikovati šta je krivo, a šta pravo.“ Naravno, Horacija je više privukla grčka poezija kojoj se posebno predao a koju, inače, nisu ni poznavali dobro latinski pjesnici.
Dalje slijede poglavlja „Sastanak sa Brutom“, vrijeme vojnog služenja, „Kobni došljak“, gdje se opisuje Horacijeva vezanost za vojskovođu Bruta. Slijedi poglavlje „U bitci kod Filipa“, potom „Povratak u Rim“. Zatim „Prve pjesme“ o kojima Šop piše veoma znalački, ulazeći gotovo do detalja u ondašnjih život. On slijedi pjesnika, kao njegova sjenka, “ Pjesnik ni sebe ne izdvaja iz tog društva“. Zatim dolazi više poglavlja u kojima čitamo kako Horacije polako postaje značajan pjesnik i dobija privilegije pošto je jedno vrijeme bio pisar moćnog Mecene, koji ga uvodi i u carsko društvo Avgusta, a čije će ime ostati kroz vijekove kao znak podrške mladim u njihovom školovanju. Šop piše: „August je zaista vrlo korisno odigrao svoju carsku ulogu. To je na Horacija najviše i djelovalo da mu je prišao sasvim iskreno i sa divljenjem.“
Uvažavan kao pisac satira, Horacije ih ubrzo napušta i počinje da piše ode. „Laća se svoga glavnog posla i svoje davnašnje želje da grčku liriku presadi na italijansko tle. Da pred rimsku publiku iznese nove strofe, novi ritam i metar, za koji još nisu čuli. Do tada Rimljani nisu skoro ni imali lirske poezije, u najužem smislu.“ Šop znalački govori o Horacijevim odama, koje su imale i kroz istoriju mnogo privrženika ali i kritičara, koji su osporavali neke, govoreći o tome da su pune nezgrapnih mjesta, pa ne djeluju onako kako bi djelovale bez njih, što posredno govori da su ih kasnije kvarili prepisivači, sve dotle da jedan broj oda i nije Horacijev.
Za epistole Šop govori sve najpohvalnije. Tu se vidi Horacijeva genijalnost. Tu je Horacije već u zrelim, pa i poodmaklim godinama, kada piše poznato djelo „De arte poetica“, o pjesničkoj umjetnosti. Posmatrajući sada cjelokupno djelo Šop govori i o Haracijevoj životnoj filozofiji, koja se nije ograničavala na jedan filozofski pravac, nego je prihvatao od svakoga ponešto, kako to obično pjesnici i čine. Što se morala tiče, tu je prisutna „aurea mediocritas“, zlatna sredina. Drugačije ne bi ni preživio sve to što se dešavalo u njegovo vrijeme. Tako i o ljubavi u njegovom životu, Šop piše: „Istraživali su po njegovom intimnom životu, naročito ljubavne odnose, koji se mogu nazreti iz njegovih ljubavnih pjesama. U njima spominje nekih deset ženskih imena. Dakle, jednostavan zaključak. Već broj pokazuje koliko je Horacije uživao u ženama.“
Treći, veliki odjeljak, govori prema naslovu: „Horacije kroz vijekove u Evropi“. Na prvom mjestu je, prirodno, „U Italiji“, gdje je Horacije uticao na mnoge mislioce i pjesnike, pa je poslije Vergilija sigurno najznačajniji rimski pjesnik. Zanimljiva je Šopova opaska: „Po ritmu Horacijevih ljubavnih pjesama, pobožni kaluđeri nizali su stihove Majci Božjoj. U samome renesansu, i pored svih pokušaja da se obnove svi rimski rodovi, podražavanje Horacija nije ušlo u modu. Latinski jezik se učio u školi, tako da je Horacijeva poezija, njegova metrika, uticala na prigodne pjesničke tvorevine, sve do nestanka latinskog jezika kao temeljnog jezika Italije, ali i jezika obrazovanog evropskog sloja. Ipak, kao zakašnjeli eho javiće se kod velikog pjesnika Kardučija, koji preuzima Horacijevu metriku uklapajući je sa „italijanskom ritmikom“, i piše svoje „Varvarinske ode“, iz kojih nastaju škole čije će trajanje opstati sve do pojave francuskih simbolista. Od hrvatskih pjesnika Šop navodi Tresić-Pavićićeve ode.
