Negdje oko 435. stranice romana odvije se jedna od fascinantnijih rasprava o smislu i načinu kazališne, a onda, bogme, i svake narativne i nedekorativne umjetnosti, pa tako i same književnosti. Učeći skupinu adolescenata, srednjoškolaca, glumi i teatru, entuzijast Wohlman za kraj, prije nego što će mu se učenici razići po fakultetima, priprema Beckettove komade. Do tada su radili svašta: budalaste i olake brodvejske limunade, ozbiljno shvaćenog Shakespearea, angažiranog Ionesca, kojima su znali izazvati ozbiljno zanimanje i oduševljenje publike, uglavnom roditelja, školskih drugova, ali i sugrađana. Amerika je to, spektakl se zbiva na svim razinama, narod je kao posvuda plitak, ali pouka umjetnosti je posvemašnja i svačija, pomalo kao u ranim danima Sovjetskog Saveza.
Ali Becketta Wohlman s klincima radi zbog one konačne pouke, koja će im biti važna ako se zbilja profesionalno u životu budu bavili teatrom, ali će im svakako biti važna i zbog samog života. Smisao pouke je, otprilike, ovakav: bit će u životu velikih uspjeha, olako slatko stečenih priznanja i slave, bit će aplauza bez kraja i konca, iz kojih će se, ali sasvim krivo, slutiti besmrtnost, slutit će se neprolazna moć djela, koja će, ustvari, biti moć trivijalnosti. Nemojte nikad u to povjerovati, jer jednog dana kad vam nešto bude zbilja važno, i kad zbilja važno i veliko bude djelo koje ćete raditi, ono nikoga, ali baš nikoga neće zanimati. Kao, recimo, ovaj Beckett u američkoj nigdini. Wohlman je odredio da se sve predstave po Beckettu pripreme na najozbiljniji način, kao nijedna do sad, ali da se ne igraju pred javnošću, nego da izvođači i autori predstave samo gledaju jedni druge. A izvedba će biti samo jedna.
Glavnom junaku romana “Max, Mischa & ofenziva Tet”, onom koji pripovijeda ovu veliku priču, koja, međutim, odmah da se i to kaže, s biografskom pričom Johana Harstada nema puno toga, Wohlman je zadao da pripremi i odigra “Krappove posljednje vrpce”, najhermetičniji, ali ujedno i najfascinantniji Beckettov kazališni tekst, neortodoksu monodramu, post-poetski monolog, koji očara, vjerojatno, svakog tko ga doista i pročita, najprije ga očara, onda ga ubije. I Max Hansen se, naravno, potpuno angažira najprije da pokuša shvatiti što, zapravo, radi radeći “Krappove posljednje vrpce”, koje ga potom obuzmu, oduzmu mu sav drugi život, i on ni od čega u sebi, iz osjećaja potpune opustošenosti, stvori predstavu, koju na premijeri i jedinoj izvedbi igra pred jednim jedinim gledateljem: Wohlmanom. “Usuđujem se tvrditi da je to bila predstava i pol. Nažalost nemam dokaza kojim bih to potkrijepio niti imam ikoga tko bi o tom posvjedočio i prije nego što sam došao do trenutka kad sam uključio magnetofon, i glas mlađeg Krappa začuo se na pozornici, registrirao sam da je Wohlman tiho ustao, napustio dvoranu i ostavio me da ostatak predstave igram samom sebi. Koju sekundu, možda deset, sjedio sam i nisam imao blage veze što bih trebao napraviti ili kako bih trebao protumačiti to što se upravo dogodilo. Onda sam uključio magnetofon i odigrao ‘Krapovu zadnju snimku’ do posljednjeg slova, za dvoranu dupkom punu ljudi koji nisu bili ondje.”
Ovo jedan je od velikih trenutaka romana “Max, Mischa & ofenziva Tet”, kakvi su brojni, neočekivano ih je mnogo, raznovrsni su i rasuti po ovoj knjizi od 918 stranica, a vjerojatno i 1200 kartica teksta, koju sam čitao vrlo polagano i temeljito, duže od mjesec i pol dana, posvetivši pažnju svakoj rečenici, jer je meni knjiga bila važna, i jer je pisana na način na koji i sam povremeno pišem velike i duge prozne tekstove: kao duga, krajnje kontrolirana, meandrična džez improvizacija, u kojoj nitko, a ponajmanje sam pisac, ne smije znati koja će digresija, koja će varijacija na osnovnu temu, te na kraju i koja će tema, na kraju biti dominantna. Ovo je veliki roman u kojem pripovjedač ne smije znati kamo ga njegova priča vodi, a čija je arhitektura tako postavljena da jedino biva važno postojanje unutarnje strukturne simetrije, koja nema veze sa simetrijom priče.
