Božić baš i ne volim. Svi oko mene budu malo tužni, ali ne žele priznati. Radujem mu se samo zato što dva tjedna nema škole. Baba Marga i mama idu uvijek na zornice, ali u gornju župu jer naša crkva u Barama još nije napravljena do kraja. Grade je Srbin i njegovi radnici, ali tu je bila teška zavrzlama, što bi baka Lucija rekla, jer se Srbin posvađao sa župnikom. Počeo mu je, kaže, pametovati oko statike, a Srbin mu rekao neka se prođe građevinskih radova i prihvati katekizma. Nije ostalo još puno da se crkva završi. Mirovina i smrt su slične, kaže Srbin, jer te svi zaborave. Zato se on mirovine plaši. Ne znam zašto Srbin tako rijetko ide u crkvu kad mi svi idemo non stop. Njemu se ne sviđa ni što mene tjeraju da idem na zornice. On, kad ide u crkvu, ide sam i uvijek kada nije misa jer mu se ne da gledati župnika.
Mama uvijek mjesec dana prije Božića s babom Margom krene čistiti našu kuću. Prvo joj tata odmiče ugaonu garnituru. Pomete pod, pa obriše vrelom vodom u kojoj je arf. Onda odmičemo komode u dnevnom boravku. Tepih odnesu negdje u Nević polje na pranje. Potom iz kuhinje, vadi sve tanjure, čaše i šerpe. Arfa kuhinju, dva puta i u dvije vode ispire. Pere sve suđe koje koristimo. Elemente u kuhinji ne odmiče jer ne može. Oni su pričvršćeni za zid još od prije rata.
Kad sredi dnevni boravak i kuhinju, prelazi na sobe. Tamo odmiče krevete, ponovno pere sav veš i briše prašinu. Prašina nas može progutati. To je naša najveća dušmanica. Izvire iz svih kuteva. Kad oriba balkon, onda čisti prozore. Kad je sva kuća generalno urađena, kreće kuhanje i pečenje kolača. Mama svaku noć ostaje do zore budna i pravi suhe kolače. Prošle je godine napravila čak 45 različitih vrsta i sve su joj se žene po Barama divile. Govorile su da to može samo Gordana tako i nitko drugi. Baka Lucija u tom ne sudjeluje. Ni ne zanima je. Ona uopće ne zna kuhati. Jedino što zna je Srbinu narezati jabuke. Mama voli praviti neobične stvari za jesti i vidi se da je to raduje. Tata to jede, ali ne baš s nekim oduševljenjem jer je on navikao na seosku hranu iz Guče Gore.
Zato njemu baba Marga pravi jela koja on voli. Najveći problem za Božić je krmetina i oko tog se baba Marga i tata i Srbin uvijek malo posvađaju. Baba Marga kuka jer mi nemamo svoje krme pečeno, a ni svog osušenog mesa. Problem je što baba više nema svoje kuće u Gučoj Gori, što nema više svoje prasce da ih uhrani, pa ih ne može zaklati, pa ne može osušiti meso jer su joj i kuća i pušnica srušene u ratu. Srbin joj govori da se ne sikira, da će doći vrijeme kad će se moći slobodno u Guču Goru i da je sad tako. Baba mu povjeruje. Ali tata baš i nema živce s babom. On joj kaže da je dosadna, da ne shvaća da je bio rat, da se ne može tek tako ući u selo i da mi još uvijek nismo na spisku da nam se kuća obnavlja. Problem je i što baba baš ne razumije da mi nećemo još dugo dobiti donaciju. Donacija je, kako sam shvatila, kad ti netko pokloni kuću. I to su neke druge babe kojima su isto kuće srušene dobile. Baba bi čak mogla dobiti to brzo, mogla je dobiti među prvima jer je Srbin u tom nekom odboru koji odlučuje, ali on neće da sređuje svojima jer misli da nije pošteno, da se treba znati red. I da nije fer da baba Marga dobije novu kuću jer je ona njegova ‘prija’ i da to nije prema zakonu.
