Vječni prsten

  À propos Tin

A možda su stare stvari jošte jednom sada došle,
pa svak od nas davne rane liže iz sudbine prošle;

rodismo se u okrilju, možda, nevinom i čednom,
te ga bolom od iskona oskvrnusmo jošte jednom

Ista ona patnja možda nas je stigla jednom jošte,
i gluhi smo i slijepi, nedostojni sveopšte milošte

Sumorna je duša naša možda nakon svih hiljada,
neosjetna za svanuća, jošte jednom nova, mlada,

jer kroz tisuće godina, mirijade propaćenih ljeta,
izgubismo osjećanje za ljepotu u svetosti svijeta

Okreće se prsten vječni kroz nesvjesna mnijenja,
blistav danju i još više usred noćnih zatamnjenja

Tek je čovjek naumio prema sebi sve da mijenja,
kozmos uskladiti spram požarnih svojih htijenja;

glasnik želja vječitih je Orfej, ljudske sebičnosti,
no, ni njemu ne uznosi Narav iznad zemlje kosti