Šop izvrsno povezuje staru dubrovačku liriku i italijansku književnost koja je doživjela svoj humanizam, svoj preporod. „I Dubrovnik ima svoje doba humanizma, koje je poteklo iz neposrednog dodira sa starom klasičnom literaturom. Književnost na narodnom jeziku javlja se u Dubrovniku tek poslije pisanja na latinskom. Iz toga se može zaključiti da su i kasniji pjesnici, koji su pisali na narodnom jeziku, vrlo dobro poznavali klasičnu literaturu.“ Učeni Milan Rešetar u svojoj „Antologiji dubrovače lirike“ u izdanju „Srpske književne zadruge“, još 1894. godine slično ističe u svom predgovoru. O tome je pisao i Jireček u svojoj istoriji dubrovačke književnosti. Šop pronalazi uticaje latinskih pisaca uopšte na dubrovačke liričare. „Ima, na primjer, jedna pjesma Đora Držića, u kojoj se moli bogu mora Neptuna i bogu vjetrova Eolu da njegovom prijatelju dadu na putu povoljan vjetar:
„ …Molit tu Neptuna:
O bože Neptune, i ti s njim Eole,
čin‘ vjetar da dune sad njemu od zdole,
da hrabar moj pride, ki er je pošao…“
Šop najdetaljnije piše o uticaju latinskih pjesnika, naročito Horacija, na gotovo sve dubrovačke liričare, citirajući više odlomaka iz njihovih pjesama.
On vrlo detaljno govori i o uticaju rimskih pjesnika, prvo Vergilija, što je bila posljedica Danteovog uticaja, potom Horacija sve do Andrea Šenijea. Šop piše o naročito velikom uticaju Horacija na Boaloa koji je svoje stavove o poeziji naslonio na Horacijevu „De arte poetica“. Čak je napisao i dijaloško djelo u kome je Horacije jedan od likova.
Horacije je uticao i na njemačke pjesnike, sve do Getea, o čemu Šop takođe znalački piše. „Horacijeva ‘De arte poetica‘ bila je kao biblija. U mnogim raspravama, u žučnim polemikama, pa čak i u šalama navođeni su i podražavani stihovi iz te male knjižice. Gete, na primjer, u jednom pismu iz Lajpciga daje humorističan opis Gotšeda. U toj pjesmici, on se služi Horacijevim stihovima, pa poslije sam nastavlja na latinskom.“
Još dva zanimljiva jezička prostora obuhvatio je Nikola Šop svojom knjigom, ruski i mađarski, povezujući prvo pojavljivanje Horacija kao pisca koji utiče na domaću poeziju i uopšte književnost. Nama je naravno zanimljivije šta potom Šop uzima za bitnu informaciju svome čitaocu. To je izvrstan tekst „Horacije u Dositejevom putničkom kovčežiću“, u kome već na početku ide u suštinu odnosa srpskog pisca i prosvjetitelja i Horacija.
„Ne možemo ovdje da ne istaknemo koliko je Dositej u svojim zrelim godinama bio sličan Horaciju, po svome stavu u životu i svome načinu življenja. Neizvještačen i dosljedan racionalist, on je znao da uskladi svoj život, primajući oduševljeno ideje osamnaestog vijeka, koji je donosio duhovno oslobođenje i preporod u svemu.“ I još: „Dositej obožava Josipa II, jer on sprovodi baš one ideje, koje su i njemu vrlo bliske. Od starih klasičnih pisaca, novo doba je iznijelo i oživjelo Horacija, jer je svojom poezijom najviše odgovarao duhu tadanjeg građanskog staleža.“ Potom Šop ukratko govori o Dositejevom školovanju, početku učenja latinskog jezika u Irigu, sasvim privatno. Kada napusti manastir, Dositej upija znanje na sve strane, naročito u Beču, gdje može da čita prevode Horacija, a potom u Njemačkoj gdje se njegovo znanje bogati sistematičnije. Šop piše. „ Pomišljajući na domovinu, Dositej kaže: ‘kad će u onim prekrasim zemljama ovakva učilišta biti? Kad će se i ona mladež s ovakovim naukama nastojaviti?“
Nikola Šop pokazuje u svom tekstu velike simpatije prema Dositeju, njegovoj strasti za učenjem, i značaju njegovih knjiga, o čijem uspjehu sam Dositej je sa strahom razmišljao, znajući koji duh i koja klima vlada tamo u Srbiji. U svojim spisima često citira Horacija, pa tako u svom spisu „O dobrodjetelji“, Dositej govori o šestoj i poslednjoj „predugotovitelnoj dobrodjetelji“ koja se zove „mužestvo“. Šop navodi: „Kaže da je to ‘‚viteška dobrodjetelj, kojoj Horacije onu prekrasnu svedodžbu daje, govoreći
Si fractus illbatur orbis,
Impavidum ferient ruinae.