Srbin se uvijek drži zakona, govori baka Lucija, i to je njegov najveći problem. Baba Marga slegne ramenima i kaže ‘jest, prijatelju, jest, nemoj ti meni sređivati, nije ljudski, nije kršćanski’. Baka Lucija na to skoro pa poludi, sva joj se kosa digne u plafon, pa pita njih, je li bilo ljudski sve naše zapaliti, je li ljudski da je na Lazinama i dolje po Vitezu sve njihovo obnovljeno, a naše nigdje ništa nije?
Poslije toga svi malo šute, a baba Marga ustane i kaže ‘ode ja nevista pozdraviti Gospu’.
Naše je krme naraslo i zaklali su ga još prije mjesec dana. Čuvala ga je tetka Milka. Kod nje se meso i suši. Ali to meso Srbin baš i ne voli, pa baka Lucija i ja idemo u Travnik, na zelenu pijacu i kupujemo stelju. To je muslimanska slanina. I to kod nas samo Srbin jede. I ja jedem s njim. Nije mi toliko lijepo, ali volim s njim sve raditi, pa tako malo pojedem.
Prošle sam se godine obrukala jer nas je učiteljica pitala kakvi su božićni običaji u našim kućama. Rekla sam da mi jedemo potkrižu za Badnjak. Nitko nije znao šta je to. Nisu znali ni šta je stelja. Oni ni o čemu nemaju pojma. Mi kao da ne živimo u istom gradu.
Mama mi je rekla da to više nigdje ne spominjem. Tako sam je, kako je rekla, osramotila i pred teta Gocom. Ona je frizerka. Odvela me jednom u ćevapnicu koja se zove ‘Mali raj’. Kada je došao čiko što pita šta ćemo jesti, ja sam rekla puru, on se nasmijao i rekao da to nema, onda sam tražila grah, nije ni tog bilo. Nije bilo čak ni pite, ni potkriže. Samo ćevapi. A ja sam mislila da je to restoran.
Ove ćemo godine za Badnjak jesti grah s lukom, ali to nije kao grah koji inače jedemo petkom i utorkom jer se tada posti. U ovom grahu skoro pa i nema one smeđe vodice. Tata će kupiti ribu, ali pravu, ne onu iz konzerve. Zasladit ćemo gibanicom. To je seoski kolač kojeg je baba Marga jela kad je bila mala. Kad bude ta večera, onda Srbin i baka Lucija dođu kod nas. Prije večere se ugase sve sijalice u stanu. Ja odem u hodnik, baba Marga mi da zdjelicu sa pšenicom i tri svijeće. Moram ući s time u trpezariju i reći “Na dobro vam došla Badnja noć“ i sve ih odreda poljubiti i čestitati im. Uvijek imam tremu. Bojim se da će mi se svijeće ugasiti. Baba Marga se pomoli, ali to traje skoro pola sata, i tek onda jedemo. Kad završi večera, baba komadićem kruha gasi svijeće i natjera me da to pojedem. To se jede da bi se bio zdrav i blagoslovljen. Svi osim Srbina se mole na našem, samo on na stranom jeziku i kratko. Razumijem samo nešto ‘in nomine patris’. Kad jedemo, upalimo sve sijalice i škropimo kuću. Baba Marga škropi i nas, najviše mene i Lea. To je voda u kojoj je Isus bio kad je bio beba. Od te vode se bude dobar, sluša se. Baba kaže da nas to štiti od napasti. Ne smijem joj reći, ali voljela bih kad bi ona tako došla i školu poškropila.
Poslije toga, zovemo rodbinu u Austriju i Švicarsku – tatine sestre i maminog strica i strinu. Baba Marga, kad priča s tetkom Slavicom, govori da je još jedan Božić dočekala k’o izbjeglica. Srbin joj kaže da je i Isus bio izbjeglica, pa bi joj trebalo biti lakše. To, valjda, znači da su njemu i njegovoj mami kuću zapalili. Vjerojatno ni oni nisu imali svoje krme.
