Miševi na mostu/24

Pođu otac i mati u zavičaj.

Zavičaj je zarastao u trave i lišće. U zavičaju živi još samo majčin ludi brat, očev ludi šurak, tvoj ludi ujak, sa familijom. Ujak je obnovio kuću stradalu u ratu, pa je tu kuću, po neispitljivim zakonitostima nesreće – srušio zemljotres. Ludi ujak živi, dakle, i dalje tvrdoglavo u stambenom kontejneru, gledajući u ruševine, u trave i lišće koje osvajaju svijet, kao u pojedinačne znake nekakve tajne poruke koja se sa ništavnim uspjehom odgoneta čitav život.

Svi ostali su u zavičaju mrtvi. Otac i mati stoga u zavičaju obilaze grobove. 

A grobova je mnogo i krhki su – jer i na njih strpljivo čekaju trave i lišće, koji sad dopuštaju posjete, prije no što zatvore sav prostor kao što epitel zatvara ranu. Tvoji roditelji rade brižljivo na uspostavljanju ožiljka – jer  je nekim ljudima važno da ostave dokaze o sopstvenom postojanju u rijeci vremena.

Zatičeš ih u svađi. Raspravljaju se oko broja grobljanskih lampiona koje će ponijeti u zavičaj. Tvoja mati broji mrtve i smatra da na svakom grobnom mjestu treba zapaliti barem jedan crveni lampion, kao neku crvenu goruću čuvarkuću. Tvoj je otac užasnut pomišlju da bi na granici između Srbije i Hrvatske neko mogao otvoriti gepek a on izgledati kao švercer grobljanske opreme. Zato predlaže da se u zavičaj ponese – samo jadan grobljanski lampion, veće zapremine, koji će se onda simbolički tamo zapaliti za sve naše blaženopočivše.

Mati je zaprepaštena idejom. Pita ga gdje točno misli postaviti taj jedan simbolički lampion. On se ušeprtljava ali ne odustaje – pominje groblje u ujakovom selu. Dobro – gdje na tom groblju? Gdje točno spuštamo lampion, na čiji spomenik, na koju stazu, gdje, gdje? Majka strijelja okom iz kog neće poteći suza – gnjev suze okreće ka unutra, ali ti ih vidiš iako ih nema.

Otac joj kaže da je „uvijek razmišljala megalomanski“, pa eto i sad, u slučaju grobljanskih lampiona, i da niko nikad ne razumije njegove umjerene racionalne prijedloge. Šta ti lampioni uopće znače? Šta mrtvima oni uopće znače?

Mrtvi za to vrijeme sjede u očevoj i majčinoj dnevnoj sobi, popunivši je do posljednjeg centimetra i zamišljeno slušaju svađu. Sa majčine strane prva progovori baba, kojoj je i za života slabo išla šutnja, rekavši da je zet od takve familije – bajagi nešto racionalni a ovamo zapravo cicije. To pokrene komešanje među očevim mrtvima. Djed po ocu joj odgovori da ona nema pravo glasa u ovoj stvari – jer su i ona i čoek joj saranjeni u Srbiji. 

Na to se tvoj djed, majčin otac, iznenadi, jer nije znao da je sahranjen u Srbiji. „Šta to prijatelj priča, Drago, da sam ja saranjen u Srbiji?“ „Nisam ti stigla kazat. Al eto, našo se prijatelj da ti reče.“ 

Situacija postaje sve neprijatnija. Stric sjedi u uglu, mota duvan. Na njemu je prst izbjegličke prašine iz kolone, a odijelo pocijepano.  

„Šta ti veliš na ovo, Dujane?“ – pita ga djed.

„Šta ću reć. Ja ne morem ništa reć kad sam u prelaznom statusu.“

„Kako to misliš – u prelaznom statusu?“

„Umro sam u Australiji a materi još nisu rekli. I sad se ne mogu ko vi samo opustit i bit mrtav i bavit se mrtvačkim pitanjima.“

To zabrine prisutne.

„A što ćeš materi reć kad ona vamo dođe – pa te vidi?“

„A što… Reći ću joj da je stigla u Australiju. Ne mora znat da je umrla. Eto ni prijatelj nije znao đe je saranjen.“

Svi se zamisle nad tom idejom, a onda čukunđed, koji je upamtio život ne u Australiji no u Austriji, reče da budu zahvalni i za taj jedan lampion – jer eto, i ovo dvoje su u godinama, ljudsko vrijeme teče, a većina ovdje prisutnih ukopana je u zemlju koja, kako se pokazalo – i kosti protresa – i šta kad svi prestanu dolazit i kad se prestane plaćat ležarina, e onda će nas lijepo deložirat iz tih naših grobova i preselićemo se još samo u Božje pamćenje. Jer je valjda dosad svima jasno da nas u toj zemlji nikad nisu htjeli.

Mogućnost deložacije jako uznemiri jednog starog ujaka kom je kuća dvaput gorjela, i on zatraži od strica da mu smota jednu.

A vide ove, kaže stari ujak – ona nema pametnija posla nego da piše o nama. Još da to nečemu valja, nego – miševi pa miševi. Ne vrijedi, i mrtvog te tvoja rođena krv zajebava.

***

Nekoliko dana kasnije otac i mati šalju fotografije iz zavičaja. Slikali su se sa nadgrobnim spomenicima. Slikali su se pored, iza, postrance, u sjedećem i stojećem položaju. Na svakoj fotografiji tvoji roditelji spomenik dodiruju kao čovjeka – i ti gledaš slike i vidiš ruku na ramenu, obgrljaj oko vrata, dodir po nadlanici.

Šalju potom sliku očeve rodne kuće.

Kuća u kojoj je otac odrastao slika se iz pokreta, kroz prozor automobila. U njoj sad živi neko drugi, dalek i nepoznat, i užasno je komplicirano stati i razgovarati sa tim nekim. Iza kuće je put pokraj livada i šume, do rijeke pored koje u proljeće rastu šafrani. 

Jednom kad ti umreš – slagaćeš sebe da su te tu sahranili.


Monja Jović 15. 04. 2023.