BoroKontić, Sejo Sexon: Pamtim to kao da je bilo danas, Buybook, Sarajevo/ Zagreb 2024.
Knjigu sam na dušak pročitao, pomalo i u strahu od onoga što se prije nekoliko mjeseci zbivalo između dvojice autora Zabranjenog pušenja. Ali sve je dobro prošlo: Sejo Sexon je s poštovanjem i dragošću govorio o prijatelju iz djetinjstva, ne narušivši ni jednom riječju ono što je nekad bilo onim što će jednom biti. Ono Zabranjeno pušenje, na čije sam koncerte po sarajevskim studentskim i učeničkim klubovima kao dječak odlazio jednom tjedno, a ne samo da još nisu snimili album, nego ih nijednom nije bilo na televiziji ili u novinama, može u sjećaju funkcionirati samo cijelo: s Neletom Karajlićem, sa Sulom tojest Sejom i s ostalima. Sve je drugo laž i krivotvorina, zaborav umjesto sjećanja.
Knjiga je načinjena kao razgovor između Bore Kontića i Seje Sexona (koji je i na knjizi potpisan svojim umjetničkim, a ne građanskim imenom), vođenom u Sarajevu, na adresi Koševo 17, u više navrata, od rujna 2023. do ožujka 2024. Intervjuu su pridodate Kontićeve kratke reminiscencije, tekstovi pjesama o kojima se razgovara, diskografija, filmografija i teatrografija Seje Sexona, te dva bloka dokumentarnih i privatnih fotografija. Priča, uglavnom, teče oko Zabranjenog pušenja, ali tema je i “Top lista nadrealista”, koju je, kao kratki humorističko-igrani serijal unutar emisije “Primus”, zapravo stvorio i imenovao Kontić, a prvobitno je sudjelovala skupina klinaca, jedva svršenih gimnazijalaca i studenata, od kojih će većina činiti i Zabranjeno pušenje i meteore Elvisa J. Kurtovicha. Razgovor se donekle drži kronologije, dotiče se pjesama i događaja, legendi i anegdota koji su dio popkulturne povijesti Sarajeva, a dijelom se tiče onoga što je oblikovalo intimne i društvene biografije aktera. Premda je “Pamtim to kao da je bilo danas” neka vrsta društvene i umjetničke biografije Seje Sexona (Davora Sučića), knjiga je, nešto diskretnije, i zrcalna biografija Bore Kontića. To je čini dodatno zanimljivom, a i neobičnom. Osim toga, “Pamtim to kao da je bilo danas” pripovijest je o generaciji, onoj sarajevskoj, s početka osamdesetih, koja je značajnim dijelom formirana na kulturi i estetici Seje Sexona i društva, da bi mnogi njezini protagonisti zatim postali i njezini sustvaratelji. Također, Kontićeva i Sejina knjiga zanimljiv je prilog kulturnoj i političkoj povijesti Sarajeva.