I na kraju, doista, ovo je roman koji ispunjava Wohlmanov imperativ kazališne predstave: postoji samo zbog sebe i unutar sebe, a nikako zbog publike. Premda je riječ o jednoj od zanimljivijih, omamljivijih knjiga koju bi mogao pročitati onaj tko je stvarno bude čitao bez ikakvih sporednih očekivanja. Ustvari, bez ikakvih očekivanja. I riječ je o jednoj od onih knjiga koje u jednom trenutku počnu funkcionirati kao dubinska biografija svoga čitatelja. Ili njegova autobiografija, koja se stvara čitanjem.
Tematski “Max, Mischa & ofenziva Tet” je, paralelno, pripovijest o jednoj ljubavi, pripovijest o jednom prijateljstvu, pripovijest o ratu u Vijetnamu, obiteljska pripovijest. Johan Harstad džezira i improvizira unutar zadanih tema, koje naizmjenično nailaze, ili se međusobno prepliću. I još, “Max, Mischa & ofenziva Tet” kontinuirana je rasprava o umjetnosti, teatru, slikarstvu i književnosti. I na kraju, rasprava o domovini, identitetu i jeziku, o emigraciji, iskorijenjenosti i tuđinstvu, o nepripadanju kao temeljnom životnom obrascu. U čavrljanjima, površnim i nepotrebnim, koje mogućeg čitatelja odvlače na krivu stranu, ponavlja se stalno da je ovo američki roman, i onda se, kao neka bizarnost, napominje da još uvijek nije preveden na engleski. Ali ne, naravno da ovo nije američki roman, nikako i ni po čemu, ovo je norveški ili veoma europski, čak bosanski, pa onda hrvatski i srpski roman o Americi, u kojem, međutim, nema ničega karakteristično američkog. Ako je Franzen trenutna mjera romaneskne američkosti, Harstad je toliko neamerički pisac da bismo rekli kako se ova dvojica ne bave istim umijećem ni istom umjetnošću. Možda bi se Harstad mogao uspoređivati s Foster Wallaceom, ali u tom slučaju je i Foster Wallace europski pisac. A osim toga, Harstadova krajnja sabranost i kulturološka raskoš i širina i s Foster Wallaceom ga čine neusporedivim. “Max, Mischa & ofenziva Tet” kulturološki je raznovrsniji, zemljopisno i civilizacijski šire postavljen roman nego što je to cijela živa nama poznata američka književnost, kada se gleda u svojoj ukupnosti. Pa, ovaj roman kulturološke reference nalazi u rasponu od manje poznatih norveških skladatelja s početka dvadesetog stoljeća (Olav Fartein Valen), preko Samuela Becketta, slavnih i opskurnih njujorških građevina, “lijepih židovskih djevojaka koje čitaju Ezru Pounda i briju na bakine suknje i šivanje, (…), i koje pišu dnevnik i slikaju”, pa Coltranea i Marine Abramović, te stilova u slikarstvu s kraja dvadesetog stoljeća, do sarajevske pop-rock grupe Indexi, na čiji se danas pomalo i zaboravljeni prepjev Beatlesa iz 1967. poziva Johan Harstad u jednoj od najfascinantnijih svojih tematskih i romanesknih digresija. Amerika je, a pogotovu američka književnost, u se previše zatvorena da bi podnosila ovu vrstu referenci. I prirodno je da roman “Max, Mischa & ofenziva Tet” nije preveden na engleski. Uz čuvenih dva posto prijevodnih knjiga, ili jedva nešto više u Velikoj Britaniji, ovako europski roman na engleskom mora biti ili savršeno nerazumljiv, ili značajno pojednostavljen za čitatelje sa specijalnim (kulturološkim) potrebama.
