Gospođa

U centru grada, odmah pokraj predsjedničke palače, mala je ludnica.

Sagrađena u davna vremena, dok su još svi bili okupljeni oko istoga trga i istog Boga, i luđaka još nije ni bilo, nego bi se u ludnicu zatvarala gospoda s mnogo briga i gospođe u ljubav razočarane, kasnije, kako se grad razvijao, trebala je biti preseljena negdje na periferiju, tamo gdje ludnici i jest mjesto. Ali svaki put bi se pred selidbu događalo nešto nepredviđeno: udario bi potres, naišla bi kuga, neko bi dijete srušilo svijeću u kući pa bi izbio strašan požar, pao bi usred proljeća veliki snijeg i ne bi se otopio sve dok ne bismo pozaboravljali na selidbu, ili bi se zbilo nešto manje dramatično, uhvatila bi nas neka bezvoljnosti, odnekle bi zapuhao neki čudan vjetar, pa se radnicima ne bi dalo da rade, selidbenicima se ne bi dalo da sele ludnicu, a onda je, nakon stoljeća ili dva, napokon netko shvatio da postoji neki razlog, koji je iznad svih ljudskih razloga, zbog kojeg mala ludnica mora ostati tu, odmah uz predsjedničku palaču, na najljepšem mjestu u gradu.

Na kraju je u predgrađu i sagrađena velika ludnica, onakva kakva postoji u svakome glavnom gradu, s brojnim odjelima i sporednim klinikama, sa čuvenim psihijatrima i jednako čuvenim luđacima, advokatima, generalima, glumcima i profesorima botanike, kojima se nešto zbilo u duši, provalio im se dušin strop, pa su trajno ili privremeno sišli s uma. Silazak s uma nikad se u našem gradu nije smatrao nečim zazornim, kao što je to u drugim gradovima i selima naše zemlje, a onda i drugdje u svijetu. Silazak s uma nesretan je slučaj: kao kad se netko zagleda u ogledalo da razmrsi zamršenu trepavicu, pa se onda toliko ogledalu primakne, jer teško je istim se okom zagledati u čvor na trepavici iznad oka, da kroz ogledalo prođe na drugu stranu. S jedne je strane zrcala razum, s druge je strane ludilo. Svakome je može dogoditi da pređe na drugu stranu i da ugleda sebe u fotografskom negativu.

U maloj ludnici su, nakon što je sagrađena velika ludnica, ostali jedan liječnik i jedna medicinska sestra, jedan snažni i šutljivi medicinski brat, čija prijeteća pojava upozorava luđake i luđakinje na to da na tom mjestu postoji prevlast razuma. U maloj je ludnici oduvijek bilo sedam luđaka. Ranije se znalo da osmi ne smije sići s uma, pa se godinama znalo čekati da umre jedan od ono sedmero u maloj ludnici na glavnome trgu, a nakon što je sagrađena velika ludnica građanima je dano po volji. Nekad se u ludnicu ulazilo kao u akademiju. Danas u ludnicu se ulazi kao u bilo koju bolnicu. Ali samo u veliku ludnicu. Mala je ostala ista.

Pete godine rata u ludnici je ostalo njih šestero: jedan muški i pet žena.

Onda je sama od sebe došla, tako da je nitko nije doveo, gospođa.

Rekla je imam troje djece, a jutros je pala mina u dvorište između zgrada i u prvi mah mi ubila svo troje djece. Raznijela ih u komade, kao vijci da su poispadali iz dječjih igračaka, pa ruke na jednu, a noge otišle su na drugu stranu. Tijela naslagala se kao cjepanice. A glave ostale u zraku, da me gledaju sa zebnjom i strahom: nismo ništa uradili, mama! Kao da su krive što je neprijatelj ispalio minu, i što je mina pala između njih, kao smijeh što padne među djecu koja se igraju.

Uto se pojavio Bog, rekla je, i rekao je Bog da ovo nije pravedno, da ovako ne može biti pod njegovom Božjom voljom, pa mi je nazad sklopio djecu, rekla je, zavrnuo im vijke u ramenima, glave im naglavio na vratove i tijela, privrnuo im noge, pa ih pustio da naokolo jure, a meni je rekao, rekla je, da je sad na meni da učinim ostalo.

Upitala sam ga, što je to, Bože moj, što ja mogu učiniti nakon što si ti učinio sve? A on mi je rekao: to da zaustaviš rast kose, to da zaustaviš rast svojih noktiju! Samo to, rekao joj je Bog, i tvoja će djeca nastaviti da žive.

Došla sam tu, rekla je, jer nigdje nego tu moguće je zaustaviti rast noktiju i kose.

Jedini liječnik, starac, odavno za mirovinu, prihvatio ju je bez riječi. Nije je pokušavao razuvjeriti, jer nema smisla u ime razuma razuvjeravati luđake. Medicinska sestra pomilovala ju je po glavi, i rekla: imate tako lijepu kosu, vi ste prava gospođa! Medicinski brat ju je odveo u njezinu sobu.

Sjedi zagledana u šake, ispružene na stolu. Osjeća kako joj se znojni dlanovi lijepe za furnir. Suze joj teku niz obraze. Polumjeseci uvrh noktiju najprije bivaju krvavo-crveni, a onda izbiju i prve kapi tamne, zrakom bogate krvi, koja kao da je nekim čudom ravno iz srca izbila u prste.

Svakog popodneva u sobi za posjete gospođa sjedi s jedne strane stakla, a s druge strane su gospodin i njihovo troje djece, dva dječačića i malo veća djevojčica. 

Djeca grajaju, ona bez riječi plače.

A kosa joj crvena. 



Miljenko Jergović 01. 03. 2023.