Ono, međutim, što naprosto imponira, što prija i što liječi jest da, i mimo priče o Neletu Karajliću, nema u knjizi naknadnih sjećanja, nema popravljanja i prepravljanja povijesti, dosjećavanja, retuširanja ili brisanja onih koji su u međuvremenu postali nepoželjni. Recimo, u onoj životno, ali i kulturno-povijesno važnoj epizodi, u kojoj Nele Karajlić na koncertu u Rijeci izgovara te budalaste i sudbonosne riječi: “Crko Maršal!” (ili: “Crko Marshall!”), neke se stvari ispripovijedaju na način koji ovodobnim suvremenicima nikako neće biti drag. Naprimjer, hajku je pokrenuo, uz neformaliziranu dokumentaciju nesumnjivo poteklu iz Službe državne sigurnosti, budući svetac hrvatskog nezavisnog novinarstva i budući legendarni glavni urednik Novog lista, Veljko Vičević. U hajci se, kako to već biva, sav naš svijet podijelio na tužitelje i branitelje, a Služba je u Sarajevu pretresala stan Neletovih roditelja, članovi benda bili su uhođeni, trajala su policijska ispitivanja, Zabranjeno pušenje i Top lista nadrealista nestali su iz javnosti i sa svih javnih pozornica. Album “Dok čekaš sabah sa šejtanom” ostao je praktično nevidljiv. Prvi i jedini koji im je pružio ruku i svojim ih javnim ugledom i autoritetom izvlačio iz anonimnosti i iz zabrane bio je – Emir Kusturica. Sejo Sexon nakon svih tih godina, i unatoč svemu što se kasnije zbivalo a što bi ga sad moglo koštati, ponavlja da je Kusturici zahvalan. Takvi detalji zapravo su u ovoj knjizi najvažniji, jer onda i sve drugo čine istinitim. U svakoj malo dužoj javnoj povijesti, naročito povijesti neformalnih grupa građana, kakva je, recimo, jedan rock band, u našem je vremenu najjasnije zrcalo društvene, političke i kulture povijesti zajednice. Tako je u Zabranjenom pušenju, onakvom kakvog su ga doživjeli njegov gitarist, glavni autor i kasniji pjevač, te jedan radijski urednik koji je u svemu bio malo više od urednika, jedna povijest Sarajeva, Bosne i Hercegovine, i Jugoslavije. Istovremeno subjektivna i vjerodostojna.
Knjiga “Pamtim to kao da je bilo danas” savršeno je nezanimljiva sa stanovišta trača, spektakla i suvremenih regionalnih toaletoida. Nikoga Sejo Sexon i BoroKontić nisu umočili u septičku jamu, nikome nisu raskopavali želudac, vršljali mu po mladosti i djetinjstvu. Ono što se kasnije dogodilo, to je na kraju i zabilježeno, ali bez retroaktivnog djelovanja i bez prešućivanja onoga dobrog i nježnog što je svemu prethodilo.
Zenica Blues
Pripovijest o tome kako su Sejo i Nele hodočastili u Zagreb, pa u Dubravu, u Jugoton, i igrom slučaja – pijani, izašli pred oči Škarici i komisiji, da im nude album “Das ist Walter”, koji su snimali na osmokanalnom magnetofonu, odavno je u pojedinim detaljima postala legendarnom. Ali onaj dio priče o pjesmi “Zenica Blues”, i napisanom, i snimljenom iz zezanja, te posve u suprotnosti s općeprihvaćenim pankerskim kodeksom, nije toliko poznat. Nele je, sjeća se Sejo, rekao Škarici da tu pjesmu ionako ne misle staviti na album. Nekoliko tjedana kasnije, Škarica odgovara da će Jugoton objaviti “Das ist Walter”, ali samo pod uvjetom da se “Zenica Blues” nađe na ploči. Najveći hit u povijesti grupe, ona pjesma, govori Sejo, s kojom se Zabranjeno pušenje iz grada probilo prema selima…
Zenica Blues II
Detalj kojeg u knjizi nema i kojeg se Sejo Sexon možda i ne sjeća. Dugo prije snimanja albuma, “Zenica Blues” je po klubovima i podrumima Sarajeva, na koncertima Zabranjenog pušenja, bila veliki hit, i odavno je lokalna, redom maloljetnička publika znala sve riječi pjesme, pa i ovo: “istražni sudija reko dvanaest godina, dvanaest godina strogog zatvora”. Prošlo je vremena i vremena, koncerata i koncerata, kad je članovima grupe netko rekao, mogao je to možda biti neki student prava, da istražni suci ne donose presude, nego da to rade neki drugi suci. Na sljedećem je koncertu Nele već pjevao “okružni sudija reko dvanaest godina”, i stvar je poslije bila onakva kakvom je svi znaju. Ovome klincu s njihovih koncerata je, međutim, u uhu i glavi zauvijek ostao “istražni sudija”, pa kad god negdje čuje ovu pjesmu, čuje te riječi. Postoji sjećanje jezika i postoji sjećanje uma.