Isus je bio izbjeglica kao i baba Marga
Božić baš i ne volim. Svi oko mene budu malo tužni, ali ne žele priznati. Radujem mu se samo zato što dva tjedna nema škole. Baba Marga i mama idu uvijek na zornice, ali u gornju župu jer naša crkva u Barama još nije napravljena do kraja. Grade je Srbin i njegovi radnici, ali tu je bila teška zavrzlama, što bi baka Lucija rekla, jer se Srbin posvađao sa župnikom. Počeo mu je, kaže, pametovati oko statike, a Srbin mu rekao neka se prođe građevinskih radova i prihvati katekizma. Nije ostalo još puno da se crkva završi. Mirovina i smrt su slične, kaže Srbin, jer te svi zaborave. Zato se on mirovine plaši. Ne znam zašto Srbin tako rijetko ide u crkvu kad mi svi idemo non stop. Njemu se ne sviđa ni što mene tjeraju da idem na zornice. On, kad ide u crkvu, ide sam i uvijek kada nije misa jer mu se ne da gledati župnika.
Mama uvijek mjesec dana prije Božića s babom Margom krene čistiti našu kuću. Prvo joj tata odmiče ugaonu garnituru. Pomete pod, pa obriše vrelom vodom u kojoj je arf. Onda odmičemo komode u dnevnom boravku. Tepih odnesu negdje u Nević polje na pranje. Potom iz kuhinje, vadi sve tanjure, čaše i šerpe. Arfa kuhinju, dva puta i u dvije vode ispire. Pere sve suđe koje koristimo. Elemente u kuhinji ne odmiče jer ne može. Oni su pričvršćeni za zid još od prije rata.
Kad sredi dnevni boravak i kuhinju, prelazi na sobe. Tamo odmiče krevete, ponovno pere sav veš i briše prašinu. Prašina nas može progutati. To je naša najveća dušmanica. Izvire iz svih kuteva. Kad oriba balkon, onda čisti prozore. Kad je sva kuća generalno urađena, kreće kuhanje i pečenje kolača. Mama svaku noć ostaje do zore budna i pravi suhe kolače. Prošle je godine napravila čak 45 različitih vrsta i sve su joj se žene po Barama divile. Govorile su da to može samo Gordana tako i nitko drugi. Baka Lucija u tom ne sudjeluje. Ni ne zanima je. Ona uopće ne zna kuhati. Jedino što zna je Srbinu narezati jabuke. Mama voli praviti neobične stvari za jesti i vidi se da je to raduje. Tata to jede, ali ne baš s nekim oduševljenjem jer je on navikao na seosku hranu iz Guče Gore.
Zato njemu baba Marga pravi jela koja on voli. Najveći problem za Božić je krmetina i oko tog se baba Marga i tata i Srbin uvijek malo posvađaju. Baba Marga kuka jer mi nemamo svoje krme pečeno, a ni svog osušenog mesa. Problem je što baba više nema svoje kuće u Gučoj Gori, što nema više svoje prasce da ih uhrani, pa ih ne može zaklati, pa ne može osušiti meso jer su joj i kuća i pušnica srušene u ratu. Srbin joj govori da se ne sikira, da će doći vrijeme kad će se moći slobodno u Guču Goru i da je sad tako. Baba mu povjeruje. Ali tata baš i nema živce s babom. On joj kaže da je dosadna, da ne shvaća da je bio rat, da se ne može tek tako ući u selo i da mi još uvijek nismo na spisku da nam se kuća obnavlja. Problem je i što baba baš ne razumije da mi nećemo još dugo dobiti donaciju. Donacija je, kako sam shvatila, kad ti netko pokloni kuću. I to su neke druge babe kojima su isto kuće srušene dobile. Baba bi čak mogla dobiti to brzo, mogla je dobiti među prvima jer je Srbin u tom nekom odboru koji odlučuje, ali on neće da sređuje svojima jer misli da nije pošteno, da se treba znati red. I da nije fer da baba Marga dobije novu kuću jer je ona njegova ‘prija’ i da to nije prema zakonu.