Volio bih kada bih imao prilike, ili kada bih imao vremena, ustvari kada bih imao dovoljno ludosti, pisati o ovom romanu. Za takvo što bi, međutim, bilo potrebno mnogo prostora i vremena. I možda bi se pokazalo da se o Harstadovom djelu može precizno i jasno pisati samo unutar Harstadova žanra. Dakle, da na roman reagiramo romanesknom džez improvizacijom…
Mimo toga, moguća je samo ovakva nepotpuna i (opet) opasno jednosmjerna crtica, u kojoj čitatelj piše isključivo o pojedinim, vrlo kratkim i nepotpunih epizodama u romanu. Recimo, pošto sam već spomenuo Indexe, onda moram reći koju o Miloradu P. Andersonu, umjetniku bosanskog podrijetla u Americi, egzilantu i nevoljniku, kroz čiji je lik Harstad na čudovišno istinit i vjerodostojan način skicirao pripovijest o bosanskoj i ex-jugoslavenskoj emigrantskoj supkulturi na Zapadu. Ovo je Milorad: “Ni ja nisam mnogo iz njega izvukao, većinu onoga o čemu je Milorad pričao nisam pohvatao, a on se stalno referirao na pojmove i imena, gotovo arogantno, kao da podrazumijeva da čitatelj ima opsežno predznanje o tomu o čemu on govori. No nešto me drugo navelo da se probijem do kraja tog zakučastog intervjua, komadić priče o samom Miloradu privukao me, kako iza sebe ima djetinjstvo i dijelove cijelog života u zemlji koja više ne postoji osim kao ideja, i kako ga je rat okuražio i uvelike ga i oblikovao. Bilo je to nešto o izgubljenoj domovini i kako je njegov spas bio put u ovu zemlju iz koje je dio mene još uvijek očekivao da me evakuiraju. Bio je, kako je rekao, ‘sretan što je došao u St. Louis i taj prokleti čušpajz od nacije gdje nije moguće naći jestive ćevape, unatoč tomu što su ulice vječito preplavljene sentimentalnim Bosancima u egzilu koji sudjeluju u neprekinutom svjetskom prvenstvu u pričanju patničkih priča iz domovine’. Miloradov prijezir prema tom popucalom konglomeratu na koji je Jugoslavija svedena nadmašuje jedino njegova ljubav prema Zemlji Koja Je Nekoć Postojala. No, kad je ona 1992. prestala postojati, nije vidio razloga da zadrži svoje prezime, koje je poteklo iz jednog zelenog bosanskog sela. U nekom obliku djetinjeg protesta odlučio je tako uzeti prezime prve osobe na koju naleti četvrtog svibnja, na dan Titove smrti. (…) Igrom slučaja, kao i uvijek blago okrutnog, prva osoba na koju je Milorad tog dana naišao bio je poštar koji je sortirao pisma i račune u veži zgrade, stanoviti gospodin Anderson, i tako je problem prezimena riješen.”
Johan Harstad pisac je koji svemu prilazi jednako temeljito i začudno poli-referentno, kao na pripovijest o Miloradu P. Andersonu, koju smo, naravno, opet samo fragmentarno naznačili. Recimo, čak ni ovdje, među ovdašnjom čitateljskom publikom, sačinjenom od duhovne i intelektualne elite, u načinu na koji Milorad bira prezime neće baš svi prepoznati strategiju iz ranih radova Brace Dimitrijevića, kao što ni u Americi, zemlji “gdje nije moguće naći jestive ćevape”, neće nužno prepoznati ubitačni, preplavljujući stereotip retorike i mitologije egzilantske bosanske generacije s kraja devedesetih i s početka novog stoljeća…