Ekran, knjige/94
Boro Kontić, Sejo Sexon: Pamtim to kao da je bilo danas, Buybook, Sarajevo/ Zagreb 2024.
Knjigu sam na dušak pročitao, pomalo i u strahu od onoga što se prije nekoliko mjeseci zbivalo između dvojice autora Zabranjenog pušenja. Ali sve je dobro prošlo: Sejo Sexon je s poštovanjem i dragošću govorio o prijatelju iz djetinjstva, ne narušivši ni jednom riječju ono što je nekad bilo onim što će jednom biti. Ono Zabranjeno pušenje, na čije sam koncerte po sarajevskim studentskim i učeničkim klubovima kao dječak odlazio jednom tjedno, a ne samo da još nisu snimili album, nego ih nijednom nije bilo na televiziji ili u novinama, može u sjećaju funkcionirati samo cijelo: s Neletom Karajlićem, sa Sulom tojest Sejom i s ostalima. Sve je drugo laž i krivotvorina, zaborav umjesto sjećanja.
Knjiga je načinjena kao razgovor između Bore Kontića i Seje Sexona (koji je i na knjizi potpisan svojim umjetničkim, a ne građanskim imenom), vođenom u Sarajevu, na adresi Koševo 17, u više navrata, od rujna 2023. do ožujka 2024. Intervjuu su pridodate Kontićeve kratke reminiscencije, tekstovi pjesama o kojima se razgovara, diskografija, filmografija i teatrografija Seje Sexona, te dva bloka dokumentarnih i privatnih fotografija. Priča, uglavnom, teče oko Zabranjenog pušenja, ali tema je i “Top lista nadrealista”, koju je, kao kratki humorističko-igrani serijal unutar emisije “Primus”, zapravo stvorio i imenovao Kontić, a prvobitno je sudjelovala skupina klinaca, jedva svršenih gimnazijalaca i studenata, od kojih će većina činiti i Zabranjeno pušenje i meteore Elvisa J. Kurtovicha. Razgovor se donekle drži kronologije, dotiče se pjesama i događaja, legendi i anegdota koji su dio popkulturne povijesti Sarajeva, a dijelom se tiče onoga što je oblikovalo intimne i društvene biografije aktera. Premda je “Pamtim to kao da je bilo danas” neka vrsta društvene i umjetničke biografije Seje Sexona (Davora Sučića), knjiga je, nešto diskretnije, i zrcalna biografija Bore Kontića. To je čini dodatno zanimljivom, a i neobičnom. Osim toga, “Pamtim to kao da je bilo danas” pripovijest je o generaciji, onoj sarajevskoj, s početka osamdesetih, koja je značajnim dijelom formirana na kulturi i estetici Seje Sexona i društva, da bi mnogi njezini protagonisti zatim postali i njezini sustvaratelji. Također, Kontićeva i Sejina knjiga zanimljiv je prilog kulturnoj i političkoj povijesti Sarajeva.
