Bio je mjesec Ramazana, kao i sada, ali je bila hladna, kasna jesen.
Mom prijatelju su, zarad – tako se to tada zvalo – marksističkih predavanja, došla dva gosta, jedan iz Beograda, drugi iz Titograda. Visoke naučne titule, profesori univerziteta, lica sa TV-a – jednom riječju ‘ljudi iz novina’… Nakon održanog susreta sa polaznicima Političke škole, moj prijatelj-domaćin odvede ih u šetnju po Starom gradu. Bilo je kasno popodne, sat prije iftara. I, u pustom starogradskom sokaku, sretnu usamljenog penzionisanog pomorca, pred vratima njegove kuće, kako nervozno cupka u mjestu. Moj ga prijatelj pozdravi i gostima predstavi kao najvještijeg morskog vuka, kapetana, a da uistinu nije znao ni da li je ovaj bio išta više od kormilara. Bilo kako bilo, povede se živa i zanimljiva priča – od Oklanda do Foklanda. ‘Kapetan’ se raspričao, profesori slušaju s pažnjom i uživanjem. Stari pomorac se pravi važan pred neočekavanim visokim gostima i srećan je što skraćuje vrijeme do iftara. Posebno je teška duvanska kriza.
Profesore, koji se i inače bave i religijom, naročito zanima sve o Ramazanu, postu, običajima… Domaćin priča, ne prestaje.
U jednom času, petnaestak minuta pred kraj cjelodnevnog posta, pomorac ih, svu trojicu šetača, odlučno poziva da mu se pridruže na ramazanskoj večeri. Profesori se osmjehuju, nije im mrsko, ali ćute. Voljeli bi da vide kako sve to izgleda, ali se moj prijatelj žestoko otima. Neprijatno mu je da uđe i na kafu u ne baš blisku i nepoznatu kuću, a kamoli da sjedne za sofru. A kuća se ne bi obrukala, to sigurno – bilo bi tu i za iznenadne goste i da pretekne. No, uz obećanje da će ‘jednom svakako doći’, moj drug ipak otrže i povede profesore niz sokak.
I, nakon par minuta ćutnje, pita Beograđanin:
Kako izgleda iftarska večera, čega sve ima na trpezi?
Ovaj moj drugar se, sad rasterećen neprijatnosti od sjedanja za tuđu sofru, raspriča do pretjerivanja:
– Ovako: post se prekine hurmom i čašom vode, pušači meraklijski zadime, slijedi teleća čorba, pa pilav uz kiselo mlijeko. Zatim, tava bamija, elbasanska tava, japrak, dolma, dvije-tri pite. Obavezno slatko: baklava, hurmašice ili tespidža i jaka turska kafa…
A Titograđanin će, oblizujući usne:
– Pa što nas odvuče, što ne ostadosmo, čovjek nas je onako lijepo i od srca pozvao? A kako si nas zajeba’, čovječe božiji…
Ramazanska
Bio je mjesec Ramazana, kao i sada, ali je bila hladna, kasna jesen.
Mom prijatelju su, zarad – tako se to tada zvalo – marksističkih predavanja, došla dva gosta, jedan iz Beograda, drugi iz Titograda. Visoke naučne titule, profesori univerziteta, lica sa TV-a – jednom riječju ‘ljudi iz novina’… Nakon održanog susreta sa polaznicima Političke škole, moj prijatelj-domaćin odvede ih u šetnju po Starom gradu. Bilo je kasno popodne, sat prije iftara. I, u pustom starogradskom sokaku, sretnu usamljenog penzionisanog pomorca, pred vratima njegove kuće, kako nervozno cupka u mjestu. Moj ga prijatelj pozdravi i gostima predstavi kao najvještijeg morskog vuka, kapetana, a da uistinu nije znao ni da li je ovaj bio išta više od kormilara. Bilo kako bilo, povede se živa i zanimljiva priča – od Oklanda do Foklanda. ‘Kapetan’ se raspričao, profesori slušaju s pažnjom i uživanjem. Stari pomorac se pravi važan pred neočekavanim visokim gostima i srećan je što skraćuje vrijeme do iftara. Posebno je teška duvanska kriza.
Profesore, koji se i inače bave i religijom, naročito zanima sve o Ramazanu, postu, običajima… Domaćin priča, ne prestaje.
U jednom času, petnaestak minuta pred kraj cjelodnevnog posta, pomorac ih, svu trojicu šetača, odlučno poziva da mu se pridruže na ramazanskoj večeri. Profesori se osmjehuju, nije im mrsko, ali ćute. Voljeli bi da vide kako sve to izgleda, ali se moj prijatelj žestoko otima. Neprijatno mu je da uđe i na kafu u ne baš blisku i nepoznatu kuću, a kamoli da sjedne za sofru. A kuća se ne bi obrukala, to sigurno – bilo bi tu i za iznenadne goste i da pretekne. No, uz obećanje da će ‘jednom svakako doći’, moj drug ipak otrže i povede profesore niz sokak.
I, nakon par minuta ćutnje, pita Beograđanin:
Kako izgleda iftarska večera, čega sve ima na trpezi?
Ovaj moj drugar se, sad rasterećen neprijatnosti od sjedanja za tuđu sofru, raspriča do pretjerivanja:
– Ovako: post se prekine hurmom i čašom vode, pušači meraklijski zadime, slijedi teleća čorba, pa pilav uz kiselo mlijeko. Zatim, tava bamija, elbasanska tava, japrak, dolma, dvije-tri pite. Obavezno slatko: baklava, hurmašice ili tespidža i jaka turska kafa…
A Titograđanin će, oblizujući usne:
– Pa što nas odvuče, što ne ostadosmo, čovjek nas je onako lijepo i od srca pozvao? A kako si nas zajeba’, čovječe božiji…