Grad u kotlini ili zašto je tako oštra crta između svjetlosti i mraka u Sarajevu

Dok god je nad njim sunca, a sunčanih je dana uglavnom od kraja ožujka do sredine listopada, Sarajevo je grad oštroga svjetla i dubokih tamnih sjena. Zatim se nad grad spušta magla, čime dani dodatno okračaju, tako da jasnog svjetla biva samo između deset ujutro i dva popodne. I to svjetlo je kao u loših neonskih svjetiljki, iz izloga dućana u sedamdesetima. Drukčije zimi biva samo dan nakon što na grad polegne debeli snijeg. Obično tad biva vedro, dan je sunčan, a refleks sunčeva svjetla izbija iz svih stvari, iz automobila, ulica i brojnih uličnih stubišta, s krovova i s obijeljenih krošanja. Tad jedino ljudi nose tamu i samo oni jedni po drugima čine sjene. Tog jednoga zimskog dana nakon što padne veliki snijeg, Sarajevo je vjerojatno i najljepše. Ali tad ga je nemoguće fotografirati.

Grad obično slikaju za sunca. Ili se promatraču tako čini. Zime su ovdje depresivne i teške, kiše duge i dosadne, i začas pređu u snijeg, a u zrelo proljeće i ljeti, vrijeme je za život i za fotografiranje. Tako će pomisliti netko tko se rodio i tko je živio u Sarajevu. Oni koji bi da fotografiraju predio, nastojat će, kao i posvuda, slikati u rano jutro ili pred sumrak. Premda je iza ovih brda, u gradu koji se pruža dolinom rječice, koja teče negdje od istoka, ili sjeveroistoka, prema zapadu, jugozapadu, teško pronaći trenutak upravo tog jutra i vrijeme baš takvog sumraka, kada svjetlo na predmete i ljude pada pod takvim uglom da svijet prikaže u najboljem svjetlu pred okom objektiva. 

Sarajevo su mnogi fotografirali. Bolje rečeno, mnogi su ovaj grad crtali okom objektiva. A još prije toga, još od kraja osamnaestog stoljeća, crtali su ga olovkom, tušem i tintom, vodenim bojicama. Najprije putnici i avanturisti, potom špijuni i vojni crtači, pa fotoreporteri, gradski fotografi, te na kraju, od 1992, ratni izvjestitelji. I svaki od njih se, svjesno ili nesvjesno, bavio svjetlom, i tim u prvom trenutku neobičnim fenomenom da ovdje sve izgleda drukčije i da dan drukčije traje, sunce se prikazuje nekim drukčijim svjetlima. A stvar je, zapravo, lako objašnjiva: Sarajevo se markantnijim svojim dijelom, ili onim dijelom koji predstavlja prepoznatljivo lice grada, nalazi u dubokoj kotlini, iz koje se zatim, s obje obale Miljacke, vere u brda i u planinu, ali tako da nikad ne stiže do vrha. Sarajevo nikad ne stiže do one tačke koja čini uobičajeno prirodno osvjetljenje grada. Svi drugi gradovi, naime, fortifikacije su po vrhovima brda, sa svjetlom koje se slobodno pruža, tako da mu brda ne čine prepreku. I još nešto: Sarajevo što se uz brda uspinje, rijekom je podijeljeno na osunčanu i sjenovitu stranu. Desna je obala većim dijelom dana na suncu, lijeva je uglavnom u hladu. Tu lijevu zlobnici s desne nekad su nazivali: memli strana. Od turcizma memla, koji u nas znači vlagu, ustajalost, plijesan… A nastao je od perzijske riječi nem, koja znači vlaga, preko turske riječi nemli. Promijenili smo, dakle, prvo slovo, ali smisao je ostao vjeran. Važniji od smisla je, međutim, zvuk same riječi. Memli stranom Sarajeva kroz život mine sirotinja. Naravno, tako je samo u mašti, u imaginaciji. Stvarnost je obično nešto drugo.

Fotografiju čini suptilna i neuhvatljiva granica između imaginacije i stvarnosti. Pritom, stvarnost je svjetlo, a imaginacija su predmeti, imaginacija je u ovom slučaju grad, onakav kakvim ga Anto Magzan vidi. Sarajevo je vrlo zanimljiv test imaginacije svakog fotografa. Grad stiješnjen među brdima, uzak i nevelik, s relativno svedenim licem, što ga sačinjava onih nekoliko vizura koje svi slikaju. I u naturalističkom ključu vjerojatno najfotografiraniji europski grad u povijesti. Drugi gradovi bili su turistička središta, poprišta rađanja velikih živih kultura, mravinjaci ljudi i naroda, a Sarajevo je bilo mjesto pojedinačnih malih i anonimnih ljudskih života i umiranja. Sarajevo je posljednje mjesto u povijesti naše civilizacije s kojeg su pristizale slike raskomadanih ljudskih tijela, ekspresivne patnje, čežnje, očaja i nade. Nakon Sarajeva to je zabranjeno: smrt i osjećaji proglašeni su pornografijom, tako da iz najnovijih ratova i iz samrtnih gradova, recimo Damaska i Kijeva, mnogo većih i slavnijih od Sarajeva, ne vidjesmo nijednog mrtvog, i nijedno živo ljudsko lice obilježeno očajem. Iza Sarajeva skrila se sva golotinja svijeta.