Ono, međutim, što naprosto imponira, što prija i što liječi jest da, i mimo priče o Neletu Karajliću, nema u knjizi naknadnih sjećanja, nema popravljanja i prepravljanja povijesti, dosjećavanja, retuširanja ili brisanja onih koji su u međuvremenu postali nepoželjni. Recimo, u onoj životno, ali i kulturno-povijesno važnoj epizodi, u kojoj Nele Karajlić na koncertu u Rijeci izgovara te budalaste i sudbonosne riječi: “Crko Maršal!” (ili: “Crko Marshall!”), neke se stvari ispripovijedaju na način koji ovodobnim suvremenicima nikako neće biti drag. Naprimjer, hajku je pokrenuo, uz neformaliziranu dokumentaciju nesumnjivo poteklu iz Službe državne sigurnosti, budući svetac hrvatskog nezavisnog novinarstva i budući legendarni glavni urednik Novog lista, Veljko Vičević. U hajci se, kako to već biva, sav naš svijet podijelio na tužitelje i branitelje, a Služba je u Sarajevu pretresala stan Neletovih roditelja, članovi benda bili su uhođeni, trajala su policijska ispitivanja, Zabranjeno pušenje i Top lista nadrealista nestali su iz javnosti i sa svih javnih pozornica. Album “Dok čekaš sabah sa šejtanom” ostao je praktično nevidljiv. Prvi i jedini koji im je pružio ruku i svojim ih javnim ugledom i autoritetom izvlačio iz anonimnosti i iz zabrane bio je – Emir Kusturica. Sejo Sexon nakon svih tih godina, i unatoč svemu što se kasnije zbivalo a što bi ga sad moglo koštati, ponavlja da je Kusturici zahvalan. Takvi detalji zapravo su u ovoj knjizi najvažniji, jer onda i sve drugo čine istinitim. U svakoj malo dužoj javnoj povijesti, naročito povijesti neformalnih grupa građana, kakva je, recimo, jedan rock band, u našem je vremenu najjasnije zrcalo društvene, političke i kulture povijesti zajednice. Tako je u Zabranjenom pušenju, onakvom kakvog su ga doživjeli njegov gitarist, glavni autor i kasniji pjevač, te jedan radijski urednik koji je u svemu bio malo više od urednika, jedna povijest Sarajeva, Bosne i Hercegovine, i Jugoslavije. Istovremeno subjektivna i vjerodostojna.
Knjiga “Pamtim to kao da je bilo danas” savršeno je nezanimljiva sa stanovišta trača, spektakla i suvremenih regionalnih toaletoida. Nikoga Sejo Sexon i Boro Kontić nisu umočili u septičku jamu, nikome nisu raskopavali želudac, vršljali mu po mladosti i djetinjstvu. Ono što se kasnije dogodilo, to je na kraju i zabilježeno, ali bez retroaktivnog djelovanja i bez prešućivanja onoga dobrog i nježnog što je svemu prethodilo.
Zenica Blues
Pripovijest o tome kako su Sejo i Nele hodočastili u Zagreb, pa u Dubravu, u Jugoton, i igrom slučaja – pijani, izašli pred oči Škarici i komisiji, da im nude album “Das ist Walter”, koji su snimali na osmokanalnom magnetofonu, odavno je u pojedinim detaljima postala legendarnom. Ali onaj dio priče o pjesmi “Zenica Blues”, i napisanom, i snimljenom iz zezanja, te posve u suprotnosti s općeprihvaćenim pankerskim kodeksom, nije toliko poznat. Nele je, sjeća se Sejo, rekao Škarici da tu pjesmu ionako ne misle staviti na album. Nekoliko tjedana kasnije, Škarica odgovara da će Jugoton objaviti “Das ist Walter”, ali samo pod uvjetom da se “Zenica Blues” nađe na ploči. Najveći hit u povijesti grupe, ona pjesma, govori Sejo, s kojom se Zabranjeno pušenje iz grada probilo prema selima…
Zenica Blues II
Detalj kojeg u knjizi nema i kojeg se Sejo Sexon možda i ne sjeća. Dugo prije snimanja albuma, “Zenica Blues” je po klubovima i podrumima Sarajeva, na koncertima Zabranjenog pušenja, bila veliki hit, i odavno je lokalna, redom maloljetnička publika znala sve riječi pjesme, pa i ovo: “istražni sudija reko dvanaest godina, dvanaest godina strogog zatvora”. Prošlo je vremena i vremena, koncerata i koncerata, kad je članovima grupe netko rekao, mogao je to možda biti neki student prava, da istražni suci ne donose presude, nego da to rade neki drugi suci. Na sljedećem je koncertu Nele već pjevao “okružni sudija reko dvanaest godina”, i stvar je poslije bila onakva kakvom je svi znaju. Ovome klincu s njihovih koncerata je, međutim, u uhu i glavi zauvijek ostao “istražni sudija”, pa kad god negdje čuje ovu pjesmu, čuje te riječi. Postoji sjećanje jezika i postoji sjećanje uma.