Što je imigrant?, retorički se pita jedan Harstadov lik, i odmah nastavlja: “imigrant nije ništa drugo nego osoba koja je prvo bila na jednom mjestu a sad je na drugom”. Jednostavno, bolno jednostavno, ali dug je, veoma dug put pređen dok nije osvojena takva jednostavnost. Johan Harstad veliki je pisac naše generacije. Još jedan Norvežanin! I takvo je, zapravo, njegovo pisanje: božanstvenom jednostavnošću on obrazlaže jedan krajnje kompleksan, šaren i šarolik svijet, koji je suočen s najtežim iskušenjima naraštaja s rubova Zapada. Recimo, s ratom i sudjelovanjem u ratu. Recimo, s gubitkom zavičaja i nemogućnošću da se vratiš tamo odakle si otišao protivno svojom volji. Maxa, naravno, nije iz Stavangera i iz Norveške otjerala skupina etničkih čistača, naravno pripadnika druge narodnosti, nego je otišao voljom roditelja kojima je pridošlo da se sele u Ameriku, ali princip je, zapravo, vrlo sličan. A onda i, ništa manje iskušenje, ljubavi i ljubavnog sloma. Epizoda raskida i razlaza s Mischom nosi uvjerljivost koja, možda, opet ima neke veze s generacijom. Ili sam se i ja tako rastajao, ili sam se u Mischu na takav način uspio zaljubiti…
Knjigu je objavila Naklada OceanMore, urednički je potpisala Gordana Farkaš Sfeci, prevela Anja Majnarić. Ovaj roman treba čitati polako i pažljivo, ili nikako, jer bi vam, recimo, mogli promaći neprocjenjivi detalji, dopustite da opišem samo jedan: stric Owen, koji se u Norveškoj zvao Owe, je pijanist, čovjek u čijem životu glazba je sudbonosno važna. Zbog glazbe je otišao u Vijetnamski rat. A pritom, glazba je Owenovo prokletstvo i njegovo temeljno ograničenje. I onda slijedi ova mikro-epizoda: “No kojiput, dobrih dana kad je bio posebno zadovoljan, posudio bi Mischin stari kazetofon i snimao se, a onda bi nam navečer puštao svoje snimke u dnevnoj sobi objašnjavajući nam što čujemo i što je bio zamislio. Tamo se danas sjećam njegove glazbe, ne s albuma sa snimkama koje je ostavio iza sebe, nego po tom strugavom, zatvorenom zvuku njegovih izlizanih kazeta koje smo u nekom trenutku prebacili na CD-ove i poslije u digitalne datoteke koje s vremena na vrijeme slušam u svojoj hotelskoj sobi. Zvuče kao kiša. Iz riblje perspektive.”
Roman koji vam pruži mogućnost da čujete kišu iz riblje perspektive zavređuje dugo sporo čitanje. Zavređuje dugo vrijeme čitateljeva života.
Savršena džez improvizacija od skoro tisuću stranica europskog romana o Americi
Negdje oko 435. stranice romana odvije se jedna od fascinantnijih rasprava o smislu i načinu kazališne, a onda, bogme, i svake narativne i nedekorativne umjetnosti, pa tako i same književnosti. Učeći skupinu adolescenata, srednjoškolaca, glumi i teatru, entuzijast Wohlman za kraj, prije nego što će mu se učenici razići po fakultetima, priprema Beckettove komade. Do tada su radili svašta: budalaste i olake brodvejske limunade, ozbiljno shvaćenog Shakespearea, angažiranog Ionesca, kojima su znali izazvati ozbiljno zanimanje i oduševljenje publike, uglavnom roditelja, školskih drugova, ali i sugrađana. Amerika je to, spektakl se zbiva na svim razinama, narod je kao posvuda plitak, ali pouka umjetnosti je posvemašnja i svačija, pomalo kao u ranim danima Sovjetskog Saveza.
Ali Becketta Wohlman s klincima radi zbog one konačne pouke, koja će im biti važna ako se zbilja profesionalno u životu budu bavili teatrom, ali će im svakako biti važna i zbog samog života. Smisao pouke je, otprilike, ovakav: bit će u životu velikih uspjeha, olako slatko stečenih priznanja i slave, bit će aplauza bez kraja i konca, iz kojih će se, ali sasvim krivo, slutiti besmrtnost, slutit će se neprolazna moć djela, koja će, ustvari, biti moć trivijalnosti. Nemojte nikad u to povjerovati, jer jednog dana kad vam nešto bude zbilja važno, i kad zbilja važno i veliko bude djelo koje ćete raditi, ono nikoga, ali baš nikoga neće zanimati. Kao, recimo, ovaj Beckett u američkoj nigdini. Wohlman je odredio da se sve predstave po Beckettu pripreme na najozbiljniji način, kao nijedna do sad, ali da se ne igraju pred javnošću, nego da izvođači i autori predstave samo gledaju jedni druge. A izvedba će biti samo jedna.