Srbin se uvijek drži zakona, govori baka Lucija, i to je njegov najveći problem. Baba Marga slegne ramenima i kaže ‘jest, prijatelju, jest, nemoj ti meni sređivati, nije ljudski, nije kršćanski’. Baka Lucija na to skoro pa poludi, sva joj se kosa digne u plafon, pa pita njih, je li bilo ljudski sve naše zapaliti, je li ljudski da je na Lazinama i dolje po Vitezu sve njihovo obnovljeno, a naše nigdje ništa nije?
Poslije toga svi malo šute, a baba Marga ustane i kaže ‘ode ja nevista pozdraviti Gospu’.
Naše je krme naraslo i zaklali su ga još prije mjesec dana. Čuvala ga je tetka Milka. Kod nje se meso i suši. Ali to meso Srbin baš i ne voli, pa baka Lucija i ja idemo u Travnik, na zelenu pijacu i kupujemo stelju. To je muslimanska slanina. I to kod nas samo Srbin jede. I ja jedem s njim. Nije mi toliko lijepo, ali volim s njim sve raditi, pa tako malo pojedem.
Prošle sam se godine obrukala jer nas je učiteljica pitala kakvi su božićni običaji u našim kućama. Rekla sam da mi jedemo potkrižu za Badnjak. Nitko nije znao šta je to. Nisu znali ni šta je stelja. Oni ni o čemu nemaju pojma. Mi kao da ne živimo u istom gradu.
Mama mi je rekla da to više nigdje ne spominjem. Tako sam je, kako je rekla, osramotila i pred teta Gocom. Ona je frizerka. Odvela me jednom u ćevapnicu koja se zove ‘Mali raj’. Kada je došao čiko što pita šta ćemo jesti, ja sam rekla puru, on se nasmijao i rekao da to nema, onda sam tražila grah, nije ni tog bilo. Nije bilo čak ni pite, ni potkriže. Samo ćevapi. A ja sam mislila da je to restoran.
Ove ćemo godine za Badnjak jesti grah s lukom, ali to nije kao grah koji inače jedemo petkom i utorkom jer se tada posti. U ovom grahu skoro pa i nema one smeđe vodice. Tata će kupiti ribu, ali pravu, ne onu iz konzerve. Zasladit ćemo gibanicom. To je seoski kolač kojeg je baba Marga jela kad je bila mala. Kad bude ta večera, onda Srbin i baka Lucija dođu kod nas. Prije večere se ugase sve sijalice u stanu. Ja odem u hodnik, baba Marga mi da zdjelicu sa pšenicom i tri svijeće. Moram ući s time u trpezariju i reći “Na dobro vam došla Badnja noć“ i sve ih odreda poljubiti i čestitati im. Uvijek imam tremu. Bojim se da će mi se svijeće ugasiti. Baba Marga se pomoli, ali to traje skoro pola sata, i tek onda jedemo. Kad završi večera, baba komadićem kruha gasi svijeće i natjera me da to pojedem. To se jede da bi se bio zdrav i blagoslovljen. Svi osim Srbina se mole na našem, samo on na stranom jeziku i kratko. Razumijem samo nešto ‘in nomine patris’. Kad jedemo, upalimo sve sijalice i škropimo kuću. Baba Marga škropi i nas, najviše mene i Lea. To je voda u kojoj je Isus bio kad je bio beba. Od te vode se bude dobar, sluša se. Baba kaže da nas to štiti od napasti. Ne smijem joj reći, ali voljela bih kad bi ona tako došla i školu poškropila.
Poslije toga, zovemo rodbinu u Austriju i Švicarsku – tatine sestre i maminog strica i strinu. Baba Marga, kad priča s tetkom Slavicom, govori da je još jedan Božić dočekala k’o izbjeglica. Srbin joj kaže da je i Isus bio izbjeglica, pa bi joj trebalo biti lakše. To, valjda, znači da su njemu i njegovoj mami kuću zapalili. Vjerojatno ni oni nisu imali svoje krme.