Zgruvato nebo da se nad njim sruši,
Stra‘a njegovoj ne zadade duši.
Zaista najdetaljnije Šop izlaže značaj Horacijeve poezije i njegovog života u Dositejevom stvaranju svog pogleda na svijet a naročito obrazovanje. Šop piše dalje: „Dositej vjeruje da je prosvjećeni despotizam ona dobra sila koja će narode povesti pravoj sreći…Za njega je Petar Veliki ‘blaženi i preblaženi veliki car‘‚; Katarina II je ‘şeverna Semiramida‘‚ a Fridrih Veliki ‘premudri i dobri kralj“. Izvrstan je Šopov zaključak ovog poglavlja o Dositeju:
„Mudri Dositej dobro je pogodio kako će se najkorisnije crpsti mudrost iz starih klasika. Da se i dalje išlo tim putem, pseudoklasicizam se ne bi razvio u jedno slijepo podražavanje, u kome se oduševljenje za Horacijem pretvorilo u pravu horaciomaniju.“
Govoreći dalje o „Dvije publike“ Šop opisuje duhovnu situaciju u Srbiji i Vojvodini u ta vremena kada se knjiga prodavala na vašarima i to kakva knjiga, uglavnom bezvrijedna. Ipak, stvarala se nova čitalačka publika, „Vašari i trgovci zamijenili su manastire i crkvene porte“. Šop govori o početcima izdavaštva u Vojvodini, naročito u Novom Sadu, navodeći knjižara Jankovića, ali i u Beogradu, gdje je bio poznat Gligorije Vozarović, koji su istovremeno bili i knjižari i izdavači. Oni su izdavali vrijednu literaturu. S druge strane postojali su u ta vremena knjižari torbari, spominje se slijepac Jeremija, koji je hodao po vašarima i prodavao svoja epska sočinjenija. I pravi knjižari koristili su vašare da bi prodavali svoje knjige. Takve su bile navike naroda. Nažalost, gora situacija bila je u Beogradu gdje se nije uopšte znalo za Horacija dok u Novom Sadu njegovo „ime odjekuje u mnogim odama“.
Vrlo značajno, u to vrijeme gotovo otkrivajuće poglavlje, pod naslovom „Ode, Lukijan i Vuk“ Šop piše o prepisci između Vuka Stefanovića Karadžića i tada najpoznatijeg i najučenijeg srpskog pjesnika i monaha Lukijana Mušickog. Citati iz pisama ovih prijatelja zaista su sjajni, ali ovdje da navedem samo jedan, iz pisma Lukijana Vuku.. „Učite italijansku gramatiku i latinsku povtorite. Nemojte zaboraviti onu hvalu Horacijevu: Vixi puellis nuper idoneus – Et militavi non sine gloria. (Živio sam nekada drag djevojkama i slavno sam vojevao.). Po tom su metrumu toržestvene ode moje Dositeju, Vitkoviču, Vuku, Živkoviću, Kopitaru, Gagiču i duhu mojemu“.
Šop piše o vremenu Vuka i Lukijana, pa i Savi Mrkalju koji je hvalio italijanski jezik govoreći da je on proizišao iz latinskog, citirajući i sam Horacija: „O Matre pulchra Filia pulchrior. (O kćeri ljepša od svoje lijepe majke.) Rasprave o jeziku i poetici u to vrijeme, isključivo u Vojvodini, gotovo da ne mogu bez citiranja Horacija. To najbolje govori o njegovoj popularnosti i njegovom značaju u to vrijeme među Srbima. Kakve su Lukijanove ode? Evo šta piše Nikola Šop, kao pjesnik i kao znalac latinskih pjesnika.