Glavnom junaku romana “Max, Mischa & ofenziva Tet”, onom koji pripovijeda ovu veliku priču, koja, međutim, odmah da se i to kaže, s biografskom pričom Johana Harstada nema puno toga, Wohlman je zadao da pripremi i odigra “Krappove posljednje vrpce”, najhermetičniji, ali ujedno i najfascinantniji Beckettov kazališni tekst, neortodoksu monodramu, post-poetski monolog, koji očara, vjerojatno, svakog tko ga doista i pročita, najprije ga očara, onda ga ubije. I Max Hansen se, naravno, potpuno angažira najprije da pokuša shvatiti što, zapravo, radi radeći “Krappove posljednje vrpce”, koje ga potom obuzmu, oduzmu mu sav drugi život, i on ni od čega u sebi, iz osjećaja potpune opustošenosti, stvori predstavu, koju na premijeri i jedinoj izvedbi igra pred jednim jedinim gledateljem: Wohlmanom. “Usuđujem se tvrditi da je to bila predstava i pol. Nažalost nemam dokaza kojim bih to potkrijepio niti imam ikoga tko bi o tom posvjedočio i prije nego što sam došao do trenutka kad sam uključio magnetofon, i glas mlađeg Krappa začuo se na pozornici, registrirao sam da je Wohlman tiho ustao, napustio dvoranu i ostavio me da ostatak predstave igram samom sebi. Koju sekundu, možda deset, sjedio sam i nisam imao blage veze što bih trebao napraviti ili kako bih trebao protumačiti to što se upravo dogodilo. Onda sam uključio magnetofon i odigrao ‘Krapovu zadnju snimku’ do posljednjeg slova, za dvoranu dupkom punu ljudi koji nisu bili ondje.”
Ovo jedan je od velikih trenutaka romana “Max, Mischa & ofenziva Tet”, kakvi su brojni, neočekivano ih je mnogo, raznovrsni su i rasuti po ovoj knjizi od 918 stranica, a vjerojatno i 1200 kartica teksta, koju sam čitao vrlo polagano i temeljito, duže od mjesec i pol dana, posvetivši pažnju svakoj rečenici, jer je meni knjiga bila važna, i jer je pisana na način na koji i sam povremeno pišem velike i duge prozne tekstove: kao duga, krajnje kontrolirana, meandrična džez improvizacija, u kojoj nitko, a ponajmanje sam pisac, ne smije znati koja će digresija, koja će varijacija na osnovnu temu, te na kraju i koja će tema, na kraju biti dominantna. Ovo je veliki roman u kojem pripovjedač ne smije znati kamo ga njegova priča vodi, a čija je arhitektura tako postavljena da jedino biva važno postojanje unutarnje strukturne simetrije, koja nema veze sa simetrijom priče.
I na kraju, doista, ovo je roman koji ispunjava Wohlmanov imperativ kazališne predstave: postoji samo zbog sebe i unutar sebe, a nikako zbog publike. Premda je riječ o jednoj od zanimljivijih, omamljivijih knjiga koju bi mogao pročitati onaj tko je stvarno bude čitao bez ikakvih sporednih očekivanja. Ustvari, bez ikakvih očekivanja. I riječ je o jednoj od onih knjiga koje u jednom trenutku počnu funkcionirati kao dubinska biografija svoga čitatelja. Ili njegova autobiografija, koja se stvara čitanjem.