Ali istu tu vizuru, koju 1992. i 1993. fotografiraju zapadni agencijski fotografi, što pod minama i granatama prvi put vide ovaj grad, fotografirajući krv i ranjena ljudska tijela, prethodno su već slikali Mladen Pikulić, Šahin Šišić, Rikard Larma, i najčuveniji portretist Sarajeva Milomir Kovačević Strašni. Osim što je riječ o istoj vizuri, katkad skoro i o istom kadru, na njihovim slikama gotovo da se i naslućuje ono što će njihovi čuveniji kolege fotografirati u ratu. Premda je Strašni oduvijek izbjegavao sarajevsko sunce, grozio se oštrih kontrasta svjetla i mraka, koji su u ovoj kotlini sudbinski zadani, u sjenama njegovih predratnih fotografija kao da su svi budući mrtvi. To je imaginacija fotografa i njegovog motiva. U ratu stranci su besramno fotografirali moje mrtve i raskomadane znance, ljude koje sam iz viđenja poznavao, i one koji su mi se samo činili poznatima. Strašni nije slikao smrt i patnju. Ali to ne znači da je on već tada prihvatio neke buduće etičke kodekse. Ne treba fotografirati ono što ne pripada žanru. Svaka je fotografija jedna mala i konačna smrt. Nepristojno je, kič je smrt potvrđivati smrću.

Anto Magzan dolazi nakon što je i ta povijest prošla. I slika Sarajevo iz neke vrlo pomaknute perspektive. On niti je domaći fotograf, a niti je stranac. U Sarajevu prethodno jedva da je boravio, nepoznate su mu vizure grada, ne poznaje svjetla grada i njegove mrakove, a opet je potekao s istoga kulturno-povijesnog polja, s iste ledine. Rodio se i odrastao u osamdesetak kilometara udaljenoj Zenici, gradu drukčijeg svjetla, ali sličnih ljudi i građevina.

Za razliku od Strašnog, Anto Magzan ne plaši se sunca, oštrog svjetla i duboke tame. I to je ono prvo što gledatelj zapaža na njegovim slikama Sarajeva i što ga iznutra oblije i obasja nekom gotovo nostalgičnom toplinom bezazlenih vremena. Ne sjećam se da sam i kod jednog sarajevskog fotografa vidio tako vjerno i tačno uslikano sarajevsko svjetlo. Svi oni su, živeći u ovome gradu, nastojali popraviti tu nesavršenost grada koji se iz kotline penje uz svoja brda, ali do vrhova stiže samo mezarjima, a ne živim ljudima i kućama. Magzan nije popravljao sarajevska svjetla, nego ih je koristio onakva kakva ona jesu. Ta svjetla su se, na neki način, savršeno uklopila u njegovu poetiku. Na njegovim fotografijama u sjenu se često odlazi kao u provaliju. Kada tako oštre crte svjetla i tame crta u Barceloni, ja ne znam kako on to radi, jer u Barceloni nisam živio i ne poznajem njezina svjetla, ali u Sarajevu, ovo svjetlo proizlazi iz samog karaktera grada.

Zatim pada mrak, onda pada snijeg, sitan, privremen i ovovremen, ali još uvijek je to snijeg sarajevski, koji obasja i osvijetli lica ljudi, i ozrnati fotografiju. Ali onda se dogodi i to da Anto snimi jednu, dvije, pa tri fotografije koje me zbune, jer na njima vidim nešto što ne poznajem. Beskrajni neuredni nizovi, nakupine katnica i dvokatnica, uglavnom porodičnih kuća, slikanih iz neke meni nepoznate perspektive. Kasnije ga pitam. Kaže da je to slikao s čuvenog poslovnog tornja, podignutog u vrijeme kada mene tu više nije bilo. I time je objašnjeno kako mi vizura može biti baš tako strana i tuđa. 

Grad je sačinjen od pogleda na grad. Sarajevo nisu sve sarajevske građevine, sva stabla, ulice, sokaci i ćorsokaci. Sarajevo nisu svi sarajevski mostovi, nego je Sarajevo svaka tačka s koje je čovjek gledao grad, najčešće i nemajući svijest o tome što zapravo gleda. I, naravno, Sarajevo je to nevjerojatno svjetlo. I onda zagušenje svjetla, umekšavanje svih sjena kada se spusti magla, i građevine koje kao da izbijaju iz ničega, ili iz magle i oblaka. Pamtim kako je u ratu, kad više nije bilo ulične rasvjete ni struje, Sarajevo mijenjalo svoje lice, pa je drukčije izgledalo. Ali to nitko nije slikao. Teško je fotografirati noć u kojoj svijetle samo svjetleći meci i pokoja zvijezda.

Ponekad bi mi se, dok sam listao ove fotografije, trudeći se da previdim tekstove s objašnjenjima, dogodilo da zalutam u gradu, pa da ne znam jesam li ovo u Barceloni, ili sam u Sarajevu. Inače, takvo što moguće je samo u snu i na fotografijama. Onda bih dugo gledao u ploče na pločniku – ima li takvih u Sarajevu? – pa u lice čovjeka koji izranja iz tame – može li ovo biti Sarajlija, je li ovo netko poznat? To su, paradoksalno, najbolji trenuci svakog gledanja gradova. Trenuci u kojima u jednom gradu prepoznajemo onaj drugi. Na Magzanovim slikama čovjek je često u prilici da se na takav način zaigra.

Miljenko Jergović 17. 04. 2023.