„Kod Lukijana je saživljavanje sa Horacijem nešto sasvim drugo od njegovog suhog podražavanja. U prvome vidimo jednog kulturnog i vrlo učenog čovjeka, sa dosta prečišćenim ukusom, u drugome , jednog imitatora, bez duha i osjećaja za mjeru.“ Dalje to Šop obrazlaže na izvanredan način i to se može smatrati jednom od najboljih kritika ili prikaza poezije Lukijana Mušickog. Govoreći o Lukijanovom prevođenju Horacija, on zaključuje da je bolje što ga nije preveo.
U sljedećm tekstu, „Lukijan i njegovih šest učenika“, Šop izvrsno pokazuje to vrijeme imitiranja Horacija, koje ide čak dotle da zanemarujući srpski jezik i srpsku stvarnost, mladi sljedbenici Mušickog pišu ode na latinskom jeziku. U toj grupi bili su Jovan Subotić i Nikanor Grujić, a najpoznatiji je Jovan Hadžić. Šop još piše: „Mladi gimnazijalci šetali su se, noseći pod rukom Horacijevu knjigu: divili se njegovom slavnom podražavaocu Lukijanu i povodili se za njegovim imitacijama“. Čak i Branko Radičević nije ostao pošteđen iz toga. I on je spjevao odu mitropolitu Stratimiroviću. Naravno, to nije moglo dugo da traje, oni bogatiji podražavaoci Horacija i Lukijana, nisu stvorili ništa, jer nisu bili u kontaktu sa narodom, dok su siromašniji, osjetivši sirovi i surovi život, svoju poeziju romantičarski okrenuli tom životu. Šop u te smješta Branka Radičevića i Đuru Jakšića.
Nikola Šop pred kraj svoje knjige o Horaciju navodi srpske prevodioce, redom Jovana Hadžića, za koga kaže da je uspio u prevođenju kratkih pjesama. Potom navodi u cjelini prevode tih uspjelijih pjesama koje zaista i danas dobro zvuče.
Zatim slijedi, kao malo iznenađenje poglavlje o prevodima Sterije Popovića, koji se jedno vrijeme bavio Horacijem. O tim prevodima, između ostalog, Šop piše: „Sterija odbacuje potpuno formu Horacijevog izraza, da bi prevodeći i sam pjevao. Ti njegovi ‘prevodi‘, to su zapravo pjesme, napisane potpuno pod uticajem Horacija.“ Zatim slijedi nekoliko pjesama u Sterijinom prevodu, ili prepjevu. Ovaj dio Šop završava prikazujući i prevode Stevana Lazića, o kome se ništa posebno povoljno ne može reći. Ali Šop pronalazi prave riječi da situira Lazićeve prevode, koje je kao knjigu objavila „Matica srpska“: „Ipak je Lazićeva knjiga važna jer je to prvi prevod sviju Horacijevih oda kod nas. (…) Ali ne vidimo ni poslije tolikih prevođenja da je Lazić stekao, iz negipkog prevođenja svojih prethodnika, neko iskustvo, koje bi ga učinilo pravim prevodiocem umjetnikom. Jer, ne smijemo zaboraviti da je i vještina prevođenja, jedna umjetnost. I to je jedna naročita vrsta stvaranja.“
Na kraju knjige Nikola Šop objavljuje svoje prevode nekoliko Horacijevih pjesama na zaista izvrstan način. Evo Epistole prirodi.
„Znaš li mjesto prijatnije od poljskog dobra?
Gdje su blaže zime, gdje ugodniji dah povjetarca
ublažava pomamnu žegu ljetnog sunca,
čim osjeti samo njegove žarke, usijane zrake.
Reci mi gdje je spokojan san slobodniji od teških briga.
Zar je libijski mramor sjajniji od mirisnog poljskog cvijeća.
I zar je voda, stjerana u olovne gradske cijevi
bistrija od potoka što krivuda, niz padine žuboreći.
I sami podižemo i gajimo šumicu oko šarenih stubova.
I hvalimo kuću, iz koje puca pogled na daleka polja.“