Tematski “Max, Mischa & ofenziva Tet” je, paralelno, pripovijest o jednoj ljubavi, pripovijest o jednom prijateljstvu, pripovijest o ratu u Vijetnamu, obiteljska pripovijest. Johan Harstad džezira i improvizira unutar zadanih tema, koje naizmjenično nailaze, ili se međusobno prepliću. I još, “Max, Mischa & ofenziva Tet” kontinuirana je rasprava o umjetnosti, teatru, slikarstvu i književnosti. I na kraju, rasprava o domovini, identitetu i jeziku, o emigraciji, iskorijenjenosti i tuđinstvu, o nepripadanju kao temeljnom životnom obrascu. U čavrljanjima, površnim i nepotrebnim, koje mogućeg čitatelja odvlače na krivu stranu, ponavlja se stalno da je ovo američki roman, i onda se, kao neka bizarnost, napominje da još uvijek nije preveden na engleski. Ali ne, naravno da ovo nije američki roman, nikako i ni po čemu, ovo je norveški ili veoma europski, čak bosanski, pa onda hrvatski i srpski roman o Americi, u kojem, međutim, nema ničega karakteristično američkog. Ako je Franzen trenutna mjera romaneskne američkosti, Harstad je toliko neamerički pisac da bismo rekli kako se ova dvojica ne bave istim umijećem ni istom umjetnošću. Možda bi se Harstad mogao uspoređivati s Foster Wallaceom, ali u tom slučaju je i Foster Wallace europski pisac. A osim toga, Harstadova krajnja sabranost i kulturološka raskoš i širina i s Foster Wallaceom ga čine neusporedivim. “Max, Mischa & ofenziva Tet” kulturološki je raznovrsniji, zemljopisno i civilizacijski šire postavljen roman nego što je to cijela živa nama poznata američka književnost, kada se gleda u svojoj ukupnosti. Pa, ovaj roman kulturološke reference nalazi u rasponu od manje poznatih norveških skladatelja s početka dvadesetog stoljeća (Olav Fartein Valen), preko Samuela Becketta, slavnih i opskurnih njujorških građevina, “lijepih židovskih djevojaka koje čitaju Ezru Pounda i briju na bakine suknje i šivanje, (…), i koje pišu dnevnik i slikaju”, pa Coltranea i Marine Abramović, te stilova u slikarstvu s kraja dvadesetog stoljeća, do sarajevske pop-rock grupe Indexi, na čiji se danas pomalo i zaboravljeni prepjev Beatlesa iz 1967. poziva Johan Harstad u jednoj od najfascinantnijih svojih tematskih i romanesknih digresija. Amerika je, a pogotovu američka književnost, u se previše zatvorena da bi podnosila ovu vrstu referenci. I prirodno je da roman “Max, Mischa & ofenziva Tet” nije preveden na engleski. Uz čuvenih dva posto prijevodnih knjiga, ili jedva nešto više u Velikoj Britaniji, ovako europski roman na engleskom mora biti ili savršeno nerazumljiv, ili značajno pojednostavljen za čitatelje sa specijalnim (kulturološkim) potrebama.
Volio bih kada bih imao prilike, ili kada bih imao vremena, ustvari kada bih imao dovoljno ludosti, pisati o ovom romanu. Za takvo što bi, međutim, bilo potrebno mnogo prostora i vremena. I možda bi se pokazalo da se o Harstadovom djelu može precizno i jasno pisati samo unutar Harstadova žanra. Dakle, da na roman reagiramo romanesknom džez improvizacijom…
Mimo toga, moguća je samo ovakva nepotpuna i (opet) opasno jednosmjerna crtica, u kojoj čitatelj piše isključivo o pojedinim, vrlo kratkim i nepotpunih epizodama u romanu. Recimo, pošto sam već spomenuo Indexe, onda moram reći koju o Miloradu P. Andersonu, umjetniku bosanskog podrijetla u Americi, egzilantu i nevoljniku, kroz čiji je lik Harstad na čudovišno istinit i vjerodostojan način skicirao pripovijest o bosanskoj i ex-jugoslavenskoj emigrantskoj supkulturi na Zapadu. Ovo je Milorad: “Ni ja nisam mnogo iz njega izvukao, većinu onoga o čemu je Milorad pričao nisam pohvatao, a on se stalno referirao na pojmove i imena, gotovo arogantno, kao da podrazumijeva da čitatelj ima opsežno predznanje o tomu o čemu on govori. No nešto me drugo navelo da se probijem do kraja tog zakučastog intervjua, komadić priče o samom Miloradu privukao me, kako iza sebe ima djetinjstvo i dijelove cijelog života u zemlji koja više ne postoji osim kao ideja, i kako ga je rat okuražio i uvelike ga i oblikovao. Bilo je to nešto o izgubljenoj domovini i kako je njegov spas bio put u ovu zemlju iz koje je dio mene još uvijek očekivao da me evakuiraju. Bio je, kako je rekao, ‘sretan što je došao u St. Louis i taj prokleti čušpajz od nacije gdje nije moguće naći jestive ćevape, unatoč tomu što su ulice vječito preplavljene sentimentalnim Bosancima u egzilu koji sudjeluju u neprekinutom svjetskom prvenstvu u pričanju patničkih priča iz domovine’. Miloradov prijezir prema tom popucalom konglomeratu na koji je Jugoslavija svedena nadmašuje jedino njegova ljubav prema Zemlji Koja Je Nekoć Postojala. No, kad je ona 1992. prestala postojati, nije vidio razloga da zadrži svoje prezime, koje je poteklo iz jednog zelenog bosanskog sela. U nekom obliku djetinjeg protesta odlučio je tako uzeti prezime prve osobe na koju naleti četvrtog svibnja, na dan Titove smrti. (…) Igrom slučaja, kao i uvijek blago okrutnog, prva osoba na koju je Milorad tog dana naišao bio je poštar koji je sortirao pisma i račune u veži zgrade, stanoviti gospodin Anderson, i tako je problem prezimena riješen.”
Johan Harstad pisac je koji svemu prilazi jednako temeljito i začudno poli-referentno, kao na pripovijest o Miloradu P. Andersonu, koju smo, naravno, opet samo fragmentarno naznačili. Recimo, čak ni ovdje, među ovdašnjom čitateljskom publikom, sačinjenom od duhovne i intelektualne elite, u načinu na koji Milorad bira prezime neće baš svi prepoznati strategiju iz ranih radova Brace Dimitrijevića, kao što ni u Americi, zemlji “gdje nije moguće naći jestive ćevape”, neće nužno prepoznati ubitačni, preplavljujući stereotip retorike i mitologije egzilantske bosanske generacije s kraja devedesetih i s početka novog stoljeća…
Što je imigrant?, retorički se pita jedan Harstadov lik, i odmah nastavlja: “imigrant nije ništa drugo nego osoba koja je prvo bila na jednom mjestu a sad je na drugom”. Jednostavno, bolno jednostavno, ali dug je, veoma dug put pređen dok nije osvojena takva jednostavnost. Johan Harstad veliki je pisac naše generacije. Još jedan Norvežanin! I takvo je, zapravo, njegovo pisanje: božanstvenom jednostavnošću on obrazlaže jedan krajnje kompleksan, šaren i šarolik svijet, koji je suočen s najtežim iskušenjima naraštaja s rubova Zapada. Recimo, s ratom i sudjelovanjem u ratu. Recimo, s gubitkom zavičaja i nemogućnošću da se vratiš tamo odakle si otišao protivno svojom volji. Maxa, naravno, nije iz Stavangera i iz Norveške otjerala skupina etničkih čistača, naravno pripadnika druge narodnosti, nego je otišao voljom roditelja kojima je pridošlo da se sele u Ameriku, ali princip je, zapravo, vrlo sličan. A onda i, ništa manje iskušenje, ljubavi i ljubavnog sloma. Epizoda raskida i razlaza s Mischom nosi uvjerljivost koja, možda, opet ima neke veze s generacijom. Ili sam se i ja tako rastajao, ili sam se u Mischu na takav način uspio zaljubiti…
Knjigu je objavila Naklada OceanMore, urednički je potpisala Gordana Farkaš Sfeci, prevela Anja Majnarić. Ovaj roman treba čitati polako i pažljivo, ili nikako, jer bi vam, recimo, mogli promaći neprocjenjivi detalji, dopustite da opišem samo jedan: stric Owen, koji se u Norveškoj zvao Owe, je pijanist, čovjek u čijem životu glazba je sudbonosno važna. Zbog glazbe je otišao u Vijetnamski rat. A pritom, glazba je Owenovo prokletstvo i njegovo temeljno ograničenje. I onda slijedi ova mikro-epizoda: “No kojiput, dobrih dana kad je bio posebno zadovoljan, posudio bi Mischin stari kazetofon i snimao se, a onda bi nam navečer puštao svoje snimke u dnevnoj sobi objašnjavajući nam što čujemo i što je bio zamislio. Tamo se danas sjećam njegove glazbe, ne s albuma sa snimkama koje je ostavio iza sebe, nego po tom strugavom, zatvorenom zvuku njegovih izlizanih kazeta koje smo u nekom trenutku prebacili na CD-ove i poslije u digitalne datoteke koje s vremena na vrijeme slušam u svojoj hotelskoj sobi. Zvuče kao kiša. Iz riblje perspektive.”
Roman koji vam pruži mogućnost da čujete kišu iz riblje perspektive zavređuje dugo sporo čitanje. Zavređuje dugo vrijeme čitateljeva života.